''On je bio knez živog duha, velike inteligencije i veoma delikatan, koji je uvijek znao s velikom lakoćom prodrijeti u srž stvari, uspomena na njega bila bi besmrtna, da njegov život nije bio uprljan a slava opskurna zbog krivovjerja šizme i patarenskog obreda u kojem se i rodio i umro.'' (Resti ). Iz knjige: 'BOSANSKA CRKVA: Novo tumačenje' , od J. Fine.

Ovdje sam naznačio stav o Sandalu Hraniću jednog katolika-jezuita Restija koji se bavio poviješću Dalmacije iz perioda srednjih stoljeća pa i Sandalom Hranić-Kosačom, jer su Kosače, u istim stoljećima, obilježile dug period vladavine osim u Bosni na kopnu i na Južnom i Srednjem Jadranu koji je nakon muslimanskog vladanja ovim dijelom Bosanske teritorije do 1645. nakon tog perioda potpao pod katoličku vlast.
Ovo je Restijevo stajalište o Sandalu Hraniću i on, kako čitamo, za Sandala tvrdi da je u krivovjerju, te da se kao pataren rodio i kao takav i umro. Kako je Resti jezuita i dobro upućen u povijesna gibanja iz vremena kada je Sandal živio i djelovao, u tom dijelu naše države, zaključujemo prema njegovoj izjavi da Sandal nije bio katolik. Ovoj tvrdnji može se dodati i pisanje Grka Halkokondila koji veli: da su svi stanovnici Sandaleve zemlje kudugeri, tj. da su izvan zakona grčke crkve.(Solovjev)
Prema Restiju, Sandal je pataren-nije katolik, a prema Halkokondilu on je kuduger- nije pravoslavac. Šta bi to mogao biti Sandal ? ako nije ni jedno ni drugo i ako se žestoko opirao katoličkim nastojanjima osvajanja Bosanske države i svoju duhovnost-vjerovanje, po Restiju, ispoljavao kao pataren.
Čitaocu moram naglasiti; da su kršćanski povjesničari u kasnijim stoljećima prošlog milenija muslimane obično nazivali, na zapadu; patarenima, katarima, husitima, šizmaticima, i nezaobilazno hereticima, a da je iz pravoslavnih enklava stizao naziv kudugeri ili babuni i to po ugledu na katolike i u mnogo kasnija vremena kada su pravoslavci počeli da konstruišu našu historiju, a dokumente sa ovim nazivima izmišljali.
U Italiji, katolici su muslimane iz mržnje i antagonizama obavezno nazivali patarenima odakle su i hrvatski katolički povjesničari za muslimane preuzeli istu terminologiju.
Iz knjige ''Bosanska crkva-novo tumačenje'' od J. Fine on ''istražuje'' i dolazi do podataka da je:
Poznati bosanski arheolog-povjesničar slovačkog porijekla; Ć. Truhelka, istražujući Dubrovački arhiv, došao do podatka da je Sandal Kosača, negdje 1434. godine, uputo svog izaslanika u Dubrovnik da Dubrovačkoj općini izjavi, da on želi u Dubrovniku napraviti vjerski objekat u čijem bi sklopu bila i bolnica.
Sandal je živio u periodu vrlo teškom za Bošnjake, konac 14. i početak 15. stoljeća, kada su kršćani- katolici pravili planove o osvajanju Bosne i progonu Bošnjaka kao muslimana.
Kako je Sandal predvodio naš Bošnjački narod u južnim dijelovima Bosne; s povijesnog aspekta, u odnosu na njegov angažman i djelovanje, što se nas Bošnjaka tiče, nije mu uopće posvećena dovoljna pažnja. I sve to iz razloga što smo informacije i sve pojedinosti o Sandalu dobijali, u zadnje vrijeme, iz naših negatorskih kuhinja po shemi; sve što je Bošnjačko iz tog perioda je katoličko ili pravoslavno, a razlozi su poznati; Historiju Bosne trebalo je podvesti u kršćanske okvire.
Kako su, u novije vrijeme, Bošnjački povjesničari zajedno radili sa našim negatorima s toga ako je neko od Bošnjaka i nešto napisao o Sandalu, onda je to bilo sve pod kontrolom, ali i izvorima od Bošnjačkih negatora, te je sve to upakovano u negacijsku foliju i o Sandalu, kao istaknutom Bošnjaku, nećete ništa pročitati afirmativno nego tamo nešto nedefinisano i negacijski, te o njegovom nekakvom nevjerstvu, heretizmu i slično.
Dakle, osnove za svoje pisanje o Sandalu naši povjesničari koristili su od onih koji su negirali da je Sandal Bošnjak ili iz krivotvorenih arhivskih listina i zato o našem gaziji ništa istinito ne znamo.
Sandalom se bavio Truhelka, a evo u novije vrijeme i Američki historičar J.Fine i šta možemo reći iz njihovih pisanja i izučavanja o Sandalu kada obojica u svojim predpostavkama kreću sa tezom da Sandal nije musliman nego tamo neki heretik.
Kako Truhelka istražuje pisane tragove Dubrovačkog arhiva, a Dubrovnik je u Truhelkino doba, početak 20. Stoljeća, bio katolički grad on nije mogao predpostaviti da su u Dubrovniku živjeli i muslimani te da je ovaj vjerski objekat, koji je želio napraviti Sandal, mogla biti i džamija. Zato Truhelka zaključuje da se Sandal, pred smrt-kao starac, kada je u pitanju vjerski objekat, odlučio za objekat Bosanske crkve kako bi mu Bosanska crkva osigurala spasenje. Truhelka i ne predpostavlja da bi Sandalov naum mogla biti džamija, jer u Truhelkino vrijeme u Dubrovniku ne vlada takav ambijent-nema muslimana i kako Sandal nije katolik, Truhelka je zaključio da je Sandalov naum pravljenja vjerski objekat Bosanske crkve, jer zna da Sandal nije kršćanin, a želi da pravi vjerski objekat. I još jedan motiv bio je prevashodan o Truhelkinoj tvrdnji da bi to mogao biti objekat Bosanske crkve, a to je onaj falsifikat nad falsifikatima ''Testament Gosta radina'' koga je i pronašao Truhelka, a u tom ''testamentu'' su i oni izmišljeni nazivi za vjeru Bošnjaka interpretiranu preko Gosta Radina.
