ODSUSTVO POLITIČKE VOLJE DA SE SPRIJEČI GENOCID
Autor: Akademik prof. dr Smail Čekić
Objavljeno: 01. Oct 2010. 02:10:28
 Prof. dr. Smail ČEKIĆ |
Jedno od bitnih obilježja međunarodne zajednice je neuspjeh kolektivnih tijela da izvrše svoju funkciju sprečavanja i kažnjavanja teških kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, koja su prerasla u međunarodne zločine. Poglavlje VII Povelje UN-a obavezuje Vijeće sigurnosti da djeluje u slučajevima prijetnje miru i narušavanja međunarodnog mira i sigurnosti čovječanstva. Te prijetnje miru ili narušavanja mira mogu, pored ostalog, biti, a često i jesu, rezultat genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Nažalost, dosadašnja praksa je pokazala da Vijeće sigurnosti “nije u stanju da rješava velike međunarodne krize niti da sprječava šokantno povećanje globalnog nasilja”. [75] Očita je nesposobnost Ujedinjenih nacija da hitno i efikasno djeluje u sprečavanju teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i genocid u Somaliji, Sierra Leoneu, Etiopiji, Kambodži, Gvatemali, Palestini, Kongu, Ugandi, Kurdistanu, Bosni i Hercegovini, Ruandi i Darfuru.
Države članice UN-a, ugovorne strane Konvencije o genocidu, obavezne su da osiguraju održivost i opstanak druge države izložene genocidu. Međutim, države se u praksi teško odlučuju na preduzimanje protivmjera u vezi sa teškim kršenjem međunarodnog prava. One su, uglavnom, spremne da pribjegnu protivmjerama samo onda kada je riječ o njihovim vlastitim interesima. U protivnom, države su sklone i da zažmure na kršenja međunarodnih obaveza koje predstavljaju osnovne univerzalne ljudske vrijednosti, kao što su mir, ljudsko dostojanstvo, pravo na život, zaštita nacionalnih, etničkih, vjerskih ili rasnih grupa od istrebljenja i dr. Riječ je o obavezama koje se, po Antoniu Kaseze, mogu nazvati obaveze prema zajednici, koje “imaju dva osnovna obilježja: prvo, sadrže dužnost svakog člana svjetske zajednice prema svim ostalim njenim članovima, i drugo, svaki drugi član te zajednice ima odgovarajuće pravo da zahtijeva ispunjavanje odgovarajućih obaveza i, u slučaju njihovog kršenja, pravo da pribjegne protivmjerama”. Teška kršenja međunarodnog prava, po njemu, spadaju u kršenja obaveza prema zajednici. “Odlučnoj reakciji država na ta kršenja” mora, po Kasezeu, da prethodi postojanje zajedničkog interesa da se ona iskorijene. Nažalost, interes zajednice da se te obaveze ispune “prije je potencijalan nego stvaran. Države i dalje teže da prije štite kratkoročne nacionalne interese nego opšte ljudske vrijednosti”, što znači “da nisu spremne da intervenišu kako bi se spriječilo očigledno kršenje tih zajedničkih vrijednosti”. Tako obaveze prema zajednici, “koje odražavaju napredak u svjetskoj zajednici”, po Kasezeu, ostaju samo ideal, [76]što je posebno karakteristično na primjeru genocida u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća.
Bosna i Hercegovina je, prema Konvenciji o genocidu, imala neotuđivo pravo da se brani od djela genocida i drugih genocidnih radnji, nabrojanih u članu III, koje su nad njom vršile “krnja Jugoslavija i njeni agenti i saradnici”. To pravo na samoodbranu od genocida obuhvatalo je i pravo da traži i dobije pomoć od drugih ugovornih strana Konvencije o genocidu. Bosna i Hercegovina je, prema Konvenciji, imala osnovno pravo da od ostalih ugovornih strana ili onih koje su ratifikovale Konevnciju o genocidu “odmah traži i dobije oružje, vojnu opremu, hranu, odjeću i lijekove, vojne trupe i novčana sredstva, kako bi odbranila svoj narod od djela genocida i drugih genocidnih radnji”. [77] U vezi sa tim Profesor Boyle navodi da član I Konvencije o genocidu jasno pokazuje da su sve države ugovorne strane ili one koje su ratifikivale Konvenciju imale međunarodnu zakonsku obavezu da spriječe genocid u Bosni i Hercegovini. Ta obaveza “morala je obuhvatati obavezu drugih ugovornih strana da pruže Bosni i Hercegovini pomoć, koja uključuje oružje, vojnu opremu, hranu, odjeću i lijekove, vojne trupe i novčana sredstva. Ta pomoć bi zakonski omogućila Bosni i Hercegovini da brani sebe i svoj narod od djela genocida i ostalih genocidnih radnji”. [77]
Bosna i Hercegovina je, kao potpisnica Konvencije o genocidu i članica Ujedinjenih nacija i potpisnica njihove Povelje, imala neotuđivo pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu, utvrđenu članom 51. Povelje Ujedinjenih nacija, kako bi se odbranila od oružanih napada, oružane agresije i djelâ genocida. Umjesto toga, nažalost, Vijeće sigurnosti je, Rezolucijom 713 (1991.), od 25. septembra 1991, uvelo (za sve države) “opću i potpunu obustavu i zabranu (embargo) na svaku isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji” (SFRJ) na njen izričit zahtjev i uz njenu saglasnost. [78] Ta zabrana isporuke oružja i vojne opreme na Republiku Bosnu i Hercegovinu dovela je do kršenja njenog neotuđivog prava na individualnu i kolektivnu samoodbranu u skladu sa običajnim međunarodnim pravom i članom 51. Povelje Ujedinjenih nacija. Međutim, embargo se nije mogao primjenjivati na R Bosnu i Hercegovinu, koja je međunarodno priznata 6. aprila 1992. On je nametnut Jugoslaviji, a ne Republici Bosni i Hercegovini - bio je nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio jednu suverenu zemlju, članicu UN-a, njenog prirodnog prava na samoodbranu, prema članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 22. maja 1992, Rezolucijom 46/237, primila Republiku Bosnu i Hercegovinu u svoje članstvo. Odmah nakon toga, Republika Bosna i Hercegovina stekla je sve obaveze, privilegije, dužnosti i prava iz Povelje Ujedinjenih nacija, uključujući, i to naročito, član 51. koji glasi:
