Ulvija MUŠOVIĆ: Prošlo je osmdesetsedam godina; šuti Država, šute i Crnogorci, šute i gusle koje su uvijek pjevale o crnogorskom junaštvu i posječenim glavama. Ta šutnja u ovom slučaju veoma znakovita. Pokolj nad nenaoružanim civilima nije junaštvo, a za suočenje sa zločinom potrebno je čojstvo. Izgleda mu vrijeme još nije došlo. Izvjesna NVO “Broj 19” iz Bara je najavila “Memorijalni marš Bijelo Polje -Tomaševo -Šahovići 1924. - 2011.”, pod sloganom “Da se ne zaboravi, da se nikad ne ponovi”. Međutim Uprava policije Bijelo Polje je zabranila skup, jer je dobila obavještenje od Odbora građana Vraneša, odnosno Pavinog Polja i Tomaševa, u kome se ističe da će građani pravoslavne vjeroispovjesti sa tih područja, istog dana i u isto vrijeme, organizovati kontra-marš. U najavi se ne kaže "kontra” čega je taj marš , niti, pod kojim sloganom će biti organizovan, ali, logično zaključujem, kontra slogan u odnosu na prvi, bio bi “Da se zaboravi i da se ponovi”.

Zločin u Šahovićima izvršen je prije osamdeset sedam godina. Vjerovatno nema živih ni žrtava ni počinilaca. Ne može za taj zločin biti odgovorna sadašnja vlast u Crnoj Gori, ali se postavlja pitanje šta može i treba da uradi umjesto zabranjivanja skupa. Može da, sa velike vremenske distance utvrdi istinu i saopšti je javnosti, ističući svoj odnos prema pitanjima međunacionalne, međuvjerske i građanske jednakosti. Zatim da uputi izvinjenje žrtvama i izgradi prigodno spomen-obeležje koje će opominjati i vaspitavati buduće generacije da Crna Gora neće, više nikada dozvoliti takve zločine na svojoj teritoriji.

U novinskom dodatku “Sandžak Danas”, uz dnevni list “Danas” od 11. Novembra 2011. godine, objavljen je tekst pod naslovom “Strah od međuverskih incidenata”. U nadnaslovu se kaže da je “Bjelopoljska policija zabranila memorijalni marš Bilelo polje – Tomaševo (Šahovići) 1924 – 2011.”, koji je najavila izvjesna Nevladina organizacija “Broj 19” iz Bara. Obzirom na značaj ovog, u istoriji, samo fragmentarno tretiranog događaja, odnosno zločina i više nego besmislene reakcije u pomenutom tekstu, želim reagovati kratkom opservacijom koja će, nadam se podstaći na razmišljanje o dobru i zlu i onom što ostavljamo u naslijeđe budućim pokolenjima.

Za zločine genocida u Šahovićima nikada niko nije odgovarao niti su crnogorski zvaničnici od tada pa do ovih sada izvinili Bošnjacima!

Na početku, neophodno je ukratko dati osnovne informacije o samom događaju, jer je objektivno očekivati da, obzirom na “tabuizaciju” kroz proteklih devet decenija, malo ko, uopšte i zna da se dogodio pokolj Bošnjaka u Šahovićima 1924. godine. Naime, 9. i 10. novembra 1924. godine u crnogorskoj oblasti Donji Kolašin – Šahovići, koja se danas zove Tomaševo, izvršen je zločin etničkog istrjebljenja bošnjačkog stanovništva nevjerovatnih razmjera, pri čemu je dva dana vršeno masakriranje i orgijanje nad civilima, koji nisu uspjeli pobjeći i sakriti se od nacionalističke rulje. Kao povod za ovaj zločin iskorišćeno je ubistvo crnogorskog prvaka Boška Boškovića, koje je ekspresno pripisano komiti Jusufu Mehoniću, a to je u tim okolnostima označilo krivicu svih Bošnjaka – muslimana. Kasnije se ispostavilo da je Boška ubio Crnogorac, ali pogrom je već bio obavljen. Država nije reagovala, nije sprovedena nikakva ozbiljna istraga, preostali Bošnjaci su se iselili sa tog područja, sve je obavio veo šutnje... Jedan od rijetkih Crnogoraca koji je imao snage da progovori o ovom zločinu, bio je Milovan Đilas, čije svjedočenje ima posebnu težinu, jer je direktni učesnik zločina bio i njegov otac. On je u Londonu 1958. godine objavio knjigu na engleskom jeziku „Land Without Justice“, u kojoj je opisao ovaj događaj. Citiraću samo jedan pasus koji je veoma upečatljiv: “... Zaklano je nekih 350 ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja koja su kod Crnogoraca do tada bila nečuvena... Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko mogao pretpostaviti da se to zbilo u onome što zovemo duh nacije. U poređenju s tim nedjela iz 1918. godine bila su dječija igra. Kasnije se većina hrišćana i sama stidila onog što su počinili. Ali počinili su.”