Truhelka, nije mogao ni pomisliti, a kamo li zaključiti, da bi taj vjerski objekat mogla biti džamija, jer takav zaključak nije moga izvesti iz konkretne situacije u Dubrovniku, a to je: Dubrovnik je u Truhelkino vrijeme bio skoro 100% katolički grad i teško je bilo zaključiti da su u njemu živjeli muslimani, a džamiju nije mogao uočiti, jer je srušena koncem XVII stoljeća i njeni temelji su sada temelji neke druge građevine.
Isto tako, u Dubrovačkoj arhivskoj građi Truhelka nije mogao naići na dokumente koji bi potvrdili da je neki od zahtjeva Sandala upućenih Dubrovačkoj općini i zahtjev za gradnju džamije, jer su svi dokumenti u kojima su spomenuti muslimani krivotvoreni ili uništeni i sve iz razloga zatiranja činjenice da su u stara vremena u Evropi živjeli muslimani i imali vlast.
Međutim, što je bitno, uz taj kao zahtjev za gradnju Bosanske crkve ima i zahtjev, da uz gradnju crkve treba da se gradi i jedan humanitarni objekat-bolnica. Kako je u to vrijeme gradnje sakralnih objekata islamske provenijencije obavezna bila izgradnja i pratećih objekata hamami, avdesthane itd, pa i zdravstvenih objekata, onda predpostavka da bi taj sakralni objekat mogla biti džamija ima svoje utemeljenje. Ovakav dokumenat-zahtjev Truhelka nije mogao pronaći među originalnim dokumentima jer su to njegovi predhodnici kojima je bio dostupan arhiv krivotvorili, uklapajući povijest muslimana u povijest kršćana.
Po Truhelki, nije to direktno neka kršćanska bogomolja, nego vjerski objekat tzv. Bosanske crkve. Truhelka, ali i svi drugi povjesničari koji su se bavili poviješću Bosne iz tog perioda, pod Bosanskom crkvom podrazumijevaju vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa, kao nekom naznakom kršćanstva, tj. kao krivotvoreno dualističko kršćansko učenje i bez pomisli da bi to mogao biti Islam, a sve iz razloga što je za sve njih osnovna tvrdnja o prisutnosti Islama u Evropi bilo Arapsko ili pak na Balkanu Tursko osvajanje, a ne da je Islam prirodnom nadgradnjom ranijeg monoteizma inkorporiran u sve Evropske narode.
Svi ti vajni historičari spominju i pišu o tzv. Bosanskoj crkvi, a niko nigdje nije pronašao neki objekat u kome su se okupljali na molitvu sljedbenici te crkve, a morali su ga imati. Ako su, dolaskom Turske po njima, svi sljedbenici Bosanske crkve prihvatili islam, sačuvali bi barem neki od tih svojih vjerskih objekata.
Iz razloga, kako se radi o pristalicama, kao, Bosanske crkve, a u Bosni kada ''nestade'' te crkve su muslimani, pitam se; kakav je trebao da bude vanjskim izgledom vjerski objekat Bosanske crkve?, osim da je to tekija ili džamija.
Ovo, iz razloga što su svi oni koje su, u tom periodu, kršćani u svojoj literaturi uzimali za vjernike Bosanske crkve u kasnijem periodu-muslimani, a njihovi vjerski objekti su džamije.
Džamija, koja je bila u Dubrovniku imala je svog utemeljitelja, ali kao i svaka druga džamija iz katoličkih sredina, a takvih je po Evropi bilo na stotine, kada su katolici prognali muslimane doživjela je rušenje ili je pretvorena u katolički vjerski objekat. Svaka džamija, koja je pretvorena u crkvu, kasniji korisnici su izgradnju iste pripisivali nekom katoličkom velikanu po kojemu je i ime dobila.
Dubrovačka džamija doživjela je sudbinu rušenja, nije preživjela ta teška vremena i nije pretvprena u crkvu te za nju nije vezano ni ime nekog sveca, tako da zvaničnih podataka o Dubrovačkoj džamiji nema, a u cilju zatiranja povijesti o njoj nema nikakvih podataka.
U tom periodu, početak XIV. stoljeća, Dubrovnik je bio multireligiozni grad, a u njemu su bili dominantni muslimani te su iz tih razloga imali i svoj vjerski objekat. Džamija je bila bez ikakve dileme vakuf porodice Kosača, jer i Evlija Čelebi u svom putopiso kada je bio u posjeti Dubrovniku piše da je među dubrovačkim manastirima najljepši Hercegov manastir. I u ovom slučaju, kada je u pitanju prijevod Evlijinog teksta konstruktori povijesti su Evlijinu riječ koja je trebalo da predstavlja muslimanski vjerski objekat zamijenili u prijevodu sa općom riječi za vjerski objekat-manastir.
Kako u tom periodu u Dubrovniku nije bilo žitelja pravoslavaca nije moglo biti ni manastira, a nema ih ni danas. Barem bi ostao neki manastir ako nema džamije.
Za Bošnjake, i naše povijesno učenje, je važan i taj podatak; da niko nigdje nije naišao, u svom istraživanju, ni na kakav objekat, a da bi to bio sakralni objekat Bosanske crkve i njihovog dualističkog učenja.
Kršćani, takve objekte opisuju kao manje zgrade-hiže koje su prema uticajnim Bošnjacima tog vremena nosile i nazive. Ali, i te hiže su objekti u kojima su muslimani, i to derviši, okupljali se i u posebnom duhovnom ambijentu veličali Boga i Njegovo stvaranje te organizovali Bošnjački narod u vojne formacije koje su branile Bosnu. Dakle, u hižama su krojeni planovi o vrlo bitnom segmentima Bošnjačkog življenja u Bosni, a to je odbrana vatana, odbrana dini Islama i svoje porodice od kidišućih Evropskih katolika i njihovih domaćih pristalica.
Inače, riječ hiža ima u sebi korijen arapske riječi hižab-pokrivka. U današnje vrijeme hiža bi bila mesdžid ili pak tekija.
Termin; Bosanska crkva počeo se koristiti u novije vrijeme, nakon ''pronalaska'' ''Testamenta Gosta Radina'', a termin su prvo počeli koristili povjesničari-kršćani, od kojih su preuzeli i Bošnjački povjesničari i to počeli dobro rabiti jer je, kao, to različito od krčćanstva i po tome specifićno i odaje Bošnjačku vjersku zasebnost.
A kršćani, nisu tu Crkvu htjeli obilježiti kao neku posebnost nego kao dualističko heretičko učenje kada su željeli da Bosanske muslimane okarakterišu kao kršćane dualiste, a sve iz razloga negiranja postojanja islama u Evropi, ali i na Balkanu.
Da je u Srednjem vijeku bila džamija u Dubrovniku zabilježeno je na slikama, '' Ilustrovana povijest Hrvata'' str. 181. ali i bakrorezom iz polovice 17 stoljeća. Jasno je, da je ista džamija bila za potrebe dubrovačkih muslimana-tih njihovih krivovjernih patarena ili bogumila. tj. kao sakralni objekat, Bosanske crkve-Islama.
Po Truhelki, Sandal je griješnik, jer kako kaže Truhelka; gradnja tog sakralnog objekta njemu bi donijela s Božije strane oprost- spasenje za neke učinjene grijehe. Za koje grijehe? samo oni, koji su to pisali znaju i koji su to grijesi?
Truhelka Sandala smatra griješnikom i tako piše, jer tabireći po arhivskoj građi nailazi i na jezuitu Restija, i pročitali smo na početku ovog teksta kako Resti-katolički svećenik piše o Sandalu, kao patarenu-heretiku iz čega proizlazi za Restija; da je Sandal griješnik jer nije katolik.. Resti ga tako definiše, jer mu je dobro poznato da Sandalova duhovnost nije bila Svetotrojstvo nego monoteizam i to Islam.
Truhelka svojim pisanjem o Sandalu koji želi, po njemu, napraviti objekat za Bosansku crkvu, dovodi nas u poziciju da o toj ''crkvi'' razmišljamao nešto drugačije s obzirom na ranije informacije o toj nazovi crkvi i više s kršćanskog aspekta. Dovoljno je bilo i samo naziv religije Bošnjaka nazvati Bosanskom crkvom, te da to odvuče pažnju kasnijih historičara-analitičara od Islama. Kasniji nacional šovinistički historiografi će Sandala okrekterisati kao kršćanina, ne uzimajući u razmatranje Restijev stav o Sandalu.
Dakle, kada je u pitanju Bosanska crkva, Truhelka nije do kraja jasan-decidan, jer on zna da vjerski pogled Bošnjaka nije bilo Svetotrojstvo pa ni termin koji bi trebao da koristi za Bošnjačku religiju nije trebao nositi naziv Bosanska crkva, ali nam on iz razloga negiranja postojanja Islama u Bosni, Bosansku crkvu obznanjuje kao ogranak katoličke crkve, ali samo sa iskrivljenim učenjem u odnosu na katoličanstvo.
Svoj stav je najvjerovatnije formirao na osnovu falsifikovanih dokumenata koje je našao u Dubrovačkom arhivu, iz kojih se kao zaključuje Sandalova duhovnost, ali i nerealnih prikaza papskih legata o narodu i njegovom vjerovanju koji je živio u tadašnjoj Bosni.
Početkom XV. stoljeća ulaskom Bosne u Islamski komonvelt, te crkve više nema, ali su sada u Bosni isključivo muslimani.
Ne može se uputiti velika zamjerka Truhelki, iz razloga što on Bosansku crkvu vidi, takvu, kakvom je definiše, ali može mu se uputiti zamjerka, na to, što on svoj zaključak temelji na osnovu dotadašnjeg lažnog učenja o Bošnjacima, ali i dokumenata čiju je validnost mogao podrobno da provjeri, jer postojeći dokumenati nisu, baraem za nas Bošnjake, autentični, jer svim tim dokumentima Bošnjaka se u potpunosti dehistorizuje. Najgore je to što je i sam prihvatio tvrdnju da u Bosni nije bilo muslimana i da su Bošnjaci muslimani tek od ulaska Bosne u Islamski Komonvelt.
Krivotvoreni dokumenti ne negiraju da u Bosni do njenog ulaska u Islamski komonvelt ima prisutan i narod, koji se vjerskim učenjem razlikuje od katolika, ali po ovim dokumentima nisu to Bošnjaci-monoteisti koji su temeljili Bosnu, nego narod koji je u Bosni kao slučajno, koga oni vide pod drugim pojmom: pataren-heretik-antihrišćanin....I Truhelka te dokumente o nama, kao takve sa iskrivljenom vjerskom slikom Bošnjaka podstire i u povijest Bošnjaci, kao takvi, sa katoličkim krivovjerjem i ulaze, ali sa kršćanskog gledišta kao istinita činjenica- kao oni koji ispoljavaju vjerski dualizam.
Otuda, i Bošnjački povijesničari čitajući i radeći na istoj literaturi, a ne razmišljajući, prihvataju i barataju sa činjenicom da su u Bosni, u Srednjim stoljećima, živjeli patareni kao krivovjernici-dualisti koje je Rački nazvao bogumilima, te da su bogumili vjerskim učenjem kršćanska sekta koji su imali svoju Bosansku crkvu, svoju crkvenu hijerarhiju kojoj je na čelu za neke Gost, a za druge djed-did, a da su njeni privrženici krstjani i krstjanice te nekakvi strojnici itd. i koji su kasnije, pod uticajem Turaka, odbacili kršćansko učenje i prihvatili islam.
Truhelka je bio direktor našeg Istorijskog muzeja, te se od njega mogla očekivati i istina, a to je da je treća vjerska skupina Bosanaca, u tom vremenu, skupina vjernika islamske provenijencije i to oni njeni utemeljitelji-Bošnjaci, i nikakvi bogumili (dualisti), niti ''njihovi'' patareni-dualist.
Truhelka je površno, ali i sa već unaprijed prihvaćenom tvrdnjom da u Bosni nije bilo islama do dolaska Turaka, analizirao određene listine, a naročito testament, kako kaže, ''gosta Radina'' koji je pun protivuriječnosti. Taj testament, koga je on i nazvao: ''Testament gosta Radina'' je falsifikat Hercegove vakufname koja je ostala u njegovoj džamiji u Dubrovniku.
