Enver ĆOROVIĆ: Samo onda kad Bošnjaci sami shvate da je prihvatanje srpskog, hrvatskog, crnogorskog jezika kao svojeg maternjeg jezika najbrži, najsmrtonosniji put u nestanak svojeg sopstvenog identiteta, svojeg sopstvenog bića, samo tada će moći sebe odbraniti ali prvo od sebe samih. Samo kad Bošnjaci svoj jezik, jezik kojim govore, u svakoj prilici, u svojoj familiji, u školskoj učionici, na radnom mjestu, na ulici... budu imenovali bosanskim, tek tada mogu računati da su opstali kao narod.

O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je
i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati;
Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima
koji sami sebi nepravdu čine. Trpeza - Al-Ma:ida, 51.

Karajukića Bunari je naselje u središnjem dijelu Gornje Pešteri u centru Sandžaka. Prema popisu iz 2002. imalo je 116 stanovnika. Treba znati da se ovo naselje kasno formiralo kao selo u pravom smislu riječi. Zbog svog centralnog položaja i raskrsnice puteva prema Doliću, Uglu, Boroštici sa jedne i Buđevu, Tuzinju, Rasnu sa druge strane nametnulo se kao saobraćajno čvorište, gdje su nikle trgovine, kafane, škola i dijelovi Pešterskog poljoprivrednog kombinata. Ovo kraško polje prostire se u visinskoj zoni 1.100-1.164m, tu je izmjerena najniža temperatura u zemlji od -39 ºC.

Naziv Karajukića bunari je vezan za prvi srpski ustanak pod Karađorđem i bitkom kod Suhodola 1809. godine.

Masakr nad Bošnjacima u Sjenici
U toku Prvog srpskog ustanka 1809. godine pošto su ustaničke snage opkolile Sjenicu, branioci su se povukli u tvrđavu oko koje su se utvrdili šančevima. Iako su je srpske snage tukle topovima, opsada utvrđenja je bila bezuspješna čitav mjesec dana. Ustanici su računali da će se branitelji predati usljed nedostatka hrane i vode.

Odbranom Sjenice komandovao je Hadži Mustaj-beg Čavić iz ugledne bošnjačke porodice. Procjenivši da se ne može održati, a nemajući pomoći na vidiku, ponudi predaju grada. Sa Karađorđem je dogovoreno da Sjeničaci pod oružjem i sa porodicama mogu poći prema Novoj Varoši i Bosni. Dva puta su sjenički Bošnjaci pokušavali izaći iz tvrđave i oba puta su bili napadani i masakrirani od Srba. Tek treći put, kada su uzeli za taoce nekolicinu srpskih glavešina, uspjeli su napustiti Sjenicu.
Tada je pobijeno više od polovine sjeničko-bošnjačkog stanovništva, oko 2.500. lica.
Antonije Protić, savremenik tih zbivanja ovako je vidio napad na Sjenicu: Sjenički grad osvojen je 23. aprila 1809. god. No, ovdje moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, djecom i malom. No, ujutru, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra.

Pešter

Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspeju tri časti izaći iz grada, a proči koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tome se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovdje se nije gledalo ni muško ni žensko a jeli koji Turčin sa kadom umako to se nezna.Pešak sasvim ostane po polju… Karađorđe je zapovedio da se glave donesu u Sjenicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su donijete, no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju već su onako pomešane u paradu, a čislom, ako je jedna manje od 2.500. ^[*1]

Vuk S. Karadžić se gnušao sjeničkog pokolja i napisao je: Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti. Zbog toga što je istinito prikazao zlodjela i nemanja časti pri davanju riječi i poštovanju dogovora (čojstva), koja su ustanici na čelu sa Karađorđem počinili nad sjeničkim bošnjačkim življem, Vuka su osuđivali srpski historičari Batalaka, Milićević i dr. ^[*2]

Prenosi se da je i sam Karađorđa rekao: “Ne bi propali niti bi tako razdražili Turke da nismo ubili pašu, krstili Turke, uzimali im žene i djevojke i išli na Sjenicu”
Iako je Karađorđev otac Petar prije odlaska u Šumadiju boravio jedno vrijeme kod sela Žabren u Sjeničkoj opštini i bio u dobrim odnosima sa Kučevićima iz tog sela, kao i činjenica da je njegova sestra bila udata u Sjenici u porodici Karamarkovića, on nije imao milosti za sjeničke Bošnjake.