“Ništa iz ove Povelje ne može uticati na neotuđivo pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu ukoliko dođe do oružanog napada na neku zemlju članicu Ujedinjenih nacija, dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere neophodne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti…”.[79]
Bosna i Hercegovina je, od dobijanja nezavisnosti kao suverena država 6. aprila 1992, a u svakom slučaju najkasnije od 22. maja 1992, imala neotuđivo pravo da brani sebe - i individualno i kolektivno, prema običajnom međunarodnom pravu u skladu sa članom 51 Povelje Ujedinjenih nacija. Zbog toga se podrazumijevalo da se sve kasnije rezolucije Vijeća sigurnosti koje su, nažalost, rutinski ponovo potvrđivale embargo na isporuku oružja koji je uveden za (bivšu) Jugoslaviju, Rezolucijom 713, od 25. septembra 1991, Rezolucijom 724, od 15. decembra 1991 i Rezolucijom 727, od 8. januara 1992, nisu mogle nikako primjenjivati na Bosnu i Hercegovinu. Prema članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija Republika Bosna i Hercegovina je imala neotuđivo pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu, uključujući i pravo da odmah traži i dobije, od drugih zemalja oružje, vojnu opremu, hranu, odjeću i lijekove, vojne trupe i finansijska sredstva da bi se odbranila od oružanih napada, oružane agresije i djela genocida. [80]
Rezolucije Vijeća sigurnosti koje su rutinski potvrđivale embargo na isporuku oružja (bivšoj) Jugoslaviji nisu mogle primjenjivati na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U protivnom, to je značilo “ukidanje neotuđivog prava na individualnu ili kolektivnu samoodbranu” Republike Bosne i Hercegovine, a tim i kršenje člana 51. Povelje Ujedinjenih nacija. Šta više, stav 2 člana 24. Povelje Ujedinjenih nacija glasi:
“U vršenju ovih dužnosti (održavanje međunarodnog mira i sigurnosti) Vijeće sigurnosti mora djelovati u skladu sa ciljevima i principima Ujedinjenih nacija. Konkretna ovlaštenja koja su data Vijeću sigurnosti za vršenje ovih dužnosti navedena su u Poglavljima VI, VII, VIII i XII”.[81]
Embargo na isporuku oružja, uveden (bivšoj) Jugoslaviji, Rezolucijom 713. (1991), nije se mogao ni u kom trenutku odnositi na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U protivnom, Vijeće sigurnosti ne bi djelovalo “u skladu sa ciljevima i principima Ujedinjenih nacija” i na taj način bi kršilo stav 2 člana 24. Povelje. Takva nepravilna interpretacija Rezolucije 713 (1991) i rezolucija koje su iza nje slijedile, stavile su Rezoluciju 713 (1991) ultra vires Vijeća sigurnosti i po stavu 2 člana 24. i po članu 51. Povelje. [82]
Bosna i Hercegovina je morala po članu 51. i običajnom međunarodnom pravu biti slobodna da se brani, uprkos odredbama bilo koje usvojene rezolucije Vijeća sigurnosti. Naime, prema međunarodnom pravu Republika Bosna i Hercegovina je imala osnovno pravo da traži i dobije pomoć od drugih zemalja, uključujući oružje, opremu, hranu, odjeću i lijekove, trupe i novčana sredstva, da se brani protiv oružanih napada, oružane agresije i djela genocida koje su nad njom vršile “krnja Jugoslavija i njeni posrednici i pristalice”. Pored toga, što se tiče prava na kolektivnu odbranu prema članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija, a u skladu sa stavom Međunarodnog suda pravde koji se može naći u Odlukama Međunarodnog suda pravde 1986, strana 14, po pitanju vojnih i paravojnih aktivnosti u i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), Republika Bosna i Hercegovina je imala pravo da traži da druge zemlje uzmu učešća u njenoj odbrani protiv oružanih napada, oružane agresije i djela genocida, a što rezultira i iz člana I Konvencije o genocidu. Stoga su, na zahtjev Bosne i Hercegovine, sve ugovorne strane ili one koje su ratifikovale Konvenciju o genocidu, imale obavezu da spriječe djela genocida i oružanu agresiju, ako je potrebno i vojnom intervencijom. Takva vojna intervencija drugih zemalja na zahtjev Bosne i Hercegovine dozvoljena je članom 51. Povelje Ujedinjenih nacija i Konvencijom o genocidu i nije bila izričito zabranjena odredbama bilo koje rezolucije Vijeća sigurnosti. [83]
Za vrijeme planiranja, pripremanja i izvođenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima došlo je do potpune suspenzije i ignorisanja temeljnih načela međunarodnog javnog prava (zabrana i otpor svakoj agresiji, sprečavanje genocida, osuda prisvajanja tuđih zemalja, garancija teritorijalnog i državnopravnog integriteta države i drugih načela, izraženih u Povelji UN-a i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida), što je paradoksalno. Jednoj univerzalnoj, priznatoj, nezavisnoj i suverenoj državi i članici UN-a faktički je oduzeto pravo da brani teritorijalni integritet i sigurnost svojih građana pred agresijom i genocidom, zagarantovano Poveljom UN-a, što je jedinstveno u historiji i OUN-u.
