Prof. dr. Ugo VLAISAVLJEVIĆ: Tvrdim, dakle, da je prodekan Lovrenović doveo u zabludu one koji su glasali o Izvještaju, jer je ustvrdio da rasprava o „podobnosti teme i kandidata“ podrazumijeva i razmatranje moralne i političke podobnosti kandidata, a da onaj koji to osporava ne poznaje Zakon o visokom školstvu. U svojim intervjuima Lovrenović sada pokušava obmanuti javnost izvan akademske zajednice, jer težište rasprave prenosi na pitanje o Alispahićevim političkim gledištima, optužujući ga za rasizam.

Doista se nisam mogao načuditi kada sam prije nekoliko dana otkrio da prodekan Lovrenović sa mojim stavovima, izrečenim na prošloj sjednici Naučno-nastavnog Vijeća i u Otvorenom pismu upućenom članovima Vijeća polemizira u neakademskim publikacijama: u intervjuima koje je gotovo istovremeno dao sedmičnim magazinima Dani i Bosna. Kakav je to rukovodilac Fakulteta koji ne uvažava svoje kolegice i kolege u raspravi koja se prije svega tiče akademske zajednice Fakulteta? Najprije sam iskusio uskraćivanje riječi u raspravi u Vijeću, potom ignoriranje svog pismenog obraćanja glavnom oponentu u raspravi oko „slučaja Alispahić“, pa na kraju još i diskvalifikacije i denuncijacije koje moj uvaženi kolega s Fakulteta širi u novinama, čiji urednici ne smatraju da bi u svakoj važnijoj raspravi trebalo čuti i drugu stranu. Još kada se sjetim da mi je Lovrenović odmah nakon famozne sjednice, kada sam još vjerovao da je u pitanju nesporazum koji možemo lako izgladiti, usred razgovora okrenuo leđa i pred nosom zatvorio vrata svog kabineta, onda se nisam imao čemu čuditi, a pogotovo ne onome što sam pročitao da je izjavio u novinama.

Treba li da pojasnim razlog svog ponovnog pismenog obraćanja članovima Vijeća? Akademska zajednica treba biti komunikativna zajednica rasprave na temelju argumenata, a ne birokratsko tijelo glasanja prema spontanim naklonostima svojih članova. Uvjeren sam da se i pored najbolje volje na vijećima Fakulteta nikada neće moći raspravljati onako razložno i odgovorno kao što bi se to mogli postići - pogotovo kada je riječ o važnim pitanjima oko samih temelja našeg akademskog zajedništva - u forumu pismenog saobraćanja kakvo nudi nova tehnologija virtualne komunikacije. Uostalom, takva praksa je već odavno zaživjela na uglednim univerzitetima u svijetu.

Podsjećam na razlog spora: nije usvojen Izvještaj jer je značajan broj kolegica i kolega glasao PROTIV. Glasanje je uslijedilo nakon kraće rasprave o izvještaju kojeg je pročitao profesor Rizvanbegović u ime komisije koja se pred Vijećem pojavila kao opunomoćeno ekspertno tijelo. Jedini argument koji se mogao čuti prije glasanja iznio je prodekan Lovrenović, a glasio je, prema njegovoj vlastitoj naknadnoj formulaciji: „gospodin Alispahić već duže vrijeme u javnosti širi govor mržnje protkan nacionalizmom, šovinizmom i rasizmom“. (Dani, br. 779, str. 17, prvi stupac; Bosna, br. 810, str. 56) Odmah nakon glasanja pokušao sam ustvrditi da je riječ o opasnom presedanu, jer nismo mogli čuti niti jedan jedini argument protiv pozitivne ocjene koja stoji u Izvještaju, ali smo mogli čuti mišljenje o nepodobnosti kandidata da uđe u našu akademsku zajednicu. Šta je drugo mogla biti izjava prodekana Lovrenovića nego negativna ocjena kandidatove moralno-političke podobnosti? Ako je to bio presudan razlog za glasanje PROTIV, onda smo na mala vrata u rad Vijeća uveli moralno-političku podobnost. Da li to možemo sebi dopustiti čak i kada bi imali najbolje razloge da sumnjamo u nečiju moralnost i politička opredjeljenja? Da li Vijeće treba da sudi po uzoru na pravosudne institucije, a pogotovo onda kada pravosuđe zakaže? Ili bi Vijeće trebalo da se bavi samo pitanjima morala? Na koji način bi to trebalo da čini? Da stvar prepusti ljudima koji imaju istančanu i uzoritu savjest, komesarima za moral? Ili bi trebalo formirati ekspertna tijela za moral: komisije i komitete? Kako predstaviti na Vijeću materijal koji sumnjiči kandidata (usmeno, onako kako je to učinio Lovrenović na protekloj sjednici ili pismeno, sa odabranim citatima, kako je to učinio u popularnoj štampi)? U nekom posebnom izvještaju? A ko bi prikupljao taj materijal? Možda niko bolje od tajne policije? Da li bi ga trebalo proslijediti članovima akademske zajednice prije vijećanja? Da li svima ili samo onima koji su povjerljivi? Da li bi bilo dobro u specijalnim televizijskim emisijama pustiti tajne snimke privatnih razgovora kandidata, da zna šira javnost da li je kandidat humanista ili rasista? Šta ako nadležni komitet bude pristran? Pod paskom neke partije i njene ideologije? Ko će „komitetlije“ i „komesare“ kontrolirati i o njima pisati izvještaj? Da li nadležni ministar ili komandir policije? Šta ako o tome bukne nerješiva rasprava u parlamentu? Itd.

