Alen ZEČEVIĆ: Pitanje Mostara prevazilazi karakter regionalnog problema i nameće se kao pitanje prvog reda – pitanje koje se tiče cijele Bosne i Hercegovine. Činjenica je da su nacionalni interesi bosanskohercegovačkih naroda u Mostaru iskorišteni na način da se pod izgovorom njihove zaštite odvija politika stvaranja historijskog anahronizma zvanog ''stolni hrvatski grad''. Insistiranje na promjeni postojećeg statuta nedvosmisleno ide u prilog težnjama za trećim entitetom i rješavanjem hrvatskog pitanja na račun Bošnjaka u Hercegovini putem odluke Ustavnog suda koja se odnosi na izmjene izbornih pravila u Mostaru.

Politička kriza u kojoj se danas nalazi Mostar odraz je sveukupne političke krize u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina. Zbog svog Dejtonskog ustrojstva, koje je stvorilo u Bosni i Hercegovini dva entiteta, otvorio se prostor za zahtjevima i težnjama onih političkih struja koje su u tome uvidjele ''argument'' za daljnju unutrašnju dezintegraciju. Činjenica postojanja Republike Srpske u znatnoj mjeri je odredila politiku hrvatskih stranaka u Mostaru, što se naročito jako manifestuje u nedvosmislenim zahtjevima za ''kompenzacijom'' koja počiva na principu ''svakome jednako''. Prema tome, u tome svjetlu se može posmatrati i aktuelna politička situacija u Mostaru, gdje je stvorena atmosfera u kojoj je svaki pokušaj razgovora unaprijed osuđen na propast. Pitanje Mostara prevazilazi karakter regionalnog problema i nameće se kao pitanje prvog reda – pitanje koje se tiče cijele Bosne i Hercegovine. Činjenica je da su nacionalni interesi bosanskohercegovačkih naroda u Mostaru iskorišteni na način da se pod izgovorom njihove zaštite odvija politika stvaranja historijskog anahronizma zvanog ''stolni hrvatski grad''. Insistiranje na promjeni postojećeg statuta nedvosmisleno ide u prilog težnjama za trećim entitetom i rješavanjem hrvatskog pitanja na račun Bošnjaka u Hercegovini putem odluke Ustavnog suda koja se odnosi na izmjene izbornih pravila u Mostaru. Također je činjenica da se odlukom Ustavnog suda onemogućilo jednom narodu da u duhu demokratije utječe na faktičko stanje odnosa u Mostaru. Na to je u posljednjih nekoliko godina konstantno upozoravao cijenjeni muftija mostarski efendija Smajkić, ukazujući na pogubnost novog načina izbora Uprave grada Mostara po Bošnjake. Takva odluka koja je u svakom pogledu diskriminirajuća, nedopustiva je tim prije što je donešena od strane institucije koja bi trebala da štiti ljudska prava i svaki oblik legitimiteta. Naprotiv, tim se odlukama zapravo legitimira ista ona politika koja je svojatala teritoriju Bosne i Hercegovine i vidjela je u sastavu svojih matičnih zemalja. Ista ta politika danas svim svojim postupcima insistira na separaciji po svakom kriterijumu. Odluka koja dovodi jedan narod u položaj nemoćnog posmatrača dok mu se mimo njegove volje rješava sudbina, prilikom čega se u duhu zakonskog poretka krše osnovna načela demokratije, nema nikakvo smisleno uporište. Ukoliko odluka pomenutog organa ostane na snazi u postojećem okviru, onda se može konstatovati da je legalni organ legalizirao kršenje ljudskih prava. Pri tome se ne smije iz vida ispustiti činjenica da legalitet jednog organa ne mora nužno značiti da isti uvijek donosi legalne odluke. Ostavljanje na snazi takve odluke ide u prilog separatističkim težnjama koje su putem svojih političkih ekspozitura učinile to da Mostar danas nema nijednu zajedničku obrazovno-naučnu, kulturnu, zdravstvenu instituciju koja bi sugerirala prisutnost gradskog jedinstva. Na površinu ipak izlazi jedan od opravdanih strahova da Mostar postaje mjesto političkih ustupaka i kompromisa na štetu jednog naroda. To zapravo odražava sliku naše zemlje koja je danas potpuno ovisna o političkim prilikama u Evropi i svijetu, što samo po sebi nije slučajnost nego realnost protivrječnih politika kao zaostavštine iz vremena disolucije

Proizvoljna tumačenja ustavnog prava u ovom kontekstu mogu proizvesti vrlo ozbiljne konsekvence po status Bošnjaka ne samo u Mostaru, nego i mjestima poput Stoca, u kojima se susreću sa evidentnim kršenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda. Jednom kada se dopuste ozbiljni previdi na polju demokratije to neminovno vodi u rutinu daljnjeg urušavanja pravnog poretka. Onda kada se legalizuje nedemokratsko djelovanje na šetetu jednog naroda teško je napraviti povratak nazad.

