ANTE MARKOVIĆ
Autor: Ulvija Mušović
Objavljeno: 01. Dec 2011. 12:12:58
Ulvija MUŠOVIĆ: Naravno, i Marković je bio samo čovjek. Podložan greškama. Vjerujem, nije ih napravio mnogo, ali ovdje moram istaći jednu. Ona nije bitnije uticala na tok tragičnog ratnog raspada bivše države, ali je, ipak ostavila mrlju u karijeri ove zaista svjetle ličnosti. Evo šta je u pitanju. Poznato je da u politici nije moguće postići rezultat bez kompromisa. Približavanje stavova, odnosno – Kompromis je ključ da različite politike nađu “najmanji zajednički sadržalac” i nastave djelovanje ka usaglašenom cilju. Najvjerovatnije parcijalnom ili djelimičnom cilju, jer teško je postići maksimalan cilj kada sve strane prave ustupke, ali djelimično ostvarenje cilja je realan ishod kompromisa. Međutim, komromis je kao sabiranje vektora. U pitanju su sile koje nemaju isti smjer. Neophodno je da Kompromis daje rezultantu koja sve učesnike približava cilju.
Umro je Ante Marković. U osamdesetosmoj godini života, sasvim prirodno se završio jedan životni proces. Ipak, tužan sam, kao kada umre neko od bliske rodbine, a takav osjećaj registrujem i u svom okruženju, čak i kod nekih poznanika koji ga, devedesetih godina prošlog vijeka, nisu podržavali.

Jugoslavija je umrla davno prije njega. Davno su se ostvarila i njegova predviđanja da ćemo "zablude plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije evrope." Doživio je gospodin Marković potpunu satisfakciju da ga u Srbiji hvale i pominju i oni koji su ga osporavali kao aktuelnog Predsjednika vlade. Prošle godine je dolazio u Beograd, bio dobro primljen i pobudio veliko interesovanje. Omogućeno mu je i obraćanje javnosti na jednom skupu značajnih ličnosti političkog života Srbije. Bilo je na tom skupu i ličnosti koje su vrlo aktivno učestvovale u rušenju projekta Ante Markovića, ali nije se on obazirao na to. Pragmatičan, kao i uvijek, poslao je vrlo progresivne poruke. Posebno je odjeknula ona da, cio prostor bivše zajedničke države nema dovoljno kadrova i da se ne smije dozvoliti odomaćena praksa uklanjanja svih mladih ljudi koji se oglase nekim stavom koji odudara od oficijelne politike. Mladi ljudi nose progres, nove ideje i nove tehnologije. Nekad su to nerealni, utopistički projekti, ali, to su i začetci progresa.

Inžinjer Marković je demonstrirao svim ekonomistima “kako se to radi”. Jednim potezom zaustavio je inflaciju, dinar je postao stabilna konvertibilna valuta, naša zemlja je bila poštovana u svijetu. Poslovi su se otvarali sami. Ja sam tada registrovao privatnu firmu, činilo se da nastupa pravi poslovni “eldorado”. Tako je, ustvari i bilo. Mi smo bili između “Zapada” i “Istoka” koji se tek otvarao. Posredujući između njih mogli smo da profitiramo veoma dobro. Sve što bih uvezao sa Zapada sa rokovima plaćanja od 60 – 90 dana, mogao sam prodati u Bugarskoj ili Rumuniji za avansnu uplatu, sa trgovačkom maržom 10 – 15%. Činilo se da nas ništa ne može zaustaviti. Transformacija zdravih samoupravnih privrednih subjekata u akcionarska društva gdje bi radnici – samoupravljači postali Akcionari, bio je najnormalniji i najlogičniji proces. Međunarodna zajednica, koja će kasnije biti u srpskoj javnosti “okrivljena” za projekat razbijanja Jugoslavije, izlazi sa nevjerovatnom ponudom u vidu pet milijardi dolara podsticajnih sredstava i ubrzanim procesom integracije u Evropsku Uniju. Međutim Tuđman je rekao – samo nezavisna Hrvatska, Milošević je rekao – samo Federacija, ostali se nisu ni pitali, šansa je otišla u nepovrat, a sa njom i Ante Marković. A mi? Mi smo otišli u tri l.p.m. što bi rekao lucidni Basara.

Sada ispraćamo slavnog premijera, žalimo za propuštenim šansama, svodimo račune ogromnih ljudskih žrtava i materijalne štete, i, nadam se izvlačimo pouke. Ako je tako, to bi bilo bar nešto, da makar, izvučemo pouku, mada, moram priznati da nisam baš siguran da nam ovo sa “poukom” ide baš najbolje.


