Malo je ko stegao petlju i ustao u zaštitu čovjeka koga su na mučilištu skoro oslijepili, jedan od njih je prof. dr. Milan M. Popović koji je mučeniku Ibrahimu (bošnjačkom, jadni li smo, Abrahamu) osim podrške posvetio cijeli roman!
'BUDI ONO ŠTO JESI I KAD SI OKRUŽEN ONIM ŠTO NISI'*
Autor: Halil Džananović
Objavljeno: 27. Aug 2011. 13:08:19
 Halil DŽANANOVIĆ, BH Magazin.com: Integritet njegova misaonog toka, (Prof. dr Milana M. Popovića), koji se prelama kroz nekoliko žanrova, pisane riječi, lahkoćom lasera raspolućuje učmale i ustajale baruštine ‘nadrimoderne’, u kojoj se, kao nekad konoplja, gaje novokonponovane književne tvorevine i uzgajaju novokonponovani idealisti ili nadriidealisti. Tako da, s olakšavajućim zadovoljstvom svih koji su žedni, čitalac bude zaveden samospoznajom da piscu ovog romana uopće nije stalo do publiciteta i/ili mudrovanja. Prof. dr. Popović, jednostavno skenira 'tr(h)ulo tkivo', ispisuje dijagnozu, otvara temperaturnu listu i kači je na naš kolektivni bolesnički krevet. Poetika jezika, koja nas zahvata na samom početku romana, prelazi u dijagnostiku i neku vrstu neuobičajenog proročanstva, lijepog i plemenitog. |
”Tajna Humane Čestice: ''Buđenje. Rad kosmosa. Rutina sunca i zemlje. I svakodnevni memento. Podsećanje na prolaznost svakog sna. I interregnum. Zona između dva oblika (ne)svesti. Domen razvučene polusvesti najbliži blagoslovenoj nesvest. Kaže na početku svog romana, Teoretičar savremenog društva, sociolog, politikolog. Profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici:dr. Milan M. Popović. Humanista (!) koji me je kupio za sva vremena i zadužio da ga po dobru pominjem pa i u slučaju kad se zadesim na sedždi, ako se ikad više (oprosti Ibrahim beže) zadesim, da blagosiljam tog Čovjeka koji je nadrastao uobičajenost lažnih oreola što ih (be)zdušno pletemo oko svojih vođa koji nas približavaju kolektivnoj grobnici u kojoj će se sve završiti bajramskim slavljem crva i nicanjam trava zlokorijena.
Naklon - Profesore!!
Raskrilio sam korice romana ''IBRAHIM'' - Kratki roman o Čoveku i Bogu. Zapadaju mi za oko poređane imenice. Čovjek i Bog, jel' obrnuto? Jeste! Ali samo kod dvonogih koji bi da u njima prepoznamo ako ništa a ono bar Božijeg namjesnika, našeg pastira, a mi da se blejeći samo pravimo da smo ljudi. Zaista, neki su ubjeđeni da su ljudi (?!? ) Čovjek i Bog, Tvorac i stvoreni, tvorevina i Tvorac. Prvi potvrđuje drugog, a drugi nema potrebe da se samopotvrđuje, On je to ostavio tvorevini. Što znači da su cijelina i da jedan bez drugog nemaju potrebe egzistirati. ...Jedan bez drugog bi bili svedeni na Ono, a Ono može da bude između bila i nebila. Ono ne garantuje da će se bespotrebno naprezati ili srditi, Ono postoji samo za sebe i ako tvorevina neshvaća i ne potvrđuje, Ono i dalje bezbrižno romori. ONO JE SVE ŠTO JESTE I SVE ŠTO NIJE. ONO JE EMBRIJ PRAPOČETKA U KOM JE KRAJ NEMOGUĆ. Jer je Ono bezvremeno.Ono je bezimeno. I dobro je da je bezimeno, ljepota traganja i davanja spasit će korijen svijeta. Ono mora ostati neimenovano, jer je (ne)čovjek svemu imenovanom poodavno uništio smisao, obesmislivši i samog sebe - odnosno svoju prolaznost... U svoj svojoj ljepoti Onog ima i jedna poražavajuća činjenica koja također počinje sa 'O' ali se završava sa 'i'. Oni koji upravljaju s Onima koji upravljaju nama pronašli su načina kako da ljudsku rasu drže što dalje od ONOG.
