Prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine rehmetli Alija Izetbegović, koji je rođen na današnji dan prije 87 godina, za života je često naglašavao važnost „uzajamnih osjećanja turskog i bošnjačkog naroda“.

Izetbegović, kojeg u Turskoj nazivaju i „kraljem mudrosti“, nebrojeno puta je isticao bliskog turskog i bosanskog naroda i prilikom susreta s najvišim turskim zvaničnicima svoga vremena, ali i u svojim govorima, intervjuima, zapisima…

Nije bez razloga upravo turskog premijera Recepa Tayypa Erdogana Alija Izetbegović primio u bolesničkoj postelji, samo dan uoči smrti 19. oktobra 2003. godine.

Predsjednik Izetbegović je tom prilikom zamolio premijera Erdogana da "bdije na Bosnom i čuva je", a premijer Erdogan je Izetbegovićevu bolničku sobu napustio sa suzama u očima. I sam premijer Erdogan potvrdio je kako mu je Izetbegović rekao: "Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija ".

Prilikom jednog govora prije 15 godina rahmetli Izetbegović je kazao da je bošnjački narod zahvalan "turskom narodu i državi za veliku moralnu, političku i svaku drugu pomoć BiH tokom četiri godine agresije, koje spadaju u najteže u našoj historiji".

"Ustrajna podrška turskog naroda pružala nam je osjećanje da nismo sami i ohrabrivala nas u borbi za slobodu", isticao je Izetbegović.

Turska je, dodao je tada, pružila podršku prijemu BiH u UN i druge međunarodne organizacije i „značajno doprinijela mobilizaciji islamskog svijeta i Konferencije islamskih zemalja na pomoći našoj zemlji“.

„Naš narod nikada ne može zaboraviti značajnu humanitarnu pomoć koja je stizala od turskog naroda u mnoge krajeve Bosne pogođene opsadom, okupacijom i teškim zimama“, naveo ne Izetbegović.

Navedene riječi nikako nisu bile tek puka formalnost i dio predsjedničke kurtoaznosti. One su bile duboko iskrene. Potvrđivano je to u teškim iskustvima.

Svjedočanstvo Izetbegovićeve privrženosti i poštovanja prema Turskoj i njenom narodu, posebno zbog njihove pomoći i suosjećanja s Bošnjacima u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, jeste i njegova knjiga „Sjećanja“, zapravo autobiografski zapisi rahmetli Izetbegovića koji su objavljeni nekoliko godina prije njegove smrti 19. oktobra 2003. godine.

Prije svega, rahmetli Izetbegović je redovno isticao da je njegov djed, rodom iz Beograda, u Istanbulu služio vojsku i da se tamo oženio turskom djevojkom, Sedikom iz Iskjudara u SItanbulu. U njegovom domu se zato govorio i turski jezik.

„Moj otac je nešto razumijevao turski jezik, ali, koliko se sjećam, nije znao govoriti. To je ponekad ljutilo moju majku koja nije znala turski, pa se osjećala isključenom iz razgovora“, sjećao se rahmetli Izetbegović crtica iz djetinjstva koje su najdirektnije vezane za Tursku.

Pišući o godinama nakon što je postao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, rahmetli Izetbegović je posebno isticao bivšeg predsjednika i premijera Republike Turske, rahmetli Turguta Ozala. Upoznao ga je prilikom posjete Turskoj još u maju 1991. godine.

„U Turskoj sam upoznao Turguta Ozala, velikog prijatelja Bosne. Ozal je bio popularni turski predsjednik poznat po privrednim reformama. Kada sam ga pitao u čemu je tajna, odgovorio je: „Predsjedniče Izetbegoviću, upamtite jednu riječ – banka, od uređenja banaka treba početi“. Turska je te godine imala funkciju predsjedavajućeg Organizacije islamske konferencije (OIC), a naš je interes bio da se Bosna i Hercegovina približi ovoj organizaciji“, zapisao je Izetbegović u „Sjećanjima“.

Nadalje, spomenuo je kao se za predsjednika Ozala tvrdilo da je „dalekog bošnjačkog porijekla“. Navodno su mu preci živjeli u Jajcu.