Jugoslavije. Strategija čije su premise u svojim osnovama određene vizijom uprošćavanja teritorijalnog opsega Bosne i Hercegovine izvor su manipulacija nacionalnim interesima svih naroda u njoj. Od toga nisu pošteđeni ni Bošnjaci u Mostaru, čiji je trenutni pravni položaj u znatnoj mjeri sveden na mogućnosti uskog političkog djelovanja. Prema tome, nacionalni interes Bošnjaka u Mostaru nalazi se u odgovornosti one bošnjačke politike koja će problemu Mostara morati prilaziti iz ugla opstojnosti Bosne i Hercegovine, jer pitanje Mostara prelama se kroz prizmu položaja konstitutivnog naroda koji je sada u statusu ekonomske i političke inferiornosti. Politička volja koja bi ovakvom odlukom dobila pravnu potvrdu, a koja u svom djelovanju stremi nedvosmislenoj separaciji po svim osnovama, značilo bi i legalizovanje stanja u kojem bi dominantna skupina imala monopol nametanja odluka i uskraćivanja prava drugoj. Međutim, njeno prisustvo je na snazi pune dvije decenije i ona je kao takva do sada morala biti prepoznata. Proizvoljna tumačenja ustavnog prava u ovom kontekstu mogu proizvesti vrlo ozbiljne konsekvence po status Bošnjaka ne samo u Mostaru, nego i mjestima poput Stoca, u kojima se susreću sa evidentnim kršenjem osnovnih ljudskih prava i sloboda. Jednom kada se dopuste ozbiljni previdi na polju demokratije to neminovno vodi u rutinu daljnjeg urušavanja pravnog poretka. Onda kada se legalizuje nedemokratsko djelovanje na šetetu jednog naroda teško je napraviti povratak nazad. Važno je spomenuti da se u jeku političkih tenzija pojavila Mostarska rezolucija 28. marta 2012. godine, kao akt kojim se akademska zajednica decidno odredila prema tadašnjoj situaciji u Mostaru. Rezolucijom se ponudio model koji je odbacivao svaku mogućnost dominacije i supremacije jednog naroda nad drugim. Međutim, taj pokušaj da se politički establišment reanimira u duhu građanskih interesa ostao je u sjeni višemjesečnih političkih podilaženja.

Suština problema je u tome da se provodi jedna stihijska represija kojom se nastoje stvoriti uslovi nepodnošljivosti i netrpeljivosti koja bi u postojećim okolnostima stremila ka stvaranju samoupravnih i unitarnjih tijela u Bosni i Hercegovini. To bi i de facto i de jure značilo upitnost položaja Bošnjaka u njihovoj državi. Upuštanje u jedan takav eksperiment po cijenu pravnog statusa Bošnjaka značilo bi potvrđivanje višestoljetne prakse da se pitanjem Bošnjaka bave isključivo one ideologije, koje su cijelo stoljeće aktivno radile na njihovom nestanku. Prema tome, prethodna tragična iskustva trebala su biti dovoljan razlog da se bošnjačka politika konačno odredi prema takvim ideologijama jednim nacionalnim programom, dokumentom koji će konsolidovati bošnjačko političko tijelo i koji će Bošnjaka posmatrati jednako važnim i u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. Do sada je bošnjačka politika prilazila ovome problemu kompromisno spram političkih pozicija, katkad demagoški i bez suštinskog tumačenja historije uzroka koji su doveli Bošnjake u položaj marginalizirane nacionalne i političke zajednice. Danas Mostar možemo vidjeti kao grad koji je u nemilosti onih koji su mu sudbinu začinili podjelama i krizom u kojem je položaj gradonačelnika jedini ostao nepovrijeđen (uprkos činjenici da ta funkcija generira svaki oblik opstrukcije). (Preporod, br. 7, 1. april 2013.)