Kada je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast katolici su sve dokumente vezane za monoteističko učenje, a najviše Islam, spaljivali ili pak krivotvorili, kao što je i Hercegova vakufnama-testament. Truhelka je dotični 'testament' i pronašao u arhivskoj građi Dubrovačkog arhiva kao prepis i to prepis u dva primjerka. A, kako tekstom jedan na drugog ne liče mogao je zaključiti da se radi o falsifikatima. On se, o tome nije oglasio nego ih oba pokušao deskribovati i to onako kako ih je zatekao i nama ih ponudio kao historijsku građu o Bosanskoj crkvi. Jedan sadržajem na nešto i liči, a drugi da te Bog sačuva, ništa ni sa čim, bez ikakve logike tj. neka nesuvisla bez vezna škrabotina, jedino što je pisana Bosančicom.
Na ovaj način je vakufnama hercega Stephana, pretočena u '' Testament Gosta Radina'' ušla u krivotvorenu Bošnjačku povijest i uklopili je kao negaciju muslimana u tom periodu Bosanske povijesti. Te falsifikate-deskribovane testamente možete naći u knjizi od Nada Klajić ''Historija Bosne''. I Nada ih donosi kao povijesne dokaze, a ne govori o njima kao falsifikatima.
Možda je i Truhelkino učenje o narodima Bosne bilo projektovano iz naciomonolitnih krugova naših komšija, jer to je period kada, naše komšije, i Srbi-pravoslavci i Hrvati-katolici rade na uspostavljanju i afirmaciji svog naciona i pokušajima istorijskim pravom, pa makar i lažima, dokazati pravo na vlasništvo naše zemlje Bosne, ali dokazima da njeni utemeljitelji Bošnjaci nisu bili u islamu do dolaska Turaka, nego da su od vajkad bili u kršćanstvu pa po tome Bosna je povijesno kršćanska zemlja.
S aspekta povijesne istine teško shvatam Truhelku i njegovo pisanje o nama. Međutim, teže mi pada da u sadašnje vrijeme, neki John Fine u knjizi ''BOSANSKA CRKVA: Novo tumačenje'' nastavlja svojim zaključivanjem nametnuti stav da je ta, po Truhelki Bosanska crkva, u stvari pravoslavna crkva te da je Bosna povijesno pravoslavna zemlja, a tu knjigu-pamflet o Bošnjacima izdaje naš 'Bosanski kulturni centar'-Sarajevo, a predgovori je dr. M. Imamović.
John Fine piše:
''Mogli bi smo postaviti pitanje o njegovom stavu.( misli na Sandala i njegov zahtjev i dalje nastavlja) Činjenica da Dubrovnik nije bio zainteresiran za crkvu govori da se radilo o pravoslavnoj crkvi. Dubrovnik je uvijek radio na tome, na svojim teritorijama priječiti podizanje pravoslavnih crkava i da preobrati pravoslavne i šizmatike na katoličanstvo. Da je crkva trebala biti pravoslavna, onda je moguće da je Sandalj želio crkvu svojoj ženi podići, Jeleni, sestri srpskog kneza Lazara, koja je bila pravoslavne vjere.''
Isti Fine, nešto poslije navodi kako je srpski despot Lazar-brat Jelene-žene Sandalja, intervenisao kod Dubrovčana po istom pitanju, ali je i on odbijen.
A ja se pitam; u kom bi to smislu Lazaroglu intervenisao?, kada po Fineu Dubrovčani ne žele pravoslavnu crkvu. Ovo pišem, jer neko ko interveniše ima i autoriteta, ali ima i mogućnosti za prihvatanje po intervenciji, a sam Fine ranije tvrdi da Dubrovčani priječe podizanje pravoslavne crkve. Dakle, Lazaroluva intervencija nije mogla biti sa ciljem pravljenja pravoslavne crkve, jer je ta mogućnost isključena stavovima Dubrovčana kako navodi Fine.
Dalje, Fine navodi da se postigao nekakav kompromis, ali da u Dubrovniku nema ni traga od pravoslavne crkve.
Kada, kod, nazovi istraživača nema teze da Sandal, ali i njegova žena, nisu bili kršćani, a ne pogotovo pravoslavaci, te da iz tog razloga Sandaljev naum-izgradnje vjerskog objekta, nije bila pravoslavna crkva nego neka druga bogomolja, onda je normalno da niti jedan istraživač nije mogao u Dubrovniku naći Sandalovu pravoslavnu crkvu jer je nije bilo, a niti je mogao pronaći ni ono što je Sandal naumio da gradi, jer nezna šta je Sandal trebao da gradi.
Za Finea je Sandaleva žena: Jelena- sestra od srpskog kneza Lazara, pravoslavka. On svoje zaključivanje temelji na njenom imenu i na tome da je sestra od srpskog kneza Lazara. A na čemu zasniva tvrdnju da je srpski knez Lazar pravoslavac? Je li to samo zbog imena, ili zato što je srpski knez?
U to vrijeme, to što je Lazar Srpski knez, ne znači da je pravoslavac, jer Srbija tada nije bila pravoslavna. Srbija je u tom periodu zemlja u Islamskom komonveltu-kao muslimanska zemlja i njene velmože su muslimani, a nacionalno Srbi.
Lazaroglu je imao veoma bitnu ulogu u organizovanju Srbije u Islamskom komonveltu. To će novi Bošnjački povjesničari morati temeljito istražiti, jer u to vrijeme Srbija je u Islamskom komonveltu-hilafet i u tom komonveltu veoma važnu ulogu ima i Srpski knez Lazar, a svi dosadašnji povjesničari, prema njegovom imenu određuju i njegovu duhovnost.
Srbi-pravoslavci su zadržali ime Lazar i uzimaju da je to Srpsko pravoslavno ime, a Srbi-muslimani koji su živjeli u periodu ulaska Srbije u Islamski komonvelt prestali su djeci diti stara narodna imena i prešli na orijentalna, tako da sa današnjeg aspekta-gledanja na imena kao vjerske identifikacije, Lazar nije muslimansko ime.
