Jedni slave a drugi plaču. Oni prvi znaju, zapravo, da nema razloga za slavlje, da nema pravde na svijetu ovom. Neki opet, u svojoj naivnosti, vjeruju još u tu veliku riječ. A samo to i jest - riječ. Ovdje je nema, nestala je i isčezla kao i ona ljudska duša koja se izgubila. Jedina pravda je ona kod Boga. Nju će iskusiti svi, i svi ćemo mi jednom stati pred ogledalo naših sopstvenih djela, onih dobrih i onih loših. Svi oni, bez obzira čiji bili, kako moćni se na svijetu ovom pokazivali, kakve heroje izigravali, svi oni koji nose krv nevinih na svojim rukama, iskusit će tu pravdu kod Njega. To je jedina istina!

Nema pravde na dunjaluku ovom, šta vrijedi slavlje onoj majci koja je izgubila dijete, onoj ženi što je silovana i što joj pokušaše oduzeti dostojanstvo, onom mladiću koji ostade bez ruke ili noge i bez vjere u ljude. Šta vrijedi onima koji su rasuti po svijetu ko raspuštene ovce i izgubljene?

A oni što plaču - oni ne znaju da treba plakati zbog puno dubljeg razloga - što je umrla duša ljudska. Trebaju nam suze krenuti kad pogledamo kako laž, nepoštenje i ono zvjersko u čovjeku izobliči lica. Kako svako za sebe uzima pravo na istinu i samo njegova je prava i istinska.

Kao kurvu koju posjeduješ i smatraš da je samo tvoja, jer si ju platio. Istina se ne može posjedovati, ma koliko ju puta kupili, izmijenili, sakrili ili ublatili. Postoji i savjest, postoji čast u koju, na žalost, samo još malo njih na svijetu ovom vjeruju.
Ta savjest i čast ne dozvoljavaju da svoju djecu inficiramo -da, inficiramo mržnjom i nacionalizmom još od samog djetinstva njihovog. Da im prenosimo klicu naše mržnje, naših iskrivljenih ideala, naš otrov. Pogodi me, do srži duše me pogodi, kad čujem izjavu djeteta od 9 godina, izjavu koju on zapravo i ne razumije, ali koja mu je ubrizgana u vene i koja će teći krvotokom njegovim i zatrovati ga.

Ne mogu slaviti jer nema razloga za to, ne mogu slaviti kad vidim šta je svijet postao. Kad vidim da je umro ČOVJEK. Plakati još mogu, hvala Bogu da mogu, jer dok nas još pogodi nečija bol, nesreća, nečiji gubitak, dok nas još pogodi izvrtanje istine, kukavičluk i nepravda - tad ostaje bar još onaj dio ljudskosti u nama, ona koja se sve više gubi. Ne mogu mrziti. Ali ne mogu ni oprostiti. Ne mogu ni zaboraviti.


Sadija