Albinot MALOKU: Federalne jedinice koje su proizašle nesporazumnim raspadom bivše Jugoslavije i postale neovisne države time nisu riješile sve probleme. Promatrajući situaciju izbliza, interni problemi u ovim državama su veliki i neće se riješiti sami od sebe, i ukoliko njihovi legitimni predstavnici nastave sa politikom neodgovornosti. Nezadovoljstva među građanima od Zagreba do Skoplja su ista – nezaposlenost, neodgovornost vlasti, neprincipjelna i nemoralna politika, partizacija svega i svačega. Evropska unija, za koju se retorično zalažu svi političari i sve države u regionu neće im se približiti s tolikim problemima. U svim državama regiona, gdje u većini njih pobjeđuje: „Evropska Srbija“, „Evropska Crna Gora“, „Evropska Hrvatska“, „Evropska Makedonija“, „Evropska Bosna i Hercegovina“, „Evropsko Kosovo“ i „Evropska Albanija“ - vidne su razne kontradiktornosti.

Sjećam se od malena kada mi je pričao moj rahmetli djedo priču od dobrom susjedu. Kazao mi je, slušaj, sine, bolje ti je da imaš jednog dobrog susjeda nego dva prijatelja koji ti nisu susjedi. Bazirajući na ovo, od tada, dao sam sve od sebe da upoznam moje susjede i da znam više o njima. Počeo sam subsidijarnom linijom, prvo sa susjedima oko moje kuće, oko moje nahije, oko mog grada do oko moje države. Neka bude ovo kao uvod mog osvrta bitnosti dobrog susjedstva.

Prateći povijesna dešavanja koja su se zbivala u ovom dijelu tzv. Zapadnog Balkana, ljudima poput mene nije im bilo lahko razvijati ideju o dobrom susjedstvu. Poslije svakog pokušaja aktivirala se ona stara balkanska budaleština, eh boli te briga za susjeda, on ti je nekada davno bio neprijatelj i s time je završeno sve. Neprijateljstvo se nastavilo, a od susjedstva ništa! Susjedstvo se ne može graditi niti razvijati ako se zatvaramo samo u našim kućama. Intelektualnim i obrazovnim radom, te širokim shvatanjima možemo se boriti protiv neprijateljstva. Niko, pa ni prijatelji ne mogu pomoći da se gradi i razvija dobro susjedstvo među nama. Evropska Unija koju priželjkuju sve zemlje ovog dijela Zapadnog Balkana gradila se na fundamentu dobrog susjedstva. Šta se dešava sa nama? Hoćemo li gledati još na svog susjeda kao na potencijalnog neprijatelja? Ne, ne bi trebalo.

Ne fantazirajući da ću postići ono što bih želio, ali inspiriran vrijednosno-apelirajućom sviješću o toleranciji i kooegzistenciji, a ne divergenicijom i sukobima, dao sam sebi za pravo da objasnim zašto je potrebno imati dobre odnose sa susjedima. Znatno je da ono što se desilo devedesetima produbilo je jaz među narodima i zemljama ovog dijela Evrope, ali to, ako se gleda u perspektivi budućnosti, ne bi smjelo da predstavlja smetnju i mora se prevazići. Neko bi pitao kako je to moguće. Bez nimalo sumnje dao bih taj recept. Prvo što sam učinio da bih uvjerio i sebe da se može graditi dobre odnose sa svim susjedima, posjetio sam ih, učio i čitao njihovu povjest, kulturu, tradiciju i svega što moji susjedi smatraju svojim identitetom. Od Ljubljane, preko Zagreba, Sarajeva, Podgorice, Beograda, Skoplja, Tirane do Prištine upoznao sam interesantne ljude koje bez sumnje mogu smatrati ne već susjedima ali i saveznicima. Nigdje nisam primjetio da je Zagrebčanin pametniji od Ljubljančanina ili Beograđanina, niti da je Beograđanin ljepši od Prištevca ili Skopljanina. Svi ovi imaju svoju kulturu rada, komunikacije, razgovora i svakom s poštovanjem sam pristupio. Povijest je ireverzibilna, i o tome ne vrijedi raspravljati, ali šta dalje, to bi trebalo da bude pitanje današnjice.

