Svaki pojedinac kome smeta ime Sandžak, ima jasnu, ili skrivenu želju, koje čak ni on sam, možda nije svjestan – da Bošnjaci nestanu sa ovih prostora.

Ulvija MUŠOVIĆ: Dakle, ne postoji opasnost Srbiji od minorne populacije Bošnjaka. (3% stanovništva Srbije.) Međutim, sada smeta i ime. E da vidimo, kome smeta ime? Daću vrlo precizan odgovor – Ime Sandžak smeta onima kojima smetaju i Bošnjaci. Budite uvjereni da svaki onaj pojedinac kome smeta ime Sandžak, ima jasnu, ili skrivenu želju, koje, čak ni on sam, možda nije svjestan – da Bošnjaci nestanu sa ovih prostora. Ova tvrdnja možda nekome izgleda grubo, previše eksplicitna i optužujuća, ali, nažalost, vjerujem da je tačna. Potkrepiću je sa još nekoliko argumenata.

U listu „Danas“ pokrenuta je rasprava na temu kako u službenoj terminologiji nazvati oblast zapadne Srbije, koju čine opštine Novopazarskog Sandžaka, koje su poslije Balkanskih ratova 1912. godine pripojene Srbiji. Ta oblast se u narodu, kao i zvaničnoj komunikaciji sve do devedesetih godina prošlog vijeka i raspada Jugoslavije, nazivala „Sandžak“ i nikome to nije bilo sporno. Ona nije bila nikakva „administrativna jedinica“ jer je regionalizacija Srbije izvršena tako da je neke sandžačke opštine svrstane u užički region, odnosno zlatiborski okrug, a neke u kraljevački region, odnosno raški okrug, ali je kao toponim u svakodnevnoj upotrebi, označavao tu teritoriju koja je pripadala Novopazarskom Sandžaku. Raspadom Jugoslavije i razbuktavanjem nacionalističkih strasti, nametnut je i problem termina „Sandžak“. Bošnjačko stanovništvo je u svakoj komunikaciji koristilo termin – Sandžak, a Srbi su forsirali termin – Raška oblast, koji je koristila i „država“ u zvaničnoj komunikaciji, ali u zadnje vrijeme od strane zvaničnih funkcionera države Srbije u upotrebi su oba termina. To nije ništa iznenađujuće, čak je potpuno u saglasju sa opštim tendencijama u Srbiji, koje već dvadesetpet godina karakteriše privredna i ukupna društvena recesija, uništavanje svega što je bilo dobro i proizvodnja problema i tamo gdje ih nema. Takvo je i ovo pitanje Sandžak ili Raška oblast, što ću pokušati da obrazložim u ovom tekstu. Ipak, prvo treba istaći da je dobro što se razgovara na ovu temu. O svemu treba razgovarati otvoreno, snagom argumenata, poštujući principe demokratije i stvari nazivati pravim imenom.

