Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci:“Allahov put je jedini pravi put!“ A ako bi se ti poveo za željma njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštiti niti odbraniti. (Al-Baqara, 120).

Enver ĆOROVIĆ: Njegoš u Gorskom vijencu na osnovu elemenata kosovske legende, tj. frustracije od poraza na Kosovu, formuliše novu ideologiju. Prema Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri su počinili smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast. Da bi se Srbi iskupili pred Bogom, oni moraju biti jedinstveni. Glavna prijetnja srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. poturice, odnosno domaći muslimani Bošnjaci, koji su prihvatili neprijateljsku vjeru. Njegoš stvara kult Obilića, kršćanskog ratnika, koji daje život u borbi za vjeru.

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), za života poznat kao vladika Rade, crnogorski pjesnik, episkop i vladar. Rođen je u porodici iz koje su tradicionalno poticali crnogorski episkopi (Danilo, Savo, Vasilije, Petar I i dr.).


Vladika Petar I 1825. godine, dovodi Rada k sebi u cetinjski manastir da ga školuje i pripremi za nasljednika. Sima Milutinović Sarajlija upućuje Rada u klasiku, umjetnost, istoriju, filozofiju i književnost. Sarajlija je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji i potsticao ga na pisanje. Kasnije je Njegoš objedinio svjetovnu i vjersku vlast, protjerujući i ubijajući članove porodice guvernadura Radonjića, koja je više od 120. god. obavljala svetovne funkcije u Crnoj Gori.
Po Njegoševom nalogu 1840. god. Novica Cerović sa nekoliko drobnjačkih glavara ubija na prevaru Smail agu Čengića.

Pisanje Gorskog vijenca završava 1846. godine, epa o genocidnom istrebljenju tzv. poturica tj. Bošnjaka.

Petar II Petrović Njegoš 1851. god. umire u 38 godini na Cetinju od tuberkuloze i sifilisa.

Petar II Petrović Njegoš, pisac „Gorskog vijenaca“? Srpsko-crnogorsko genocidno štivo

Njegoš u Gorskom vijencu opisuje historijska zbivanja u Crnoj Gori s početka XVIII vijeka, poznata kao „istraga poturica“. Ustvari radi se o masovnim etničkim čišćenjima muslimana tj. Bošnjaka u staroj Crne Gore, potaknutim slabljenjem Osmanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspjesima hrišćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvođeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane Bošnjake pokrstili ili izvršili nad njima etničko čišćenje, tj. genocid. Njegoš ovaj zločin, predstavlja kao nužnost radi oslobođenja Crne Gore.

Njegošev obrazac
Njegoš u Gorskom vijencu na osnovu elemenata kosovske legende, tj. frustracije od poraza na Kosovu, formuliše novu ideologiju. Prema Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri su počinili smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast. Da bi se Srbi iskupili pred Bogom, oni moraju biti jedinstveni. Glavna prijetnja srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. poturice, odnosno domaći muslimani Bošnjaci, koji su prihvatili neprijateljsku vjeru. Njegoš stvara kult Obilića, kršćanskog ratnika, koji daje život u borbi za vjeru.

Strukturalno Gorski vijenac se sastoji od iz pet dijelova čije sadržaje ćemo ukratko opisati.

Posveta Prahu Oca Srbije - (Motiv)
Predgovor u stihu kojim se ovo djelo, posvećuje ubijenom Karađorđu, koji je započeo oslobođenje Srbije od Turaka.

Al heroju topalskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepone na put bjehu...k cilju dospje velikome: diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.

Skupština na Lovćenu - (Odluka)
Radi se o skupu crnogorskih glavešina na kojem pravoslavni vladika Danilo žali kako je srpstvo ugašeno, a za to je kriv lažni demonski mesija (Muhammed a.s.) i donosi odluku o etničkom čišćenju Crne Gore od muslimana Bošnjaka. On odlučuje da prvo pokuša da ubijedi domaće muslimane Bošnjake da se dobrovoljno pokrste. Pravoslavni episkop Srpske pravoslavne crkve je kivan na svoje sunarodnike, jer tolerišu islam, tj. svoju dojučerašnju braću koja su prihvatila novu vjeru.
Jedan od prisutnih, Vuk Mićunović, ga tada upita hoće li krenuti u istragu, etničko čišćenje muslimana Bošnjaka ili ćemo samo kukati:

Da li ovo svetkovanje nije na komu si sabra Crnogorce da čistimo zemlju od nekrsti? ......................................... borbi našoj kraja biti neće do istrage turske ali naše...

