Mirsad Arnautalić, Hamza ef. Subašić i Isnam Taljić u Džamiji u Stuttgartu

Prva destinacija bila nam je bošnjačka džamija u Münchenu, džemat „Sabur“, smještena na broju 80 u ulici Bodensee, ulici koja prema periferiji vodi direktno iz samog centra glavnoga grada Bavarske. Dočekao nas je kolega Fikret Arnaut, plodotvoran pisac, autor više stručnih knjiga iz oblasti islama i prevodilac, odnedavno sa zvanjem doktora nauka i njemu još dražom novom titulom jer je postao otac dražesne djevojčice koja je dobila ime po jednoj od kćerki Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Ovih dana ef. Arnaut privodi kraju prijevod memoarske knjige Zejneb el-Gazali, koja će, nesumnjivo, pobuditi veliko zanimanje. Gospođa Zejneb je istinska heroina egipatskog pokreta otpora, predsjednica legalne organizacije „Muslimanske žene“ i ćlanica zabranjene „Muslimanske braće“, koja je prošla strahovite torture egipatskih kazamata u vrijeme predsjednika Džemala Nasera. Njezino svjedočanstvo više je nego potresno. Nevjerovatno je šta je sve preživjela. Naprosto je nemoguće da to ljudsko biće, a pogotovo žena može predeverati i da su to ljudi činili svojim sunarodnicima. S obzirom da je svrgnuti diktator Hosni Mubarak po svemu Naserov đak, koji je nadmašio svog velikog učitelja, knjiga „Moji zatvorski dani u Egiptu“ gospođe Zejneb el-Gazali trebala bi, pogotovo s obzirom na aktuelne događaje u arapskom svijetu, postati bestseler, jer razgolićuje monstruozni sustav na kome se zasnivao savremeni Egipat.

Okom kamere po Evropi kliknite na sliku za uvećati Više od 120 ljudi pratilo je književnu riječ u Münchenu Isnam Taljić u Njemačkoj Dr. Senad Hadžiselimović, predsjednik BAF-a, otvara svečanost u Mannheimu Sa skupa u Mannheimu povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Mevlud na ulicama Mannheima: Isnam Taljić sa slikarom Izudinom Porovićem Imam za primjer: Hamza ef. Subašić i Isnam Taljić S potpisom autora: Veliko zanimanje za knjige S književnog susreta u Ljubljani Pažljivo praćenje književne riječi u Ljubljani Midhat Alagić, predsjednik Medžlisa IZ u Ljubljani, književnik Isnam Taljić, imam Senad ef. Karišik

Divan do sabaha kod Čakala
Fikret ef. Arnaut je glavni imam u džematu „Sabur“. Proveo nas je mnogobrojnim prostorijama, koje su u potpunosti vakuf. Osim prelijepo uređenog nevelikog mesdžida, tu je i nakšibendijska tekija, zatim prostorije za okupljanje članica „Sadaka“, najistrajnije i najuspješnije bošnjačke humanitarne organizacije, i to ne samo u dijaspori, nego i računajuću Bosnu i Hercegovinu, zatim prostori za djecu i omladinu, vrlo lijepo uređena knjižara (vodi je lično ef. Arnaut, na šta on s ponosom ukazuje!) te restoran i kuhinja, u kojoj su domaćini bračni par Bošnjaka iz „najbošnjačkijega grada na svijetu“, kako mnogi, zbog izuzetno očuvane tradicionalne arhitekture, nazivaju Prizren.

Iako smo imali rezervirano konačenje na dva mjesta, večer smo završili „otmicom“ i na sijelu kod bračnog para Čakal, Nađe i Dine. On je tak koji je osmislio i rukovodi aktivnostima „Sadaka“, Sarajlija je i obavio je naše „kidnapiranje“ prema „strogim“ supruginim uputama. To što nam se dogodilo postaje razumljivo s obzirom na to da je Dino, u neku ruku, Isnamov zet, jer je njegova supruga rođenjem Taljićeva sugrađanka iz nekad lijepe Vlasenice.