Embargom na oružje, koga je Vijeće sigurnosti usvojilo na zahtjev jugoslovenskog (srpskog) vođstva 1991, bošnjačko civilno stanovništvo je ostavljeno bez mogućnosti adekvatne odbrane. Veliki broj međunarodnih pravnika uvjerljivo je pružao argumente da je embargo, koji je nametnut Jugoslaviji, a ne Republici Bosni i Hercegovini, bio nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio jednu priznatu, nezavisnu suverenu zemlju, članicu UN njenog prirodnog prava na samoodbranu, prema članu 51. Povelje Ujedinjenih nacija. Slično tome, bilo je poziva na jednostrano ukidanje embarga zbog potpunog propusta Vijeća sigurnosti da brani Bosnu nakon što joj je uskratilo pravo na samoodbranu iz člana 51. Povelje. Međutim, Clintonova administracija se “uhvatila za to da je kurs Vijeća sigurnosti zakonit i nastavila insistirati na potrebi za konsenzusom i multilateralnom akcijom”. [84]
Dvanaest funkcionera Ministarstva vanjskih poslova (Department of State) SAD-a je (aprila) 1993. uputilo pismo državnom sekretaru Warrenu Christopheru i zatražilo ukidanje embarga na oružje i zračne udare - vojnu intervenciju “da bi se okončala srpska agresija u istočnoj Bosni”, među kojima i Marshall Harris. [85] Njihov plan da se okonča embargo “nadomješten je stvaranjem ‘sigurnih područja’ da bi se zaštitilo civilno stanovništvo pod opsadom”. Termin “sigurno područje” je, po ocjeni Marshalla Harrisa “postao okrutna šala”. Jedan predstavnik Vijeća sigurnosti “čak je sugerisao da se u ovim gradovima postave table sa natpisima koji glase: ‘Opasnost: sigurno područje Un - drži se podalje’”. [86]
Kada su neke zemlje počele diskusiju o skidanju embarga na uvoz oružja, koga su, na zahtjev Slobodana Miloševića, odnosno krnje SFRJ, uvele UN-e, 25. septembra 1991, zemlje Evropske unije su, po priznanju Billa Clintona autoru knjige “The Clinton Tapes”, Taylor-u Branch-u, bojeći se “muslimanske Bosne”, blokirale taj prijedlog. “Službena verzija za takav stav je glasila da bi to pogoršalo humanitarnu situaciju, jer bi više oružja značilo i više krvoprolića”. Međutim, privatno ključni saveznici su se, tvrdi Clinton, “protivili nezavisnoj bosanskoj državi”. [87]
Podržavanje embarga od strane evropskih zemalja je, po Geoffrey Nice-u, imalo za cilj “da podrži vojnu nepripremljenost Armije BiH”. Clinton je, perući svoju savjest, javno priznao da je Bosna i Hercegovina morala biti podržana u odbrani svoga teritorijalnog integriteta i sigurnosti njenih građana i da joj je nezakonito nametnut embargo na oružje kao sredstvo legitimne odbrane i to pod pritiskom tada vodećih evropskih političara John-a Majer-a, Francois-a Mitterand-a i Helmuta Kohl-a. Pored toga, “da stvar bude gora, Clinton kaže da su te iste zemlje blokirale mnoge druge alternative, pravdajući se da dovede u opasnost nekih osam tisuća evropskih mirotvoraca. I dok su se te zemlje lupale u prsa sa svojim mirotvornim trupama, demonstrirajući javno svoju posvećenost bosanskom problemu, one su u isto vrijeme pretvorile te trupe u štit za kontinuirano komadanje bosanske teritorije od strane vojno nadmoćne srpske vojske”. S tim u vezi, Clinton spominje francuskog predsjednika Mitteranda, za kojeg kaže “da je bio osobito otvoren, govoreći da bosanska država ne spada u kršćansku Evropu, dok su neki britanski funkcioneri govorili o bolnoj, ali neizbježnoj potrebi restauracije kršćanske Evrope”. [88]
Ujedinjene nacije su informisane i dobro znale, bilo im je potpuno jasno, kada je u pitanju genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, da sigurne zone UN-a u Bosni i Hercegovini, pored ostalog, “nisu istinski ‘sigurne’”, jer “nije bilo ni političke volje da se upotrijebi odlučna vazdušna sila protiv srpskih napada na sigurne zone, kao ni mogućnosti da ih se na terenu porazi”. [89] Ni pouzdana saznanja da je “taktika vršenja brutalnog terora, većinom putem masovnih ubistava, silovanja i iživljavanja nad stanovništvom, u cilju njihovog protjerivanja, u najvećoj mogućoj mjeri korištena u Bosni i Hercegovini, gdje je nazvana sramnim eufemizmom ‘etničko čišćenje’”, pri čemu je “civilno stanovništvo bosanskih Muslimana postalo glavna žrtva brutalnih agresivnih vojnih i paravojnih srpskih operacija koje su imale za cilj da očiste od stanovnika željene teritorije tako da bi se mogle naseliti Srbima”, [90] nisu uticala na UN da odlučno djeluju - vojno intrevenišu u cilju zaustavljanja agresije i sprečavanja genocida.