Progon i muhadžirluk: Sve je u čuvenoj zemlji Šahovića popljačkano!

Prošlo je osmdesetsedam godina šuti Država, šute i Crnogorci, šute i gusle koje su uvijek pjevale o crnogorskom junaštvu i posječenim glavama. Ta šutnja u ovom slučaju veoma znakovita. Pokolj nad nenaoružanim civilima nije junaštvo, a za suočenje sa zločinom potrebno je čojstvo. Izgleda mu vrijeme još nije došlo. Izvjesna NVO “Broj 19” iz Bara je najavila “Memorijalni marš Bijelo Polje - Tomaševo - Šahovići 1924. - 2011.”, pod sloganom “Da se ne zaboravi, da se nikad ne ponovi”. Međutim Uprava policije Bijelo Polje je zabranila skup, jer je dobila obavještenje od Odbora građana Vraneša, odnosno Pavinog Polja i Tomaševa, u kome se ističe

KUĆE KOJE 87 GODINA SVJEDOČE O CRNOGORSKOM ZLOČINU U ŠAHOVIĆIMA

da će građani pravoslavne vjeroispovjesti sa tih područja, istog dana i u isto vrijeme, organizovati kontra-marš. U najavi se ne kaže "kontra” čega je taj marš, niti, pod kojim sloganom će biti organizovan, ali, logično zaključujem, kontra slogan u odnosu na prvi, bio bi “Da se zaboravi i da se ponovi”.

Veoma interesantno je obrazloženje Policije iz Rešenje o zabrani Memorijalnog marša - “Shodno bezbjednosnoj procjeni, postoji stvarna opasnost da bi održavanjem mirnog okupljanja bila ugrožena bezbjednost ljudi i imovine i došlo do narušavanja javnog reda i mira u većem obimu, uznemirenosti građana i eventualnog izvršenja krivičnih djela, a zbog činjenice da je predio Vraneške doline većinski naseljen pravoslavnim stanovništvom, te da među njima vlada nepovjerenje u dobronamjernost organizacije marša i realizovanje ostalog programa.” Šta znači ovo obrazloženje? Zašto je bitno to što Vranešku dolinu naseljava pravoslavno stanovništvo? Policija, očigledno, smatra normalnim da narod samim pripadanjem pravoslavlju, po automatizmu, opravdava i podržava ovaj zločin i nastojanje da se zaboravi i da je veće njegovo “pravo” da se ne “uznemirava” pominjanjem, nego pravo žrtve da potsjete na stradanje nedužnih ljudi i okupljanjem pošalje poruku da neće zaboraviti, ali i želju da se nikad ne ponovi. Nikom. Upravo tako, jer Bošnjaci su stradali, ali su uvijek slali iskrenu poruku – želju da se to nikome ne ponovi. Kao u onoj pjesmi Kemala Montena o granatiranju Sarajeva, kome su i Crnogorci dali značajan doprinos, “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada. Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, Nikome se ne ponovilo!”

Još crnja je reakcija Potpredsjednika Mjesne zajednice Pavino Polje Luke Peruničića. “Nije mi jasno koja je svrha toga i zašto oživljavati neke prošle stvari koje mogu da poremete dobrosusjedske odnose...” Eto, Potpredsjedniku nije ni na kraj pameti kako takvi zločini utiču na “susjedske odnose”, ali pouzdano zna da bi svaki pomen da se to desilo i odavanje pošte žrtvama poremetilo “dobrosusjedske odnose”, a susjedi mu svi otišli – pobjegli od takvih “dobrosusjeda”.