Otkuda, uopšte termin Sandžak? Poznato je da je teritorijalna organizacija osmanskog carstva, kao uostalom i svake države, podrazumjevala određene administrativno -teritorijalne jedinice, različitog nivoa kaze, nahije, sandžaci, ejaleti i sl. Ako se ne varam, samo u evropskom dijelu osmanskog carstva postojalo je tridesetšest sandžaka. To su sve opšti termini, tako bi se termin „Sandžak“ vjerovatno nijbliže preveo sa terminom administrativno – teritorijalna jedinica, ili „regija“. U vojnoj terminologiji taj termin znači “zastava”, jer su sandžaci imali obavezu formiranja određenih vojnih jedinica u strukturi carstva u ratnim uslovima Kako se povlačilo osmanska uprava sa određenog prostora, tako je i teritorijalna organizacija mijenjana, nestajali su i „Sandžaci“, ne samo kao teritorijalne jedinice, već i kao toponimi. Nekim čudom ostao je taj termin na ovom prostoru. Vjerovatno zbog toga što se Turska povukla tek 1912. godine, ali i zbog činjenice da je u zvaničnoj regionalizaciji Kraljevine SHS, zatim Jugoslavije i Srbije kao njene republike, dugo figurirao kao definisani administrativni prostor. Pored toga, taj termin u funkciji toponima se jednostavno primio u narodu, kao i svako ime. Nikome to ime nije smetalo. Naravno, da je to država mogla promjeniti, bar administrativno, ali nije to činila, jer je ime bilo odomaćeno u narodu i definisalo jednu teritoriju koja je imala svoje specifičnosti. To je, možda najbolje odslikao poznati sociolog sela, akademik, prijepoljac Sreten Vukosavljević. Duboko svjestan specifičnosti Sandžaka kao, nacionalno i religijski mješovite sredine i posebnosti Muslimana – Bošnjaka, on u tekstu “Jedini put za Srbe i Muslimane Sandžaka” objavljenom u “Glas-u Sandžaka” br. 1 od 15.06.1944. godine, piše “Srbi treba da se odreknu iskreno i dosljedno svake namjere, kao što su imali prethodni režimi, da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne samo ono što su, najmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići… Svaki takav rad bi kod Muslimana izazvao samo nepovjerenje i otpor.” Nažalost, vladajući režimi nisu imali sluha za ove preporuke uglednog i iskusnog sociologa i poznavaoca stanja u Sandžaku. Bošnjačko stanovništvo je bilo mirno i lojalno državi, nikakvih značajnih autonomaških pokreta, poslije propasti Osmanskog carstva, nije bilo, čak je i dosta mirno prihvatalo nepravdu i torturu određenih nacionalističkih snaga u državi, kao što je oduzimanje zemlje kroz agrarne reforme, velika stradanja civilnog stanovništva i pokolji u ratovima, ali i izvan ratova, kao što je to bilo 1924. godine u Šahovićima. Državna politika Kraljevine SHS, Jugoslavije i Srbije prema Bošnjacima bila je vrlo slojevita. Uvijek su postojale snage koje su smatrale da taj narod treba ukloniti sa ovih prostora. U zavisnosti od trenutnog odnosa snaga u državnoj politici, one su uspijevale, manje, ili više da ostvaruju svoje „načertanije“. Tortura koju je po Sandžaku sprovodio zloglasni Kosta Pećanac, uz punu potporu i zaštitu Nikole Pašića, dvadesetih godina prošlog vijeka, pa zatim pokolj u sandžačkim opštinama i istočnoj Bosni od strane četnika Pavla Đurišića 1942. i 1943 godine, kada je prema njegovom izvještaju o toj akciji, upućenom Draži Mihajloviću, pobijeno preko deset hiljada civila, zatim dolazi 1992. godina pokolji u istočnoj Bosni po istom receptu, Sreberenica, Bukovica, otmice u Sjeverinu i Štrpcima, opšta nesigurnost u Sandžaku i kolone izbjeglica...

Realno, i ne postoji nikakva opasnost od separatističkih ili autonomaških pretenzija Bošnjaka u Sandžaku. Srbija i Crna Gora su, sada odvojene, suverene države, time je i Sandžak trajno podjeljen, pored toga bitno je promjenjena nacionalna struktura stanovništva na tom prostoru, bošnjačko stanovništvo je većinsko samo u opštinama Sjenica, Novi Pazar, Tutin i Rožaje, zatim – ono što bi se zvalo “matičnom državom” Bošnjaka – BiH, ne uspjeva da se konstituiše kao država ni tamo gdje je većinsko to stanovništvo, ali i kao najjači argument - ne postoji, niti je kad postojala, ni javna ni tajna politika unutar tog naroda, koja gaji takve pretenzije. To je, potpuno drugačiji mentalni pristup formi države i pitanju različitosti. Poslije Drugog svjetskog rata, odmah je rasformiran “Zavnos”, bez ikakvog otpora Bošnjaka. Na zasjedanju jugoslovenske Narodne skupštine 1946. godine, pri usvajanju prvog Ustava države, samo jedan delegat – Bošnjak iz Mostara je istupio sa zahtjevom da se Bošnjaci definišu kao autohtona nacija, ravnopravno sa ostalim, ali su ga odmah demantovali drugi bošnjački delegati, istupajući protiv tog prijedloga. Isto se dešavalo i sa drugim usamljenim inicijativama do 1971. godine. Poznata je priča Branka Mikulića, kada se pri jednom susretu sa Titom založio za priznavanje statusa bošnjačke nacije, Tito mu je odgovorio – Slažem se, ali, kako, kada stalno dolaze kod mene njihovi najistaknutiji predstavnici i tvrde da to nije potrebno. Taj sluganski pristup je nastavljen do danas. Ilustrovaću ga na primjeru crnogorskih Bošnjaka. Iako sa udjelom 12,5 % stanovništva Crne Gore predstavljaju realnu snagu, sve su podredili ličnim intersesima eksponiranih pojedinaca, tako da niko nije reagovao ni na dve sramne oslobađajuće presude u predmetima stravičnog zločina 1992. godine u Bukovici i deportaciji više od stotine izbjeglih mladića Bošnjaka, pod nož Karadžićevih koljača. Država Crna Gora je rekla da optuženi nisu krivi, iako su ta dva zločina, kao akti, dokazana, a crnogorski Bošnjaci, čak ne postaviše ni najlogičnije pitanje – Državo Crna Goro, ako to nisu učinili ovi optuženi pojedinci, kaži poslije dvadeset godina od zločina, ko jeste počinio te zločine, i sankcioniši ih.