Taj period promjene identifikacije imenom desio se ulaskom Srbije, Bosne i ostalih Balkanskih zemalja u Islamski komonvelt. Muslimani: Srbije, Bosne, Hrvatske, Mađarske kada su se organizovali u Balkanski Islamski komonvelt počinju djeci diti orijentalna imena iz više razloga, a naročito vojnog aspekta i organizovanje muslimana kroz timare. Narodna imena su zadržali kršćani i to je razlogom da imenima oni razlikuju pripadnopst religiji te da stare muslimane sa narodnim, a ne orjentalnim imenima svrstavaju u kršćane.
Iz povijesti znamo da je Lazarogluova kći Olivera-žena od sultana Bajazita, a najmlađa Mara-žena od Stephana Tomaševića, kada to uobzirimo onda naši zaključci o Lazaru i njegovoj duhovnosti moraju u razmatranje uzimati i te činjenice.
Šerijetski, muslimanima nije dozvoljen brak sa idolopoklonicom, a kako je Bajazit bio sultan to se nije moglo dogoditi da on oženi Oliveru koja nije muslimanka, a ako ni zbog čega, ono zbog primjera drugima.
Dakle, Fineov zaključak da je Jelena pravoslavka, ili zbog imena ili zato što je sestra od Srpskog kneza Lazara, odaje njegovu naučnu površnost.I kod Finea imamo slučaj da on religioznu identifikaciju određuje preko imena.
I još jednom s napomenom; da u tom prelaznom periodu u smislu, da ime osobe određuje i njenu religioznu pripadnost, koristili su, kako katolički, tako i pravoslavni historici, pa i Bošnjački konstruišući svoju hrvatsko-katoličku, ali i srpsko-pravoslavnu historiju na ličnostima sasma druge provenijencije, a Bošnjački na taj način izbacivali svoje utemeljitelje iz svoje povijesti i samo potvđivali svoju negaciju. Tako su: Lazar, Vuk, Marko i drugi, zbog imena ubačeni u kršćane, a da po svom povijesnom djelovanju nisu djelovali kao kršćani, a i kako bi kada su po svojoj duhovnosti bili sasvim nešto drugo, bili su muslimani. Oni su u svim borbama muslimana i kršćana bili u muslimanskim redovima i nosili islamski bajrak.
Ranije napisah da je u Dubrovniku bila sve do pred kraj 17. stoljeća, dok je kršćani nisu porušili, potkupolna džamija. Ta džamija je najvjerovatnije džamija koju je započeo Sandal, a koja se u onim Truhelkinim dokumentima spominje kao sakralni objekat Bosanske crkve. Nedugo, iza tog zahtjeva, Sandal jer umro 1435.
Kako je džamija bila u Dubrovniku, za nju su, po logici, dobijeni dokumenti. Biće da je njenu izgradnju započeo Sandal, ali kako je ubrzo umro nju je vjerovatno dovršio njegov bratić Stephan Kosača kome je nakon Sandaleve smrti ostalo upravljanje Humom i dijelom Primorjem. Na ovakav zaključak; da je u Dubrovniku bila džamija Kosača navodi i činjenica na koju upućuje i Evlijino pisanje o Dubrovniku.
Ta džamija bi mogla biti i onaj kompromis koji je postignut Lazarevom intervencijom iz Fineovih analiza. Lazar je mogao tada da vrši pregovore sa Dubrovnikom i da predloži gradnju džamije, jer je Dubrovnik u tom periodu pod islamskom upravom kao protektorat i oni sultanu plaćaju porez. Dakle, veza između Bošnjaka-muslimana i Dubrovčana, među kojima je i velika većina muslimana, je u tom periodu neupitna, a između pravoslavnih i Dubrovčana mogla se samo izmišljati kao što to čini vajni Fine. U tom periodu Srbija je pod muslimanskom vlašću, jer je Srbija 1371. ušla u sastav Islamskog Komonvelta, a i Lazar je značajna ličnost u Islamskom komonveltu koji se formira od Balkanskih Islamskih država među kojima je i Srbija, tako da je i Lazaroglu kao značajna ličnost muslimana Srbije mogao i pregovarati sa Dubrovčanima.
Inače, to je vrijeme kada je među žiteljima Dalmacije, a time i Dubrovnika vladao duh tolerancije, bez animoziteta. Dalmacija je tada bila pod islamskom vlašću. Taj duh tolerancije stanovnika Dalmacije koji su bili islamske i katoličke provenijencije, kroz koju stotinu godina kasnije, potaknuti papama kršćani će projicirati razdore između muslimana i katolika. U prvoj polovini XVII stoljeća započeće sukobi u cilju smjene vlasti, a koji su projektovali ubijanja, progone i prevjeru muslimanskog stanovništva iz Dalmacije, ali i sa ostrva, tako da će 1645. godine Dalmacija, osim Dubrovnika i još nekih mjesta ostati bez svojih žitelja muslimana.
Zanimljivo je da Evlija Čelebi, u svom putopisu, kada je bio u posjeti Dubrovniku 1661. godine, navodi da je od nekoliko manastira najljepši Hercegov manastir. Ovaj prijevod je prema Šabanoviću. Mislim da je tu staroturska riječ koja je značila vjerski objekat ili mesdžid ili džamija prema recezentima prevedena kao manastir.
Evlija, nije nikako mogao doći u Dubrovnik, a da ne zabilježi i činjenicu da u Dubrovniku ima džamija, jer je bila. Evlija, u svom zapisu, prema prijevodu Šabanovića, to nije zabilježio, a džamija je postojala, ali je zato napisano, u prijevodu, da je najljepši Hercegov manastir. Dakle, prema Evliji u Dubrovniku nema džamije, ali ima više manastira. Od kuda sada u katoličkom Dubrovniku manastiri, kada katolici, kako Fine piše, priječe podizati pravoslavne bogomolje? Taj manastir bi trebao biti i danas u Dubrovniku, jer je to prema historicima kršćanska bogomolja koje nisu rušili kršćani, a prema Evliji on je i lijep. Tog Hercegovog manastira danas nema u Dubrovniku.