Dozvolit ću sebi i taj 'luksuz' u vidu kraće digresije, prije nego me pokupi (h)oluja transa i pogodi prolom iz matrice s koje jurišaju slova, opaka i bolna, razdražujuća...da dam kratko pojašnjenje za one koji nisu upoznati sa sudbinom Ibrahima Čikića, Bošnjaka iz Sandžaka. Ibrahima su policijske falange Mile Đukana, u dosluhu sa ušljivo - bradatim hirurzima dr. Dabića, poznatog po repiću, sedmi dan i laptopu 30-40 godina, u zloglasnoj akciji ''Lim 1993-1994.'' strpale u tamnicu! Pod optužbom da sprema terorističke akcije sa već dobijenim zaduženjem budućeg snajperiste(?) koji je u to vrijeme vidio samo 10%, i to samo na jedno oko?! Da bi tokom životinjskih tortura skoro potpuno oslijepio. Nakon što se iščupao iz četničkih ralja srbo-crnogorskog kazamata i dugog bolnog oporavka Ibrahim je svoje tamnovanje i mučenja, koja su i životinjama neshvatljiva, pretočio u knjigu 'Gdje sunce ne grije'. Upravo je u pripremi dvojezično treće izdanje ove knjige, pod pokroviteljstvom Univerziteta u Sarajevu. Uslijedila je kontra tužba ''djece Hristove'' i traženje odštete za pretrpljene duševne bolove, zbog navodnih kleveta i laži, koje je Ibrahim iznio u svojoj potresnoj knjizi (?!?) ( Ne)nap(l)aćene prljave duše dželata potraživale su, ni manje ni više, (120.000 eurića) Tužiteljima su kao najjači svijedoci iz usranih guzica izvirivali, a ko bi drugi, nego opet Bošnjaci - uz čast prisebno – čestitim - (čitaj BALIJE) tvrdeći da su kazamati u kojima je naš Ibrahim proveo više stotina noći (dani tamo nisu ni postojali) bili svojevrsni moteli sa najmanje tri zvijezdice. Igrale se delije po raskoši ćelije.
 Autor romana "Ibrahim": Prof. dr. Milan M. Popović |
''Tu se nije baš nešto posebno promijenilo osim oruđa i oružja kojim se religiozni fanatici služe u odbrani svojih duhovnih stavova. Jer, ono što je zanimljivo za sve religiozne fanatike je da se oni uvijek brane, pa čak i kada su njihovi istupi agresije u pitanju. I to važi za sve religije podjednako. Iscenirane destrukcije i smišljeni teroristički poduhvati, a sve u ime i sa "dozvolom" dotičnog Boga, nisu ništa drugo nego horor ljudske rase koji uvijek ima svoju publiku, i pratioce i izvršioce. I, naravno- žrtve'', - kaže Elvis Hodžić u svojoj kolumni: Religija: Opijum, Otrov ili Sedativ, objavljanoj na portalu Balkan24.com.
Ponovo sam potonuo u razmišljanja o mentalnom sklopu dvonogog, u koji sam se, poput žrtvenog jarca ili magarca, dobrovoljno bacao već bezbroj puta. Otkrivajući uvijek nečije sviježe krvave tragove ili su to bili moji neotkvitani računi iz omamljujućih dimenzija...Ali sam se i vraćao svaki put sigurniji da baš u tom sklopu dvonogog postoji matrica (šifrirana, naravno) kako da se iščupa iz svog gliba (blata) a da ostane ne ukaljan, kako da umjesto umiranja tek odumre, kako da ne oslijepi, ako mu se posreći da vidi stvarnog sebe.
Integritet njegova misaonog toka, (Prof. dr Milana M. Popovića), koji se prelama kroz nekoliko žanrova, pisane riječi, lahkoćom lasera raspolućuje učmale i ustajale baruštine ‘nadrimoderne’, u kojoj se, kao nekad konoplja, gaje novokonponovane književne tvorevine i uzgajaju novokonponovani idealisti ili nadriidealisti. Tako da, s olakšavajućim zadovoljstvom svih koji su žedni, čitalac bude zaveden samospoznajom da piscu ovog romana uopće nije stalo do publiciteta i/ili mudrovanja. Prof. dr. Popović, jednostavno skenira 'tr(h)ulo tkivo', ispisuje dijagnozu, otvara temperaturnu listu i kači je na naš kolektivni bolesnički krevet. Poetika jezika, koja nas zahvata na samom početku romana, prelazi u dijagnostiku i neku vrstu neuobičajenog proročanstva, lijepog i plemenitog. Proročanstva koje, u odnosu na dosadašnja, djeluje osviježavajuće - okrepljuje dušu, budi ljudsko lice zatrpano sopstvenim strahom da će kad tad iz ogledala koje ga laže izronuti neko drugo, tuđe, strano i mrsko lice. Međutim, u romanu 'Ibrahim'' postoji poglavlje u kom autor nagovještava da su i na balkanske vukojebine stigli oni.