U nastojanju izbjegavanja odgovornosti za sprečavanje genocida u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici jula 1995, generalni sekretar Kofi Annan je 1999. ukazao na nesposobnost “shvatanja srpskih ratnih ciljeva”, što je krajnje neodgovorno i licemjerno. Naime, neuvjerljivo je njegovo objašnjenje o nesposobnosti shvatanja “srpskih ratnih ciljeva”. U pitanju je izgovor za ponašanje i postupanje UN-a, kojima je, nesumnjivo, izražen najblaže rečeno tolerantan odnos prema velikosrpskom agresoru, s jedne, i odsustvo političke volje da se poduzmu bilo kakve akcije u zaustavljanju srpskih osvajačkih napada i genocidnih akata, s druge strane. Naime, “nepotpunim shvatanjem opsega srpskih ratnih ciljeva može se”, po njemu, “djelomično objasniti zašto Sekretarijat i Misija očuvanja mira nisu reagovali brže i odlučnije kada su Srbi počeli napadati Srebrenicu”. S tim u vezi, on navodi sljedeće: “umjesto da pokušamo pokrenuti međunarodnu zajednicu da potpomogne odbranu Enklave, mi smo više davali Vijeću sigurnosti utisak da je situacija pod kontrolom i mnogi od nas su u to istinski vjerovali. Dan prije pada Srebrenice slali smo izvještaje da Srbi ne napadaju, mada jesu napadali. Obavještavali smo da Bošnjaci pucaju na UNPROFOR i blokiraju ga, a radili su to Srbi. Propustili smo da pošaljemo hitan zahtjev za upotrebu zračnih udara. U izvjesnim prilikama, kada su do Vijeća stizale nepotpune i netačne informacije, to se moglo pripisati problemima izvještavanja sa terena. Međutim, u drugim prilikama, izvještaji su odražavali opštu sklonost da se prikaže da su strane jednako odgovorne za učinjene prekršaje. U svakom slučaju nije jasno da li bi imali znatno drugačije rezultate da su Vijeću - čije su mnoge članice imale neovisne izvore informacija o događajima - dostavljane potpuno tačne informacije”. [91]
Sekretarijat UN-a je “uvjerio samoga sebe i to na samome početku da šira upotreba sile međunarodne zajednice nije u okviru našeg mandata i da je nepoželjna. Izvještaj Generalnog sekretara Vijeća sigurnosti govori protiv ‘kulture smrti’, zalažući se za to da se mir može postići samo nevojnim metodama. A kada je, juna 1995, međunarodna zajednica snabdjela UNPROFOR dobro naoružanim Snagama za brzo reagovanje, zalagali smo se protiv njihovog šireg korištenja u cilju primjene mandata. Kada je UNPROFOR konačno poduzeo odlučne akcije u augustu i septembru 1995, to je pomoglo da se rat privede kraju”. [92]
Zemlje članice Ujedinjenih nacija, nažalost, ne mogu postići saglasnost o konkretnom odgovoru na aktivne vojne sukobe ili nisu voljne saznati šta bi većina smatrala odgovarajućim načinom djelovanja. [93]
Vijeće sigurnosti je u Bosni i Hercegovini uspostavilo sigurne zone bez odlučnih vojnih prijetnji. Ta područja “nisu bila sigurna, a nisu bila ni sigurne luke u smislu međunarodnog humanitarnog prava, niti sigurne zone u bilo kakvom vojnom smislu”. Bez odlučnih vojnih prijetnji politika sigurnih zona je štetila ugledu Vijeća i cijelim Ujedinjenim nacijama. [94]
Na političkom planu međunarodna zajednica je vodila neprestane pregovore “sa idejnim tvorcima srpske politike, u prvom redu Miloševićem i Karadžićem. Na vojnom planu, rezultirao je procesom pregovaranja i povjerenjem u generala Mladića, čija je neumoljiva predanost da očisti istočnu Bosnu i ako je moguće Sarajevo, bila sasvim očigledna i koja je neminovno dovela do Srebrenice”. [95]
Međunarodna zajednica je neprestano odbijala da koristi silu u zaustavljanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i sprečavanju genocida nad Bošnjacima. Vijeće sigurnosti, Kontakt-grupa i ostale Vlade “snose svoj dio odgovornosti zbog odugovlačenja sa korištenjem sile, kao i Sekretarijat Ujedinjenih nacija i misija na terenu”. Međutim, po ocjeni generalnog sekretara UN-a, “jasno je da najveću odgovornost snose idejni tvorci i izvršitelji genocida u Bosni”. [96]
Na “namjeran i sistematizovan pokušaj da se tororizira, progna ili pobije cijeli jedan narod” moralo se “odgovoriti odlučno, svim potrebnim sredstvima, uz političku volju da se ta politika provede do samog kraja”. I u Bosni i na Kosovu, međunarodna zajednica je “pokušala postići rješenje putem pregovora sa beskrupoloznim i ubilačkim režimom. U oba slučaja je bilo potrebno koristiti prisilu da bi se zaustavilo planirano i sistematsko ubijanje i progon civila”. [97]
Priznajući da je iskustvo Ujedinjenih nacija u Bosni, koja je bila “moralni ideal za koji se trebalo boriti”, bilo “jedno od najtežih i najbolnijih” u historiji Ujedinjenih nacija, generalni sekretar Kofi Annan je ukazao na greške, pogrešno prosuđivanje, nesposobnost “da se prizna veličina zla”, propuštene prilike da se pomogne žrtvama, te za postizanje mira, zatim na propust međunarodne zajednice za preduzimanje odlučnih mjera u zaustavljanju agresije i genocida. S tim u vezi, on je konstatovao: “Sa dubokim žaljenjem i pokajanjem preispitali smo naša vlastita djelovanja i odluke dok je napad na Srebrenicu trajao. Greškama, pogrešnim prosuđivanjem i nesposobnošću da se prizna veličina zla sa kojim smo se suočavali, propustili smo da učinimo naš dio da bi se pomoglo ljudima Srebrenice od srpske kampanje masovnih ubistava. Niko više nego mi ne žali propuštene prilike za postizanje mira i nepravde. Niko više nego mi ne oplakuje propust međunarodne zajednice da preduzme odlučne korake da bi se zaustavile patnje i okončao rat koji je donio toliko žrtava. Srebrenica je iskristalisala jednu istinu koju su Ujedinjene nacije prekasno razumjele, a i veliki dio svijeta: da je Bosna bila koliko moralni ideal za koji se treba boriti, toliko i vojni sukob. Tragedija Srebrenice će kao duh zauvijek proganjati našu historiju”. [98]
