POVRATAK U PROŠLOST - STIVEN SPILBERG NA CRNOGORSKI NAČIN
Autor: Zaim Čelebić
Objavljeno: 03. Jul 2013. 14:07:51
Zaim ČELEBIĆ: - E, onda nećete moći da nastavite putovanje, mi ćemo vam zabraniti to! - opet će drsko policajac misleći da će prestrašiti sina Refike Čelebić, koja je u odbrani svog bližnjeg i kućnog praga bila toliko drska da se tih 90-tih u Nikšiću suprotstavi zlikovcima; tri puta su joj pucali u noge prije nego su podigli nišan uvidjevši da je time nisu ustrašili te da će iako teško ranjena, uspjeti u namjeri da im iz ruku otme koljački alat i svijetlo oružje. Ti isti su oni građana Crne Gore koji ne moraju policajki sa aerodroma Podgorica saopštavati niti gdje putuju, niti bilo šta drugo već bivaju ljubazno pozdravljeni i ispraćeni. Tim istim građanima Crne Gore sa debelim policijskim dosijeima se tokom farse od sudskog procesa vjerovalo na riječ, dok su materijalni tragovi ignorisani do te mjere da je najgori student prava sa tek završenim jednim semestrom mogao donijeti jasnu sudsku presudu ali je ona kod „poštenog i časnog“ crnogorskog sudstva u ime naroda glasila, da nije grijeh strijeljati u noge koje su našu majku sa svim problemima gordo i ponosno nosile po ovom iskvarenom svijetu, da nije grijeh strijeljati u trbuh iz kojeg smo čelom ispali, da nije grijeh strijeljati u srce junačko u koje je za sve imalo mjesta.
Ako bi ste kojim slučajem poželjeli da se barem na trenutak vratite u prošlost, u rane devedesete, ili pak da zavirite u budućnost, možda dvadesetak godina unaprijed, ništa ne brinite, nemorate imati maštu Stivena Spilberga niti njegovu „vremensku mašinu“ za postizanje ovih naučno-fantastičnih vratolomija. Sasvim je dovoljno da posjetite Crnu Goru a što vam ni u kom slučaju ne bi smjelo predstavljati problem kod cijene od 55,00 EUR na relaciji Brisel-Podgorica, naravno u oba pravca, zahvaljujući Low Cost kompaniji Ryainair.
Iako nijesam imao namjera da se bavim naučnom fantastikom već samo da u realnom prostoru i vremenu iskoristim ovakvu povoljnost i „skoknem“ na par dana u Crnu Goru, mlada službenica Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, policajka na medjunarodnom aerodromu u Podgorici, silom prilka me natjera te se na momente osjetih baš kao prije dvadesetak godina kada sam zbog sličnih razloga preko tog istog aerodroma sa kartom u jednom smjeru i napustio Crnu Goru.

Prvog julskog dana u popodnevnim satima baš kao i te 1993. godine kada su provokacije i matletiranja koja su u mnogim slučajevima završavala i batinanjem ili pak teškim zlostavljanjem onih kojima su zbog „usuda imena“ na njihovoj koži ispisivane jasne poruke pesnicama i pendrecima policije koja trenira strogoću, sve je započelo verbalnom provokacijom.

Na upit službenice gdje putujem odbio sam da odgovorim smatrajući sebe slobodnim čovjekom koji može da putuje gdje mu je draga volja, te na ponovni ali već strogi upit baš tako i odgovorih. Drska mlada službenica mi zaprijeti da neće dozvoliti da otputujem te me kao kakvu ološ izdvoji iz reda na očigled mnogobrojnih putnika i uz asistenciju dvojice kolega sprovede do obližnje službene prostorije MUP-a gdje me jedan od njih opet drsko upita koji je moj problem, te na koga mi liči dotična službenica. Saopštih mu da ja nemam problem a da očito oni imaju problem a za dotičnu službenicu predpostavih da je ovlašćeno službeno lice te postavih i ja onako drsko pitanje: A na koga Vam ja ličim!?

-Na putnika! – odgovori službenik MUP-a, te pošto ga konfrotirah sa tim da po svoj prilici izgledam isto kao i oni koji su bili na šalteru ispred mene i da njima nije postavljano ovo pitanje, zatražih objašnjenje zbog čega baš ja moram da ispostavljam račune i da se uvijek nešto ispovijedam, te kazah jasno i glasno da ne pristajem na poniženje i iz tog razloga ne želim da odgovorim gdje putujem smatrajući slobodu kretanja mojim univerzalnim pravom zagarantovanim ustavom i zakonom kao i UN poveljom o zaštiti ljudskih prava.