Ko je Karađorđe, crni Đorđe?
Postoje kontradiktornosti oko njegova porijekla. Srpski izvori navode da je Đorđe Petrović porijeklom Crnogorac, iz plemena Vasojevića. Tamo se rodio Karađorđev djed Jovan i njegova četiri brata. Dvojica su ostala a ostali su odselili u Srbiju. Jovan sa sinovima Petrom i Mirkom naselio se u selu Viševcu, srez Lepenički, okrug Kragujevački. Njegov sin je Karađorđe, majka mu se zvala Marica.^[*3]

Crni Đorđe, zapalio je Novu Varoš, Sjenicu i Novi Pazar, masakrirajući Bošnjake

Drugi izvor kaže da je Karađorđe bio sin Petra i unuk vojvode Jovana Mršića Klimente (Keljmendi). Đorđev otac Petar Jovanović Klimenta (Keljmendi) doselio se iz Klimenta u Brdima/al. Malesiji u Sandžak a onda u okrug Kragujevac 1756.god. Tu mu se rodio sin Đorđe. Dakle, pravoslavizirani i posrbljeni Arbanas, rodonačelnik je srpske vladarske dinastije. Da pridjev crni ispred Đorđevog imena nije zamjenjen turskom riječi kara, dinastija bi se zvala Crnođorđevići. Očito to nije bilo prikladno pa se odomaćila ova turska riječ kara. On je od običnog seljaka i trgovca svinjama postao srpski knez i vožd. Prije toga je smaknuo u užasnim okolnostima vlastita oca u Ostružnici, a kasnije i brata u Topoli. Vođa je Prvog srpskog ustanka 1804.god. Poslije sloma ustanka, Karađorđe bježi preko Zemuna u Austrougarsku. Nakon četiri godine izgnanstva, vožd ponovo dolazi u Srbiju (1817), gdje okončava tragično. Ubijen je po naređenju njegovog rivala Miloša Obrenovića, koji se tako pokušavao dodvoriti turskoj vlasti. ^[*4]

Nadirući iz pravca Sjenice preko Buđeva, kod Suhodola se desila odlučujuća bitka, gdje se sukobiše Karađorđeva srpska vojska i turska vojska Numan-paše Pećkog. Zanimljivo je da Balšić Radojko-Rale, prije opisa glavnih oružanih sukoba opisuje neke manje važne oružane aktivnosti ustanika koje su značajne za toponimiju ovog kraja. “Kada je srpska vojska došla iz Buđeva u Suvi Do, ispred srpske vojske išla je izvidnica. Ovu izvidnicu u Pešterskom polju sačekao je Jukić sa sejmenima i u borbi sa srpskom izvidnicom Jukić je poginuo u Pešterskom polju kod bunara. Ovo mjesto gdje je poginuo Jukić danas se zove “Karajukića Bunari”, što znači “crnog Jukića”. ^[*5]

Po kazivanju ljudi iz tog kraja radi se o Juki koji je oženio odivu od Bajram Metića fisa Bibića koji žive u selu Uglu. I sada Bibići Jukini potomci imaju imanja u Karajukića Bunarima, dakle gazija Juka je poginuo braneći svoj vatan.

Po kazivanju Jefta Vučkovića iz Sjenice: “jedino selo, nastalo u XIX vijeku na prostoru Sjeničkog kraja, su Karajukića Bunari. Ime sela potiče od turskog vojnika Juke, porijeklom iz Anadolije, koji je 12 godina služio tursku vojsku. Kada je krenuo za Tursku put ga je vodio preko sela Ugla, u kom su bila dva hana u kome se zadržao nekoliko dana. Upoznao je porodicu Bajrama Metovića (Bajram Meta) u kojoj je živela devojka koju je oženio. Pošto nije imao svoje zemlje, na seoskoj ispaši napravio je torove za svoje ovce. Na mestu gdje se povremeno pojavljivala voda, iskopao je bunar… Kada bi voda presušila u bunarima okolnih sela, korišten je Jukin bunar. Kako je Juka bio crnog tena, dadoše mu prefiks crni i on postade Crni Juka (Kara Juka)” ^[*5]

Posjeta Predsjednika Srbije Sandžaku
U novembru mjesecu predsjednik Srbije Boris Tadić je posjetio Novi Pazar, grad u kom Bošnjaci čine apsolutnu većinu od preko 85%. Posjetu je započeo izljubivši se sa ministrima iz Novog Pazara na ulazu u grad, gdje su ga oni sačekali. Nastavljeno je u dvorištu Petrove crkve, uz pjesmu hora iz Raške ”Ovo je Srbija”. Da bi u dvorištu crkve Đurđevih stupova poručio: “Možete se zvati Bošnjacima, možete ići u džamije, imaćete sva prava”. Velikodušno, zar ne? Predsjednik svih građana, nije obišao nijednu džamiju, to se nije dešavalo ni za vrijeme srpskog diktatora haškog optuženika Slobodana Miloševića.

