Svakodnevna politička dešavanja i prepucavanja u cilju učvršćenja političkih pozicija „prvaka“ konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini na temu šta je to i otkuda to Bosna i Hercegovina i kuda to ona ide, kao i ko su ti i odkud ti Bošnjaci u njoj, navodila me je na razmišljanje koliko to mi Bosanci i Hercegovci, a pogotovo „naši prvaci“ znamo ustvari ko smo i šta smo, te zašto ljudi od struke ne govore o tome, ovi politički stručnjaci ne počnu da se bave poslovima koji su im povjereni na dobro uštimanim izborima.

Prepunu čaša prelilo je posljednje dešavanje oko „institucija od državnog značaja“ pokazujući svu nesposobnos kako ovih tako i onih izabranika na čelu kako entitetskih tako i državnih nivoa vlasti. Volio bih da griješim da je sve to rezultat volje za uništenjem bosanskohercegovačke istorije i kulture naroda koji živješe na ovim prostorima kroz vijekove, te s druge strane nebrige za zaštitom i promovisanjem iste. S jedne strane primjetna je težnja onih kojima ova zemlja nije u srcu da se što je moguće u većoj mjeri ispred svega izbriše pridjev bosanskohercegovački te doda novi koji označava pripadnost jednom od konstituvnih naroda. S druge strane pak primjetna je nebriga onih kojima je navodno stalo do multietničke države, da tu multietničnost pokažu i potvrde kako ista ne bi i dalje, zbog nedostatka valjanih dokaza, bila posmatrana kao hrvatski ili srpski privjesak. Na sreću, davno prije i dan danas postoje historičari koji su istraživali i istražuju po slovu struke, a ne po slovu etničke, vjerske ili političke pripadnosti. Stoga, želio bih sve dobro namjerne historičare uputiti na nepristrasna istraživanja kako bi na temelju dostupnih izvora uključujući i „institucije od državnog značaja“ kojima prijeti skoro zatvaranje pokazali svijetu i ovdašnjem stanovništvu što iskrenije činjenice iz historije i kulture naroda Bosne i Hercegovine. Neka se povedu namjerom Noela Malcolma koji u djelu „Povjest Bosne“, Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju, kaže: „Mnogi čitatelji na Zapadu nisu uopće znali, prije nego što je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko pučanstvo živi u bilo kojoj europskoj zemlji: za takve je čitaoce kulturna i politička povijest muslimana bila nešto kao tamna strana Mjeseca - nešto neviđeno i nepoznato. Istodobno, moj očaj zbog ugroženog opstanka Bosne naveo me je na mišljenje da će muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najviše kad ta zemlja bude zbrisana sa zemljovida. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokušaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti uništenje.” (Malcolm, Zagreb 1995).

Ponukan čestim istupima u javnosti pojedinih političara kako je Bošnjak kao naziv nacionalnosti jedanog od konstutivnih naroda u Bosni i Hercegovini izmišljen termin početkom devedesetih i imajući u vidu lični profil u daljnjem dijelu teksta samo ću se osvrnuti na par dijela u kojima se Bošnjak pominje znatno ranije nego li je u bivšoj jugoslovenskoj državnoj zajednici ustavom iz 1974. godine ovoj narodnoj skupini omogućeno da se u nacionalnom smislu mogu izjašnjavati kao Muslimani. Tako im je ustvari u polju predviđenom za nacionalnost u ličnim dokumentima umjesto dotadašnjeg "NEOPREDJELJEN" stajala odrednica vjerske pripadnosti.

U svom djelu „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“, objavljeno u Sarajevu 1907. godine, autor Antun Hangi navodi: „Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigliše vjeru Muhamedovu, Islam*), te mu i danas najvjernije pristaše“. (Hangi, Sarajevo 1907:9). Gle, kakvog li čuda, na kraju Predgovora II izdanju autor se zahvaljuje „ravnateljstvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu“, kome 2012. godine prijeti zatvaranje za javnost. Valjda je te davne 1907. država bila bogatija pa mogla finansirati „instituciju od državnog značaja“.

Ko zna, moglo bi biti da je te 1907. godine neko nagovorio Hangija da pominje Bošnjake kao narod u Bosni i Hercegovini jer je pretpostavljao da će za 80 do 90 godina doći vrijeme da se izmisli nova nacija. Onda je još više „sumljivo“ pisanje Mehmeda Handžića u djelu „Islamizacija Bosne i porijeklo BH muslimana“, objavljeno u Sarajevo 1940. godine. Naime, Handžić u pomenutom djelu osim Bošnjaka pominje i bosanski jezik, za koga jedni kažu da je verzija srpskog ili drugi pak da je verzija hrvatskog jezika. "Osim toga kada je nakon osvojenja Bosne do nekih sadamseset godina osvojena Mađarska mnoge dijelove Mađarske naselili su bosanski muslimani, koji su govorili bosanskim jezikom. Turski putopisac Evlija Čelebija, koji je Mađarskom putovao 1660 i 1661, dakle prije bečkog rata, spominje, da se našim jezikom govori u Pečuju. 53) Za stanovnike Budima kaže, da su svi Bošnjaci. 54) Stanovnici Šikloša govore poturski, 55) što po našem mišljenju svakako označava naš jezik. Za stanovnike Sigetvara kaže da su bijele boje i da su Bošnjaci. 56) Za stanovnike Kaniže kaže, da su Bošnjaci i da znadu nekoliko jezike, između kojih je na prvom jestu bosanski. 57) Da u Bosni i Hercegovini nije odmah nakon osvojenja bilo mnogo muslimana slavenske krvi i bosanskog jezika, ne bi oni mogli naseliti ovolika mjesta po Mađarskoj i u njih prenijeti svoj jezik”. (Handžić, 1940:26-27).