Kako je noć odmicala, tako se sijelo produžavalo, jer su nam se na divanu (i to u doslovnom značenju, jer je ovaj bračni par u svom stanu načinio pravi divanski pijadestal) pridruživali njihovi prijatelji, koji su, uz to, vjerni čitaoci Taljićevih knjiga.
Ispostavilo se da je naše siljenje ovdje uobičajeno, jer se na divanjenju u velikom stanu Čakala zna okupiti i više stotina Bošnjaka, pogotovo kad u München dođe hafiz Sulejman ef. Bugari, pa tada ne bude razilaženja dok se ne klanja sabah-namaz.

Književni nastup imali smo po danu pred oko 120 džematlija. O Isnamovom književnom radu i dugogodišnjoj saradnji s džematom „Sabur“ nadahnuto je govorio ef. Arnaut, a Taljić je čitao odlomke iz svojih knjiga. Za ovu priliku posebno su bili primjereni citati iz romana „Sablja šejha Hasana Kaimije – Put iz Mekke“ koji se odnose na Božijeg poslanika Muhammeda, boravak na Arefatu tokom hadža i opis Mekke.

Hatbu je održao i džumu predvodio Mirsad ef. Arnautalić, koji je govorio o Božijem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Ovim vazom i književnim nastupom stavljena je tačka na raznovrsne aktivnosti ovogodišnjeg obilježavanja Mevluda u ovome džematu.

Noć povodom Dana nezavisnosti BiH u Mannheimu
Iako je od džamije u predgrađu Münchena do predrgrađa Manheima po imenu Neckarau nije bilo više od nekih 370 kilometara. To za autoban – čijom se bezmalo čitavom dužinom u jednom pravcu vozi na tri trake – i nije „neka“ razdaljina. Ali, iz Münchena nam je bilo požuriti. Bio je petak poslije 15 sati i od tada je sva Njemačka na „četiri točka“. Putuju svi i na sve strane, a naš pravac bio je baš prezatrpan. Na istoj „liniji“ su Stuttgart i Karlsruhe, s mnogobrjnim odvajanjima prema manjim gradovima. Tako smo se kretali u rasponu između 170 km na sat (ili i brže na dionicama bez ograničenja) i manje od 5 km na sat, kad bi suvozač kao pješak bio brži od onoga za volanom. I, umjesto sat-dva ranije, stigli smo njemački precizno, baš u minutu pred nastup!

U Manheimu, predvođen agilnim predsjednikom doktorom Senadom Hadžiselimovićem, rodom iz Čelinca kraj Banje Luke, naime, aktivno djeluje Bošnjački akademski forum, među Bošnjacima u Njemačkoj, pa i cijeloj Evropskoj uniji, dovoljno poznat već po skraćenici BAF. Posebno su znani po akademskom novou svojih tribina. Sa Isnamom Taljićem su, povodom obilježavanja Dana nezavisnosti države Bosne i Hercegovine, dogovorili tribinu na temu „Bosanski jezik kao uvjet opstanka Bošnjaka u dijapori“ s aspekta njegovog doživljaja jezika kao književnika i s iskustvima koje ima iz susreta s Bošnjacima koji su sada nastanjeni širom svijeta.

Suorganizatori tribine bili su Džemat Islamske zajednice u Manheimu, s glavnim imamom profesorom Isakom Aleševićem, i Bosanska dopunska škola.

Taljić je svoje izlaganje rasporedio u više manjih cjelina: Jezik u Kur'anu i islamu, Stubovi opstanka Bošnjaka, Zašto drugima smeta i zašto je nama potreban bosanski jezik, Kratak pregled duge prošlosti bosanskog jezika, Orijentalizmi kao riječi bosanskog jezika, Riznica izrazitog bogatstva i iznijansiranosti našeg jezika, Miješanja i specifičnosti jezikâ, Pogubnost nepotrebnih međubošnjačkih podjela, Dječije bolesti odrastanja bošnjačkog naroda u naciju, Potreba držanja hutbi i mektepske nastave na bosanskom jeziku, Biti građanin svijeta i ostati Bošnjak.

