Harun HODŽIĆ: Pokušao što je bilo u mojoj moći da unesem raspoloženja u sobu, što šalom što dersovima, što je bilo na početku sa prezirom posmatrano jer je među osobljem bilo dosta nemuslimana. Ali veoma brzo se ispostavilo da moje prisustvo u toj sobi donosi i rezultate, živost pacijenata je povećana čak jedan od ljekara je tvrdio da se brže opravljaju. Tako je dr. Jadranko Jelić skoro svako veče ostajao do kasno sa nama u sobi i samnom vodio duge razgovore o vjeri u Boga i potrebi oslanjana na Njega u teškoj situaciji.

Po procjeni ljekara i prvim vizitama operacija na mojoj ruci je uspjela, na leđima je svakako bila bezopasna površinska rana. Tako da sam ohrabren ustao već prvo jutro i sa drijenom u rukama krenuo u obilazak prostorija bolnice u kojoj sam bio smješten.

Bolje reći bolnica koja je nekad bila renomirana klinika za dijalizu i presađivanje bubrega pretvorena je u Vaskularnu hirurgiju na čijem čelu je bio uvažni prof. dr. Fuad Šisić. A već pomenuta intenzivna njega je bila nekad prostorija vešeraja, a restoran vjerovatno nekakva ostava. Zašto je to tako?

Zlotvori koji su svakodnevno tukli Sarajevo granatama, tukli su i po bolnicama, porodilištima, mezarijima i grobljima gdje su poginuli ukopavani... Apsolutno nije bilo ni jednog mjesta u Sarajevu koje je moglo barem na trenutak biti sigurno, tako su se sve prostorije u bolnici koje su mogle dati bilo kakav zaklon koristile. I to najviše do prvog sprata, nekoliko spratova iznad je bilo prazno sa vidljivim rupama od patova sa Trebevića i Vraca a i direktnih tenkovskih pogodaka. Iznad podruma u prizemlju bili su smješteni ranjenici koji su izašli iz intenzivne njege, svi hodnici su bili iskorišteni gdje god je krevet mogao biti postavljen a i jedna velika soba u kojoj je bilo desetak pacijenata i to u prilično teškom stanju. U podrumu sam proveo tri dana, i kada sam prebačen u gore pomenutu sobu gdje je bilo desetak pacijenata kreveti su se zbijali da stane još po koji jer je svaki dan dolazilo sve više ranjenih. Mučna atmosfera koja me je tu dočekala, je bila nepodnošljiva. Nekoliko teških ranjenika, a sjećam se trojice u izuzetno teškom stanju, posebno Samir čija je jedna noga čitava od kuka do pete bila u ranama od gelera granate, drugi je bio Borovina isto tako u predjelu nogu ranjen prikovan za krevet nije mogao maći ničim, i jedan Albanac sa dobrinje Krasnići koji je bio tik uz krevet sa Borovinom. Ja sam pokušao što je bilo u mojoj moći da unesem raspoloženja u sobu, što šalom što dersovima, što je bilo na početku sa prezirom posmatrano jer je među osobljem bilo dosta nemuslimana. Ali veoma brzo se ispostavilo da moje prisustvo u toj sobi donosi i rezultate, živost pacijenata je povećana čak jedan od ljekara je tvrdio da se brže opravljaju. Tako je dr. Jadranko Jelić skoro svako veče ostajao do kasno sa nama u sobi i samnom vodio duge razgovore o vjeri u Boga i potrebi oslanjana na Njega u teškoj situaciji. Kada je došlo vrijeme da mi izvade drijen iz ruke i da sašiju još ulaznu i izlaznu ranu na ruci pomislio sam da će me otpustiti, to je bilo negdje peti šesti dan mog boravka.
Odveden sam u operacionu salu i jedan od doktora koji je bio Hrvat upitao me je da li mogu izdržati da mi sašije rane bez anestezije jer su neophodne u težim slučajevima a i veoma malo inekcija za lokalonu anesteziju imaju. A dodao je i jedan malo sarkastičan komentar ‘Vi muslimani se bušite u nekim ritualima’ misleći na neke derviške redove.

Ja sam pristao i pokušavao savladati bol, trebalo je pet konaca uraditi, dva na ruci ulazna i izlazna rana od snajperskog metka i tri konca na leđima. Kada je doktor počeo šiti mene je oblio ledeni znoj a na licu je bio kiseo osmjeh koji sam pokušavao sačuvati i nedati ni jednog trenutka do znanja da me boli, čak šta više kad sam pomislio da ću to bez problema izdražati dok je doktor prišivao ranu na leđima pukla mu je igla i jedan dio ostao u rani. Morao je uzeti pincetu i rovariti po rani da bi ostrugao zakorjeli dio tkiva da bi našao iglu. Ali i pored toga ni jednom nisam dao do znanja da me boli, medicinska sestra koja je stajala pord mene sa čudom je posmatrala i u jednom trenutku čuo sam komentar: ‘Pa ti nisi normalan’! Kada je sve to obavljeno i kada sam dobio odjeću iz baze očekujući da ću sedmi dan biti otpušten, na sastanku ljekara je donešena odluka da me što duže zadrže, jer su se pacijenti sa mnom veoma ugodno osjećali. Tako sam ostao za te uvjete u bolnici više nego dugo cijelih trinaest dana.

Zato vrijeme u posjetu su mi dolazili svi oni koji su me poznavali i čuli su da sam u bolnici posebnu zahvalnost izražavam mojim saborcima iz “Fatiha”, te mom Rušidu kao i porodici Grbo koji nisu žalili da iz svog skromnog izbjegličkog imanja podijele samnom skoro svaki ručak. Oporavak je napredovao nisam dozvolio da se ruka ukruti tako da sam svakodnevno radio vježebe, u Sali podizao krevete pojedinih pacijenata koji su bili u vema lošem stanju što bi izazivalo smijeh i kod njih samih. I danas sa pojedincima iz tih vremena podijelim radost života posebno sa Samirom i Borovinom.