Veliko interesovanje za Čikićevu knjigu Pažljivo slušanje Obraćanje Čikića Potpisivanje knjige Poster za promociju

Kao što je i najavljeno, u nedjelju uvečer, 7. novembra, uspješno je predstavljena i promovirana knjiga "Gdje sunce ne grije", autora Ibrahima Čikića. Po mnogima Čikić je najtragičnija ličnosti u čuvenom političkom procesu protiv sandžačkih prvaka bošnjačkog SDA rukovodstva crnogorskog dijela Sandžaka 1994. godine koji su uhapšeni u akciji "Lim".

Promociju je organizirala bošnjačka omladina okupljena u udruženju "Unija mladih aktivista" (UMA), u koorganizaciji s "Bošnjačko-demokratskim fondom" (BD Fond), u čijim je novootvorenim prostorijama kluba je priređena promocija i druženje.

Prisutnima se prvo obratio Enver Korać, predsjednik BD Fonda, koji je ujedno bio moderator promocije. Nakon što se zahvalio prisutnima na odzivu, podijelio je svoje utiske o Ibrahimovoj knjizi, koju je pročitao za svega pet sati, što je po svjedočenju autora dosadašnji rekord kad je u pitanju brzina čitanja njegove knjige, a ujedno i indicija da se radi o vrlo interesantnom pisanom dokumentu, svjedočanstvu o preživljenoj golgoti unutar crnogorskih kazamata. U nastavku je gospodin Korać pročitao dijelove nadahnutog sižea Ibrahimove knjige, koji je napisala sandžačka pjesnikinja Elifa Kriještorac, promotorica Ibrahimovog djela na tek okončanim promocijama u njemačkim gradovima - Kelnu, Frankfurtu i Hanoveru. U siže je, između ostalog, uvršten i dio pisma Milike Pavlovića kojim se obraća Ibrahimu, a koje svjedoči da u Crnoj Gori ipak ima ljudi kojima je pravda i čojstvo na prvom mjestu.

Čikić sa promotorima knjige i moderatorom večeri

Nakon toga je riječ uzeo Enver Šutković, koji je također za vrlo kratko vrijeme (za nepuna dva dana), pročitao Čikićevu knjigu. Šutković je govorio, na vrlo emotivan način, o knjizi i utiscima tokom i nakon njenog čitanja. Dalo se primjetiti da je vidno potresen zbog svega što je u njoj pročitao. Rekao je da ga Ibrahim i neprijatnosti koje je podnio podsjećaju na vrle ashabe (drugove Allahovog Poslanika, a.s.), te vraćaju u ta davna vremena kad su ljudi poput Ibrahima, potpuno nevini, ali postojano podnosili poteškoće i zlostavljanja.

Uslijedilo je obraćanje autora knjige. Iako su svi očekivali da će prvenstveno govoriti o patnjama i torturi koje je doživio kao zatvorenik (a usto i slijep), ili bolje reći, zatočenik tadašnjeg crnogorskog režima, a koje je zapisao i sačuvao od zaborava u svojoj knjizi - ipak to nije bio slučaj. Naime, prisutne je upoznao s neprijatnostima koje doživljava otkako je knjiga ugledala svjetlost dana, a koje se, između ostalog, ogledaju i u tužbama raznih sporednih likova koji su spomenuti u knjizi, tačnije njih "11 veličanstvenih" - kako ih Ibrahim nazva. Ibrahimove riječi su bile daleko i od pozivanja na osvetu za ono što se desilo njemu i mnogim drugim pripadnicima našeg naroda. Ali podsjetio je i da je zločin zaboraviti zločin. Prisutnima je poručio da bi Evropa morala biti ponosna što u njoj živi narod poput Bošnjaka, a da mi kao pripadnici naroda "koji nema crne mrlje u svojoj historiji možemo hodati uzdignute glave!" U nastavku izlaganja Ibrahim je s prisutnima podijelio jedno lično zapažanje, a to je da se nerijetko susreće s pitanjem koje dolazi od ljudi sa Zapada, predstavnika raznih institucija i udruženja, koje glasi: "Kako objašnjavate da su Bošnjaci narod koji 'obožava' svog dželata?" I uistinu, ako analiziramo političku scenu u Crnoj Gori u rasponu od 1994. godine kad je Ibrahim uhapšen, pa do danas, utvrdit ćemo nekoliko paradoksa, od kojih i taj da je tadašnji premijer Crne Gore bio Milo Đukanović, a istu funkciju obavlja i danas, tadašnji ministar pravde Filip Vujanović je sadašnji predsjednik države, Zoran Lazović (koji je 1994. sa pedeset policajaca naoružanih do zuba brutalno uhapsio Ibrahima Č.) od portira u firmi i niskog službenika Državne bezbjednosti dogurao je do visokog funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost, tužilac Višeg suda u Bijelom Polju – Milan Radović (na suđenju za Ibrahima tražio doživotnu robiju) danas je direktor Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS), itd. Mislim da nema potrebe napominjati da su se ove osobe našle na ovim funkcijama zahvaljujući glasovima Bošnjaka – istih onih koje su hapsili, maltretirali i tukli, raselili i u velikoj mjeri osiromašili. Doduše, i autor knjige se zadržao na identičnom "položaju", tada (1994.) je bio optuženi, a i danas je optuženi.

Preostalo vrijeme su prisutni gosti iskoristili da upute različita, vrlo konstuktivna pitanja gospodinu Čikiću, a iz kojih se moglo zaključiti da su više nego razočarani trenutnim stanjem bošnjačke zajednice u Crnoj Gori.

Bošnjaci u Luksemburgu se raduju da je knjiga "Gdje sunce ne grije" donekle osujetila crnogorsku agresivnu politiku izvrtanja historijskih događaja koji su obilježili '90 godine prošlog stoljeća, te zahvaljuju njenom autoru na trudu i žrtvi koju je uložio kako bi se u knjizi opisani zločin sačuvao od zaborava.