PATNJE STAROG DŽEVADA
Objavljeno: 01. Mar 2011. 09:03:53
Ako mislite da je to izjavio opskurni Dževad Galijašević u jednom od svojih «intelektualnih» ukazanja, samo ste polovično pogodili. Jeste Dževad, ali prezimena Kapetanović. Taj 72-godišnji Sarajlija fizički pati zbog nedostatka zemlje u kojoj je živio dobro. O njegovoj «psihičkoj» patnji, riječki «Novi list» koji u svojoj reportaži o Jugo-nostalgiji, njega apostrofira, ništa ne piše. Ne znamo ni što se podrazumjeva pod njegovom «fizičkom patnjom». Je li to neko vrši tjelesnu torturu nad njim? Ili se možda na neki način samokažnjava (neke vrste sopstvenog mučenja). Ničim upitan navodi da nije ni Srbin ni Hrvat. Ako je to problem, može ga lako riješiti. Danas je bar lako promijeniti ime. Pa neće više biti stigmatiziran. «Njegovi osjećaji su žestoki, tuga za izgubljenim razdiruća, a potpuna politička nemoć samo pojačava osjećaj gubitka» -empatijski lamentira ova tiskovina. - Živim s osjećanjem zvijeri stjerane u kavez! Živio sam u Jugoslaviji. Moj je bio Split, Ljubljana, Skopje, Ohrid, Novisad, Zagreb, Dubrovnik... Sve je to bilo moje. I sve sam to volio, kao što volim Sarajevo.Osjećam se Jugoslavenom i žalim što Jugoslavija više ne postoji. Jer netko iz Istočne Hrvatske danas se u Splitu osjeća kao kod kuće, a ja ne mogu, ja sam u Splitu stranac. Žao mi je to i bolno. Zato sam i prvih godina prekinuo sva putovanja izvan Sarajeva.Prije toga svijet sam obišao! Bio sam jugoslavenski diplomat, u Londonu sam bio ko u Mostaru. Ali kad se raspala Jugoslavija, rekao sam: ne! Ti si sad osuđen na tamnicu, na logor koji se zove Sarajevo i tu imaš samo minimalna prava. Jer kamo god dođeš, otpadnik si, stranac. Kad sam radio u Jugoslavenskoj ambasadi u Bernu, osjećao sam se ponosno. Uživao sam ugled. A kad sam 1993. došao na isto mjesto, samo u ambasadu BiH, ništa pobogu nisam mogao. Baš kao izbjeglice iz ove naše zemlje! Razlika je bila, nebo i zemlja. Osjećao sam se izgubljen, ni tamo ni vamo, ništa nije moje.Ni ovo ovdje nije moje! Ovdje je fašizam na vlasti i ja se s tim ne mogu pomiriti. Ovoj «žrtvi fašizma» (valjda bošnjačkog) zaista nije lako. Izgubiti takve privilegije, materijalno izobilje i ugled, a samo zbog trivijalnog razloga. Raspada jedne države! Ovaj idealist, iako mu uvjerenje nije dopuštalo, ipak je radio izvjesno vrijeme u diplomaciji BiH. Slučajno u vrijeme najveće ratne tragedije u BiH, žrtvovao se boraveći u groznoj Švicarskoj, gdje je krvavo radio kao ambasador. Valjda su ga na to natjerali «fašisti» da svoju čast zamjeni za sigurnost i pare. Inače, ne bi on to nikad. Sada radi u društvu «Josip Broz Tito» u središtu Sarajeva. Novinar nije propustio da naglasi kako ovu ulicu članovi društva ne vole zvati po njenom izvornom muslimanskom imenu, nego po imenu jednog židova partizana. Tek tako da se naglasi da ipak u ovom gradu ima i «antifašista». I što reći nakon svega ovoga. Izgleda da hrvatski mediji, za razliku od srpskih, teško nalaze sugovornike bošnjačkog porijekla koji će jedan narod pokušati bar terminološki izbrisati, kad se već ratom to fizički nije uspjelo. Ovakvi egzemplari su tražena roba na medijskom tržištu. Inače njihova retorika dobrim dijelom se temelji na dijelovima programa nekadašnjih stranaka SK Pokret za Jugoslaviju i Savez reformskih snaga Jugoslavije. Iz ove dvije stranke je stasalo više četnika nego iz SDS. U svakom slučaju ovakvi istupi mogu biti korisni onim snagama koje stoje na stanovištu, da ako nema Jugoslavije onda ne može postojati ni Bosna i Hercegovina. Naslov ovog teksta je paradigma čuvenog romana Johanna Wolfganga von Goethea. Ovog najvećeg njemačkog književnika mnogi su smatrali onda, a i danas to jedan dio misli, zbog njegovih tekstova muslimanom, bar koliko se u njegovo vrijeme to moglo biti. Njegova zasluga je prevod na njemački jezik, a time i svjetska promocija naljepše bošnjačke balade «Hasanaginica». To je činjenica i možda će zbog ovog podatka opet biti uvrijeđen glavni lik ove priče. Ali, možda se on povede za poznatom izrekom Goetheovog sunarodnjaka Hegela: «Tim gore po činjenice». |