Skupština Cetinju (Ultimatum)
Sastanak sa predstavnicima muslimanima Bošnjaka na kojem im uručuju ultimatum o povratku na vjeru prađedovsku, muslimani pokušavaju da smire situaciju i izbjegnu krvoproliće, ali ne uspjevaju.
Došla su takva vremena da se više ne ratuje, rđa se nahvatala na sjajno oružje jer muslimani zajednički žive sa hrišćanima u miru i zajedništvu.

Ujedno su ovce i kurjaci, združio se Turčin s Crnogorcem, odža riče na ravnom Cetinju!

Vojvoda Stanko nastavi da potpiruje anti-muslimansko raspoloženje, nazivajući muslimane Bošnjake pogrdnim imenima:

Što će đavo u kršćenu zemlju? Što gojimo zmiju u njedrima? Kakva braća, ako Boga znate, kada gaze obraz crnogorski, kada javno nakrst časni pljuju!

Ubrzo potom vladika Danilo iziđe među okupljene. Nakon dužeg razmišljanja, vladika prozbori:

Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega.

Nakon ovog zaključka, vladika nastavi razmatrati da napadnu domaće Turke. No vladikin brat Rade razriješi njegovu neodlučnost:

Žališ nešto, a ne znaš što žališ; s Turcima ratiš, a Turke svojakaš, ... Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Mu'amedom.

Svi muče. Noć je mjesečna, sjede oko vatri. Narator počinje:

Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči;

Konačno vladika Danilo ustaje i proglašava krstaški sveti rat:

Udri za krst, za obraz junački, ko gođ paše svijetlo oružje, ko gođ čuje srce u prsima! Hulitelje imena Hristova da krstimo vodom ali krvlju! Trijebimo gubu iz torine!

Svi glavari skočiše na noge i podržaše s velikom grajom. Vladika Danilo apelova da pruže muslimanima šansu, da pozovu glavare braće isturčene da se dobrovoljno preobrate. Naime, kad se glavari poturica , (njih sedam-osam), uredno odazovu pozivu, vladike Danila na razgovor, vladika otpoče govor o povratku izgubljenih sinova iz nevjere na vjeru. Jedan od njih, Skender-aga, mu razložno odgovori:

Goniš kamen badava uz goru.- Staro drvo slomi, ne ispravi.- I zvjerad su isto kao ljudi, rod svakoji svoju vjeru ima;

Ostaci kazanačke džamija u Nikšiću, srušene krajem XVII vijeka

Vojvoda Batrić odgovori ucjenom, ultimativnim pozivom da se vrate vjeri prađedovskoj, prijetnjom šta će se dogoditi, ako na njegov, nimalo diplomatski i ponižavajući ultimatum ne pristanu:

No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja, časne dvoje postah da postite; za ostalo kako vam je drago! Ne šćeste li poslušat Batrića, kunem vi se vjerom Obilića i oružjem, mojijem uzdanjem, u krv će nam vjere zaplivati,- biće bolja koja ne potone!

Shvativši svu ozbiljnost situacije i bezumlje već raspaljene i osvetnički indoktrinirane gomile («Tako,već nikako»), Mustaj-kadija pokušava razgovor izvesti iz častoljubivih i visoko emotivno pregrijanih, u niže, racionalno hladnije i životno trezvenije sfere razumijevanja kritičnog povijesnog trenutka:

Što zborite? Jeste li pri sebi? Trn u zdravu nogu zabadate!

Skender-aga odmjerenim riječima pokuša da umiri narod, podsjećajući na etničko bratstvo, rodbinske veze, zajednički život i zajedničke bitke:

Što je ovo braćo Crnogorci? Ko je ovaj plamen raspalio? Otkud dođe ta nesrećna misa o prevjeri našoj da se zbori? Nijesmo li braća i bez toga, u bojeve jesmo li zajedno? Zlo i dobro bratski dijelimo.

