Enver ĆOROVIĆ: Prostori Bosne i Sandžaka su bili gusto naseljeni stotinama godina prije dolaska Slovena na ove prostore, o čemu piše dr. Ibrahim Pašić u studiji »Predslavenski korjeni Bošnjaka«, a zapisano je i u »Rimskim hronikama«, da su se u Bosni u I vijeku n.e. vodile borbe sa lokalnim stanovništvom.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine Sandžak je izdvojen iz Bosne kao svoje matice i time raniji Novopazarski Sandžak, jedan od sedam koliko ih je bilo u tadašnjem Bosanskom vilajetu, ostao je i dalje da postoji i kao takav prihvaćen je u međunarodnim organizacijama i međunarodnoj diplomatskoj korespodenciji.

Sve do tada ovaj prostor bio je dio srednjovjekovne Bosne, bosanskog vilajeta, pašaluka a ljudi su se iskazivali Bošnjacima. Brojni su pokušaji i organizovano činjeni da se otude od svoje matice, ali su oni kao Bošnjaci uporno istrajavali.

Sandžak je prirodna saobraćajnica od Sarajeva prema Istanbulu, kroz koji je prolazila čuvena carska džada, u koji se s juga ulivao dubrovački drum.

Na sandžačkim prostorima živjelo je stanovništvo iste ili slične genetske osnove i sličnih duhovnih i psiholoških karakteristika. Jednima i drugima najčešće je zajednička ilirska osnova.

O Bošnjacima se godinama sa istoka i zapada fabrikuju raznorazni falsifikati. Što se tiče bošnjačkog identiteta treba jasno naglasiti da Bošnjaci nikada nisu bili ni Srbi ni Hrvati.

Prostori Bosne i Sandžaka su bili gusto naseljeni stotinama godina prije dolaska Slovena na ove prostore, o čemu piše dr. Ibrahim Pašić u studiji »Predslavenski korjeni Bošnjaka«, a zapisano je i u »Rimskim hronikama«, da su se u Bosni u I vijeku n.e. vodile borbe sa lokalnim stanovništvom.

Nema ni jednog slovenskog plemena sa imenom Bošnjak ili Bosanac niti se može izvesti ta riječ iz slovenskog jezika.

O ovome svjedoče i najnovija istraživanja radena u Švajcarskom institutu za DNK u Ženevi stanovnika Bosne, gdje je ilirski etnoelement zastupljen sa 40% čak veći nego i samih Albanaca. Rezultati švajcarske »Igneae« su egzatni i novijeg su datuma.

Ovdje se može postaviti pitanje a jezik?
Pa uticaji kultura su učinili svoje, u sjevernoj Americi više od 300 miliona ljudi govori engleski iako nisu Englezi i nema više lokalnih jezika. U Indiji i Pakistanu je službeni jezik engleski, u sjevernoj Africi je službeni jezik francuski itd.

Stećak Bosna u 17. stoljeću Sandžački gradovi Pljevaljski muftija Mehmed Šemsikadić Plavsko-gusinjske gazije: Ali-paša i Jakup Ferović

Na prostoru Bosne i Sandžaka bogumilstvo je cvjetalo oko 400 godina. Najočitiji i najmasovniji materijalni dokaz bogumilstva srednjovjekovne Bosanske Crkve jesu stećci. Ispod stećaka su se sahranjivali pripadnici Bosanske Crkve, kako starješine tako i obični vjernici.

Stećak je kulturni biser srednjovjekovne Bosne a nalazimo ih u centralnoj Bosni sjeverozapadnom Sandžaku, zapadnoj Crnoj Gori i Hercegovini.

I sada se pokušavaju falsifikovati i iskriviti stvari pa Dubravko Lovrenović hrvatski historičar, pokušava prisvojiti Stećke kao isključivo hrvatsku kulturnu baštinu što je naravno nije tačno.

Dolaskom Turaka, nekadašnji bogumili su masovno dobrovoljno prihvatili islam kao svoju religiju.

Da se vratimo opet na odluku Berlinskog kongresa i riješenosti sanđačkih Bošnjaka u odbrani Bosne od Austrijske okupacije od jula do septembra 1878 godine.

Bošnjaci Sandžaka bili su među onima koji su inicirali i organizovali odbranu. U tome je prednjačio ondašnji pljevaljski muftija Mehmed Vehbi ef. Šemsikadić koji je zajedno sa šejhom i mudderisom Gazi Husrev-begove medrese Mahmud ef. Jamakovićem i imamom Begove džamije hadži Abdulah ef. Kaukčijem, pripremio peticiju, programskog karaktera, koja je potpisana od građana Sarajeva.

Nosila je naziv Itifaknama a označavala je »Ugovor o snazi i savezu«. Juna 1878. godine putem Nikšićkih muhadžera, predata je tadašnjem bosanskom valiji Mehmed-paši sa zahtjevom da preda vlast novoizabranom Narodnom odboru i da napusti Bosnu i Hercegovinu. Bio je to posljednji valija u bosanskom vilajetu i kraj osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini.