 Naslovnica Popovićevog romana Prof. dr. Popović, jednostavno skenira 'tr(h)ulo tkivo', ispisuje dijagnozu, otvara temperaturnu listu i kači je na naš kolektivni bolesnički krevet. Poetika jezika, koja nas zahvata na samom početku romana, prelazi u dijagnostiku i neku vrstu neuobičajenog proročanstva, lijepog i plemenitog. Proročanstva koje, u odnosu na dosadašnja, djeluje osviježavajuće - okrepljuje dušu, budi ljudsko lice zatrpano sopstvenim strahom da će kad tad iz ogledala koje ga laže izronuti neko drugo, tuđe, strano i mrsko lice. Međutim, u romanu 'Ibrahim'' postoji poglavlje u kom autor nagovještava da su i na balkanske vukojebine stigli oni.  Politički zatvorenik koji je preživio pakao u crnogorskom kazamatu: Ibrahim Čikić Dozvolit ću sebi i taj 'luksuz' u vidu kraće digresije, prije nego me pokupi (h)oluja transa i pogodi prolom iz matrice s koje jurišaju slova, opaka i bolna, razdražujuća...da dam kratko pojašnjenje za one koji nisu upoznati sa sudbinom Ibrahima Čikića, Bošnjaka iz Sandžaka. Ibrahima su policijske falange Mile Đukana, u dosluhu sa ušljivo - bradatim hirurzima dr. Dabića, poznatog po repiću, sedmi dan i laptopu 30-40 godina, u zloglasnoj akciji ''Lim 1993-1994.'' strpale u tamnicu! Pod optužbom da sprema terorističke akcije sa već dobijenim zaduženjem budućeg snajperiste(?) koji je u to vrijeme vidio samo 10%, i to samo na jedno oko?! Da bi tokom životinjskih tortura skoro potpuno oslijepio. Nakon što se iščupao iz četničkih ralja srbo-crnogorskog kazamata i dugog bolnog oporavka Ibrahim je svoje tamnovanje i mučenja, koja su i životinjama neshvatljiva, pretočio u knjigu 'Gdje sunce ne grije'. Upravo je u pripremi dvojezično treće izdanje ove knjige, pod pokroviteljstvom Univerziteta u Sarajevu. Uslijedila je kontra tužba ''djece Hristove'' i traženje odštete za pretrpljene duševne bolove, zbog navodnih kleveta i laži, koje je Ibrahim iznio u svojoj potresnoj knjizi (?!?) ( Ne)nap(l)aćene prljave duše dželata potraživale su, ni manje ni više, (120.000 eurića) Tužiteljima su kao najjači svijedoci iz usranih guzica izvirivali, a ko bi drugi, nego opet Bošnjaci - uz čast prisebno – čestitim - (čitaj BALIJE) tvrdeći da su kazamati u kojima je naš Ibrahim proveo više stotina noći (dani tamo nisu ni postojali) bili svojevrsni moteli sa najmanje tri zvijezdice. Igrale se delije po raskoši ćelije. |
Bilderberg, Masoni, Iluminati su imenice koje nas povremeno dotaknu i nestanu kao što su i došle.
Ako skoknemo u 1832. godinu, na prestižni Univerzitet Yale, na kome je te godine (1832) William H. Russell, osnovao tajno društvo, nazvano ''Bratstvo u smrti.'' To je jedno od najstarijih studentskih udruženja u SAD rezervisano isključivo za krem, odnosno elitu. Šta možemo misliti i čemu se nadati? (U tom drušvu je, dakako, i najomraženiji predsjednik SAD, Bush).
I ovo društvo koristi masonske rituale iako je očito da se radi o društvu iluminata, a ne masona. Članovi se sastaju u zgradi koja se zove "Tomb" - Grobnica. Dakle, tvrdnje koje se šapuću a koje je prof. dr. Milan, dotakao u svom romanu 'Ibrahim'', nisu nimalo ohrabrujuće, jer je konačno neko javno obznanio da su i na našim prostorima, među dugogodišnjim doživotnim vladarima, ljudi klonovi. Reptilsko ljudski hibridi vladaju svijetom, kako i možete naći u literaturama naučne fantastke i fantastične nauke koju u jednom dijelu svog romana koristi dr. Milan Popović.
