Ulvija MUŠOVIĆ: Moja tema za ovaj tekst nije rat i njegove posljedice, već naše poslijeratno društvo i pitanje kako dalje. Mislim da je pravi odgovor – Utabanim stazama uspješnih demokratskih društava. Promovisanjem mirnog rješavanja sporova, tolerancije i poštovanja različitosti. Znam da djeluje kao fraza, retorički prečesto eksploatisano i previše jednostavno, ali tako je to, rješenja su uglavnom jednostavna i logična. Problem je u njihovom prihvatanju jer menjaju naš formirani sistem vrijednosti.

"... Neka niko ne napada, niti vrijrđa i ugrožava ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno...”

Izgradnja humanog, demokratskog društva je dugotrajan i suptilan proces, ali istovremeno i najsigurniji put ka prosperitetu i blagostanju. Sa stanovišta vladara, odnosno “nosilaca političkih funkcija” to je, takođe najsigurnija staza, jer u Društvu zadovoljnih individua, lako je biti, i što je još važnije, ostati upamćen - “dobar vladar”. Diktatori su uglavnom završavali kao žrtve atentata, pred strjeljačkim strojem, ili na smetlištu istorije, a njihovi podanici su proživljavali burne i mučne periode postdiktatorkog uređenja Društva.

Pokretači demokratskog uređenja svakog društva su bili pojedinci sa jasnom idejom i vizijom. Ma koliko to zvučalo uvrjedljivo, narod, odnosno puk je “inertna masa” , koja djeluje tek u stanju "kretanja", i ima snagu, samo ukoliko je skoncentrisana i usmjerena. Neizvjesno je kada će se u nekom narodu pojaviti takva ličnost. Pravilo je da ih rađaju “teška vremena” , a sve ostalo je slaganje kockica – da u pravom trenutku postoji takava ličnost, da društvene okolnosti stvaraju preduslove za plasiranje ideje, a često to zavisi i od spleta okolnosti, slučajnosti ili nekog pojedinačnog događaja. Tako su na svetsku scenu iskoračile mnoge ličnosti, stvarni reformatori, kao što su Gandi, Ataturk, ili Gorbačov. Društvo ih, po pravilu, prepozna tek kasnije, kada njihove reforme daju rezultat.

Srbija čeka svog reformatora. Oni koji su to svojom vizijom mogli postati, kao na prmjer Knez Mihajlo, ili Zoran Đinđić, su nasilno uklanjani, ili otjerani kao Ante Marković , Dragoslav Avramović i Milan Panić. Događaji s kraja XX vijeka još više su nas udaljili od “društva tolerancije i poštovanja različitosti”. Srpski narod se rastao sa svim narodima bivše zajedničke države, u više, ili manje neprijateljskim odnosima. To je kulminiralo razlazom sa Crnom Gorom 1999. godine, koji je bio na ivici rata. U tragičnim ratovima na prostoru Jugoslavije, počinjeni su strahoviti zločini, uključujući i genocid, a herojima su proglašavani ljudi koji bi, u svakom normalnijem društvu, bili otpadnici. Rat u Bosni pratiće jedna surova konstanta – Na svim teritorijama koje je kontrolisala srpska vojska, porušeni su svi vjerski objekti drugih konfesija, i protjerani su svi pripadnici drugih religija. Bilo je zločina i na drugim stranama. Nije bilo lako Srbima koji su ratne godine proveli u Sarajevu, ali to nije bilo ni približno onome što se dešavalo na drugoj strani. Izbjegavanje i odlaganje suočavanja sa tim činjenicama stvara jedno zatvoreno i autistično društvo, koje otežano komunicira sa okruženjem i unutar sebe, i neizostavno, stagnira u svim oblastima.

Moja tema za ovaj tekst nije rat i njegove posljedice, već naše poslijeratno društvo i pitanje kako dalje. Mislim da je pravi odgovor – Utabanim stazama uspješnih demokratskih društava. Promovisanjem mirnog rješavanja sporova, tolerancije i poštovanja različitosti. Znam da djeluje kao fraza, retorički prečesto eksploatisano i previše jednostavno, ali tako je to, rješenja su uglavnom jednostavna i logična. Problem je u njihovom prihvatanju jer menjaju naš formirani sistem vrijednosti.

Evo dobrog primjera koji bi mogao poslužiti kao podstrek procesu stvaranja tolerantnog društva koje poštuje različitosti i principe demokratije. Kada je Sultan Mehmed II El – Fatih osvojio Bosnu 1463. godine, izdao je Ahdnamu (carski ferman) koja se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici, a objavljena je u knjizi “Sedam stoljeća Franjevaca u Bosni 1291-1991”: ... Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu, da su posjednici ovoga carskog fermana , bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha, u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka niko ne napada niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno...

Ovaj sjajni primjer onog što modernim rječnikom zovemo – tolerancija i poštovanje različitosti, treba promovisati, jer je posebno značajan obzirom na vrijeme nastanka. Šteta je što nije štampan na koricama Povelje o ljudskim pravima. Da bi došao do sadašnjeg nivoa zapadni demokratski svijet je preživio krstaške ratove, inkviziciju, holokaust, i mnoga stradanja zbog različitosti, ali je, ipak napravio veliki iskorak u pravcu humanijeg društva. Nije to idealno Društvo, niti, željeno “blagostanje”, ali jeste napredak. Ko umije pratiti tragove, put mu se sam ukazuje.