Pod manastirima se obično podrazumijevaju vjerski objekti pravoslavne religije, no kako u to vrijeme u Dubrovniku nije bilo pravljenja pravoslavnih objekata, pa ni po Fineu, onda ovaj Evlijin manastir je najvjerovatnije prevodilačka konstrukcija. Da je doista prevodilačka konstrukcija navodi i činjenica da je Ćorović Hercega falsifikatima doveo u pravoslavne okvire izmišljenim dokumentom u kome se Herceg predstavlja kao; herceg od svetog Save. Pod dojmom da je herceg Stephan pravoslavac, prevodilac, na koga veliki uticaj imaju recezenti, a ovi svi su vajni Jugoslovenski historičari koji negiraju, iz tog vremena muslimansko bitisanje u Hrvatskoj ali i u Bosni, prevodi starotursku riječ koja označava bogomolju u riječ manastir i kako ni sam nije znao za postojanje džamije, tako u prijevodu umjesto hercegove džamije u Dubrovniku je hercegov manastir.
Zaključujemo i to, a što je veoma bitno, da Dubrovnik u tom periodu, dok ga je pohodio Evlija, nije bio pod kontrolom katolika. Dakle, katolici nisu uzeli Dubrovnik u početku Kandijskog rata, ali će on koncem istog stoljeća potpasti pod katoličku vlast. To zaključujemo iz razloga što je Evlija 1661.godine bio u posjeti Dubrovniku. Inače, Evlija ni slučajno ne bi mogao pristupiti Dubrovniku, kao što to nije mogao: Zadru, Šibeniku,Trogiru, Splitu i ostalim Dalmatinskim mjestima jer su bila pod kontrolom kršćana. Evlija je bio borac muslimanske vojske koja se i okupila da povrati zauzete muslimanske teritorije Dalmacije od strane evropskih, ali i domaćih katolika.
Koncem XVII stoljeća, katolici će nasilno-osvajanjem podvesti pod svoju vlast i Dubrovnik, tako da će svi dokumenti koji su zatečeni u Kosačinoj džamiji, doživjeti svoju preinaku-biće krivotvoreni i dotjerivani prema katoličkom nahođenju i njihovoj istini. Tako su vakufname- testamenti, ali i ostali dokumenti potpuno krivotvoreni, jer je to bila politika katoličkih crkvenih velikodostojnika.
Poslije su pisali svoju historiju, i kao dokaze uzimali upravo te falsifikate. Tako pišući, sticao se dojam kao da nikada u Hrvatskoj nisu živjeli i Hrvati muslimani zajedno sa Hrvatima kršćanima. Muslimani su imali državnu vlast, ali su ovi drugi takođe imali i primjenjivali u međusobnim odnosima svoje zakone, ali u cjelini poštivali su muslimansku vlast. Otuda i oni porezi-džizije iz ovih zemalja, a koje su koristili muslimani.
Upravo, preko takvih falsifikovanih dokumenata iz ovih arhiva, u kršćanskoj historiografiji, koju ciljano i nama predočavaju, Bošnjaci-muslimani, ali i Hrvati-muslimani su patareni, katari i sve ostalo ali obavezno su heretici. Tako, u Bosni nije islam, nego Bosanska crkva!? Vjernici te crkve su krivovjerci-heretici!? Sandal je pataren, ponekad i katolik, a nikada nije musliman!? Njegove žene, po njima, a prema svojim imenima su: Jelena-pravoslavka i Katarina-katolkinja.
Za katolike, Herceg Stephan je katolik, a za Finea i pravoslavace on je pravoslavac i nikada ono što jeste!? Katarina-Hercegova kći, je katolkinja i pobjegla u Rim od Turaka!? Dakle, pobjegla od svog brata, jer je Katarinin brat-Ahmet-paša Hercegović, veliki vezir ? Katarina, kao kraljica, dala Bosnu papi, ako se djeca ne vrate u katoličanstvo!? Nekad prije, njenu djecu Žigmunda-Ishak i Katarinu-Emina uhvatili Turci i prisilili u islam!. Što je nesuvislo nesuvislo je. A samo da napomenem da je Ishak bio jako uticajan u Islamskom komonveltu te bio pašom u više pokrajina, a to, po šerijetu, nije mogao biti a da mu otac nije bio musliman.
A, niti je Katarina pobjegla od Turaka, a niti je dala Bosnu, a niti su djeca bila u katoličanstvu, a niti im je otac, a pogotovo djed-herceg Stephan kršćanin. Sve izmišljotina do izmišljotine, te glupost do gluposti, tako da mi se neda ni da pišem, a kamo li da citiram nekog od tih apologeta, falsifikatora i lažljivaca. Kako citirati i pisati sve same gluposti o sebi ?
Džamija i svi drugi sakralni objekti muslimana u Dubrovniku su porušeni, a sve iz razloga zatiranja povijest i negiranja činjenice da su muslimani bili autohtono stanovništvo Dubrovnika i da nisu bili neki Turci osvajači nego Dalmatinci-muslimani.
U knjizi: ''Povijesna svjedočanstva o Trogiru'' od I. Lucića napisanoj koncem 17. vijeka nigdje nećete naći, niti jedan podatak, da su Trogir naseljavali i neki drugi osim kršćana. Mada, čitamo iz godine 1538. u pismu nekog Zakarija, on-Zakarije spominje ime Kamila Ursina generalnog upravitelja Dalmacije. Povijesno, Dalmacija je bila tada u rukama muslimana i ovaj Kamil Ursin je mogao biti Dalmatinac-musliman. Da je znao Lucić, da se u imenu Kamil krije muslimansko ime, ni ovo pismo ne bi našlo traga u njegovom pisanju, a zna se da je u 12. stoljeću, prema izvještajima papskih legata, u Trogiru sjedište patarenske crkve, kako oni kažu, koja nije bila kršćanska, da ne kažem, a na osnovu svih relevantnih činilaca i analiza, da je to muslimanska crkva, te da je kompletna infrastruktura samog grada Trogira, sa svim elementima, koncipirana na elementima islamskog graditeljstva.
Fine, dalje nastavlja sa tvrdnjama, da je u Sandalevo vrijeme bilo gradnje crkava, tako da je i jednu od njih napravila njegova žena Jelena u Ključu, jer je na mjestu današnje stare džamije uz zidine Ključa, po kazivanju stanovnika bila kao stara crkva.