No, ma koliko se trudio, Potpredsjednik nije šampion. To mjesto pripada Glavnom imamu Odbora islamske zajednice Bijelo Polje, izvjesnom Enisu Burdžoviću, koji ne trepnu, a izjavi: “U momentu kad imamo kapitalne projekte o kojima brinemo, koji su od prioriteta i interesa za muslimane ovog grada, jedan takav marš ne ide u prilog... Plašimo se da će takve aktivnosti proizvesti kontraefekat da isprovociraju neki neželjeni gest, nešto što bi omrzlo muslimane sa njihovim komšijama. Možda je to i pravi projekat i pravo djelo, ali u ovom momentu dolazi u pogrešno vrijeme.” Tako “vazi” Glavni imam, ali neću više trošiti rječi oko njega, jasno je i njemu i meni, a vjerujem i svakom prosječno inteligentnom čovjeku, zašto on tako govori. Sve je roba na ljudskoj pijaci. Svega se može naći ispod tezge, i ljudskih duša, nagrada sa imenima značajnih ličnosti, kao što je “Isa-beg Isaković”, ili počasnih mjesta u “Bošnjačkim institutima”, ali “kupac” tu nikada ne profitira. Račun dolazi sigurno, mada sa zadrškom. U društvu ne kažnjavanja zločina, počinioci se inkorporiraju u masu i razaraju tkivo. Ja u tome vidim dalekosežnu kaznu, koju će nastojati izbjeći svako razumno Društvo.

Ipak, treba reći ko je “Glavni”. To, naravno, nije imam, iako mu taj prefiks stoji ispred funkcije. Kao i uvijek, glavna je Država. Ona se eksponirala samo preko Policije zabranivši skup. Tim gestom ostaje na kursu deklarativnog evropejstva, a suštinski na starim nacionalističkim pozicijama. To je nastavak farse očitovane u sudskim procesima “Deportacija” (lov i isporuka pod Karadžićevu kamu bosanskih izbjeglica) i “Bukovica 92” (repriza 1942. na crnogorski način). U oba procesa koja se vode poslije dvadeset godina optuženi su oslobođeni. Mogu vjerovati, da oni nisu krivci, ali elementarno pitanje koje se samo nameće poslije takvog ishoda sudskih procesa – Državo Crna Goro, ko je počinio i organizovao te zločine? Utvrdi i osudi. To je tvoja ustavna, moralna, funkcionalna i svaka druga obaveza. Hvala Ti što si rekla ko nije, taj spisak je još mnogo širi. Možeš ga širiti do cifre od šestosedamdeset hIljada i kusur lica, ali ipak utvrdi i reci ko jeste, to je ozbiljnije i normalnije.

Na kraju ću se opet vratiti na primarni događaj kojim se bavi ovaj tekst – Memorijalni marš. Najiskrenije žalim što crnogorska politika, još uvijek nije spremna da napravi iskorak iz zatvorenog nacionalističko-guslarskog društva i pridruži se demokratskim, evropskim društvima gdje joj je mjesto, za koje ona ima predispozicije. Istina, napravila je nekoliko koraka u tom pravcu. Treba je ohrabrivati na tom putu. Ja to pokušavam i ovim tekstom, mada, vjerovatno, mnogi to neće razumjeti. Prijatelj ti govori i kada nisi u pravu. Zločin u Šahovićima se desio prije osamdeset sedam godina. Vjerovatno nema živih ni žrtava ni počinilaca. Ne može za taj zločin biti odgovorna sadašnja vlast u Crnoj Gori, ali se postavlja pitanje šta može i treba da uradi umjesto zabranjivanja skupa? Može da, sa velike vremenske distance, utvrdi istorijsku istinu o tom događaju i saopšti je javnosti, ističući svoj odnos prema pitanjima međunacionalne, međuvjerske i građanske jednakosti. Zatim da uputi izvinjenje žrtvama i izgradi prigodno spomen-obeležje na lokalitetu počinjenog zločina, koje će opominjati i vaspitavati buduće generacije da Država Crna Gora neće, nikada više dozvoliti na svojoj teritoriji takve zloćine. To je put kojim se stiže u civilizovana, demokratska i prosperitetna društva. Želim Crnoj Gori uspjeh na tom putu.