Adnan ADEMOVIĆ: Najveći razlog promjene bošnjačkog umjetničkog izraza leži u okretanju svojih pogleda oksidentu. Također jedan od glavnih pomagača okretanja Bošnjaka od svoje kulture življenja jeste obrazovni sistem koji ne ide na ruku našem narodu. U našim školama se veoma malo prostora daje našim autentičnim autoritetima iz različitih društvenih oblasti i kao posljedicu svega toga mi danas imamo procese koji samo štete bošnjačkom kulturnom uzdignuću.

U našoj svakodnevnici se nebrojano puta susrećemo sa različitim oblicima i formama čovjekovog umjetničkog i arhitektonskog izraza. Te forme datiraju iz različitih vremenskih, kulturoloških i materijalnih perioda i uklapaju se u naš svakodnevni utisak o prostoru i vremenu u kome živimo. Prostor je različit, gledan sa različitih distanci i iz različitih uglova. Ljudi ga različito sagledavaju, vide i doživljavaju. Prostor je veoma bitan savremenom čovjeku, jer ima veliki uticaj na njegov uspjeh ili neuspjeh, njegov rahatluk ili nemir, njegovu sadašnjost i blisku budućnost.

Vrijeme je također nešto što utiče na prostor i doprinosi njegovom usavršavanju i unapređivanju ili njegovoj skučenosti i tjeskobi.

Vrijeme, a zatim i prostor, u Arhitektonskom graditeljstvu su uticali na opće poznate forme i taj svoj uticaj je izrodio neke nove arhitektonske izraze u užim teritorijalnim okvirima. Tako na primjer, u našoj rodnoj grudi, našem Sandžaku, imamo mali prostor, a toliko šarolikosti međusobno povezanih lokalnih formi i izraza. Te forme i izraze je načinio naš kreativni Bošnjak koji je kroz vrijeme bio sposoban da napravi ono šta okom vidi. Obzirom na tu činjenicu da su oči i srca naših ljudi bila okrenuta prema svom bratstvu po vjeri i svom orijentu, to je dominantno dalo svoje plodove i u arhitektonskom izrazu ovdašnjeg autohtonog čovjeka.

Tako ćemo naći savršen sklop i prelaz sa orijentalne, općepoznate arhitekture na lokalnu, prilagođenu prostorno-materijalnim uticajima u svakoj čaršiji, selu i zaseoku specifičnim, posebnim i njima svojstvenim. Tako na primjer u Novom Pazaru nailazili smo na crvenilo ćeramida poslije ljetnjih kiša i bjelinu fasada sa dubokim sjenama streha u toku sunčanih popodneva. U Rožajama su se pojavljivala obimna kamena zdanja nad kojima su se uzdizale čatmene bijele kule pokrivene drvenom šindrom i ugrađenim dominantnim ćošetom za odmor i uživanje ukućana. Na Pešteri su se javljale seoske kuće prekrivene slamenim krovovima utopljene u predivne pejzaže pešterskih proljeća i jeseni, dok su se u Gusinju i Plavu javljale kule od kamena koje su se uzdizale i oholile nad komšijskim nepravdama. U Pljevljima smo imali visoke munare sa kojih su bdjeli ugledni Pljevljaci, i tako redom od sela do sela i čarsije do čaršije. Sve na svoj način lijepo, posebno i karakteristično za taj prostor.

Pogled sa Bar-mahale: Kučanska džamija

Nego, prilike su se promijenile. Nije davno prošlo vrijeme kada su rožajskom čaršijom protutnjeli stručnjaci Etnografskog muzeja iz Beograda i baš kao olujni vjetar istrgli sa eksterijera i enterijera rožajskih starih kuća prefinjene prozore i rezbarena vrata. Oni su konačno dobili ¨svoje¨ historijsko nasljeđe, dok su naši Sandžaklije dobili ¨nova¨ šperovana vrata iz Gornjeg Ibra. Te priče su pričali ljudi kojima je dosadilo pažljivo rezbareno drvo, ugodna ornamentika i ćilimi sa raznim uzbudljivim šarama. Dok sa druge strane, onima iz Beograda je baš to nedostajalo da dobiju svoju ¨Srpsku kuću¨ i svoj ¨Srpski ćilim¨. Nažalost i danas nam se dešavaju slične stvari. Ali ovoga puta Emir Kusturica, da bi upotpunio ¨Srpski¨ Drvengrad, u jednom rožajskom selu raznizuje našu staru seosku brvnaru da bi je nanizao na novoj lokaciji i da bi ona bila prava srpska atrakcija za strane turiste. Preporučujem mu da na njoj napiše nama poznate dvije riječi ¨JOK VALA¨, da bi, ukoliko neki naš Sandžaklija pomisli da je to kućica iz njegovog Sandžaka, unaprijed dobije zakletvu da nije.

