Iz deftera ratnika LET HELIKOPTEROM IZNAD BOSNE
Autor: Harun Hodžić Objavljeno: 04. Dec 2011. 17:12:40
Ja sam nekoliko puta u Hrasnici kod Muje ef. Berila, koji je bio predsjednik „Merhameta“, popunio bio neke zalihe u našem uredu IZ na Bjelašnici, tako bih uvijek poslije obroka imao i poneki prilog iz te pomoći. Na ratištima okolo se osjećala nervoza. Znali smo da četnici nešto spremaju i to u saradnji sa Hrvatima, jer je bilo očigledno da pritisak na jedinice Armije od Hercegovine a posebno na Goražde i u Srednjoj Bosni svakim danom bio je sve intenzivniji. Kako smo saznali najteža situacija je bila u Goraždu. Četnici su vršili svakodnevne napade i granatiranja. Hrane je ponestalo i trebalo je nekako dobaciti bilo šta u Goražde. Tako su naši već formirani vazduhoplovci imali zadatak da u Goražde helikopterima MI8 doture nešto hrane, lijekova i municije a da iz Goražda izvuku što mogu više ranjenika, onih najtežih. Kakva je situacija bila u bolnicama prepričavali su nam oni što bi dolazili preko Grepka. Odavno anestetika nije bilo, pa su se operacije vršile na 'suho' što bi rekli. Ko bi imao sreću da podnese bol mogao je i preživiti a ko ne vrištao bi dok bi trajala operacija. I pored toga nije bila velika smrtnost u bolnicama, što smo smatrali Božijom milosti. Kako su dani odmicali sve je manje konvoja od Goraždda i ka Goraždu išlo, zato što je stanovnistvo polahko 'curilo' iz Goražda, a i na Grepku više nije imalo šta da se prenosi za Goražde. Jednog jutra na Igmanu čuh jaku buku nekakvih motora. Kada sam pogledao kroz prozor sobe u hotelu, vidim na Velikom polju spuštaju se dva helikoptera. Saznanje da i mi imamo helikoptere, to je bilo za mene zaista više nego nevjerovatno. Kao većina znatiželjnih, i ja sam izašao pored stadiona na Velikom polju koji je za tu situaciju pretvoren u heliodrom. U pilote smo gledali kao u heroje. Preživljavali smo priču ratnih partizanskih filmova o prvoj eskadrili, hvala Bogu pa i mi imamo svoje heroje koji lete, ka Goraždu ka Žepi, ka Srebrenici... Neki od njih do tad već su bili oboreni zajedno sa svojom letjelicom. Čak je tih dana jedan od helikoptera na povratku iz Goražda oboren i svi koji su bili u njemu su poginuli uključujući i posadu. Zato sam i ove ljude koje sam vidio doživio kao istinske heroje. Kada su se smjestili i kada smo uspostavili kontakt, jedan od njih je došao na podne namaz u improvizovanom mesdžidu hotela Igman. I to je bila idealna šansa da uspostavimo prisniji kontak. Kratko se predstavio: Ahmed. Fin i tih momak a uz to još bio, prije formiranja Vazduhoplovne jedinice, komandant bataljona Sedme muslimanske brigade u Travniku. E, to me zaista razoružalo! Imao sam osjećaj da se sa ovim hrabrim momkom poznajem godinama. Tako su naša druženja postala intenzivna za vrijeme boravka na Igmanu, a Boga mi, bit će nastavljena i kasnije, pa sve do današnjih dana, kada su nam i djeca u istom razredu osnovne škole, kada su nam i hanume dobre prijateljice.
I došao je i taj trenutak: ušao sam u helikopter prvi puta u životu. Osjećaj je za mene bio neopisiv. Letimo našim armijskim helikopterom, sa našim pilotom, školovanim za potrebe JNA, a muslimanom, vjernikom. Put do Zenice izgleda nevjerovatno kratak, s obzirom da se kopnom išlo i ponekoliko dana, jer još uvijek nije bilo uspostavljena kvalitetna putna linija poslije sukoba sa Hrvatima. Išlo se nekim šumskim i planinskim stazama preko Fojnice. Za 40 minuta bili smo na heliodromu kasarne na Bilmišću. Ahmed me uputio ka centru, nazvao jednog svog prijatelja, koji će mi biti na pomoći. Zvao se Namir, koji je iz njegovog sela u blizini Vareša. Namir je bio bezbjednjak u drugom bataljonu Sedme. Osjećao sam da sam sa ovim ljudima prirodno povezan i da ćemo dijeliti sudbinu zajedničkih ratnih dešavanja. Prvo što sam od Namira zatražio je da me odvede da dobro ručamo. Zaista, za desetak minuta našli smo se u pravoj ćevabdžinici. Nisam mogao vjerovati. Naručio sam jednu porciju, pa drugu. Namir mi se smijao. Potom smo otišli do slastičarne. Naručio sam kolača, koje nisam mogao pojesti, ali imao sam osjećaj da oči hoće da iskoče. Da sam mogao kako koji kolač nabaciti na oči, rado bih to uradio. Od prejedanja došla mi je muka. A potom smo pošli u potragu za Rušidom. KAZAN ZA PEČENJE RAKIJE: Tragajući za Rušidom u Odboru IZ Zenica naiđem na Maku, kojeg sam ranije spominjao i njegov turban, koji sam dobio na poklon. Bože dragi, pomislim, naše porodice u Sandžaku tuguju i vehnu, naše majke suze liju a mi od ratišta do