Rambo Amadeus, alijas Antonije Pušić je u jednom intervjuu, prije par godina, rekao da ako se Isus ponovo obznani biće to preko Interneta. Možda se Rambo samo šalio, a možda je, s obzirom na njegov nemirni duh, već informisan o paklenim planovima za tzv. ''Novi svijetski poredak.''
Tu se navodno radi o jednom dijelu plana za ubrzano uvođenja ''Novog svjetskog poretka'' gdje bi se koristila hologramska i mikrovalna tehnologija za svrhu audio-vizuelnih projekcija na nebu. Ta hologramska nebeska predstava bi trebala biti prikazana iznad svih dijelova planete i na raznim jezicima, a tema bi bila - univerzalno ispunjenje nekih religijskih proročanstava, kao, na primjer: dolazak Isusa, Mahdija, Muhammeda, i ostalih religijskih "spasilaca" a onda njihovo "stapanje" u jednu osobu, sa ciljem stapanja svih ovih današnjih religija u jednu, kako bi se napravila zajednička platforma, odnosno: mentalni program, za cijelo čovječanstvo. Ta nova religija praktično bi značila samo jedan nov zajednički mentalni program, jer su ovi aktuelni prilično rascjepkani, i predstavljala bi glavni stub 'Novog svjetskog poredka. Prva faza projekta, navodno će, najvjerovatnije putem programa Haarp, prouzrokovati niz zemljotresa i rušilačkih poplava. Nakon čega bi bili iznenada nalaženi razni historijski artefakti koji bi dokazivali da su današnje predstave o čovjekovom porijeklu i historiji čovječanstva na ovoj planeti pogrešne, što u suštini i jeste tačno. Treći aspekt tog projekta podrazumijevao bi korištenje liminalnih i subliminalnih poruka gdje bi se te poruke emitovale preko tornjeva za mobilnu telefoniju, upakovane u Elf ili Vlf talase koje bi čovjek mogao čuti u svojoj glavi kao "Božje poruke" ili svoje vlastite misli. Na isti način bi se vršilo i mentalno programiranje ljudi u skladu s potrebama vrhovnog sistema. Navodile su se i razne druge mogućnosti stvaranja haosa, sve s ciljem navođenja ovaca u zajednički tor. Taj proces finalnog porobljavanja čovječanstva bi navodno podrazumijevao i drastično smanjenje populacije na planeti ito svega na 500 miliona?!
Naravno, s obzirom na nivo i stanje naše svijesti kao i nedostupnost bitnih informacija, mi trenutno možemo samo nagađati u vezi sa njihovim planovima, međutim, postoji i mogućnost da nam se zvanično predstave i stvarni "vanzemaljci", ili sile za koje se na osnovu mnogih opservacija sumnja da već vijekovima manipulišu ovu dimenziju (3D) pa tako i nas zajedno s njom, iz jedne druge oblasti postojanja koja se nalazi izvan naše percepcije. (Sjetimo se filma ''Matrix'' ili čuvenog Karlosa Kastanede). Doduše, u takvom jednom slučaju oni nam se vjerovatno ne bi predstavili tako, nego kao naša "kosmička braća" koja navraćaju ovamo s vremena na vrijeme i pomažu nam u našoj evoluciji.
'Novi svijetski poredak' je baziran na tri principa: Rat je mir, Sloboda je ropstvo, Ignorantnost je vrlina. Zapravo tako mu nekako i dođe, jer je ljudska ignorantnost glavni preduslov da bi se sam projekat ovladavanja umom čovječanstva ostvario.
Na osnovu navoda iz knjige 'Satanistička Biblija', 'Satanski pozdrav,' 'Rogata Ruka' ili ''Mano Cornuto'' je signal odanosti pripadnika satanističkog kulta svom "rogatom bogu"; to je istovremeno i znak njihovog međusobnog raspoznavanja.
I na kocu užeta na kom se njišemo znak 'Rogatog boga' nalazimo i na poleđini "budućeg novog Novca, novog svijetskog poretka' kojeg je poodavno već predstavio ruski predsjednik Medvedev na sastanku G8 u Italiji?! No, uprkos ovim pogubnim činjenicama nade ipak ima. Ta nada je još uvijek dostupna svima koji odluče da se probude, da progledaju, da preispitaju svoj odnos, prvo prema sebi, jer u nama su i Ying i Yang.