“Jedine značajne i trajne ispravke” koje Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica mogu “učiniti građanima Bosne i Hercegovine, koji su imali povjerenja u međunarodnu zajednicu” je, po ocjeni generalnog sekretara, “da učinimo sve da se ovakvi užasi ne ponove. Kada međunarodna zajednica daje svečano obećanje da će čuvati i štititi nedužne civile od masakra, onda mora biti spremna da podrži svoje obećanje potrebninm sredstvima. Inače, sigurno je bolje da ne pobuđuje nade i očekivanja prije svega, a da ne prikupi sve svoje snage da bi ih stavila u njihovu odbranu”. [99]
“Da bi sa sigurnošću shvatili pouke tragične historije”, iznesene u “Izvještaju o Srebrenici”, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, od 15. novembra 1999, [100] Kofi Anan je želio “podstaći zemlje članice da se uključe u proces razmišljanja i analize, usmjeravajući glavnu pažnju na izazove koje priča otkriva”. Cilj tog procesa će, po njemu, “biti pojašnjavanje i poboljšanje moći Ujedinjenih nacija u odgovoru na razne oblike sukoba”. Kada se poziva na te probleme, generalni sekretar je imao “na umu jaz između mandata i sredstava; neprimjerenost simboličnog odvraćanja dok se odvija sistematska kampanja nasilja; prožimajuća podvojenost unutar Ujedinjenih nacija u pogledu uloge angažovanih snaga u potrazi za mirom; institucionalna ideologija nepristranosti čak i kada je suočena sa pokušajima činjenja genocida; i niz doktrinarnih i institucionalnih pitanja koje dopiru do srži sposobnosti Ujedinjenih nacija za održavanje mira i zaštite civilnog stanovništva od oružanih sukoba”. [101]
Ugovornim stranama Konvencije o genocidu, zemljama članicama UN-a i njihovim političkim rukovodstvima, kao i široj javnosti, jako je dobro bilo poznato da je masakar nad Bošnjacima u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, kao i genocid u svim okupiranim gradovima Republike Bosne i Hercegovine i mjestima u opsadi, od početka 1992, pa do kraja 1995, tipična genocidna radnja, izvedena po već ustaljenoj matrici - masovni zločin nad civilima slijedi uspješnu vojnu operaciju. Genocid i drugi oblici zločina u i oko Srebrenice su apsolutno bili isplanirani, vrlo dobro organizovani i dosljedno izvedeni. O tome svjedoče obim, jednoobraznost, brzina i dosljednost u izvršenju zločina; međuzavisnost njegovog ishoda i paralelno vođenih pregovora na raznim nivoima sa organima međunarodne zajednice; raspored stratišta i organizacija prevoza žrtava do istih; mjere masakriranja priprema i uklanjanja tragova zločina; arsenal obmana žrtava, sopstvene i svjetske javnosti, involviranih pripadnika Ujedinjenih nacija i, također, njihovih organa. Za pozivanje na predaju korišteni su i bijela oklopna kola, uniforme i kacige sa oznakama UN-a. Spaljene stvari 4.300, u Potočarima od Ujedinjenih nacija predatih muškaraca i dječaka, također su trebale otežati eventualnu istragu. Sve je trebalo ostati bez svjedoka; čak su i vozači kamiona uvučeni u zločin, da ne bi smjeli svjedočiti.
“Greške u koracima” bile su, ipak, neminovne, a najznačajnija je želja da se video snimcima dokumentuje poraz “Turaka” i trijumf srpske nadmoći.
Matrica zločina je bila poznata od 1992. Genocid u Srebrenici bio je jasno nagoviješten. Predočavano je organima UN-a šta će se desiti u slučaju prepuštanja agresoru bilo koje njihove (UN) sigurne zone. Sigurne zone su, u ostalom, radi toga i formirane, da se spriječe masovni zločini, praktikovani, dokumentovani i registrovani od 1992.
Na kraju sam Mladić je 11. jula 1995. u vidu prijetnje jasno rekao šta će uraditi. Međutim, ono što je rekao za Holandski bataljon, kao i za taoce ranije, bio je samo blef. Jasno je rekao da će uništiti stanovništvo sigurne zone UN-a Srebrenice ili bar muške stanovnike od 16 do 65 godina.
Najviši funkcioneri aparata UN-a opstruirali su postupke UN-a, za koje sami nisu imali političke volje i za što nisu imali saglasnost njihovih vlada.
Mnogi su znali za genocid: žrtve, počinioci, organi Ujedinjenih nacija, svaki vojnik UNPROFOR-a, novinski izvještači sa ratišta u Bosni i Hercegovini, brojne obavještajne službe, odgovorni u vladama mnogih, posebno u Bosni i Hercegovini angažovanih država.
Iskustveno saznanje iz proljeća i ljeta 1992. i kasnije ukazuje na pravilnosti u izvršenim zločinima, posebno genocidu: svakom zločinu, svakoj genocidnoj radnji u svakom mjestu predhodila je nasilna oružana okupacija mjesta i nasilno preuzimanje vlasti, uz primjenu oružane sile. U pravilu sila je bila nesrazmjerna u odnosu na bilo kakav oblik i stepen otpora, pri čemu je ostvarivanje cilja - zauzimanje (određene) teritorije pratilo enormno velike civilne žrtve i veliku materijalnu štetu.
Tako je bilo u Bijeljini, Zvorniku, … Foči i u Višegradu, u svakom okupiranom naselju, selu.
U globalnoj ocjeni događaja na Balkanu na kraju XX stoljeća, posebno u Bosni i Hercegovini, Organizacija ujedinjenih nacija zauzela je potpuno pogrešan stav, pogrešno ocijenila karakter sukoba i prirodu zločina, posebno insistirajući, pored ostalog, na izjednačavanje žrtve i zločinca (i agresora), što je tragično, nemoralno i zločin sam po sebi. Sve to je uslovilo da je ta organizacija u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća nastojala da se pogrešnim potezima izvuče iz ove katastrofe, u koju je svojim nerazumnim odlukama i postupcima dovela sebe i svijet.