ratišta. Čujem na televiziji i radiju sramne podvale kako su Sandžaklije krive za rat. U razgovoru sa njim rekao mi je da ima jedna djevojka koja radi tu, koja bi to mogla znati, i onako se malo šeretski nasmijao. Do informacije smo došli: Rušid je u Sivrinom selu, porodica mu je u jednoj kući u Lukovom polju nadomak Zenice. Tamo sam se i uputio. Kada sam vidio Amiru, proradile su emocije. Nisam ih vidio još od početka agresije, a stanovao sam kod njih na Jarčedolima. Primili su me poslije napuštanja JNA kao najrođenijeg. Sinovi Ahmed i Amar već poodrasli a Alija je tek rođen. Uz kahvu mi je prepričala kako su me već oplakali, kako je do njih došla informacija da sam za vrijeme operacije 'Koverat' nestao i da sam poginuo. Poslije kahve i ručka uputio sam se ka Poculici i Sivrinom selu. Na sreću, Sedma je nešto tih dana radila u tom predjelu, pa tako prijevoz nije dovođen u pitanje. Namir je bio istinski od pomoći. Pred veče sam došao nadomak Sivrinog sela, upućen prema kući u kojoj bi trebao biti Rušid. Kada sam stigao pred kuću zatekao sam Dinu. Poznavao sam je od ranije. Bila je dvije generacije starija od mene u medresi, inače Rušidova svastika. Ostala je prilično zatečena, ali me je prepoznala i radosno me dočekala riječima: “Pa, stvarno si živ!” Brzo smo ostvarili potreban kontakt i ona me odvela u sami klin gdje je bio Rušid sa vojnicima na liniji. Išli smo skoro kilometar. Sa lijeve i desne strane su bili ustaški rovovi. Ali, to nikad nisu uspjeli uzeti. Susret sa Rušidom bio je neopisiv. Već sam ranije govorio, pomogao mi je kao niko moj u životu. Od radosti su i suze lile. Predstavio me ekipi vojnika kao najvećeg heroja. Bilo mi je malo i teško zbog tih njegovih riječi. - „To Rušid samo zato što me voli priča, nisam ja baš takav“, - branio sam se. Tu veče sam noćio u Sivrinom selu. Sutradan poslije džume koju smo klanjali u bašti pored kuće, upoznao sam nekoliko vrijednih momaka iz jedinice koju su zvalu Šuvalićeva, Avdu i Mešu, s kojima ću dugo ostati u kontaktu. Poslije toga sam se vratio u Zenicu. Ne trebam napominjati da sam bez ikakvih uslova dobio sobu kod Rušida na raspolaganje i da sam mogao ostati koliko želim. Ponovo sam sreo Maku koji mi je ponudio da odem sa njim do Travnika, a da se mogu vratiti kad god poželim, jer bataljon u Travniku bio je u sastavu 7. Muslimanske, tako je frekvencija vojnih vozila bila intenzivna. Ali prije toga me poveo kod Ese Kovača u Stranjane, čiji je sin Armin rahmetli poginuo kao šehid kod Ilijaša '92. Njegova supruga koju smo svi zvali teta Smaila primala je u svoju kuću sve borce kao svoje sinove. Tu sam se susreo i sa jednim divnim mladićem, Bekirom Hodžićem, rodom iz Istočne Bosne, i sa njim doživio jedno iskustvo koje ću pamtiti dok sam živ. O čemu se radi? Jednog jutra, poslije sabaha, prilegli smo odspavati. Negdje oko pola deset ujutru viče Bekir: ”Diži se, ćafiri, ćafiri!” Ja rekoh da nisu ustaše prošli preko brda i da ne nadiru ka Stranjanima, mada i nisam dobro poznavao tu linije već onako malo površno. Kada sam za njim istrčao napolje nabrzinu navlačeći, odjeću i obuću, on je dohvatio sjekiru u ruke i krenuo uz put. Sad mi baš ništa nije bilo jasno. Za njim kaskam i pitam: “Kuda ćemo? Polahko, šta je bilo?” Ništa ne govori samo viče: “E, nećete, ćafiri jedni!” Kada smo prošli iznad džamije vidio sam jedan mali traktorčić ili motokultivator a na prikolici neke kazane. Dvojica sjede naprijed. Kada ih je sustigao, Bekir je stao ispred vozila. I oni su stali. Bez mnogo priče je prišao prikolici i oborio onaj kazan te počeo mlatiti sjekirom po njemu. Jedan od onih ljudi je skočio i počeo se derati na njega: “Ko si ti, šta ti misliš, nećeš mi ti ovdje...“ Ja sam u međuvremenu izvadio pištolj i četiri metka istresao u onaj kazan. Čova je zaćutio i samo sjeo na skald iznad puta. Drugi je molećivo počeo govoriti kako oni samo prevoze, kako je to hrvatski, kako su i oni muslimani. Ja sam ćutao, samo mrko pogledom pratio pokrete ljudi jer i oni su lahko mogli imati oružje, i gledao Bekira kako vodi njegov džihad. Kada sam vidio da i nema baš puno snage u rukama s obzirom da se oporavljao od ranjavanja, ja sam priskočio i sa apetitom, razvalio kako neko zna kazati “šejtanovu mašinu” ili kazan za pečenje rakije. Kada smo dobro utvrdili da ta sprava više neće biti u funkciji, vratili smo se kući. Bekir me počastio novim gojzericama, kojima sam hair veliki vidio. A razbijanje tog kazana je uticalo da se na širem području Zenice skoro čitavog rata nijedan nije potpalio. |