Inžinjer Marković je demonstrirao svim ekonomistima “kako se to radi”. Jednim potezom zaustavio je inflaciju, dinar je postao stabilna konvertibilna valuta, naša zemlja je bila poštovana u svijetu. Poslovi su se otvarali sami. Ja sam tada registrovao privatnu firmu, činilo se da nastupa pravi poslovni “eldorado”. Tako je, ustvari i bilo. Mi smo bili između “Zapada” i “Istoka” koji se tek otvarao.
Naravno, i Marković je bio samo čovjek. Podložan greškama. Vjerujem, nije ih napravio mnogo, ali ovdje moram istaći jednu. Ona nije bitnije uticala na tok tragičnog ratnog raspada bivše države, ali je, ipak ostavila mrlju u karijeri ove zaista svjetle ličnosti. Evo šta je u pitanju. Poznato je da u politici nije moguće postići rezultat bez kompromisa. Približavanje stavova, odnosno – Kompromis je ključ da različite politike nađu “najmanji zajednički sadržalac” i nastave djelovanje ka usaglašenom cilju. Najvjerovatnije parcijalnom ili djelimičnom cilju, jer teško je postići maksimalan cilj kada sve strane prave ustupke, ali djelimično ostvarenje cilja je realan ishod kompromisa. Međutim, komromis je kao sabiranje vektora. U pitanju su sile koje nemaju isti smjer. Neophodno je da Kompromis daje rezultantu koja sve učesnike približava cilju. Ako rezultanta nema taj smjer, znači prekoračena je crta tolerantnog odstupanja, Kompromis je pogrešan i kontraproduktivan. Nije lako odrediti tu granicu preko koje kompromis više nije moguć. Obično je to u toku samih pregovora, treba odlučivati brzo, svaka odluka nosi rizik moguće greške i.t.d. U takvoj situaciji se našao Ante Marković, sa pozicije Predsednika vlade, kada se raspadala SFRJ. Nacionalne oligarhije kojima nije bio interes očuvanje Jugoslavije su mu postepeno prekidali dotok novca i ingerencije preusmjeravanjem uplata saveznih prihoda na republičke račune i preuzimanjem određenih funkcija i nadliježnosti savezne vlade. On je kompromisom nastojao to amortizovati, i to je bilo dobro, jer jezamajac njegovog reformatorskog programa pokrenuo progresivne procese u privredi i društvu i postojala je realna šansa da potisne nacionalističke projekte razbijanja Jugoslavije. Međutim kada je Slovenija proglasila nezavisnost i izdvajanje iz Federacije, na nju je krenula vojska, tada pod imenom JNA, ali suštinski već preobraćena u vojsku Miloševićevog režima. Tu odluku je potpisao Ante Marković. Vjerujem da je to bio kompromis sa nacionalističkim snagama, računajuči da je to način spašavanja federacije, međutim to tada više nije bilo moguće, odluka je bila pogrešna, a on je na ovaj način “autorizovao” svojim imenom. Razvoj događaja bi svakako bio isti i da je odbio da potpiše, vjerovatno bi morao podnijeti ostvku, ili bi bio smjenjen, neko drugi bi potpisao odluku i sve bi bilo isto, za svakog, osim za njega i ljude koji razmišljaju na ovaj način.

Zašto je bila pogrešna odluka o vojnoj intervenciji u Sloveniji? Jugoslavija je po uređenju bila federacija. Dakle Slovenija je kao definisana teritorija ušla u sastav Kraljevine, unela svoj suverenitet, i kasnije kroz transformaciju zajedničke države zadržala status federalne jedinice. U pravnom smislu to je jedan Ugovor samostalnih subjekata. Potpuno je logično i pravno utemeljeno da, po istoj formuli, mirno, civilizovano, ima pravo da istupi iz takve zajednice, uz deobni bilans kojim se definišu međusobna prava i obaveze (pa makar i uz međunarodnu arbitražu, ako se nebi mogli sporazumjeti). Nije tu imalo osnova ni za kakvu silu, niti je, eventualno nasilno rješenje moglo da dugoročno traje. To je kao jedan klasičan brak. Ako supruga želi da se razvede, džaba je što je muž jači i što je onako “balkanski” tuče svaki dan. To neće uspjeti.

Žao mi je što gospodin Marković nije osjetio ovu granicu i što je potpisao taj dokument. Stvari su se svakako odvijale isto, samo bi njegovo ime bilo rasterećeno tog balasta. Ipak, bila je to velika, progresivna i značajna ličnost druge polovine dvadesetog vijeka na jugoslovenskom prostoru, čije će me ime uvijek podsjećati kakvu smo šansu propuštili, jer nismo prepoznali pravog vođu i spasioca.