Naime, uzajamni život je, prema svjedočenju S. Mijuškovića, u to vrijeme bio toliko normaliziran da su ''do kraja XVII veka crnogorski poturčenjaci često sa ostalim Crnogorcima učestvovali u borbama protivu turskih odreda. Tako su se 14. jula 1663. nekoliko muslimana iz sela Komana (Osman Jusufov, Husein Muhamedov i drugi), zajedno sa knezom Radunom (Conte Radun da Comani), obavezali pred mletačkim sudom u Kotoru da će suzbiti svaku grupu Turaka iz Podgorice koja ne bi brojala više od 60 ljudi. Dokumenat je potpisao (Za veće potvrđenje) i cetinjski vladika. (S. Mijušković, Jedan prilog istoriji Crne Gore; Istorijski zapisi, Cetinje, 1953.)
Ferhat Začir, kavazbaša, također pokuša da smiri situaciju:

Iako je zemlja pouzana, dvije vjere mogu se složiti, ka u sahan što se čorbe slažu. Mi živimo kao dosad bratski, pa ljubovi više ne trebuje.

Knez Janko im odgovori da od te ljubavi nema ništa. Prepirka se nastavi do u noć i oni polijegaše. Janko se obrati Roganu koji ležaše do njega:

Kako smrde ove poturice! Opažaš li ti štogod, Rogane?

Knez Rogan mu odgovara logikom rasne netrpeljivosti:

Kad blizu njih sjedim u skupštinu, ja nos držim svagda u rukama; da ne držim, ja bih se izbljuvao. Pa sam s toga na kraj i uteka, e blizu njih ne bih osvanuo. Evo vidiš kako smo daleko, i opeta ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara.

Sličnu izjavu je pre neku godinu dao i vladika Srpske pravoslavne crkve Atanasije Jeftic muslimani smrde zato što jedu loj.
Ujutro, Turci, muslimani Bošnjaci, jedan za drugijem svi odoše, ljuto sjetni.
Badnje veče (istraga - etničko čišćenje)
Tokom noći izvedena koordinirana akcija protiv muslimana Bošnjaka na Cetinju i okolnim mjestima. Na božićnje jutro glasnici dolaze i izvještavaju episkopa Danila o uspješno obavljenom zadatku, etničkom čišćenju.

Ovo poglavlje počinje prazničnom scenom u kojoj vladika Danila i iguman Stefan slave badnje veče i nazdravljaju, a iguman Stefan poje uz gusle.
Sledeće jutro, nakon liturgije, iziđoše ispred crkve, a njihov razgovor ubrzo prekide pucnjava pušaka niz polje. Vladika Danilo izjaha i vide braću Martinoviće i Vuka Borilovića, sve krvave, kako dolaze sa pet-šest stotina naoružanih ljudi. Vojvoda Batrić čestita božić i izvesti vladiku o veselim glasima, da su sinoć poklali domaće muslimane, popalili im kuće i srušili džamiju.

Koliko je ravnoga Cetinja, ne uteče oka ni svjedoka, ni da kaže kako im je bilo, te pod sablju svoju ne metnusmo koji ni se ne kće pokrstiti; Koji li se pokloni Božiću, prekrsti se krstom hristijanskijem, uzesmo ga za svojega brata. Kuće turske ognjem izgorijesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga.

Vladika siđe sa konja i izljubi svoje junake, (tako se je i ratni zločinac Ratko Mladić ljubio sa junacima u oslobođenoj Srebrenici). Oni zajedno nastaviše niz polje pjevajući i puškama veselje čineći. Kada stigoše do crkve, iguman Stefan im reče da skinu kape kako bi učinili pomen dušama vitezova našega naroda, od Kosova do danas.

Rijeka Crnojevića

Novo ljeto (Bilans)
Novogodišnje jutro tokom kojeg stižu glasnici iz okolnih mjesta – Dupilo, Crmnica, Rijeka Crnojevića, koji su ohrabreni pogibijom Turaka na Cetinju protjerali Bošnjake iz svojih naselja.

U narednim danima su nastavaljene akcije protiv muslimana. Za Novu godinu dođe glasnik od Rijeka Crnojevića da izvijesti episkopa o izvedenoj akciji u tom kraju. Ohrabreni turskom pogibijom na obližnjem Cetinju, oni su riječkim muslimanima uputili sljedeći ultimatum:

Ko ne misli na Koran pljunuti neka bježi glavom bez obzira!

Riječki muslimani objesiše glasnike i pobjegoše iz grada u lađama put bijela Skadra, a Crnogorci uhvatiše i ubiše riječkog kadiju.