I na kraju pitam se da li je neko mogao došapnuti turskom putopiscu Evliji Čelebi, da u svojim putopisima pomene „izmišljenu naciju“. Pominjanje Bošnjaka u Čelebinom Putopisu, već smo vidjeli u navodima ih Handžićevog djela. Međutim, posebno ću istaći dio o stanovništvu Srebrenice navedeno u Evlija Čelebi „Putopisi“, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, gdje Čelebi 1660. godine, bilježi: „Stanovnici35 su Bošnjaci, a raja su in Srbi i Bugari.36 Svi su, međutim, prijatelji stranaca“. (Čelebi, Sarajevo 1967:99)

Primjetno je dakle da je još u vrijeme Osmanlija i austro-ugarske uprave bosanski musliman imao svoj nacionalni identitet i vlastiti bosanski jezik. Međutim, osporavanje nacionalnog identiteta jednog od konstitutivnih naroda BiH, od strane politika i historijografije Srba i Hrvata javlja se uspostavom jugoslovenske državne zajednice još davne 1918. pa do raspada komunističke Jugoslavije početkom 1990-tih; svakoko ono traje i danas. Svakako treba tu dodati i nezaineresovanost samih Bošnjaka za svoju istoriju i nacijonalno pitanje. "Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih prevlaguhe vjerska strana. Tako npr. nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je." (Hangi, Sarajevo 1907:9). Upravo stim problemom se srećemo i ovih dana dok se spremamo za dugo čekani popis stanovništva u Bosni Hercegovini, dok strijepimo kako će se Bošnjaci izjasniti. Jer kako stvari stoje biće da masa naroda ne samo da nije znala 1900-tih, kako nas upoznaje Hangi u svom djelu, nego ni danas još uvijek ne znade šta je. Bosanski humor svakako nađe svoje mjesto u svakom vaktu i svakoj prilici, i da nije žalosno bilo bi smiješno, ugledom na pakovanje instant kahve već kažu "Bošnjak 3 in 1" misleći pri tom: Bošnjak, Musliman i Bosanac. Ne bih ovom prilikom otvarao pitanje idealnog, i po historijskim činjenicama, tumačenja etikete "Bošnjak 3 in 1" - Katolik, Musliman i Pravoslavac. Samo bih da konstatujem i ako je "3 in 1" Bošnjak ipak nije instant formulacija.

Pravo je svakog pojedinca da se izjašnjava onako kako to želi i osjeća. Ne tako davno, u 19. vijeku fra Antun Knežević (1834.-1889.) iznosi svoje osjećaje i želje: "Slavni tarih (historija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svkoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno." Činjenica je da se citiranog već duže od jednog vijeka uglavnom drže samo bosansko-hercegovački muslimani. Njihovo pravo često ne smije biti osporeno niti predmetom bilo kakve političke igre i prevare, kako se je često puta znalo i zna dešavati.

Kao posljedica takvih dešavanja, borba bosanskih muslimana da dokažu svoj nacionalni identitet traje koliko i njegovo osporavanje. Tako od „nacionalno neopredjeljenog“, preko Mulimana u nacionalnom smislu, bosansko-hercegovački musliman je konačno, nakon Svebošnjačkog Sabora (27. i 28. septembar 1993. godine) u Sarajevu, povratio svoj identitet. To svakako ne znači kraj, jer svjetska i domaća javnost još uvijek nije dovoljno upoznata sa pravim činjenicama. Pored toga, većina ovih ili onih političara i historičara još uvijek ne zna ili pak ne želi da zna ko je taj i otkud taj Bošnjak.

O porijeklu muslimana u Bosni i Hercegovini Mehmed Handžić zaključuje: „Ovom bi pitanju trebalo posvetiti još pažnje i istraživanja. Nadati se je da će se u buduće naći još vrijednih dokumenata koji će ovo pitanje još bolje osvijetliti. Iz svega ovoga dade se zaključiti ovo: Bosansko-hercegovački muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogumilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga. Bosansko-hercegovački muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima je to što oni, koji ih iznose, razumijevaju pod nacionalimom ono što nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana ponosne Bosne i kršne Hercegovine“. (Handžić, 1940:34).

Da li je došlo vrijeme da se ovom pitanju posveti još israživanja ili zbog neprofesionalnog pristupa i političkog odnosa prema već dokazanom činjenicama, nebrige o „institucijama od državnog značaja“ iste treba zatvoriti i po mogućnosti što prije uništiti, pitanje je za sve izabranike, ali odgovornost svakako snosimo svi ponaosob. Potpuni odgovor na tematsko pitanje, "Ko je taj i odakle taj Bošnjak?" najlakše ćemo pronaći primjenom savjeta fra Ivana Frane Jukića: "Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas… Vrime je da se i probudimo od dugorične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrosti, i nauk; nastojte da najpred naša sreca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedimo". Stoga, prihvatimo ovaj savjet s imenom Boga, poštujući tako Njegovu naredbu "Uči!", spajajući tako koristno sa još korisnijim.