Aparat Ujedinjenih nacija u takvom sastavu i tako organizovan nije ostvarivao svoj osnovni zadatak - zaustavljanje agresije i spriječavanje masovne viktimizacije, ipak je težio da ostavi utisak “da se nešto radi”. Kao odgovor na predloženu nebulozu (“neka psihološka akcija - umjesto vojne”) višeg savjetnika specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a, Sekretarijat je izašao sa svojim “konceptom koji bi ‘sigurnim zonama’ pružao uvjerljiviju zaštitu”, [102] ali nikada nije pružio stvarno uvjerljivu zaštitu. Analizirajući “događaje” u Srebrenici, generalni sekretar je “s bolom” uvidio promašaje Ujedinjenih nacija u sprovođenju svog mandata (humanitarne operacije), povjerenog Ujedinjenim nacijama “da odvrate napade na ‘sigurne zone’” , i neuspjeh politike sigurnih zona. [103] “Sistematskoj i bespoštednoj kampanji kakvu su vodili Srbi” humanitarne operacije UN-a nisu bile prepreka, već “instrument za postizanje njihovog cilja”. Komanda UNPROFOR-a nije bila fleksibilna “da se mandat prilagodi situaciji na terenu i da se preduzme briga za slanje odgovarajuće snage pod odgovarajućom strukturom”. [104]
Rasvjetljavajući “procese koji su uticali da se same Ujedinjene nacije nađu u julu 1995”, suočene sa tim “šokantnim događajima”, generalni sekretar je ukazao i na postojanje odgovornosti - “i mi iz UN-a dijelimo odgovornost” , te istakao da nije nastojao da odvrati “kritike usmjerene na Sekretarijat UN-a” .[105]
Odgovornost evropske i međunarodne zajednice za neadekvatno reagovanje na genocid u Bosni je očigledna. Ujedinjene nacije su, nažalost, doživjele najveći fijasko u odnosu na proklamovane principe, vrijednosti i ciljeve ove organizacije. Evropa i svijet su se pretvarali da štite ljudska prava. Zbog Bosne, kako je 27. jula 1995. pisao Tadeusz Mazowiecki, “na kocki su sama stabilnost međunarodnog poretka i principi civilizacije”. [106]
Politika Sjedinjenih Američkih Država prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima na kraju XX stoljeća karakteristična je po kolebanju i nedostatku političke volje. Umjesto da zaustave agresiju i spriječe genocid, Sjedinjene Američke Države su “postavile svoju humanitarnu pomoć kao centralnu tačku svoje politike i hvalisale se da su pojedinačno najveći donator pomoći Bosni”. [107] Istovremeno američki pregovarači su vršili pritisak na Vladu Republike Bosne i Hercegovine da prihvati podjelu Republike. [108]
Administracija SAD-a je, nažalost, i iz političkih i iz strateških interesa, poricala genocid u Bosni i Hercegovini, uporno odbijajući da kvalifikuje srpske napade kao oružanu agresiju i teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava kao genocid, što je za mnoge, uključujući i Marshalla Harrisa, izvršnog direktora Vijeća akcija za mir na Balkanu, predstavljalo “zabrinjavajući i neprihvatljiv element američke politike. Dok su pravnici Ministarstva vanjskih poslova i zvaničnici od karijere bili uvjereni da je u pitanju genocid, administracija SAD-a je donosila političku odluku, ne samo da se ne poziva na Konvenciju UN o genocidu, već, također, da se u opisu srpskih zvjerstava ne upotrebljava riječ ‘genocid’ - bez političke kvalifikacije. U skladu sa tim, čelnici administracije su navodili, raznoraznim terminima, da se srpski zločini ‘graniče sa genocidom’, da su ‘ravni genocidu’, ili da čine ‘djela genocida’”. [109]
Nazvati to genocidom značilo je, po Marshallu Harrisu, “da postoje žrtve, a ne ‘zaraćene strane’ u ‘građanskom ratu’, podstaknutom ‘prastarom etničkom mržnjom’, čiji su rezultat ‘zvjerstva na svim stranama’. To bi, također, značilo da imamo moralni imperativ da spriječimo genocid, ako je potrebno silom, uključujući dopuštanje prava Bosancima na samoodbranu. Administracija je uvijek bila na oprezu da bi se rastočio pristisak za poduzimanjem akcije, a priznavanje genocida bi stvorilo jedan od najvećih pritisaka”. [110]
Zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova SAD-a su pokušali umanjiti značaj nalaza Međunarodnog suda pravde od 8. aprila 1993. o uvođenju privremenih mjera zaštite, navodeći da nema “nikakvog dokaza da su djela genocida zapravo počinjena” i da Sudsko rješenje ne “dovodi u pitanje tekući embargo na oružje cijeloj ili dijelovima Jugoslavije ili autoritet Vijeću sigurnosti da nametne takav embargo”. [111]
Zbog neslaganja sa neefikasnom i kontraproduktivnom politikom SAD-a prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima četiri službenika Ministarstva vanjskih poslova su iz protesta, kao gest nezadovoljstva prema aktuelnoj politici, dali ostavke. George Kenney, vršilac dužnosti glavnog službenika za Jugoslaviju, dao je ostavku za vrijeme administracije Georgea Bush-a - 25. avgusta 1992, navodeći neophodnost ukidanja embargo na oružje. Marshall Harris je 4. avgusta 1993. podnio ostavku, obavjestivši državnog sekretara Christophera da ne može vršiti funkciju u Ministarstvu vanjskih poslova, “koje prihvata nasilno komadanje jedne evropske države i što neće djelovati protiv genocida i srpskih zvaničnika koji ga vrše”. U toku dvije sedmice Stephen Walker (analitičar u istraživačko-obavještajnom odsjeku) i Jon Western (službenik za Hrvatsku) su podnijeli ostavke iz prethodno navedenih razloga. Početkom avgusta 1994. Varen Cimmerman je napustio službu. [112]
Republiku Bosnu i Hercegovinu su u Parizu 14. decembra 1995, u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom (Opštim okvirnim mirovnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini u Daytonu, 21. novembra 1995.), tvrdi Profesor F. Boyl, “iskomadale Ujedinjene nacije, Evropska unija i države njene članice, Sjedinjene Američke Države, Rusija i mnoge druge prisutne države”. Ta “egzekucija države članice UN-a, sankcionisana od strane tih istih UN-a”, prekršila je “fundamentalne principe međunarodnog prava koji se nalaze u Povelji UN-a, Nirnberške principe, Konvenciju o genocidu, četiri Ženevske konvencije i njihova dva dodatna protokola, Konvenciju o rasnoj diskriminaciji, Konvenciju o apartheidu, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima”, zatim “dva Rješenja o zaštiti koje je izdao Međunarodni sud pravde u korist Bosne i Hercegovine, 8. aprila 1993. i 13. septembra 1993. Ovo drugo Rješenje Međunarodnog suda pravde zakonski zabranjuje takvu podjelu Bosne i Hercegovine glasanjem trinaest prema dva”. [113]
“Nihilističko cijepanje Bosne”, po Boylu, “pokazuje da se tekući režim međunarodnog prava i organizacija koje se uspostavile Sjedinjene Američke Države i Evropa, kao direktan odgovor na genocidne užase Drugog svjetskog rata, nalazi u procesu postepenog ali nepopravljivog raspada”. [114]
Bosna je, tvrdi Boyl, “žrtvovana makijavelističkom bogu sebičnosti na oltaru politika velikih sila”. S tim u vezi, on kao primjer navodi da su “velike evropske sile 1938. učinile istu stvar Čehoslovačkoj u Minhenu (München). Podjela tog naroda nije tada donijela mir Evropi. Podjela Republike Bosne i Hercegovine neće sada donijeti mir Evropi”, [115] zaključio je Boyle.