Zar prodekan doista ne vidi da se pretvorio u političkog komesara, koji bdije nad moralom akademske zajednice, nad kojom je stekao vlast? Zar ne zna da i odluke o kršenju Etičkog kodeksa Sarajevskog univerziteta donosi Etički komitet, a ne prodekani po svome nahođenju? Još krupniji previd je ovdje u igri: etički kodeks na kojeg se on poziva (pišući ga malim slovom) važi za nastavnike i uposlenike Univerziteta, a ne za kandidate poput Alispahića. Od Zakona i Kodeksa ostade tako na isturenom položaju samo Savjest! Koliko daleko je u svome moraliziranju sklon da ode prodekan vidi se i po tome što je sebi predvidio i ulogu Velikog svećenika Univerziteta: veli da bi možda promijenio svoje mišljenje ako bi se Alispahić iskreno pokajao za svoje grijehe! (Dani, str. 18, drugi stupac)

Uvjeren sam da se o pitanju „izvanrednog stanja“ kada neke naše kolegice i kolege smatraju da se mora procjenjivati politička i moralna podobnosti kandidata za pristup akademskoj zajednici mora napokon raspraviti s krajnjom ozbiljnošću i akademskom odgovornošću. Slučaj Alispahić, koji je ustalasao javno mnijenje, pokazuje da je riječ o neodložnom pitanju.

Lovrenović ne sumnja da je svojim istupom protiv ličnosti kandidata motivirao druge da glasaju kao i on. U svome naknadnom novinskom obraćanju javnosti on je prigovor o nepodobnosti kandidata učinio još težim: Alispahić je „prononsirani rasista, antisemita i negator Holokausta“, primjer „pisanja u duhu najcrnjih rasnih teorija“, od Plavšićke se razlikuje samo u tome što (još) nije osuđen, itd. Još na sjednici Vijeća sam ustvrdio da se o političkim stavovima i moralnim nazorima Alispahića ne može raspravljati, makar imali i najbolje razloge da ih žestoko osuđujemo i s gnušanjem odbacujemo. Tada smo mogli čuti od Lovrenovića da tako nešto može tvrditi samo neko ko nije pročitao Zakon o visokom obrazovanju. Ovaj argument sam uzeo kao veoma važan i pomno pretražio sve zakonske akte koji reguliraju rad Vijeća da bi se pokazalo da od toga nema ništa (pa sam zaradio uvredljivu etiketu „licemjernog legaliste“). O tome sam pisao u Otvorenom pismu. Očito je i sam Lovrenović prebirao po zakonima i propisima, pa je došao do istog zaključka. Indikativno je da o tome ništa ne govori u svojim intervjuima, osim na jednom mjestu koje svakako treba navesti:
„Pozivam se na aktualne zakonske propise, koji se odnose na Univerzitet u Sarajevu i na etički kodeks Univerziteta. S druge strane pozivam se također na vlastitu savjest.“ (Dani br. str. 18, prvi stupac).

U času kada se kao odgovorni rukovodilac Fakulteta trebao i morao pozvati na određene članove važećih zakona i propisa, Lovrenović je javnosti poturio ovu posve neodređenu adresu. Koliko je ona sumnjiva najbolje potvrđuje njeno žurno krpljenje: pridodat je etički kodeks, a onda još i vlastita savjest! Radi uvjerljivosti trebalo je i redoslijed promijeniti, pa će Lovrenović pompozno ustvrditi: „savjest je ispred svakog zakona“; „Zakon je promjenljiv, savjest nije!“ Šta na ovo reći a ostati ozbiljan? Možda: „gospodo pravnici, molim vas pravite vaše zakone slušajući savjest gospodina Lovrenovića!“ Zaključak je, dakle, da uporišta za ocjenjivanje moralno-političke podobnosti u zakonima još nema, ali bi ga uskoro moglo biti. Dotle se trebamo osloniti na

