Ferid Ferko ŠANTIĆ: Bošnjak do Bošnjaka, džematile, zajedno, rame uz rame, saf iza safa, bir i birluku, tj. ko jedan i jedinstveno. E sad, je li mi to na našem lijepom namazu „nešta spremamo“ kako napisa onaj, na početku ovog texta, citirani katil? Spremamo ali šta. Spremamo, prvo našu dušu i tijelo da podnesu sve ovodunjalučke belaje. Spremamo naš um i razum da ne zaborave ko smo, šta smo, odakle smo, kamo nam se je vraćati... Spremamo...

Nijet mi je da utefterim nešto lijepo, nešto birindži a moram započeti sa jednim kaharnim, čemernim podsjećanjem. Naime, u jednom dokumentu iz 1942. god. ostalo je zabilježeno kako zlikovački komadant Draža Mihailović šalje upute svojim zločincima:

«Ne dozvolite Turcima da se sakupljaju u tim njiovim bogomoljama. Ko zna šta nam na tim okupljanjima mogu pripremiti...»

Gledajući prelijepe fotose snimljene ovih dana u Bosni, koji se odnose na ono što jednom u godini donosi Sultan među mjesecima, tj. Ramazan, na um mi je pala sadržina ovog dušmanskog dokumenta. Napisat ću vam i zašto. Na prvom fotosu vidi se džamija u podrinjskom povratničkom selu Pobuđe kod Konjević Polja, skromna, lijepa...



U iftarski vakat Bošnjaci su se sakupili, sa po dvije hurme i maštrafom himbera se iftarili a potom akšam-namaz klanjali. Zna se da je akšam-namaz kratak po svojem trajanju pa se ubrzo nakon namaza, gore na mafili, sjelo za iftarsku sofru.



A na sofri, postavljenoj ne na hastalima nego na jemeknoj prostirci, raširenoj po ćilimu džamijskome, sve jemek do jemeka, jelo do jela. I somuni i čorbe i pite i mesa, bezbeli, i voćke za zasladu. Ammmmaaaaa, i na ovome, kao i na svim iftarskim zijafetima, iftarskim gozbama bilo je svega, od jahnije do hošafa, što bi se reklo.



Nakon iftara uslijedio je sohbet a potom, u jacijski vakat, teravih-namaz, odnosno teravija kako se, jezikom bosanskim, najčešće kaže.



Bošnjak do Bošnjaka, džematile, zajedno, rame uz rame, saf iza safa, bir i birluku, tj. ko jedan i jedinstveno. E sad, je li mi to na našem lijepom namazu „nešta spremamo“ kako napisa onaj, na početku ovog texta, citirani katil? Spremamo ali šta. Spremamo, prvo našu dušu i tijelo da podnesu sve ovodunjalučke belaje. Spremamo naš um i razum da ne zaborave ko smo, šta smo, odakle smo, kamo nam se je vraćati... Spremamo...



Posebno je sultanski bilo, ovog sultanskog mjeseca i u Bakarevoj džamiji, odnosno u Džamiji Hadži Sinan Kečedžije koja pripada najstarijim sarajevskim džamijama.



Svakog ramzanskog dana prilaz do ove džamije bio je posut đulbeharom, tj. ružinim cvijetovima. Kao i u drugim džematima i ovdje je majka evlad svoj, šćerkicu svoju u džamiju povela.


Bezbeli, jer znalci kažu da dijete slast pripadanja islamu najbolje osjeti, doživi, anlaiše, tj. shvati onda kad na namazu vidi svojeg babu i majku, onda kad u džamiji vidi svoje roditelje.
A riječ džamija u svojem izvornom obliku ima značenje mjesto okupljanja. Već šest vijekova Bošnjaci se okupljaju u svojim džamijama i okupljat će se do dana sudnjega. Ali što se to onda dušmani naši plaše tog našeg okupljanja, našeg namaza, što se plaše naše džamije, našeg mesdžida, našeg..., naše...? Odgovor na ovaj suval, tj. na ovo pitanje najbolje znaju oni ali znamo ga i mi. Odgovor je u tome da naši dušmani dobro znaju da naš birluk, naše jedinstvo u džematu znači i sve druge birluke, sva druga naša jedinstva. Otud i ona naša bošnjačka pouka: Jaki smo onoliko koliko smo bir.

Zbog toga su dušmani naši uvijek nastojali da razbiju naš birluk, naše jedinstvo, naše džemate i u tome su, na žalost na pojedinim prostorima i u pojedinim vaktovima, uspjevali. Uvijek su uspijevali naći ko je kakve Abdiće, Ugljanine, Tihiće, Ljajiće, Zilkiće, Daciće, Rastodere... No, te poltrone narod bošnjački je znao prepoznati i odbaciti. Bar je do sad tako bilo. Da li će tako biti i u ovom našem vaktu? Hoće, inšAllah!

Neka su vam mubarek dolazeći bajramski blagdani

BAJRAM BAREĆOLA
BAJRAM MUBAREKOLA
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN