Naida KOVAČEVIĆ: Dok sam koračala u ovoj dvadeset metara dugoj štrajkačkoj stazi, pažnju je privukao borac kome je stigao jedan dječak, pretpostavljam sin. Namještao je sina da lijepo stane, kako bi ga fotografisao, pored novoisklesanog stećka, postavljenog kao reklama, danas bez ikakvog značenja prolaznicima, možda samo poticaj na buđenje sjećanja da smo nekad u srednjovjekovnoj prošlosti imali najljepše kraljevstvo u odnosu na današnju sotonsku državu i sotone koje manipulišu nad našom nemoći i, možda sa ljepšim životom pod golim nebom nego danas pod zrakom zagađenim nacionalizmom, šovinizmom, fašizmom i čime sve ne.

Kad' se bosanski skorojević probije u narod on postaje među svojima opasan divljak i novopečeni korumpirani političar. On je u početku smiješni čudak ali se na posljetku pretvara u političku silu, koja ima potpunu kontrolu nad situacijom, i čovjeka sa mentalitetom rulje. Obukavši kaput, on više nije ona naivčina kakav je seljak sa kojim ima isto porijeklo. On je kao bugarski Baj Ganj.

* * * * *
Mjesec je dana od kako su bivši pripadnici oružanih snaga došli pred zgradu parlamenta, razapeli šatore i tu ostali iskazujući nezadovoljstvo protestom zbog manipulacija sotonskih parlamentarnih zastupnika u obećanju da će im biti isplaćena obećana novčana sredstva.

U jednoj od kolumni pisala sam kako na putu do fakulteta prolazim pored ove sotonske zgrade, ispred koje danas na kiši i hladnoći leže demobilisani vojnici, i gledam u obješene zastave, čiju prisutnost ne volim iz hiljadu i jednog razloga. Ovih dana, ne samo što gledam u te obješene zastave već i, glavu poginjem iz poštovanja i stida od lica koja su ostavila svoje porodice i došla ovdje, nezbrinutim statusom natjerana na traženje obećanih sredstava.

Dok sam koračala u ovoj dvadeset metara dugoj štrajkačkoj stazi, pažnju je privukao borac kome je stigao jedan dječak, pretpostavljam sin. Namještao je sina da lijepo stane, kako bi ga fotografisao, pored novoisklesanog stećka, postavljenog kao reklama, danas bez ikakvog značenja prolaznicima, možda samo poticaj na buđenje sjećanja da smo nekad u srednjovjekovnoj prošlosti imali najljepše kraljevstvo u odnosu na današnju sotonsku državu i sotone koje manipulišu nad našom nemoći i, možda sa ljepšim životom pod golim nebom nego danas pod zrakom zagađenim nacionalizmom, šovinizmom, fašizmom i čime sve ne. Dječak se smijao, od sreće sigurna sam, što je danas sa svojim ocem, što je u ovom danu počašćen da ga zagrli i izljubi nakon mjesec dana odsutnosti od kuće i porodice, tražeći obećano u svom neriješenom socijalnom statusu. Polazeći dalje, pogled mi je bilježio razapete šatore, na studenom betonu, iz kojih su virile vojničke čizme i dio vojničkih

Mjesec je dana od kako su bivši pripadnici oružanih snaga došli pred zgradu parlamenta, razapeli šatore i tu ostali iskazujući nezadovoljstvo protestom zbog manipulacija sotonskih parlamentarnih zastupnika u obećanju da će im biti isplaćena obećana novčana sredstva.

pantalona. Jutro je i sunce se već vinulo na nebo. Spavaju. Jedni su budni, šute, sjede zamišljeni i piju jutarnju kahvu. Drugi razgovaraju. Riječi im na pola izbijaju sa usana na umorenim licima ovozemljaskim iskušenjima. Treći podižu glave i poluotvorenim pogledima gledaju u prolaznike. S' druge strane građani se naginju iz automobila, s' mirnoćom gledaju u ovaj prizor kao nešto svakidašnje, kao jedan u nizu prizora u kojima se, sa srećom, nismo našli.

Iz ko zna kojih osjećanja koja su se tada budila, žurila sam da što prije izađem, ali prije toga slijedi nezaobilazna uperenost u one okačene zastave Karlosa Vestendorf. Gorčina mi se zaustavljala u grlu i sa prezirom sam gledala u njih. Poželjela sam da se ruglo poskida i sve dok nam se nižu neriješena pitanja, jedna iza drugih, ne zaslužuju da su tu! Kao da znaju koliko ih prezirem, gledaju u mene, istrošene i same, pa se počeše odjednom vihoriti na vjetru iz nekog prkosa, cinički lepršajući na vjetru i kiši ispred one sotonske zgrade.

Zakoračivši u drugi svijet, samo jedan metar odmaknut od poniznosti ljudskog dostojanstva i časti, stoje studenti pred fakultetom, pijuckaju kahvu sa aparata i povlače dim u ustima, čekajući na početak predavanja u kojima traže nadu za njihovo bolje sutra. U svakom novom iskoraku, istovremeno, postavljam sebi hiljadu i jedno pitanje.

Prije dvadeset godina, u najtežim mogućim trenucima koji su pogodili jedan narod, imali smo toliko samopouzdanja i volje u borbi za naš dom, našu porodicu, našu domovinu, a danas... Danas stojimo na jednoj „ćoravoj tačci“ iz koje nikako da iskoračimo i napravimo jedan razmak kako bi udarili temelje novim rečenicama u ljepšim opisima naših udisaja. Borbeni duh i volja skrili su se negdje među našim njedrima. Ne ustajemo i ne progovaramo. Krećemo se u jednom začaranom krugu nad kojim potpunu kontrolu vode korumpirani političari s' mentalitetom rulje. Sotone upravljaju carstvom a potčinjene sluge daju pristanak manipulacijama svojim vlastitim glasovima na izbornim listićima. Šutnjom odobravamo hiljadu i jedan sramotan prizor koji nas ne tiče, vjerovatno što se u njemu nismo našli?