Dakle, ne postoji opasnost Srbiji od minorne populacije Bošnjaka. (3% stanovništva Srbije.) Međutim, sada smeta i ime. E da vidimo, kome smeta ime? Daću vrlo precizan odgovor – Ime Sandžak smeta onima kojima smetaju i Bošnjaci. Budite uvjereni da svaki onaj pojedinac kome smeta ime Sandžak, ima jasnu, ili skrivenu želju, koje, čak ni on sam, možda nije svjestan – da Bošnjaci nestanu sa ovih prostora. Ova tvrdnja možda nekome izgleda grubo, previše eksplicitna i optužujuća, ali, nažalost, vjerujem da je tačna. Potkrepiću je sa još nekoliko argumenata.

- Na svim teritorijama, koje je tokom formiranja države Srbije, oslobodila srpska vojska od Osmanskog carstva, munjevito je istrijebljeno svo stanovništvo islamske vjere i zatirani su svi tragovi vjekovnog bitisanja na tim prostorima, uključujući i vrijedne kulturno-istorijske objekte. Iako su prije toga Srbi slobodno živjeli u tim gradovima, razvijali svoje poslove, raspolagali značajnom imovinom, gradili vjerske objekte itd, u trenutku kada su ostvarili svoj suverenitet na određenom prostoru, nemilosrdno su prognali svo nesrpsko stanovništvo i uništili skoro sve objekte islamske kulture. Od ovog scenarija bili su pošteđeni samo neki gradovi pripojeni Srbiji poslije 1912. godine. Ovaj podatak ilustruje postojanje jasnog “programa” i netolerantnost prema “različitom”.

- Teško je naći srpskog “istoričara” koji će upotrebiti drugi termin za osmansku vladavinu na ovim prostorima, sem “petstogodišnje ropstvo” Apsolutno ne dovodeći impozantni patriotizam i, svake hvale vrijednu slobodarsku tradiciju srpskog naroda, ipak moram konstatovati, da je u svijetu prihvaćena drugačija naučna istina o vladavini i slobodama unutar tog carstva. U njemu su slobodno živjeli i poslovali pripadnici mnogih naroda i religija (Jevreji, Grci, Srbi, Crnogorci, Albanci, Makedonci, Bugari, Jermeni, Kurdi, Arapi itd.) Malo je poznato da, na primjer, muslimani sve do Prvog svjetskog rata nisu bili većinska populacija u Izmiru. Carstvo je pozvalo, prihvatilo i sačuvalo španske Jevreje, nakon “civilizovanog hrišćanskog blic-kriga” u petnaestom vijeku. Sedamnaest vezira u carstvu su bili pripadnici naroda sa jugoslovenskih prostora itd. Dakle naučna istina za evropske i svjetske istoričare tu nije sporna, ali srpsko poimanje te istorije je činjenica koja se mora imati u vidu, prvenstveno zbog svojih reperkusija na savremena zbivanja. Taj mit o srpskom ropstvu i antisrpstvu svih nesrba, osim Rusa (valjda zato što ne graničimo, jer bi u suprotnom, uvjeren sam i oni bili “dušmani”), je gajen, ne samo u narodnom predanju, već i u zvaničnoj istoriografiji predugo i sada je potrebno vrijeme i “druga priča” da se uključi u suživot sa drugim narodima i religijama. Sa Kraljevinom SHS i Jugoslavijom to nije uspjelo, jer nije ni postojala iskrena želja razvijanja zajednice ravnopravnih naroda.

- Agrarnim reformama 1918. 1932. Godine je protivpravno oduzeta zemlja vlasnicima, Bošnjacima, i dijeljena bezemljašima, ali nije dijeljena bezemljašima Bošnjacima, iako ih je bilo dosta, već isključivo Srbima. Tako su prekonoć osiromašili bošnjački zemljoposjednici, a bošnjačka sirotinja je i dalje ostala sirotinja.

- Štab narodnooslobodilačke vojske i većina partizanskih jedinica je skoro sve vrijeme tokom Drugog svjetskog rata boravio na teritoriji Sandžaka i Bosne. Zašto? Zato što je imao najbolju komunikaciju sa stanovništvom i bio najbezbedniji na tom prostoru. Na drugim prostorima su bili veoma jaki četnički i ustaški pokreti.