-E onda nećete moći da nastavite putovanje, mi ćemo vam zabraniti to! -opet će drsko policajac misleći da će prestrašiti sina Refike Čelebić koja je u odbrani svog bližnjeg i kućnog praga bila toliko drska da se tih 90-tih u Nikšiću suprostavi zlikovcima kojoj su joj tri puta pucali u noge prije nego su podigli nišan uvidjevši da je time nijesu ustrašili te da će iako teško ranjena, uspjeti u namjeri da im iz ruku otme koljački alat i svijetlo oružje. Ti isti su oni gradjana Crne Gore koji ne moraju policajki sa Aerodroma Podgorica saopštavati niti gdje putuju, niti bilo šta drugo već bivaju ljubazno pozdravljeni i ispraćeni. Tim istim građanima Crne Gore sa debelim policijskim dosijeima se tokom farse od sudskog procesa vjerovalo na riječ, dok su materijalni tragovi ignorisani do te mjere da je najgori student prava sa tek završenim jednim semestrom mogao donijeti jasnu sudsku presudu ali je ona kod „poštenog i časnog“ crnogorskog sudstva u ime naroda glasila, da nije grijeh strijeljati u noge koje su našu majku sa svim problemima gordo i ponosno nosile po ovom iskvarenom svijetu, da nije grijeh strijeljati u trbuh iz kojeg smo čelom ispali, da nije grijeh strijeljati u srce junačko u koje je za sve imalo mjesta.

Ostadoh čvrst u namjeri da ne dozvolim ovu vrstu poniženja, inače prakse koja mi je dobro poznata i koja izaziva gnjev kod svih koji se susreću sa ovakvim nastupom pograničnih službenika Crne Gore.
-Dobro, ako je to Vaša odluka, onda ne možete nastaviti putovanje i mi samo sprovodimo zakon! - sad već ljubazniji tonovi strogog policajca na koje sam morao takodje ljubazno odgovoriti:
-Ako tako stoji u zakonu, onda ga se moramo pridržavati pa vi meni zabranite putovanje a ja vam neću saopštiti gdje putujem jer sam ja slobodan čovjek i mogu da putujem gdje mi je volja! Ja sam za poštovanje zakona, pa ako i vi tako mislite, onda samo po zakonu i tačka!

Dobrodošli u ratne 90-te
-Ali vidim da ste poslovan čovjek, odajete takav utisak a i vidi se i da puno putujete, zašto nećete da shvatite da je takva zakonska procedura i da nama je to naredjeno?
-Ne želim i neću jer znam da nije po zakonu i neću Vam saopštiti gdje putujem-odgovorih sasvim mirno.

Htjedoh još reći da je sramota za Crnu Goru da se još uvijek rukovodi motivima iz 90-tih kada su uvijek Bošnjaci i pripadnici drugih manjinskih naroda bili nešto sumnjivi, te da su meni poznati problemi na crnogorskim granicama ne samo iz ličnog iskustva već i iz kazivanja drugih gradjana iz dijaspore, te da me posebno iritira mlada službenica po kom osnovu je ona uspjela da „kopira“ odnos njenih kolega koji su prije dvadeset i više godina matletirali Bošnjake ovakvim ponižavanjima kada je ona u to vrijeme smjela imati 5-10 godina i morala se igrati lutkicama, kako je došla na ideju da samouvjereno saopšti kako će ona uskratiti jedno od osnovnih ljudskih prava i sloboda ne trepnuvši pri tom, ko je nju u tome naučio!? Zar je Crna Gora stvarno toliko slijepa da ne prepozna svoj interes u slobodnom protoku ljudi, roba, informacija… Koliko puta sam na sastancima dijaspore sa predstavnicima Crne Gore saopštavao činjenicu da „onemogućavanjem“ jeftinih avioprevoznika da lete našim nebom jedino je nacionalna aviokompanija na dobiti- ostali su u gubitku, kako oni na sjeveru, tako i oni na jugu; da je dobra komunikacija preduslov svakog uspjeha a s obzirom da je Crna Gora za Evropu tipična aviodestinacija, morao se prepoznati nacionalni interes u dovodjenju Low Cost kompanija u Crnoj Gori. Ne, Crna Gora za sve to nije marila, kao ni za činjenicu da je ostala dužna Bošnjacima i drugima koji su i pored loših iskustava prilikom napuštanja rodne grude tokom devedesetih, ipak svoj mukom stečeni kapital u velikom broju, na dobrobit cjelokupne Crne Gore a ja se usudujem reći a na sopstvenu štetu, usmjerili u razne investicije, pogotovo na tržištu nekretnina. Ne vraća se dug ponižavanjima kojima se ponovo izlažemo ili nam se opet spremaju, time se postiže nešto drugo… Ovdje su dovoljne tri tačke da natjeraju pojedince na razmišljanje. Htjedoh sve to reći, ali ne stigoh zbog očite žurbe strogog policajca koji se potrudi da sada prijateljskim tonovima razagna bijes koji se kod mene već bio nagomilao ali ga ničim nijesam pokazivao, te vraćajući mi pasoš poželje mi sretan put uz molbu da ipak razumijem postupak njegove koleginice. Ja lično ću zahtijevati javno izvinjenje MUP-a te obećanje da se više Bošnjaci nikada neće na graničnim prelazima bezrazložno propitivati kuda idu, kao što se ne pitaju ni drugi gradjani Crne Gore, te tek tada biti spreman da prihvatim da Crna Gora primjenjuje podjednake aršine za sve njene gradjane, barem na graničnim prelazima. Niti tražimo više, niti pristajemo na manje-poruka je Bošnjaka kada su u pitanju ljudska prava i slobode.