U vrlo lijepim i komotnim prostorijama, s neizostavnom kuhinjom za specijalitete s roštilja, okupio se manhajmski intelektualni krem, s poznatim akademskim slikarom Izudinom Porovićem, a bilo je i gostiju iz susjednih i udaljenijih gradova. Tako su iz Mainza došli Halil ef. Makić i Šefket ef. Zukić, iz Schveiburga profesor Medhet Kajević sa suprugom... I ovdje se okupila vlasenička bošnjačka kolonija, predvođena ekonomisticom Hajrijom Šahbegović, načelnicom za privredu Skupštine općine Vlasenica iz vremena kad je ta općina bila među najrazvijenijim u Bosni i Hecegovini, a sad Vlasenice „nema ni na mapi“ (i ne samo privrednoj) tzv. manjeg entiteta, bez Bošnjaka tavoreći u totalnoj zaostalosti.

Nije se ostalo samo na jezičkoj tribini, nego je se ovaj prijatni susret nastavio održavanjem književne večeri. Pri tome je uvodne napomene o Taljićevoj književnom opusu, koji se proteže na 35 objavljenih knjiga, iznio profesor Medhet Kajević. On već tridesetak godina živi u Njemačkoj.

Bila je ovo i prilika da se o Srebrenici progovori i izvan 11. jula, pa je o dvije Taljićeve knjige o Srebrenici („Srebrenica – Najtanja nit na Ovome svijetu“ i „Roman o Srebrenici“), govorio profesor Mirsad Arnautalić. Odlomke iz svojih knjiga čitao je sam autor.

Stuttgart je priča za sebe u pričanju o Bošnjacima u dijaspori
Stuttgart je i inače posebna, priča za sebe kad se govori o bošnjačkoj dijaspori. Prije svega, zahvaljujući efendiji Hamzi Subašiću, izrazito harizmatičnoj osobi vrijednoj svakog poštovanja, u ovome gradu funkcionira vjerovatno najuspješniji džemat bošnjačke dijaspore, koji će za koju godinu (ako tako nije i već sada!) raspolagati ponajboljim džematskim prostorijama u dijaspori (pri čemu je, naravno, Zagrebačka džamija bez konkurencije).

U Stuttgartu se nisu zadovoljili prostorima koje su imali, a koje su prerasli svojim ukupnim aktivnostima i potrebama. Nisu ni požurili da ih se riješe/prodaju, kako bi te pare ili profućkali ili investirali u nove prostorije, pa sada stare prostore izdaju pod kiriju, a novi prostor kojim raspolažu u ulici Kesel broj 27 obuhvata 1.860 kvadratnih metara.
Tome se oficijelno rekne: Islamische Gemeinschaft Stuttgart e.V.

Otkako su kupili nove zgrade (a kupili su bez ijednog eura kredita, međusobnim donacijama te uz pozajmicu jednog džematskog člana, Roma, od 200 hiljada eura, bez vraćanja s kamatama), toliko su ga u međuvremenu preuredili i uredili, u njeg uložili rada i opreme, da sada vrijedi višestruko više i procjenjuje se na 2,5 miliona eura! A i to je trenutna vrijednost spram onoga šta su sve namjerili ubrzo još uraditi (sve do gasulhane koja će biti gasulhanom u pravom smislu).

Ono što se sad ima – ima se: restoran je restoranom (s kuhinjom prostranijom od dva do tri prosječna restorana uz naše mesdžide u dijaspori, a iz njeg se ne širi užegli „miomiris“ ćevapčića, nego mišćem mirišu burek, supe, čorbe, punjene paprike, bamnja), knjižnica je knjižnicom, učionice – manje i veće – su učionice u pravom smislu, velika sala za skupove je zaista velika sala sa skupove..., i tako dalje, a mesdžid je baš mesdžid: od predvorja i napokon negdje uljudno riješenog cipelarnika, do samoga pogleda na ulazna vrata ili od prvog koraka kad se stupi unutra, pa do pogleda u plafon ili u mihrab – sve je, što se kaže, na svome mjestu. Ne treba se više govoriti „uredno kao apoteka“, nego uredno kao bošnjačka džamija u Stuttgartu!