Pogubne, poražavajuće i ponižavajuće, i za čovjeka, i za Boga, renesanse (obnavljanja) religija koje se, recimo, pred našim očima odvijaju u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i u ovoj priči najCrn(j)oj Gori...dakle na zgarištima uništene ex. Yuge, na kojima su najviše kostiju ostavili najslabiji pa i najneviniji. Na njih su jurišale zapjenjene horde, krvavih očiju i sluđena uma, ispred kojih su se vijorili religiozni predznaci. U ime Boga (ne)čovjek je uništavao ono najsavršenije i najdraže Bogu, ono što ga jedino može potvrditi kao Tvorca i MILOSNIKA, kao roditelja nečeg ničeg. Te, bujajuće, poput korova, religije ne nude mirnije i stabilnije slike socijalnog blagostanja, već naprotiv, ali ne nude se ni odgovori da li bi bilo bolje da one (religije) kojim slučajem odumiru. Jesmo li u začaranom krugu ili smo taoci sopstvenih zabluda da, oni koji nas predvode i imaju, će tim svojim imanjem obezbijediti i nas, ali na drugoj obali (onoj Makovoj-preko rijeke) koje se sa strahom sjećamo.
Možda, baš, zbog nerazumjevanja religija u našim ograničenim pa i polusluđenim umovima u (h)istoriji imamo primjera kad je ona (religija) zbrisana u korijenu, ali šta se dogodilo? Dogodio se paradoks pa je Ono što je zbrisalo religiju postalo religijom?
No, sve su prilike da je i vjerovanje nedovoljno i isprazno pogotovu ako se vjeruje samo da bi se pobjedilo neminovno umiranje. Biće ponaprije da je religija jedna, ako ne prva među prvima, majka svih umjetnosti, a umjetnost je, kao što znamo, samo za senzibilitet duše koja hvata najtananije niti mreže (od koje zavisimo) i impulse odaslane iz zajedničkog izvora. Svi smo mi iz tog izvora, ili smo ili uopće nismo.
ZAPJENJENE RELIGIJE: Ostavimo se, na tren, tko je tko nije vjernik, radije ću upotrijebiti predpostavku da su svi pravi vjernici koji se tako osjećaju, bez obzira ako se to osjećanje čuje i dalje nego što je moguće. No, problem koji je otvoren, vidljiv i opipljiv, na uskovitlanoj sceni postratnih trauma, opominje nas da smo, hajd da tako formulišemo, još uvijek na nekom transformirajućem putu od nenormalnog (rat) do normalnog (mir) bivstva. S obzirom da smo iskusili najtragičnija iskustva logična je filozofska teza da ko god u ratu pa i poslije nije malo napuknuo (kvrcnuo) taj nikad nije normalan ni bio. E, tu smo kod onog što pripječe, prži, pecka... odnosno na fotki koja nam nudi sledeću sliku, a to je da smo svi ovim ili onim pomalo sluđeni. Pitanje se samo nametnulo; kao što TV ekran ne emituje dobru sliku ako ne potrefimo ugao frekvencije, logično je da ni načet um nekog vjernika ne može da pojmi i dekodira sliku Boga, pa nije ni čudo što nam sna-lažljive face, prigodno obučene, prodaju gloginje umjesto malina. Ne može sluđen um da potrefi ni svoja vrata a kamoli prolaze do božijih signala. Uslijed toga, viša pasmina školovanih i obučenih pastira može da nas naćeruje da pasemo i gdje nije niti će ikad nicati.
Ako pričamo sa Ibrahimom, (ovdje pominjem smo Ibrahima jer dr. Milana nisam još upoznao), veoma lahko će nas njegov govor, držanje, iskustvo, energija kojom zrači ubijediti da Bog za čovjeka nije zagonetka. Već da je ljudsko biće zagonetka za Boga. Nešto kao prazna kosmička ukrštenica, koja se, na žalost, mora rješiti sama. One koje se ne riješe gube se u ništavnosti ponovnog kopiranja, dok se samorješene odlažu u posebnu fasciklu. Ibrahim je najdublji živi zdenac religije, ali Ibrahim, zajedno sa Milanom, Milikom, Filipom... promišlja na jedan specifično neuobičajen način, nereligiozan, moglo bi se reći-mada to u suštini nije tako.. Čovječanstvo je u svakom stoljeću, tu i tamo, počašćeno s ljudima koje krasi snaga uma.