Očigledno, Zapad nije blagovremeno preduzeo adekvatne mjere, radnje i postupke, kako bi zaustavio uništavanje države Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka (muslimana) na kraju XX stoljeća, kada su, u skladu sa velikosrpskom fašističkom ideologijom, politikom i praksom, genocidnog karaktera, kao i velikohrvatskom, izvršena najsvirepija krivična djela viđena u Evropi od Drugog svjetskog rata, od vremena kada su nacisti pokušali da istrijebe Jevreje. Njihovu težinu pojačava obećanje političara dato nakon strahota holokausta da se takvi zločini “nikad više” neće dopustiti. SAD i vodeće (zapadne) evropske sile (Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija), manipulišući međunarodnom politikom i međunarodnim institucijama, nisu bile spremne da prihvate činjenice o genocidu u Bosni i Hercegovini, što pokazuje odsustvo političke volje da pravovremeno, adekvatno i efikasno djeluju u suzbijanju i zaustavljanju genocida; ublažavale su i umanjivale zločin genocida nad mirnim, nenaoružanim, nemoćnim Bošnjacima, autohtonim evropskim narodom; ravnodušno su posmatrale zločine dok su (iz)vršeni i nagradile srpsku agresiju podjelom Republike Bosne i Hercegovine, što, također, samo po sebi predstavlja zločin. Zapadne vlade, bez odgovarajućeg moralnog autoriteta i zbog nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti žrtava genocida, nisu bile odlučne u hapšenju i kažnjavanju najodgovornijih zločinaca. Zapad je, imajući snagu i moć, propustio da brani Bošnjake i principe civilizacije.
OUN nije zaštitila R Bosnu i Hercegovinu - svoju članicu, žrtvu oružane agresije i genocida. Umjesto toga, Vijeće sigurnosti, nažalost, služeći interesima velikih sila, ne samo što je propustilo da brani Bosnu, već joj je uskratilo neotuđivo pravo da se brani od agresije i genocida. Žrtve genocida su bile lišene prava na samoodbranu embargom na oružje. Nametnut (SFR) Jugoslaviji, a ne Republici Bosni i Hercegovini, embargo je bio nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio jednu suverenu zemlju, članicu UN-a, njenog prirodnog prava na samoodbranu.
FussNote:
73]Konvencija..., član I.
74]NATO udari po srpskom agresoru i njihovim kolaboracionistima, s kraja avgusta i početka septembra 1995, nisu spriječili genocid u Bosni i Hercegovini. Da je ta akcija uslijedila u proljeće ili ljeto 1992. genocid nad Bošnjacima bi bio spriječen.
75]A. Kaseze, MEĐUNARODNO KRIVIČNO PRAVO, Beograd 2005, str. 3.
76]A. F. Boyle, BOSANSKI NAROD OPTUŽUJE ZA GENOCID: POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE u Predmetu BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE RADI SPREČAVANJA I KAŽNJAVANJA ZLOČINA GENOCIDA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo 2000, str. 183.
77]Isto.
78]REZOLUCIJE VIJEĆA SIGURNOSTI UN O BOSNI I HEERCEGOVINI, Press centar A RBiH, Sarajevo 1995, str. 21; F. Boyle, nav. dj., str. 190.
79]F. Boyle, nav. dj., str. 191.
80] Isto.
81]Isto, str. 191-192.
82] Isto, str. 192.
83]Isto, str. 193.
84]Isto, str. 26.
85] Isto, str. 25.
86] Isto, str. 29.
87]G. Nice, PRIZNANJE BILJANE PLAVŠIĆ KORISTILO JE SAMO NJOJ, DANI, 19. novembar 2009, str. 32-36.
88] Isto, str. 33.
89]“IZVJEŠTAJ O SREBRENICI”, Izvještaj Generalnog sekretara UN-a prema Rezoluciji Generalne skupštine 53/35 (1998.), 15. novembar 1999, S. Čekić - M. Kreso - B. Macić, GENOCID U SREBRENICI, “SIGURNOJ ZONI” UJEDINJENIH NACIJA, JULA 1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2000, paragraf 494, str. 254.
90]Isto, paragraf 495, str. 255.
91] Isto, paragraf 496, str. 255-256.
92]Isto, paragraf 497, str. 256.
93]Isto, paragraf 498, str. 256.
94] Isto, paragraf 499, str. 257.
95] Isto, paragraf 500, str. 257-258.
96] Isto, paragraf 501, str. 258.
97]Isto, paragraf 502, str. 258.
98] Isto, paragraf 503, str. 258-259.
99] Isto, paragraf 504, str. 259.
100]Isto, paragraf 505, str. 259. Sadržaj “Izvještaja o Srebrenici”, po ocjeni generalnog sekretara, “postavlja u minucioznom, sistematičnom, iscrpnom i, nakon svega, potresnom opisu, pad Srebrenice u užas bez primjera u historiji Evrope od Drugog svjetskog rata”. Pozivajući sve zainteresovane “da pažljivo prouče Izvještaj” i “puste da činjenice govore same za sebe”, generalni sekretar je konstatovao: “Ljudi koji su optuženi za ovaj zločin protiv čovječnosti podsjetili su svijet, a posebno Ujedinjene nacije, da zlo postoji u svijetu. Naučili su nas, također, da globalno zalaganje Ujedinjenih nacija da okonča sukobe ne sprečava moralno rasuđivanje, već, naprotiv, čini ga potrebnim”. U tom smislu, on je stavio “svoj izvještaj o padu Srebrenice pred Generalnu skupštinu i pred svijet” (Isto, paragraf 506, str. 260).