„Nisam to provjeravao kod njega, ali bio je iznenađen kada sam mu rekao da u meni ima turske krvi“, zapisao je Izetbegović.

Rahmetli predsjednika Ozala rahmetli Izetbegović spominje i kao lidera koji je živo pratio sve što se događalo na zasjedanju Organizacije islamske konferencije (OIC) u Džedi na kojoj je donesena Rezolucija kojom su muslimanske zemlje od Ujedinjenih nacija (UN) tražile da ukinu embargo na uvoz oružja BiH. Tada je zaprijećeno da ju, ukoliko se ta odluka ne ukine, muslimanske zemlje neće poštovati.

S posebnom sjetom Alija Izetbegović je navodio da su u vrijeme žestoke agresorske ofanzive na Goražde od 27. marta d 25. aprila 1994. godine u Istanbulu i još nekim gradovima Turske održane demonstracije podrške braniocima Goražda.

Svjedočeći o nesebičnoj turskoj pomoći Bosni i Hercegovini na koju je izvršena agresija, predsjednik Izetbegović je u pismu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u jesen 1992. godine ukazao da se „humanitarna pomoć koja stiže BiH permanentno otima i neravnopravno dijeli“.

„Turski brod s 4.500 tona hrane ovih dana se doslovno krčmi i rasprodaje od strane Hrvatskog vijeće obrane (HVO); sa turskog tankera, čija nafta je nabavljena dobrovoljnim prilozima turskih građana, HVO je neovlašteno uzeo 1.000 tona nafte preko kvote koju smo mu doznačili…“, upozoravao je Tuđmana Izetbegović.

Zanimljivo je da su se prvi razgovori predsjednika Izetbegovića s tvorcem Dejtonskog sporazuma Richardom Holbrookeom desili upravo u Ankari. O sastanku čiji je cilj bio „utvrditi bazične principe mirovnog sporazuma za Bosnu“ rahmetli Izetbegović je zapisao:

„Četvrtog septembra (1995. godne) nalazio sa se u službenoj posjet Turskoj kada su mi javili da je u Ankari Richard Holbrooke i da me želi vidjeti. Nisam bio mnogo iznenađen, ali zbog unaprijed utvrđenog protokola, naši razgovori su počeli tek u 11 sati navečer. Sastanak je održan u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari. Osnovna Holbrookeova zamisao zasnivala se na kompromisu: mi bismo priznali Republiku Srpsku, a za uzvrat, Srbi će priznati državu BiH, odnosno doslovno da je legalno postojanje države BiH u njenim međunarodno priznatim granica i uz dalje međunarodno priznanje. U prvi mah, zbog „Republike Srpske“, energično sam odbio. Ovu „republiku“, o kojoj je riječ, stvorio je Karadžić na genocidnim osnovama. Uslijedilo je naizmjenično ubljeđivanje Holbrookea i Roberta Owena, uz potezanje najrazličitijih argumenata“, pisao je Izetbegović.

Krajem juna 1998. godine predsjednik Izetbegović je pozvan na svečanost dodjele titule počasnog doktora prava na istanbulskom univerzitetu Marmara. Na svečanosti je prisustvovalo nekoliko stotina profesora i studenata i visokih turskih zvaničnika.

„Pravo nikada za mene nije bilo samo profesija. Ono je bilo moje opredjeljenje, moja vjera, neka vrsta moje životne filozofije. Uvijek sam vjerovao da tzv. pravo jačega nije pravo, nego činjenica, da su pravo, ili zakon, nastali da bi zaštitili sabije, i da je sloboda mišljenja prvenstveno sloboda da se drugačije misli“, kazao je, uz ostalo, na svečanosti rahmetli Izetbegović.

Izetbegovićev život u mnogome govori zašto je zaslužio veliko poštovanje u Turskoj, ali i diljem svijeta. No, o njemu kao „kralju mudrosti“ najbolje svjedoči odgovor na pitanje da li bi htio da ponovo živi:

„Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život“, napisao je najveći bošnjački vođa Alija Izetbegović.