Federalne jedinice koje su proizašle nesporazumnim raspadom bivše Jugoslavije i postale neovisne države time nisu riješile sve probleme. Promatrajući situaciju izbliza, interni problemi u ovim državama su veliki i neće se riješiti sami od sebe, i ukoliko njihovi legitimni predstavnici nastave sa politikom neodgovornosti. Nezadovoljstva među građanima od Zagreba do Skoplja su ista – nezaposlenost, neodgovornost vlasti, neprincipjelna i nemoralna politika, partizacija svega i svačega. Evropska unija, za koju se retorično zalažu svi političari i sve države u regionu neće im se približiti s tolikim problemima. U svim državama regijona, gdje u većini njih pobjeđuje: „Evropska Srbija“, „Evropska Crna Gora“, „Evropska Hrvatska“, „Evropska Makedonija“, „Evropska Bosna i Hercegovina“, „Evropsko Kosovo“ i „Evropska Albanija“ - vidne su razne kontradiktornosti.

Od Ljubljane, preko Zagreba, Sarajeva, Podgorice, Beograda, Skoplja, Tirane do Prištine upoznao sam interesantne ljude koje bez sumnje mogu smatrati ne već susjedima ali i saveznicima. Nigdje nisam primjetio da je Zagrebčanin pametniji od Ljubljančanina ili Beograđanina, niti da je Beograđanin lijepši od Prištevca ili Skopljanina.

Srbija, kao prva na mojoj listi, pokazuje velike znake proturječnosti, tj. stvarno stanje vs. pobijeđena politika za „Evropsku Srbiju“. Vlada u Srbiji mora i treba da proizvodi politiku suradnje sa susjedima. Sa politikom egocentrizma i nacionalnog narcizma Srbija nikada nije dobila niti će dobiti išta.

Hrvatska se nalazi u boljem položaju nego druge zemlje u regionu kada govorimo o politici „Evropske Hrvatske“, međutim ona ima još da poradi na planu suradnje sa svojim susjedima. Politiku, kojom se vodi Ivo Josipović treba pozdraviti.

U Crnoj Gori, Milo Đukanović može nas iznenaditi u svakom momentu. Moju tvrdnju o iznenadnom preokretu Đukanovića baziram na empirizmu.

Bosna i Hercegovina ima more problema, ali problemi nisu nerješivi. Invalidna formulacija Dejtonskog sporazuma na kojoj se temelji Bosna i Hercegovina predstavlja prepreku za svaki pokušaj napretka, i niko joj ne pomaže ako podržava taj sporazum, već joj se time samo vežu ruke za bilo koji pomak u bolju budućnost. Čvor zavezan u Dejtonu mora se pažljivo i strpljivo odmotavati, a prije svega mudro i odvažno.

Kada govorimo o Kosovu moramo reći da bi gubitak onoga što je postignuto oživio druge probleme. Kosovo nije promijenilo svijet, ali odlučno se bori da pokaže i dokaže svijetu da se ono promijenilo.

Makedonija, otprilike kao i Bosna i Hercegovina, ima velike probleme na unutrašnjem planu, ali tako i na regionalnom. Ohridski sporazum nije sproveden u potpunosti, problem sa Grčkom oko imena države nije lahko rješiv.

Albanija na regionalnom planu nema problema, ali, iako je vidan njen napor, ona na unutrašnjem planu ima puno posla i mora dosta toga da učini kako ne bi došla u kontradiktornost sa politikom „Evropske Albanije“.

Promatrajući sve navedene činjenice spontano i intelektualno dolazimo do toga da se moramo opredijeliti. Ako hoćemo u EU onda moramo da uskladimo našu politiku sa evropskom: na prvom planu moramo da stavimo regulisanje susjednih odnosa. Ne idu zajedno politika međusobne izolacije i integracija u Evropsku uniju! Dijalog i kooperacija relaksirao bih ove međusobne susjede da idu naprijed. Sve navedene zemlje bez međusobne integracije džaba pričaju i lažu svoje narode o integraciji, viznim olakšicama, napretku na polju socijalno-ekonomske situacije, poštovanju prava manjina i slično. Ne očekujem, niti bih tražio da zemlje u regionu djeluju bez interesa, ali u interesu je svake zemlje saradnja i integracija, međusobna kao prvo, pa poslije i prema Evropskoj uniji. Sve dok zemlje regiona ne poštuju jedni druge kao dobrog susjeda i shvate to poštovanje kao državni i građanski interes, boljitak je daleko. Iskrena i otvorena međususjedna saradnja olakšava i interne probleme.

Autor je politički analitičar iz Prištine.