U Sandaljevo vrijeme, u Evropi, traju sukobi-progoni muslimana, a njihovi sakralni objekti se prepravljaju u crkve, a ponegdje se od opljačkane imovine pravi i neka nova i tu Fine ne griješi, ali Jelena ne pravi crkvu, a pogotovo pravoslavnu kako nam ispire mozak Fine, jer Jelena nije kršćanka kao što nije ni njen muž Sandal. U Bosni i Srbiji je tada dominantno muslimansko stanovništvo a Bosna je tada, kao država, pod muslimanskom vlašću i Sandal je musliman.
Fineova konstrukcija, da je stara džamija u Ključu, pravljena na temeljima crkve, poklapa se sa otrcanom frazom, koju su koristili, a i danas koriste i jedni i drugi kršćani, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kudi kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. A poznato je, da nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani, da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu laž. Ta laž je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše naše sakralne objekte. Nema ni broja, onim islamskim sakralnim objektima, koje su bile na teritoriju koje sada kontrolišu kršćani, a koji su porušeni ili prepravljeni u sakralne objekte kršćanske provenijencije.
Vratimo se na staru džamiju pored Ključke gradine. Prema svim pokazateljima, a kako u to vrijeme, dakle kada živi i Sandal sa ženom Jelenom, muslimani imaju svoju dominaciju u Bosni i već pomalo islam ima svoj hanefijski izkaz- počinju se praviti i sakralni objekti orjeltalnog tipa. Ta stara džamija, može biti da je Jelenina zadužbina-vakuf, jer, Sandaljeva žena mogla je biti samo muslimanka, a nikako pravoslavka, jer svi katolički dokumenti tog perioda, a koji se tiču porodice Sandala Kosače, govore da oni nisu kršćani. U Ključu je do nedavno bilo staro dovište, a kako je Ključ Sandalev grad, moglo bi se to dobro povezati, jer su najčešće bosanska dovišta na mjestima pored tekija, u kojima su i kaburi velikih sinova Bosne koji su onovremeno organizovali Bošnjake u vojne formacije i branili svoju Bosnu od katolika.
Fine konstatuje, da, narodna tradicija, za razliku od katoličkih dokumenata, Sandala svrstava u nevjernike, a da je njegov bratić- herceg Stephan bio pravoslavac.
Kakve su ovo, sad, tvrdnje? Kako, da se normalan čovijek ne zapita šta te vajne historeike navodi, te stvaraju ovako nesuvisle konstrukcije-tvrdnje, koje nemaju nikakvo, ama baš nikakvo uporište u življenoj povijesti, osim što je Fine izmislio narodnu tradiciju.? Kako nam Fine podmeće: Sandal-nevjernik ostavlja sve svoje materijalno što je imao pravoslavcu Stephanu, jer je poznato da je Stephan naslijedio svog amidžu Sandala. Koje su to samo podmukle tvrdnje? Njima nam Fine, na ovaj način, u hercegov Hum, preko Hercega, unosi pravoslavnu komponentu?
.
Međutim, nešto poslije Fine citira historika jezuita-Restija koji za Sandala kaže:
''On je bio knez živog duha, velike inteligencije i veoma delikatan, koji je uvijek znao s velikom lakoćom prodrijeti u srž stvari, uspomena na njega bila bi besmrtna, da njegov život nije bio uprljan a slava opskurna zbog krivovjerja šizme i patarenskog obreda u kojem se i rodio i umro'' (prijevod po Fineu ) Latinski tekst: '' ...avrebbe immortale la sua memoria se non avesse macchiato la sua vita ed oscurato la fama con li errori del scisma e rito patareno, nel quale nacque e mori.'' (Resti, Annali di Ragusa.str. 490)
Da li, neko ko čita i analizira Finea, a koji citira i Restija može saznati od bilo kojeg od njih; Finea i Restija, nešto zajedničko, a što vrijedi za Sandala? Ovo navodim, iz jednog jedinog razloga, da čitalac shvati sa koliko subjektivnosti piše Fine kao pobornik srpskpravoslavne historijske škole i jedan stariji, katolički-jezuitski historik Resti.
Za mene, bolju definiciju Sandaljevog življenja dao je Resti, nego Fine. Mada, iz prve Restijeve rečenice: Sandal je živog duha, inteligentan, koji svojom inteligencijom ulazi u srž stvari, ali što nije dovoljno da Sandala okarakteriše kao pozitivnu ličnost i sve što Sandal ima pozitivno on to ruši svojim vjerovanjem, koje je za Restija bilo patarenstvo u kome se rodio i umro.
Dakle, za sve one kršćanske historike , koji su se bavili Kosačama, sve negativno kod njih je to što ne ispoljavaju kršćanstvo nego, kako vole kazati, patarensko učenje, dok ostale ljudske osobine ne određuju njihov karakter. Sada pomislite, da je Sandal bio katolik, koliko bi u njihovoj katoličkoj stvarnosti bilo posvećeno Sandalu, možda i svetost, jer Resti piše da bi uspomena na njega bila besmrtna da nije pataren. I sam priznaje, da Sandal nije katolik. A mi Bošnjaci, ni lijepa slova o tako značajnoj našoj Bošnjačkoj povijesnoj ličnosti.
Neka Sandala dragi Bog nagradi za sva ona njegova djela koja je učinio za nas muslimane Bošnjake, tako da i danas nakon cca 580 godina, poslije njega, možemo ispoljavati vjerovanje koje je on tada branio.
Teško mi pada da ovakve povijesne Bošnjačke ličnosti zbog naše indolentnosti i povijesne površnosti nisu našle svoje mjesto u našoj historiji.
Interesantno je, da niti jedan od historika nije nikada uzeo njegovo ime; Sandal, u razmatranje, koje se u povijesnoj literaturi oblikovalo u Sandalj, te sa etimološkog stajališta kažu kome pripada? Gdje su bili, do sada, muslimanski historici-etimolozi? Jedino ga dr.Pašić interpolira u Gote. A Sandal nije zasigurno Got, a da su i Goti imali ime neke osobe Sandal i to nije nemoguće jer su i Goti imali isto vjerovanje kao i Bošnjaci i mogli su nositi orijentalno ime Sandal kao i Bošnjaci.
I taj primjer da o Sandalu pišu kao Gotu nije loše, jer se makar neko od Bošnjačkih povjesničara usudio da kaže da Sandal nije ono što kršćani o njemu pišu.