Pa, shodno tome ne čudi me što je prof. dr. Milan M. Popović nakon iščitavanja Ibrahimove knjige, upoznavanja sa njim, druženja, priznao da ga je to iskustvo pomjerilo unutar sebe samog. Od ateiste dr. Milan se polahko razbuđuje kao panteista.
(Panteizam, koji je procvjetao u XVI vjeku u svojoj biti sadrži ideju Jednoće u Svemu i svega u jednoći. Panteist Baruch de Spinoza 1632-1677. moj komšija, rođen u Amsterdamu, zatim Heraklit, G. Bruno, Plotin... op.a)
Razumjevanju religije pa i prihvaćanju njenih izvornih postulata najviše šanse imaju oni koji svijet promišljaju na, da si i ovdje isterminišem, nereligiozan način. Pojednostavljeno, oni koji nisu u torovima, ne priznaju dobro plaćene tumače, ne zanose se svojim pravim putem, i što je najvažnije nisu genetski predodređeni da vole iz interesa i zbog obećanja vječnog te mrze sve što je drukčije iako i to drukčije također sanja vječnost. Inače, iskustvo moje malenkosti sa Ibrahimom je posebna priča, jer me je on, Ibrahim, za par minuta naučio nečemu, čemu me uči Bog, godinama, desetljećima, stoljećima, milenijima...Individualistički pristup Bogu, a ne masovna histerija, jest jedna od vrlina koje krase Ibrahimovo učenje.
Zar je moguće da je Ibrahim izrastao iz tog njihova mraka a da su njegov rast prepoznali i pridružili mu se: Milika, Milan, Filip...Ovdje je tajna humane čestice skliznula u prostor koji mi nazivamo kosmičkim crnim rupama, iz kojih će se roditi Supernove. Ljudi poput mojih novih prijatelja čine me sićušnijim nego što jesam, pomožući mi, mada nesvijesno, da prošpartam između cike zvona i umnoženih ezana i da se oglasim u amsterdamskom praskozorju punom tišine i režanja ispod mostva kud otiče vrijeme bivstvovanja. Čudno je da ne osjećam strah dok se dotičem i pronalazim u njihovim zvukovima, u Ibrahimovim ranama, ni strah ni nadu da ću išta dobro uraditi. Jer sve dobro urađeno je već davno i nekom greškom rasuto u čestice čestica koje na svu sreću nisu zapale u stanje blažene (ne)svjesti, već su zapisani kod vremena prilagodile podnebljima i rubovima novijih praskozorja, toplih od ljubavi i vrelih od mržnje. Mamuzajući svoje prste preko crne tastature slova, ponovo propadam u svoju nigdinu, s namjerom da doprijem do mene bivšeg, do praoblika i da vrisnem na Kaina da ne dira Avelja, da naiđem na zeleno busenje te da iz besmisla u smisao doprem i da objasnim sebi ovo narastanje do puknuća. Nijel' najveća umjetnost da podižete ljude iz blata a da pri tom ne zaprljate svoje ruke? Omače mi se misao koja me pohodila tokom čitanja romana 'Ibrahim', uz ponavljanje identična scena tokom bilježenja esej(m)ističkog teksta: Čovjek je potomak životinje ili glas vaseljenje, što znači da sam se, na neki način, ponovio sve zajedno sa uzvikom: Nadčovjek je rođen!
Nakon repriziranog iliti repeta čitanja romana 'Ibrahim' tražio sam bilo kakvu vezu u memorijskoj kartoteci. Pogledao sam neke pribilješke te počeo listati poeziju, najednom sam zastao, mada je već bilo naznaka i ranije, ali kod 'Noćni koncert za jutarnje nebo' nije bilo dileme, mada i kod 'Pojam svih pojmova' i kod 'Pjesnikove molitve' ima nekih dodirnih tačaka: Odlomak iz 'Noćni koncert za jutarnje nebo':
Crkvenjak kvasi uže od konoplje
pregleda mu rane
liže prašinu sa zvona
liže vjernošću psa
Zvona bivaju spremna da se nadmeću
s ubitačno izoštrenim glasom mujezina
koji jutarnjom rosom noćne poganluke spira
Tako udruženi
puni međusobne mržnje
zaputit će se zvuk lima i eho glasa
da u ime ljubavi stignu čak do zvijezda
Da nadjačaju gromki smijeh nebesa
koja će se još jednom dobro zabaviti.
(- * Misao: Dželaludin Rumi Mewlana)