Sarajevo je postalo centar otpora a muftija Šemsikadić je svojim odlučnim patriotskim govorima plijenio mase i bio je prihvaćen kao njihov tribun.

Navodimo dvije od četiri pjesme koje se pjevaju u narodu o muftiji Šemsikadiću a koje je zabilježio mr. Avdija Avdić u svojoj knjizi.

San zaspao Mehmed-beg
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
"Što si, sine, prispao,
-dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
-sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!"

I pred njima jezdi sandžački muftija…

Odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
išle djevojke na kule visoke, of, aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji džada plaha
to prolaze čete mladih Sandžaklija
i pred njima jezdi sandžački muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepšeg junaka još vidjela nije,
od kad Drina teče, od kad sunce grije, of, aman, aman!


Sandžački junak muftija Šemsikadić pošao je iz Sandžaka sa svojim odredom od 4000 boraca koji je kasnije narastao na 30,000 boraca.

Vojska se kretala preko Boljanića, Čajniča, Goražda i Glasinca gdje su joj se pridružili Bošnjaci iz istočne Bosne te je ona tako uvećana stigla u Sarajevo 04.avg.1878. godine.

Poslije kraćeg boravka u Sarajevu, vojska kreće preko Kladnja ka Tuzli.

Prema Tuzli je napredovao austrijski general Sapari sa svojom XX divizijom nakon što je razbio otpor kod Gračanice cilj mu je bio da odvoji sjeveroistočnu Bosnu. Rano u sabah 08. avgusta muftija Šemsikadić je stigao u Donju Tuzlu. Grad je bio opustio, a tuzlanski prvaci demoralisani pred nadmoćnim neprijateljem razmišljali su o predaji. Dolazak muftije sa vojskom sve je ohrabrio i preokrenuo. On je konsolidovao odbrambene snage i nakon dva dana žestokih borbi odbranio je Tuzlu.

I dok se Šemsikadić uspješno nosio sa daleko nadmoćnijim neprijateljem stiže mu vijest da se u Sarajevu neki krugovi dogovaraju o sporazumu sa Austrijancima. Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gaze zemljom, šalje im brzojav sljedeće sadržine:

»Ćujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. No čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati«.

Ovaj odred je najviše bitaka vodio između Gradačca i Doboja nanoseći agresoru teške gubitke. Puna 33 dana odolijevao je do zuba naoružanoj i znatno brojnijoj Austrougarskoj vojsci koja je u ovom ratu izgubila 6000 vojnika i oficira.

Međutim pod pritiskom daleko nadmoćnijeg neprijatelje donijeta je odluka da se odred povuče prema Sandžaku sa ciljem da spiječi njegovu okupaciju.

Okolnost da je za komadanta bosanske vojske izabran Smail beg Selmanović, također iz Pljevalja, upućuje na zaključak da su se Bošnjaci Sandžaka ne samo smatrali i osjećali sastavnim dijelim bošnjačkog nacionalnog identiteta već da su bili prihvaćeni i da su dobijali najodgovornije položaje.

U istom periodu u plavsko-gusinjskom dijelu Sandžaka udaljenog od Sarajeva 300km, Bošnjaci na čelu sa glasovitim sandžačkim gazijom Ali pašom Šabanagićem - Gusinjskim uz podršku albanskih plemena Hota, Gašija, Rugovaca i dr. žestoko se suprostavljaju odluci Berlinskog kongresa da se ovi krajevi pripoje Crnoj Gori.

Ovo je jedinstven primjer u historiji da se jedan narod bez naoružanja, vojne organizacije; organizovan u seoskim i brastveničkim četama nakon osamnestomjesečnog suprostavljanja zahtjevu velikih sila da ustupe teritoriju i u dvije bitke kod Nokšića i Murine do nogu potuče regularne crnogorske vojne formacije.

Historičar R.V.Vešović navodi da je Nokšićka bitka jedan od najtežih poraza crnogorske vojske a po izjavi Le Rea, francuskog konzula u Skadru, crnogorska strana je u toj bici izgubila 700 boraca.
U svom pobjedničkom zanosu plavsko-gusinjski Bošnjaci (i Albanci) su pjevali rugalicu koja se i danas prenosi:

»Plav se sprda sa sedmero Brda,
a Gusinje s knjazom na Cetinje« .

Velike evropske sile bile su primorane da odustanu od primjene Berlinskog sporazuma na ovom prostoru i da na račun Plava i Gusinja, Crnoj Gori dodijele Ulcinj i Zabojanu.

Ovo je poučan primjer o sposobnosti jednog naroda da vodi neravnopravnu borbu sa daleko nadmoćnijim neprijateljem, kada postoji svijest i odlučnost da se u takvoj borbi istraje.

Korištena literatura:
Nacionalno biće Bošnjaka Sandžaka, prof.Rizo Gruda, Novi Pazar 2002.
Predslovenski korjeni Bošnjaka, dr. Ibrahim Pašić, Sarajevo studija
Sandžak porobljena zamlja, Harun Crnovrsanin, Nuro Sadikovic, Zagreb 2
www.zemljabosna.com