Poricanje države i poricanje genocida u Srebrenici politika je za koju Milorad Dodik drži da je najbolja po Srbe i Republiku Srpsku. Posljednji gaf sa uklanjanjem državne zastave ispred zgrade entitetske Vlade samo je jedan u nizu taktičkih provokacija kojom Dodik sračunato zapošljava bošnjačke stranačke centrale i sarajevske medije.

Zastava je najprepoznatljiviji simbol jedne zemlje. Istina je da zastava koju su nam dizajnirali evropski majstori ne izaziva gotovo nikakve emocije, osim sažaljenja što smo tako jadni, istina je da ni država koju simbolizira nije ništa bolja od te zastave. Ali zastava je ipak zastava. Druge nemamo. Čak i kad "pristaje" na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu, Dodik joj određuje rok upotrebe, kao da je riječ o tetra-paku, a ne o međunarodno priznatoj državi. Bošnjački politički trust mozgova, koncentrisan u dvije ili tri stranke, nema odgovora na Dodikovu politiku. Ta se pamet potpuno izgubila u ulozi koju je sama sebi dodijelila - ulozi jedinog iskrenog čuvara Bosne i Hercegovine.

Možda je taj početni rezon u velikoj mjeri bio tačan, ali on je upravo zbog toga zahtijevao drugačiju politiku od one koja je vođena. To je trebala biti politika koja će i kod druga dva naroda razviti bar minimum političkog patriotizma, a ne udaljavati ih i od Bošnjaka i od Bosne. Takva strategija zahtijevala je mudru igru, dobre živce, antipopulizam i bezbroj taktičkih kompromisa, ali bi to u konačnici relaksiralo međunacionalne odnose i osiguralo stabilan mir.

Ali kao što astrolozi gledaju u zvijezde, ne mareći mnogo za zbivanja na zemlji, tako i bošnjačka elita već petnaest godina upire pogled u međunarodnu zajednicu s Amerikom na čelu, što je svakako bio najlakši izbor. I šta poslije svega imamo? Imamo sliku razjedinjenog svijeta, čak i unutar Zapada, koji je ovdje nakon Daytona učinio malo, a u zemlji najtežu političku krizu od završetka rata.

Ako Dodik referendumskim prijetnjama krši Dejtonski sporazum ili ga čak uklanjanjem državne zastave na simboličan način poništava, onda je to račun između njega i međunarodne zajednice, a ne između Sarajeva i Banje Luke. Ima ovaj nesretni federalni entitet važnijih briga od brzopletog, najčešće kontraproduktivnog reagovanja na Dodikove provokacije. Uostalom, to i ne zahtijeva neku naročitu pamet. Nažalost, Sarajevo ni na jednom nivou nije dostiglo političku zrelost koja bi ga učinila istinski glavnim gradom zemlje, već je, naprotiv, i samo davalo doprinos stalnom pogoršavanju srpsko-bošnjačkih odnosa, koji su danas dugoročno zagađeni etničkim, vjerskim i medijskim animozitetom. Te stvari ne može riješiti nikakav vanjski faktor, a najmanje visoki predstavnik.

O Draganu Čoviću možemo misliti sve najgore, ali stvarnost ukazuje na to da je lider HDZ-a BiH bio u pravu kad je prije dva dana u Mostaru rekao da je "malo istinskih prijatelja BiH među stranim diplomatima, od kojih neki na tri strane pričaju tri priče".

U Sarajevu se digla prašina povodom izvještaja Međunarodne krizne grupe (ICG) i izjave njene predsjednice Louise Arbour, bivše glavne tužiteljice Haškog tribunala, da Bosni i Hercegovini prijeti raspad. U Stranci demokratske akcije ovaj dokument je "pročitan" ni manje ni više nego kao podrška politici Milorada Dodika i destrukciji BiH?! Toj diskvalifikaciji diskretno su se priklonili i neki novinari koji, uzgred budi rečeno, ne čitaju ni vlastite novine. Jer da ih čitaju, vidjeli bi da u samo nekoliko dnevnih brojeva postoji cijelo skladište materijala koji o Bosni i Hercegovini stvaraju goru sliku od one kakvu je zemljama Evropske unije predočila gospođa Arbour. Je li ogledalo krivo što je lice ružno? Ovog utorka, u intervjuu za Osobođenje, Louise Arbour bila je još izričitija: "Niko ne može na silu sačuvati BiH". To valjda važi i za one koji u ime njenog očuvanja prijete novim ratom, ne shvatajući da bi to bio najkraći put do njenog konačnog nestanka.

Ne znam ko su politički savjetnici Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije. Vjerovatno neki stranački ljudi za koje niko ne zna kakve su pameti, šta rade i kakve savjete dijele svojim šefovima. Čitaju li dotična gospoda - Tihić, Izetbegović i Lagumdžija - tekstove i intervjue jednog Šaćira Filandre, Nerzuka Ćurka, Asima Mujkića i njima srodnih bošnjačkih intelektualaca? Dopire li išta od toga do mozgova glavnih kreatora bošnjačke politike? Ne dopire. Jer da dopire, oni bi shvatili da je njihova politička ruda već davno udarila u brdo.

Tu skoro, u jednom intervjuu, Šaćir Filandra kaže: "Bošnjačka politička praksa cijelo vrijeme poslije rata nije bila principijelna i dosljedna. To je bila više etnička, čisto bošnjačka politika. Ako su Bošnjaci najodlučniji čuvari BiH, kako za sebe tvrde, oni su u svim aspektima svog političkog življenja morali da iskazuju najveći stepen poštivanja ljudskih i nacionalnih prava. No, bošnjački segment vlasti na isti je način korumpiran kao hrvatski i srpski. Bošnjaci na isti način nisu implementirali odluke Daytona o proporcionalnoj zastupljenosti po popisu iz 1991. godine. Kao što nisu ni drugi... U vanjskoj percepciji, na širem planu, ima se utisak da su svi isti. Da se Bošnjaci ponašaju loše, isključujuće, da prave etničku diskriminaciju... Vi hrvatsku i srpsku nacionalističku politiku možete kritikovati samo ako se ne ponašate tako. Ako ste dio tog lanca, onda ste na gubitku."

Bosna i Hercegovina se kao država neće raspasti. To se, uprkos svemu, pa i Dodikovim nastojanjima izdašno poduprtim iz Beograda, graniči s nemogućim. Ali ona je razorena iznutra, njeno društvo je u rasulu, bolesno i neemancipovano, podijeljeno od dječijih vrtića do državnog vrha. To je djelo nacionalističkih stranaka i njihovih glasača, a sve u punoj simbiozi sa jednim, drugim i trećim klerom. I kakva je onda sreća živjeti u državi u kojoj se njeni narodi, utonuli u ekonomsku i socijalnu bijedu, ne podnose i ne žele živjeti zajedno? Odgovor na to pitanje pružaju ankete među mladima - njih 60 do 70 posto želi da napusti Bosnu!

(Gojko Berić, Oslobođenje)