I u Stuttgartu smo održali književnu večer kao završnicu obilježavanja rođendana Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Prije toga su se iz noći u noć smjenjivali programi. Vođen je i međureligijski dijalog s kršćanima, što se ovdje često prakticira na otvoren način. Održan je i Mevlud, a nekoliko ilahija i kasida izvela je i mladost štutgartskog džamijskog hora.

Čvrsti krajiški „temelji u oblacima“
Kao što ne treba dvojiti o harizmatičnosti, spremnosti i sposobnosti Hamze ef. Subašića iz Stuttgarta, tako u Sloveniji džematlije nemaju dileme u traženju odgovora na pitanje ko prewdnjači među muftijama, niti oni misle da bi se reis dr. Mustafa ef. Cerić trebao dvoumiti o tome ko ga treba naslijediti. Još samo da im njihov muftija uredi da započnu radovi na novoj džamiji, odnosno prvoj napokon pravoj džamiji poslije 96 godina u Sloveniji! Prije toliko godina, naime, postojala je u Sloveniji bošnjačka džamija. I, kad ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus nekome hoće odati priznanje – onda mu, umjesto „zlatnih“ „bronzanih“, „srebrenih“ i inih plaketa, ponosno uruči staklenu plaketu sa muzejskom slikom te džamije iz Prvog svjetskog rata u podnožju alpskih visova u mjestu Log pod Mangartom.

A bit će, inšallah, i temelj toj džamiji u Ljubljani. Ne bi se muftija Grabus hvatao u to kolo da se ne uzda u noge!

E, sad, opet, a s obzirom da je u Ljubljani, kao uostalom i u čitavoj Sloveniji, najviše muslimana iz Krajine, Krajišnici kad kažu „temelj džamije“, oni nikako ne misle na postavljanje kamena temeljca?! „Temeljom džamije“ u Krajini naziva se svečanost koja se održava onda kad se džamija – pokrije, kad, dakle, budu okončani grubi građevinski radovi! To je taj krajiški temelj u oblacima! Ali, čvrst, stvaran.

Polazeći od sebe, muftija Grabus pravi prava čuda i kad je u pitanju preustroj Islamske zajednice u Sloveniji te uvođenje reda u mesdžidima, ali i među imamima. Kod njeg nema već naših poslovičnih, i ne samo dijaspor(al)nih pobuna imama protiv svega i svačega, nego sve postaje cakum-pakum. Tako već izgleda i nekad zapušteni mesdžid u Grablovičevoj 14 u Ljubljani, gdje je sada sjedište muftijstva. Takvi ubrzano postaju i ostali mesdžidi u Sloveniji, a takva je već i zgrada novog mesdžida na periferiji Ljubljane, u dijelu grada Przan, ulica Andreja Bitenca 70, gdje smo, u po bijela dana, održali književnu večer, odnosno književni nastup.

U tome mesdžidu se na džumi sabere 700 ljudi. Kad smo mi bili, nije bio petak, bila je nedjelja, a na podne-namazu sabralo se više od 250 prisutnih. I to odraslih muškaraca i žena. I svi su redom „izdržali do kraja“ – drage volje su ostali još sahat i petnaestak minuta da slušaju književnu riječ.

Nije bilo muftije Grabusa (bio je odsutan iz Slovenije). Bio je prisutan predsjednik Medžlisa Midhat Alagić, i to tako što je u subotu samo skoknuo u rodnu Bosansku Krupu, a već u nedjelju stigao na književni susret u džamiji.

Književni program moderirao je mladi imam Senad ef. Karišik s tolikom umješnošću kao da mu je to posao.

Od 250 prisutnih ama baš niko nije izišao u međuvremenu. Umjesto klaparanja papuča niz basamake ili tvorizanja vratima, mogla bi se čuti mušica. A čuli su se i tekbiri koji su pratili govorenje o knjigama i autorovo čitanja odlomaka, a čuli su se i – aplauzi, što je bilo ganutljivo i nije bilo neumjesno, s obzirom da je riječ o mesdžidskom potkrovlju i programu koji nije vjerski.