U Petrovoj crkvi u Novom Pazaru Tadić, Ljajić, Ugljanin

Brzo je Predsjednik zaboravio da je upravo zahvaljujući bošnjačkim glasovima postao Predsjednik.
Ovim činom on je povrijedio vjerska i nacionalna osjećanja muslimana Bošnjaka u Sandžaku, potvrdivši kontinuitet diskriminacije nad njima i pokazavši da ne posjeduje puni državnički kapacitet.
Na Pešteri predsjednik Tadić sa dva srpska ministra obiđe jednu bošnjačku kuću u selu Rasno i jednu srpsku kuću u selu Buđevu. Do kuće u Rasnom, osim terenskih džipova, vjerovatno su koristili duboke gumene čizme kako bi prošli preko blata i kala, jer put od Kamešnice preko Rasnog ka Karajukića Bunarima još i poslije toliko obećanja nije asfaltiran. Oni ostaše tu samo pola sata, a kako je tom narodu decenijama.
A onda na raskrsnici puteva ka Karajukića Bunarima i Buđevu svečano se slikaše i otvoriše raskrsnicu uprkos jakoj kiši i vjetru. Taze asfaltiranu džadu, sa ofarbanim asfaltom i putokaznom signalizacijom. Piše, kako pravilnik o putokaznoj saobraćajnoj signalizaciji nalaže dvojezično prvo ćirilično К. Бунари a ispod latinično K. Bunari. Naizgled sve u redu, poštuju se jezici drugih naroda, ali šta je ovo K.Bunari?

Taze postavljena tabla K. Bunari

Da li se radi o slučajnoj greški? Možda je putokazna tabla poručena iz Beograda pa nisu ljudi znali? Ili nisu imali dovoljno lima pa nisu mogla da stanu sva slova? Ili se radi o namjernom utiranju svega što je bošnjačko? Zašto ne piše Karajukića Bunari?
Ovo “K” može se čitati i tumačiti na više načina kako kome pasuje, kao k tačka bunari, ili kako ga čita Esko ka bunari, ili ku bunari itd. itd. I ovako i onako, samo nemoj da bude Karajukića.
Prvi je sjećam se ovaj naziv prije par godina počeo da upotrebljava Ljajićev predsjednik sjeničke opštine u prošlom mandatu Esad Zornić. Sadašnji predsjednik sjeničke Skupštine, doduše sada član neke druge partije. Pojavljivao bi se na medijima i govorio ka bunari, ka bunari, ka bunari da li mu je bilo mrsko da izgovara to “crno tursko ime” pa ga skratio ili je imao neki drugi razlog, tj.zadatak, to samo on zna, ali narod ga nije alnaisao.
Da se radi o Karađorđevića bunarima da li bi i oni bili k. bunari?
Tako to rade bošnjački poltroni i murtati, pristaće na sve kako bi sačuvali svoju fotelju i slikali se sa nekim “važnim” iz Beograda. Pa makar i po cijenu asimilacije, horskog pjevanja, brisanja bošnjačkih imena, utiranja sopstvenog bosanskog jezika i identiteta.
U Bosni i Hercegovini u njenom manjem entitetu tendencija je da se sve što ima prefiks bosanski, briše ako se nađe u upotrebi, a svemu se nastoji dati prefiks "srpski". Tako se čak i jedna škola u BiH, nedaleko od Sarajeva, zove ”Srbija”, a mnogi gradovi koji su u svom imenu imali naziv "bosanski", već su po genocidnom zakonu postali "srpski".
Vjerovatno se nastoji taj sindrom prenijeti i na Sandžak, doduše ovdje su imena škola i ulica već odavno posrbljena.
Samo onda kad Bošnjaci sami shvate da je prihvatanje srpskog, hrvatskog, crnogorskog jezika kao svojeg maternjeg jezika najbrži, najsmrtonosniji put u nestanak svojeg sopstvenog identiteta, svojeg sopstvenog bića, samo tada će moći sebe odbraniti ali prvo od sebe samih. Samo kad Bošnjaci svoj jezik, jezik kojim govore, u svakoj prilici, u svojoj familiji, u školskoj učionici, na radnom mjestu, na ulici...budu imenovali bosanskim, tek tada mogu računati da su opstali kao narod.

Bošnjaci se neće asimilirati niti pokrstiti ni za kakve finansijske pogodnosti, obećane obilaznice, asfalte, stadione, sportske hale koje se očito nude samo onima koji su spremni da horski pevaju u crkvenom dvorištu, a njih je vrlo malo, šaka hala.
Našem mentalitetu i duhu više odgovara sandžačka pjesma i bosanska sevdalinka.

Literatura:
^*1]
Safet Bandžović, Kameni svjedok, Novi Pazar 1999.
^*2]
Esad Rahić, Prvi srpski ustanak I njihov uticaj na prilike u Novopazarskom Sandžaku, Novopazarski zbornik 2009.
^*3]
Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković, Sandžak porobljena zemlja, Zagreb, 2001.
^*4]
Dr. Jusuf Mulić, Velika Srbija, Muslimani i Bosna, Sarajevo, 2006.
^*5]
Mila A Pavlović, Sela Sjeničkog kraja antropogeografska proučavanja, Beograd, 2009.
www.bosnjaci.net