Enver ĆOROVIĆ: Pored intenzivne publicističko-žurnalističke djelatnosti Kurtćehajić je bio i društveno aktivan. Postavljen je 1869. za direktora Vilajetske štamparije. U vilajetskoj vladi obavljao je posao tumača za turski jezik. Bio je član Idare medžlisa (Zemaljskog vijeća) a od 1872. predsjednik sarajevske opštine. Sve svoje poslove obavljao je savjesno i odgovorno na zadovoljstvo vilajetske vlade.

Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage
iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može. (Ar-Rum - Bizantinci, 54)

Mehmed Šaćir Kurtćehajić-Sandžaklija, je prvi bošnjački novinar. Rođen je u Akovu 1844. u uglednoj porodici kadije Mehmeda Emina Kurtćehajića, koji je službovao u nekoliko gradova Bosanskog vilajeta. Mehmed Šaćir je u rodnom gradu na Limu završio osnovnu školu (iptidaiju). Bez mogućnosti da se dalje školuje talentovan i željan znanja učio je uz svog oca. Marljiv i radan savladao je turski jezik i veoma rano stupio je u državnu službu. Radio je kao pisar u Pljevaljskom kadiluku, zatim pri sudu Novopazarskog Sandžaka, da bi zahvaljujući svom predanom radu bio premješten u vilajetsku službu u Sarajevu.

Njegovo dalje interesovanje vezano je za pojavu štamparije 1866. u Sarajevu.
Naime, štampariju je za vlade posljednjeg velikog bosanskog valije i reformatora Topal Osman-paše, oformio njemački majstor Ignaza Soppron.

U ovoj štampariji se aprila 1866. pojavio Bosanski vjesnik kao sedmična revija na bosanskom jeziku. List je prestao sa izlaženjem 1867. godine. Ubrzo nakon Bosanskog vjesnika, maja 1866. pojavila se Bosna, zvaničan organ Bosanskog vilajeta na turskom i bosanskom jeziku. Bio je to list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi. List je u 13 godina izlaženja donosio tekstove važnijih zakona i naredbi, njihova pojašnjenja, politička zbivanja u svijetu i kraće informacije iz političkog, privrednog i društvenog života.

Početkom 1868. na mjesto urednika Bosne dolazi mladi i poletni Mehmed Šaćir Kurtćehajić. On će na ovom mjestu ostati sve do kraja svog kratkog ali plodonosnog života.

Mehmed Šaćir je ubrzo shvatio da Bosna zbog svoje koncepcije nije mogla da sadržajnije informiše o zbivanjima u svijetu, kao i da se ovim službenim šturim listom nisu mogle zadovoljiti potrebe savremenog života, niti izraziti interesi reformisane uprave.

Mehmed Šaćir Kurtćehajić - Sandžaklija (1844-1872): Britko pisanje Sarajevsog cvjetnika, komentari i odgovori na napade drugih listova nisu ostali bez odjeka. Srpske vlasti su zabranjivale njegovu prodaju i distribuciju po Srbiji. Ovaj list je Kneževinu Srbiju tretirao kao jednu od mnogobrojnih provincija otomanske–turske imperije pa su vijesti iz Beograda izlagane kao unutrašnja stvar.

Sarajevski cvjetnik, (Gilsen-y saray)
Tako je Mehmed Šaćir kao osnivač i urednik, pokrenuo novi list Sarajevski cvjetnik (Gilsen-y saray). On je uglavnom i ispisivao njegove stranice uz pomoć povremenih saradnika. Sarajevski cvjetnik je bio dvojezičan, izlazio je sedmično na četiri strane, s uporednim tekstom arapskim slovima na turskom i ćirilicom na bosanskom jeziku.

Po svom sadržaju bio je zanimljiviji od Bosne. Imao je tri glavne rubrike, Vilajetske vijesti, Unutrašnje vijesti i Inostrane vijesti. Imao je i rubrike Podlistak, Najnovija pošta, Sitne vijesti i Razne zanimljivosti , kao i oglase i sl.
List je štampan na žutom papiru u tiražu od 2.000. primjeraka. Za tri i po godine izlaženja, do jula 1872. god. iz štampe je izašlo ukupno 170 brojeva.

Prerana smrt Mehmed Šaćira zaustavila je dalje izlaženje lista.

Sarajevski cvjetnik se smatra prvim poluzvaničnim političkim i književnim listom, na području osmanlijske imperije. Imao je zadatak da reagira na napade protiv Turaka, a naročito protiv štampe Austrije, Hrvatske i Srbije koja je pisala protiv Bosne.

Britko pisanje Sarajevsog cvjetnika, komentari i odgovori na napade drugih listova nisu ostali bez odjeka. Srpske vlasti su zabranjivale njegovu prodaju i distribuciju po Srbiji.
Ovaj list je Kneževinu Srbiju tretirao kao jednu od mnogobrojnih provincija otomanske–turske imperije pa su vijesti iz Beograda izlagane kao unutrašnja stvar.

Mladi sandžački novinar je uspješno polemizirao sa više srpskih i hrvatskih listova. U rubrici Razgovor dvojice, ukazivao je na razne negativne pojave u Bosni.

Ono što je najznačajnije kada je u pitanju ovaj list je njegova prosvjetiteljska uloga. On je posebno isticao jasnost jezika, preciznost stila i izražavanja. Kao i jednostavnost i razumljivost za raznoliku čitalačku publiku.

Kurtćehajić je pod uticajem savremenih zapadnjačkih reformskih struja u otomansko–turskom društvu kao romantični, usamljeni pionir i vizionar osjećao vrijeme koje dolazi.
Nadahnut prosvjetiteljstvom, želio je svoj zavičaj otrgnuti od učmalosti.

Sjajni Mehmed još 1867. piše: Ja sam u 23. godini. Šta sam mogao učiniti? Otac me je donekle podučio osnovnim znanjima. U našim krajevima nema škole za više znanosti, da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić. Moja je najviša želja da odem u Evropu. Budući da je u našim krajevima nauka zanemarena, a u Evropi - ne znam: je li to prirođeno svojstvo naroda, šta li - naprotiv mnogo se gaji i njeguje. Od ostalih želja velika mi je da naučim francuski jezik..., neimanje nije mi dalo prilike.

U svojim člancima postavljao je pitanje zašto su prosvjeta i kultura toliko zaostali, usmjeravajući ih prema tekovinama evropske kulture i civilizacije.

On nije dirao u institucije i kanone već je svoj rad usmjerio na prosvjetu pozivajući zemljake da otvaraju škole i školuju djecu: Našem narodu pismena nauka vrlo je potrebna, a osim ovoga vrlo bi valjalo u većim mjestima otvoriti učilišta u kojima da se nabave knjige i novine, te bi tako mogli poučavati i oni, koji umiju, i oni koji ne umiju čitati, sastajući se u svako prazno vrijeme, a time bi se i to dobro postiglo što bi takvo mjesto za sastajanje i nevinu zabavu moglo služiti.
O učenjaci domovine, hodite, pokažite se s dragim kamenjem vašeg znanja i prosvjetlite oči i umove vašega naroda, ne stojte, nego pišite šta god da znate da će narodu i zemlji biti od koristi.
Mada samouk, kao pragmatik i entuzijasta visoko se uzdigao iznad svojih sunarodnika i sredine. Za tri i po godine bavljenja novinarstvom i izdavanjem ovog lista, razvio se u oštrog posmatrača, analitičara i slikara ćudi svog vremena. Zalagao se za multivjersku i multinacionalnu toleranciju, ističući svoju formu suživota: Ne gledajmo manje razlike i zajedničko o prosvjeti da radimo, ugledavši se na tu uzajamnu ljubav o četiri vjeroispovjesti žiteljstva.

Kurtćehajićevo poimanje patriotizma, ustvrdio je dr Muhsin Rizvić, predstavlja začetak i anticipaciju ideologije o liberalnoj i prirodnoj koegzistenciji naroda u Bosni.

Pored intenzivne publicističko žurnalističke djelatnosti Kurtćehajić je bio i društveno aktivan. Postavljen je 1869. za direktora Vilajetske štamparije. U vilajetskoj vladi obavljao je posao tumača za turski jezik. Bio je član Idare medžlisa (Zemaljskog vijeća) a od 1872. predsjednik sarajevske opštine. Sve svoje poslove obavljao je savjesno i odgovorno na zadovoljstvo vilajetske vlade.

Međutim, surova bolest zaustavila je ovu vanrednu ličnost i njegovu plemenitu i pregalačku misiju. Obolio od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti.

Umire na klinici u Beču, septembra 1872. godine u 28. godini života.
Sahranjen je na Centralnom groblju u Beču.

Safvet-beg Bašagić ga je nazvao prvom lastavicom koja je nagovjestila društveni preporod u Bosni i Hercegovini: Koliko je bio cijenjen, vidi se i po tome, što su Turci kada su izgubili Beograd, govorili da je veći gubitak smrt Mehmed Šaćirova nego pad Beograda.

Literatura:
Dr Safet Bandžović, Kameni svjedok, Novi Pazar 1999.