Što se tiče naše arhitekture, treba spominjati ljude koji bez kompleksa i predrasuda govore o njoj. Jedan od takvih ljudi je bio poznati beogradski arhitekta Jovan Krunić, koji je u našim gradovima veoma cijenjen. Poznat je po studijama koje je, pored ostalih sandžačkih opština, radio za Rožaje i Plav. U svojim naučnim radovima Rožaje upoređuje i stavlja u ravan sa Dubrovnikom i preporučuje da se Rožaje proglasi gradom muzejom. Htio je Krunić da taj naš sandžački Drvengrad i Kamengrad ustvari bude pod UNESCO zaštitom i da taj original bude prava atrakcija.

Obzirom na to da je neko, u međuvremenu, ubijedio naš narod da je blago koje imaju bezvrijedno i da je vrijeme za šperovana vrata, naši ljudi, potpomognuti ¨olakšanom¨ zakonskom regulativom kojom se poslije Krunićevog prijedloga za ¨UNESCO grad muzej¨, nesmetano dobija građevinska dozvola ukoliko se nova kuća gradi rušeći staru, Rožaje za veoma kratak period mijenja svoj arhitektonski ambijent i postaje nešto drugo.

Smatram da je ustvari nedostatak naših regionalnih sandžačkih institucija i preotimanja od strane onih koji otimaju i prisvajaju našu arhitekturu, umjetnost i kulturu življenja, glavni krivac što danas Bošnjaci Sandžaka nemaju svoje gradove muzeje. Nama je potreban NOVI Pazar ali nije trebalo rušiti STARI bijeli i blještavi, koji kad sunce grane zašatri, a kad se kiša spusti, porumeni i zablista. Nažalost, danas je sve manje tog osjećaja i sve više sivih zgrada, lukovima ili bez.
Potrebno nam je i NOVO Rožaje, ali ne na štetu STAROG koje je imalo kameno-drvenu tvrđavu¨NADGRAD¨ gdje je danas džamija ¨Sultan Murat II¨, Škola „Mustafa Pećanin“ i tržni centar „Stara Varoš “.

Muzej - 2012. (Adnan Ademović, dia)

Trebamo se potruditi da sebi obezbijedimo uslove za očuvanje naših vrijednosti i posebnosti, a to ćemo uspjeti samo preko jakih institucija na čijem čelu će biti ljudi bez kompleksa niže vrijednosti, jer Bošnjaci nemaju razloga da se tako ponašaju. Mi smo superiorni u odnosu na okolinu, jer posjedujemo one vrijednosti koje drugi nemaju. Te vrijednosti su rezultat posebnosti naše islamske kulture koja nas je naučila da puno korisitimo bijelo i čisto u svojoj svakodnevnici. Puno koristimo hamame, šadrvane i česme koje su svojom bistrinom, žuborom i čistotom uticale na naše duhovno uzdignuće i civilizacijski odskok i napredak.

Novija arhitektura Sandžaka ne zavisi samo od arhitekata, jer arhitekte nažalost nemaju veliki uticaj na kretanja i stremljenja stanovnika Sandžaka. Problem je prilično veliki i tiče se opšteg stanja nacije. Naime, ukoliko sa ove vremenske distance pokušamo napraviti poređenja, vidjet ćemo da se arhitektonski izraz prosječnog Sandžaklije umnogome promijenio. Najveći razlog promjene bošnjačkog umjetničkog izraza leži u okretanju svojih pogleda oksidentu. Također jedan od glavnih pomagača okretanja Bošnjaka od svoje kulture življenja jeste obrazovni sistem koji ne ide na ruku našem narodu. U našim školama se veoma malo prostora daje našim autentičnim autoritetima iz različitih društvenih oblasti i kao posljedicu svega toga mi danas imamo procese koji samo štete bošnjačkom kulturnom uzdignuću.

Počet ćemo ponovo da uzdižemo nove generacije koje će pokušati povratiti izgubljeni sjaj naših čaršija i neće sudjelovati u kiču današnjih lokalnih činovnika. Mnogo toga je moguće popraviti, uklopiti, sačuvati i unaprijediti u oblasti arhitekture Sandžaka. To ćemo uspjeti ukoliko uspijemo da ubijedimo naše političare da se ne trebaju stidjeti svoje bogate i divne arhitektonske tradicije.

Potrebno je pored opšteg obrazovanja jednog prosječnog arhitekte organizirati razne seminare, izložbe i konkurse na kojima će se ponovo uvažiti i osnažiti razmišljanje u pravcu očuvanja i unapređivanja naše tradicionalne Sandžačke arhitekture koja će biti dovoljno nova da odgovori savremenim potrebama čovjeka, a toliko stara da ponovo povrati stari sjaj našim mahalama i čaršijama.

---

/Autor je potpredsjednik BDZ u CG/