Ostaci tvrđave Besac

Glasnik još dodade i to da su serdar i glavari htjeli lično doći da sve potanko ispričaju svom episkopu, ali nemaše kada jer su zauzeti razaranjem grada Obodnika i njegovih džamija, da im pazar ne smrdi nekršću. Glasnik poljubi vladiku u ruku, ostavi mu pismo i ode. Vladika Danilo pozove đače i dade mu pismo da pročita naglas. Njime Nikola, seoski knez Dupila, izveštava vladiku da se Dupiljani poklaše sa domaćijem Turcima, da je pokolj trajao dan i noć i da je rijeka Crmnica bila puna Turaka. Dalje kaže da su Dupiljani takođe grdno izginuli, da je nestalo mjesta na groblju oko crkve, ali da je krajnji ishod zadovoljavajući:

Po Crmnici Turke isjekosmo i grad Besac s zemljom izravnismo. sad ti nema u našu nahiju obilježja od turskoga uha do trupine ali razvaline.

Vladika Danilo plače zbog crnogorskih žrtava, a iguman Stefan se smije zbog pobjede.

Kritički osvrt na „Gorski vijenac“
Gorski vijenac se prvenstveno kritikuje stoga što glorifikuje tzv. istragu poturica, odnosno pokolj muslimanskog stanovništva stare Crne Gore početkom XVIII vijeka. Prema kritičkom tumačenju, Gorski vijenac je djelo koje slavi i opravdava zločine etničkog čišćenja i bratoubilačkog rata. Ovo tumačenje je uglavnom prisutno među zapadnim i bosanskim analitičarima, a pojavilo se u kontekstu krvavih ratova i agresije na Bosnu i Hercegovinu.
„Bez obzira na tu historijsku realnost, pokolj i progon Bošnjaka iz Crne Gore u epskoj tradiciji je prikazan kao junački i etički čin, a generacije i generacije Srba i Crnogoraca će svoj stav prema Bošnjacima oblikovati prema predanjima o ovom događaju. Kompletan ovaj gnusni i nečovječni događaj, ovaj zločin i progon Bošnjaka ovjekovječen je u epskom spjevu Gorski vijenac, koji je napisao jedan vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš. Od njegovog prvog objavljivanja u Beču, početkom 1847. godine, taj je epsko-dramski spjev postao kultnom knjigom genocidnog progona Bošnjaka. Kao sastavni dio priče o velikosrpskom projektu, kojem je jedan od glavnih ciljeva istrebljenje Bošnjaka, ova knjiga će se spominjati mnogo puta u kasnijim tekstovima. Ovaj događaj je početak srpsko-crnogorskih genocida nad Bošnjacima, koji će se ponavljati sve do zadnjeg genocida u kojem su pobijene i raseljene stotine hiljada Bošnjaka, a preostalo bošnjačko stanovništvo zbijeno na oko 1/3 teritorija BiH i na Sandžaku“. (www. islambosna.ba Drugi genocid nad Bošnjacima I dio-istraga poturica)
„U tom smislu, novo čitanje Njegoša kao čitanje iz vremena u kome sami jesmo, tj. sa aspekta ukupnog postbosanskog i, posebno, postsrebreničkog genocidnog iskustva, otvara bettijevski sasvim legitimnu mogućnost povijesno vrijednosnog tumačenja Gorskog vijenaca kao gorkog vijenca, ako pod tako postuliranom aksiološkom gorčinom podrazumijevamo asocijativno pogubni smisao koji nam se semantičko-retrospektivnim čitanjem, spontano, i krajnje iskustveno-uznemirujuće-neizbježno - nadaje.

Ko, zapravo govori u Gorskom vijencu ?
Je li na djelu aksiološka preskripcija povijesnog dogoda, ili samo njegova faktička deskripcija? Drugim riječima: je li to implicitna kritika ili, pak, post fakto pravdajući zagovor krvavog dogoda?
Suočen s ovim impresivno, imperativno i interpretativno istinosnim momentom, svaki neautentični, i normativno-idejno kontaminirani tumač gorkog Gorskog vijenaca, dovodi sam sebe u krajnje nezahvalnu poziciju; poziciju moralno nasukanog arbitra koji (ispraznom ideologizacijom vlastite interpretacije, i napuštanjem tla umjetničke kritike, s jedne, a istovremeno pritisnut argumentacijom faktografski povijesne zbilje i na njoj zasnovane aksiološke valorizacije Teksta, s druge strane), tražeći izlaz iz kierkegaardovski neugodnog, a etički zagušljivog ili-ili procjepa, mora konačno, da izabere između - Njegoša i Pravoslavne crkve, i da - jasno i glasno – odgovori na hermeneutički najneprijatnije moguće pitanje:
Čijeg nedjela je Gor(s)ki vijenac djelo??? “ (Dr. Esad Bajtal, Gorki vijenac kroz prizmu postgenocidnog iskustva Srebrenice, Zbornik Orbus)