- ZAVNOS koji je osnovan 1943. godine sa ciljem pridobijanja Bošnjaka za NOP, je, kako se to naknadno pokazalo, bio neiskren, kratkoročni poduhvat. Održao je samo dva sastanka, jedan kada je osnovan u Pljevljima i drugi kada je „završio svoju misiju“ 1945. godine u Novom Pazaru. Poslijeratni epilog je dioba Sandžaka između Srbije i Crne Gore, nepriznavanje nacije Bošnjacima - Muslimanima sve do 1971. godine i nerasvjetljavanje i nesankcionisanje masovnih zločina u Istočnoj Bosni i Sandžaku izvršenih prema civilnom bošnjačkom stanovništvu. (Prema zvaničnim podatcima državne komisije popisano je na tom području imenom, prezimenom, mjestom življenja i stradanja 7.793 lica bošnjačke nacionalnosti. Jasno je, naravno, da se to odnosi samo na civilne žrtve za koje su prikupljeni podatci, a zna se da za mnoge žrtve nije imao ko dati podatke, tako da su van ove evidencije. ) Ovdje treba naglasiti jedan opštepoznati, voluntaristički pristup komunističkog režima, koji je manifestovan i prema žrtvama ostalih naroda, da se ne istraže i sankcionišu zločini. Najbolje je da to pokrije veo zaborava, kako su razmišljali oni, pa će se to zaboraviti. Tako ni o Jasenovcu nemamo zvanične podatke. To je pogubni dilentantizam, koji je postavio temelje budućih stradanja, što se i dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka.

- Svoj odnos prema „drugom i drugačijem“, demonstrirala je srpska vojska u ratovima na prostoru bivše zajedničke države devedesetih godina. Na svim teritorijama koje su bile pod njenom kontrolom uklonjeno je svo nesrpsko stanovništvo i porušeni svi vjerski objekti drugih konfesija. To je konstanta i ona na najbolji način ilustruje tu psihu kojoj smeta sve što je drugačije, a kamoli turska riječ –Sandžak. Takav um je onomad mijenjao ime Foča u Srbinje, misleći da je riječ „Foča“ turskog porijekla, a ispostavilo se da nije. Još uvijek su rijetki pojedinci u Srbiji, koji će, maker sebi postaviti pitanje, zašto je napadala naša vojska na Vukovar, Dubrovnik, ili Sloveniju. Šta je tražila tamo? Čemu 1400 dana opsade i granatiranja Sarajeva? Početak otrježnjenja, u glavama običnih ljudi, mogao bi da bude, postavljanje pitanja – Kako to da se sa svim narodima u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i pravoslavne Crnogorce i Makedonce, rastadosmo u neprijateljskim odnosima? Pri tome odgovore tipa – svi nas mrze i svi su protiv nas, nebih uzimao u obzir, sa takvim ne vrijedi polemisati.


- Na suđenju Milanu Lukiću u Hagu (osuđen na doživotnu robiju) svijet se zgražavao kada su izvedeni dokazi o spaljivanju, više od sedamdeset civila, živih ljudi u jednoj kući u Višegradu. Ko je pratio snimak suđenja video je da ga prisutni gledaju kao čudovište – ljudoždera, a njemu se nakon toga štampa i promoviše knjiga u Srbiji. Valjda je suvišan komentar ovoj činjenici.

Dakle, na kraju, da ponovim iskren odgovor na direktno pitanje, kome dvehiljade trinaeste godine smeta termin Sandžak – onima kojima smetaju i Bošnjaci, pa htjeli to oni priznati ili ne. Ali, da ipak ovaj tekst ne bih završio u pesimističkom tonu, pokušaću da dam konstruktivan prijedlog. Imamo novu vlast u Srbiji, koja upravo ovih dana demonstrira nagovještaj nove politike u pravcu rješavanja problema (dijalog sa kosovskim Albancima, borba protiv korupcije, popravljanje odnosa sa susjedima) To su, tek prvi koraci, ali treba ih ohrabriti da istraju na tom putu. Eto prilike da demonstriraju drugačiji pristup prema Sandžaku. Naravno, svi Bošnjaci u Sandžaku znaju da je razbijanje Islamske zajednice u dva bloka i nekonstituisanje Nacionalnog vijeća “dobro obavljen zadatak tajnih službi Srbije”, ali to ne obavezuje novu vlast. Za početak bilo bi dovoljno da prihvate ime, a zatim po principu “dva u jedan” riješe postojeći institucionalni dualizamu u bošnjačkim institucijama. Potrebno je samo da posreduju u sprovođenju referenduma Bošnjaka na kome će odlučiti o statusu jedinstvene Islamske zajednice i konstituisati Bošnjačko nacionalno vijeće.