Arhiva Bošnjaci.Net, 29.sept. 2005.: Generalni sekretar ILH Zdravko Šurlan pozdravio je Alispahićevu ideju da SGV predloži Arifa Ahmetaševića za najviše priznanje ILH, a zbog njegove izjave da je više puta bio u prilici da se osveti nad zarobljenim srpskim vojnicima, ali da je znao da oni pojedinačno nisu krivi za ubistvo njegove kćerke Edine na tuzlanskoj Kapiji. U tom povodu, ali i nakon iščitavanja knjige “Ubistvo svitanja”, Šurlan je Alispahiću uputio pismo i pozvao ga u misiju ILH. U pismu se kaže: Poštovani gosp. Alispahić, Vaš trud, Vaš pristup pisanju o stradalim nevinim žrtvama na Tuzlanskoj kapiji 25.05.1995. godine, način na koji ste pristupili obradi podataka o svakoj žrtvi, govori o Vama kao svestrano izgrađenoj intelektualnoj ličnosti i društvenoj angažiranosti na tom plemenitom i odgovornom zadatku suvremenog vremena, publiciste, hroničara i svjedoka događanja i dešavanja u Vašem gradu i širem okruženju. Detaljinije>>>

Lovrenovićevu savjest, ali i na (opet neodređeno imenovan) etički kodeks. Ali, izgleda da ni kodeks nije dobar, jer i na njegove poželjne prepravke upućuje Lovrenović. Na opravdanu sumnju novinarke da pozivanje svih učesnika u sporu na svoju vlastitu savjest „otvara mogućnost zloupotreba“, Lovrenović odgovara:

„Naprotiv. Smatram da iz ovog slučaja univerzitetska zajednica može izvući jako korisne poruke u smislu izgradnje i usavršavanja zakonskih propisa, koji reguliraju kodeks ponašanja na Univerzitetu.“ (Dani, ibid. )

Odatle slijedi da Lovrenović sumnja da ne samo Zakon nego i postojeći Etički kodeks ne uspijevaju na zadovoljavajući način regulirati „ponašanje na Univerzitetu“. Dok se to ne desi, opet ostaje samo prodekanova izoštrena i uzorita moralna svijest. Ima li se, pak, ta svijest pozvati na nešto opipljivo i pouzdano? Bogme, ima! To su „etablirane istine općečovječanske naravi“, a njih je „u svojih 10 teza o načelima humanizma sažeo Ivan Supek“. Lovrenović tvrdi da se ne može steći „titula doktora humanističkih znanosti“ ako se nema „kristalno jasan stav“ prema ovim istinama i tezama. Prema tome, samo osvjedočeni humanisti mogu doktorirati, bar dok Lovrenović određuje ko može a ko ne može ući „pod krov Filozofskog fakulteta“. Nacionalistima, šovinistima i rasistima ulaz ostaje zabranjen. (Neki su se ipak provukli, a Lovrenović se ne libi da ih imenuje: Rizvanbegović i Vlaisavljević!) Ulazak u akademsku zajednicu se ne bi stoga razlikovao od pristupanja Ligi humanista, a pretpostavljao bi prisegu nad Supekovim tezama. Ali, ko bi to nadgledao: Zdravko Šurlan ili Dubravko Lovrenović? Zar prodekan doista ne vidi da se pretvorio u političkog komesara koji bdije nad moralom akademske zajednice nad kojom je stekao vlast? Zar ne zna da i odluke o kršenju Etičkog kodeksa Sarajevskog univerziteta donosi Etički komitet, a ne prodekani po svome nahođenju? Još krupniji previd je ovdje u igri: etički kodeks na kojeg se on poziva (pišući ga malim slovom) važi za nastavnike i uposlenike Univerziteta, a ne za kandidate poput Alispahića. Od Zakona i Kodeksa ostade tako na isturenom položaju samo Savjest! Koliko daleko je u svome moraliziranju sklon da ode prodekan vidi se i po tome što je sebi predvidio i ulogu Velikog svećenika Univerziteta: veli da bi možda promijenio svoje mišljenje ako bi se Alispahić iskreno pokajao za svoje grijehe! (Dani, str. 18, drugi stupac)

Tvrdim, dakle, da je prodekan Lovrenović doveo u zabludu one koji su glasali o Izvještaju, jer je ustvrdio da rasprava o „podobnosti teme i kandidata“ podrazumijeva i razmatranje moralne i političke podobnosti kandidata, a da onaj koji to osporava ne poznaje Zakon o visokom školstvu. U svojim intervjuima Lovrenović sada pokušava obmanuti javnost izvan akademske zajednice, jer težište rasprave prenosi na pitanje o Alispahićevim političkim gledištima, optužujući ga za rasizam. Pritom proširuje svoju optužnicu, tereteći i svoje kolege, profesora Rizvanbegovića i mene, za saučesništvo i kolaboracionizam. (Bosna, br. 810, str. 59, prvi stupac) Postavlja se pitanje ko će preispitati moralnu i političku odgovornost prodekana Lovrenovića, kada ovaj na taj način djeluje izvan akademske zajednice.