„Njegoš piše Gorski vijenac u kome uspijeva da taj jaki antiislamski stav, koji je imanentan evropskoj hrišćanskoj civilizaciji od Prvoga krstaškoga rata pa dalje, iskaže jednim vrhunskim pjesničkim jezikom. .... Gorski vijenac, objavljen 1847. godine, postaje jaka ideološka literatura i pismenog i nepismenog Crnogorca. Mora se priznati da je ta jaka ideološka literatura bila prosto ugrađena u duh boraca i na Grahovcu i na Vučijem dolu i u svim bitkama kad je trebalo Osmanlijama pokazati put za Istok, da odu tamo odakle su došli. Ali, nažalost, po 300 puta nažalost, taj antiislamski stav koji tumači Gorski vijenac nastavljen je da živi i kasnije, kada ni teorijske opasnosti nije bilo od Osmanlija sa Istoka. Pa se i dalje sa katedre čuju tirade o tome kako "smrde poturice", kako "treba lomiti munar i džamiju, a badnjake srpske nalagati" i kako "luna i krst, dva strašna simbola, njima pomirenja nema, njihovo je na grobnici carstvo" itd. ...Ali, u Crnoj Gori je i dalje nastavljena praksa prema kojoj se stihovi Gorskog vijenca odnose na jedan nedužni narod. ...Ali, Njegoš se mora drugačije tumačiti u našim školama nego što se tumačio do sada i sada. Jer, mi moramo jednom priznati da u svim genocidima koji su vršeni nad narodom muslimana i Bošnjaka, pa bilo to u Šahovićima 1924. godine, bilo oko Foče u Drugom svjetskom ratu, bilo to u najnovijem ratu, Njegoš je bio na usnama tih koji vrše genocid. Društvena harmonizacija, za koju danas očito postoje pretpostavke u Crnoj Gori, nikada neće postati stvarnost dok god se ne izmijene obrazovni programi. Da bih ja nešto unaprijedio na tom planu, skoro sam na jednoj tribini u Pljevljima rekao jednu vrlo vehementnu stvar - a to sam rekao kao čovjek koji je naučio da ga psuju, i to mene više ne nervira. Rekao sam, sa izvjesnom lukavošću, da bih malo dirnuo bošnjačke intelektualce u Crnoj Gori, sljedeće: "Da sam musliman u Crnoj Gori, bojkotovao bih školu nespremanjem djece u škole dok se ne izmijene programi iz društvenih predmeta!" Jer, da mi budemo ljudi: u jednoj školi, u istoj klupi, sjede mali Mujo i mali Jovo. I sad, mali Mujo hoće da ide kući, možda ga čeka njegov dedo da idu zajedno u neku posjetu, u džamiju ili, recimo, bajramski obilazak. Ali, taj mali Mujo do podne sluša tumačenje Gorskog vijenca prema kojem treba lomiti i munaru i džamiju itd. Mi lako teorijski možemo govoriti "svi smo ravnopravni, sve vjere itd.", ali se treba zapitati kako se osjeća taj mali Mujo. Dok god to ne bude tako, ne bih rekao da će biti pravoga građanskoga reda i demokratske harmonije u mojoj Crnoj Gori''. ( www.bhdani.com/ Interviju N.Kilibarda/ Dani 248, Sarajevo 2002. )
Nažalost i danas je Gorski vijenac u prosvjetnim programima Srbije i Crne Gore, proučava se u 8. razredu osnovne i 2. razredu srednjih škola.

Iako u Srbiji već sedam godina funkcioniše Bošnjačko nacionalno vijeće u čijoj je nadlježnosti obrazovanje i programi za osnovne i srednje škole ovo (ne)djelo koje glorifikuje etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima i dalje izučavaju bošnjačka djeca.

Ista je situacija i u Crnoj Gori.

Nadati se je da će, kada se formira novi saziv Bošnjačkg nacionalnog vijeća u Srbiji, ovo pitanje biti riješeno, ili kako reče prof. Kilibarda da ne šaljemo djecu u škole.