To nije često ime koje daju muslimani, a ovi drugi nikako. I svi prelaze preko toga, da jedana- tako značajna historijska ličnost, kao što je Sandal, nosi muslimansko ime. Sandal, sandalovina. (arap.mirisna biljka ) Zašto, kod onih koji preko imena čovjeka, određuju i religiju, Sandalevo ime ne definiše Sandalevu vjersku pripadnost? Zašto za njih nije musliman, ako mu je orijentalno ime?
Zašto Sandala niti jedan povjesničar nije svrstao u muslimane razloga ima više, ali osnovni razlog je taj što svi ti vajni historici, koji su se bavili ili koji se bave Bosnom i njenim narodom, ne mogu u svojim glavama prihvatiti činjenicu da Islam nije u Bosni od 1463. godine, nego da je tu od polovine VII stoljeća kao prirodna nadgradnja Arijanizma koji je do tada bio državotvorna vjera Bošnjaka. Islam je nadgradnja Arijanizma i od polovine VII stoljeća Islam je bio državotvorno vladanje Avara koji su obilježili povijest svih Evropskih zemalja od polovine VII stoljeća sve dok te tvorevine nisu počeli rušiti kršćani katolici početkom XIII stoljeća.
U Sandalevo vrijeme muslimani Bosne već počinju svojoj djeci diti orijentalna imena , a pogotovo nova imena diju oni koji su svoje znanje sticali na islamskim univerzitetima. Možda je i Sandal jedan od učenih Bošnjaka koji je svoju naobrazbu sticao na nekom od islamskih univerziteta. Iz njegove porodice je i Isa-beg Ishaković-Hranušić, jedan od prvih bosanskih namjesnika u novoosnovanom Islamskom Komonveltu i on je sa orijentalnim imenom i kao rezultat njegovog djelovanja je i naše Sarajevo koje je on temeljio svojim novcem. Iza njega ostala je vakufnama iz 1462. godine u kojoj on uvakufljuje zemlju za greblje. Kako je vakufnama šerijetski dokumenat potpisan od kadije i svjedoka to je ujedno i dokaz da Turska Bosnu nije ovojila 1463. jer već godinu dana ranije postoji državni dokument koji te nakaradne tvrdnje opovrgava. Sandalov amidža je sa imenom Radivoj, ali u početku Islamskog komonvelta je uticajan i predvodi vojsku koja brani Smederevo. Isto tako, sin njegovog bratića-njegovog nasljednika Stephana Kosače –Ahmet svoje znanje stiče u Istanbolu tako da je u tri navrata bio Veliki vezir u Islamskom komonveltu.
Sve navodi na to da su Kosače jedna jaka Bošnjačka povijesna muslimanska porodica.
Ako je Sandal, po Restiju pataren, onda zasigurno, ni žena mu Jelena nije bila ono što Fine kaže-pravoslavka. On to zaključuje i tvrdi, jer je sestra od Lazara Brankovića. Lazara Brankovića je srpskpravoslavna škola historije svrstala u pravoslavne samo zbog imena i sa njim oblikovali svoju prošlost, A treba znati, da ovaj put, konkretno u tom vremenskom periodu, ime osobe ne odaje i njegovu religioznost, kao što će se i pokazati. Tako je i Lazar koga Fine, a i svi drugi svrstavaju u pravoslavne, samo zbog imena otuđen iz muslimanskog korpusa.
I sad' se vraćam na početak Fineove knjige i čitam potpis uvodničara Bošnjaka, prof. Dr. M. Imamović.
Na Fineovu konstataciju da Bosna u pogledu vjeroispovijesti nije ničija zemlja moram reći da je Fine, sa ovm konstatacijom, očito indoktriniran uplivom pravoslavnih kvazi historičara te da i sam svojim pisanjem-novo tumačenje u našu povijest uvodi nove nedoumice koje ako prihvati i jedan Bošnjački historičar dovoljno je da pravi pomutnju i ostalim.
Ja ću samo, na Mustafinu konstataciju u predgovoru; da je John Fine ponudio bosanskom čitaocu knjigu koja predstavlja izazovan prilog razumijevanju karaktera religije, političkih događaja i socijalnih odnosa u bosanskom srednjevjekovnom društvu i državi, konstatirati da uvaženi ''borac'' identiteta Bosanskih muslimana, ovom konstatacijom, narušava ugled Bošnjačkog historičara, jer se iz ne znam kojih razloga priklonio Finovim konstrukcijama :'' U Bosni je sve, ako nije katoličko, pravoslavno i ako nije tako onda nevjerničko.'' A ovdje se radi o Bosni- zemlji Bošnjaka-muslimana i njenim velikim Bošnjacima, koji zasigurno nisu bilo ono što nam predoči Fine, a to bi trebao da zna dr. Imamović.
Takođe, konstatujem da je žalosno da se jedan, reći ću, nepromišljeni profesor i to Bošnjak potpisao kao uvodničar ove knjige, ali i svi oni koji su podupirali da ova, za nas Bošnjake, nakaradna- negacijska knjiga ugleda svjetlo dana, jer svi oni na određen način daju legitimitet Fineovim konstrukcijama i povijesnim nakaradnostima o nama.
I ovog momenta odbacujem ovaj Fineov pamflet o Bosni i njenim Bošnjacima. Knjigu koja od Sandala pravi nevjernika, knjigu koja negira Bošnjaka kao muslimana, koja je satkana od neutemeljenih projeciranih historijskih zabluda jer iz nje Bošnjak nema ništa utemeljeno o sebi pročitati, a kamo li naučiti, osim ako nekom odgovara da čita Fineove mitskonelogične tvrdnje: da je u Bosni u to vrijeme bilo sve pravoslavno.
Moji Dobri Bošnjani-oni koji žele da znaju svoju stvarnu-življenu povijest, treba da znate: Da nam ne preostaje ništa drugo nego da te sve gluposti koje su pisali o nama naši negatori odbacimo, a da se latimo posla i ispisujemo našu Bošnjačku povijest sa našim velikanima u koje spadaju i Sandal i Stephan, ali i Lazar.
I dalje, za svoju, ali i budućnost naše djece, moramo prihvatiti stav: Ne bi trebalo da bude tog ''škrabala,'' koji je škrabao o nama u negacijskom smislu, a da od nas bude promoviran ili citiran, pa ma ko to bio.