101]Isto.
102] Isto, paragraf 139, str. 88-89.
103] Isto, paragraf 5, str. 23.
104]Isto, paragraf 493, str. 254.
105]Isto, str. 5.
106]* * * ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA ZA VRIJEME AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU 1991.-1995, Dokumenti i svjedočenja I, knjiga 2, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, Sarajevo 1999, str. 196-200. Tadeusz Mazowiecki je, zbog neaktivnosti UN-a u sprečavanju genocida u Bosni i nedostatka dosljednosti i hrabrosti međunarodne zajednice pred zauzimanjem “zaštićenih zona” UN-a, Srebrenice i Žepe, i genocidom nad Bošnjacima, podnio ostavku na položaj specijalnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava, o čemu je 27. jula 1995. obavijestio predsjednika Komisije za ljudska prava UN-a u Ženevi i generalnog sekretara UN-a, Boutrosa Ghalia, i iznio razloge ostavke.
Mazowiecki je “događaje” u Srebrenici i Žepi ocijenio kao prekretnicu u “razvoju situacije u Bosni” i u odnosu Evrope i svijeta prema Bosni. Međutim, on nije bio uvjeren da će se prekretnica dogoditi, zbog čega je i dao ostavku, jer nije mogao nastaviti “učešće u pretvaranju da se štite ljudska prava”.
Polazeći od ocjene da se “kršenje ljudskih prava otvoreno nastavlja”, te da se zločini vrše brzo i brutalno, za razliku od reakcije međunarodne zajednice, koja je spora i neefikasna, Mazowiecki, umjesto opisivanja zločina, ukazuje i upozorava na potrebu shvatanja stvarne prirode zločina u Bosni, na jednoj, i odgovornosti međunarodne zajednice za “vlastitu budućnost u reagovanju na njih”, na drugoj strani. Stabilnost međunarodnog poretka i principi civilizacije su zbog Bosne na kocki, piše Mazowiecki.
107]F. Boyle, nav. dj., 23-24. SAD je u BiH investirala oko 15 biliona USA dolara “za podršku snaga za održavanje mira” (M. K. Albright - W. S. Cohen, PREVENTING GENOCIDE: A BLEUPRINT FOR U. S. POLICYMAKERS, United States Holocaust Memorial Museum, Washington 2008, nav. dj., str. XX)
108]F. Boyle, nav. dj., str. 24.
109] Isto, str. 32; S. Power, A PROBLEM FROM HELL: AMERICA AND THE AGE GENOCIDE, New York 2002, str. 358 i dr.; M. Mennecke - E. Markusen, THE INTERNATIONAL CRIMINAL TRIBUNAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA AND THE CRIME OF GENOCIDE, u: GENOCIDE: CASES, COMPARISONS AND CONTEMPORARY DEBATES, The Danish Center for Holocaust and Genocide Studies, Copenhagen 2003, str. 296.
110]F. Boyle, nav. dj., str. 32. Na doručku u State Departmentu, 28. aprila 1993, kojem je prisustvovao i Marshall Harris, Eli Wiesel je priznao da je to imperativ. Peter Tarnoff, trećerangirani zvaničnik State Departmenta, složio se s Wieselom, pri čemu je “upozorio da bi, ako predsjednik Clinton pokuša i ne uspije sa intervencijom u Bosni, to bio promašaj za cjelokupno predsjednikovanje. Tada je savjetnik State Departmenta i bivši senator Timothy Wirth ustvrdio da je ‘opstanak krhke liberalne koalicije, prestavljene u ovom predsjedničkom mandatu’ bio veći rizik nego bilo koja moralna obaveza za intervencijom” (Isto, str. 32-33).
Takav način rezonovanja, po Marshallu Harrisu, “naravno, postavlja čovjeka u dilemu odakle da počne sa američkim vođstvom po pitanju ovog problema. To, također, tjera čovjeka da se zapita gdje će se bosanska kriza završiti. Međutim, nije se potrebno prepustiti mašti da bi se saznalo šta se desilo u Bosni i šta su Sjedinjene Države činile ili nisu činile. Sve je sasvim jasno. Nakon konfuzija, obmana i izgovora, naše vođe su razgolićene, ostaje čist dokaz gole agresije i skoro nezamislive brutalnosti. Mi moramo nastaviti sa predočavanjem putem Međunarodnog suda pravde, pisane riječi, novinarskih kamera i svim drugim sredstvima” (Isto, str. 33).
111] Isto, str. 24. U pismu državnom sekretaru Christopheru, Walker je, između ostalog, napisao: “Genocid se vrši u Evropi ….., a međunarodna zajednica sjedi i gleda” (H. Karčić, Četiri zaboravljene ostavke, Oslobođenje, POGLEDI, 12. septembar 2009, str. 35).
112]Isto, str. 29-30; H. Karčić, nav. dj., str. 35. Navedene ostavke se, piše Hamza Karčić, smatraju “najvećim izražavanjem neslaganja sa aktuelnom politikom od Vijetnamskog rata, dok Samantha Power (čija knjiga ‘Problem iz pakla’ /A PROBLEM FROM HELL: AMERICA AND THE AGE OF GENOCIDE - prim. S. Č./ sadrži detaljniji opis ovih događaja) naglašava da je ovo najveći broj ostavki o datom vanjsko-političkom problemu u historiji State Departmenta. Pored toga, u svojim pismima ostavke, ovi službenici koristili su termin genocid (Kenney, Harris, Walker) u opisu prirode zločina u BiH i naglašavali su neophodnost aktivnije intervencije. Kumulativni efekt ovih ostavki bio je značajan” (H. Karčić, nav. dj., str. 35).
113] F. Boyle, nav. dj., str. 36.
114] Isto.
115] Isto.