Gojko BERIĆ: Sudbina bjelopoljskog Bošnjaka Ibrahima Čikića daje za pravo onima koji tvrde da se priroda Đukanovićeve pljačkaško-švercerske vlasti nije bitno promijenila. O tome svjedoči i podatak da je u katalogizaciji Čikićeve knjige „Gdje sunce ne grije“, urađenoj u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore, agresija na BiH zamijenjena sintagmom „građanski rat“ |
Oktobar 1994. godine. Dok u Bosni general Mladić nastavlja sa operacijama etničkog čišćenja, kako bi na širokom prostoru koji je kontrolisao Bošnjaka ostalo tek za sjeme, crnogorske vlasti obavljaju u Sandžaku svoj dio posla: u Okružnom sudu u Bijelom Polju vodi se montirani „veleizdajnički proces“ protiv dvadesetjednog sandžačkog muslimana. Optuženi su za pokušaj stvaranja „države Sandžak“ i njenog izdvajanja iz sastava Crne Gore. U sudnicu uvode sedmog po redu među optuženima. Onizak 38-godišnjak krhke građe kreće se nesigurno, kao da pipa po mraku. Skidaju mu lisice. Viši javni tužilac čita optužnicu od 17 tačaka. Optuženom je namijenio ulogu snajperiste, potom specijaliste za rušenje mostova i pruga, te osobe zadužene za evakuaciju stanovništva, i radikalno islamiziranje muslimana sandžačkog područja. Ostale nebuloze nisu vrijedne pomena.
Čovjek na koga se okomila ova politička i sudska perverzija pljačkaško-švercerske vlasti Mila Đukanovića zove se Ibrahim Čikić, iz jedne od najstarijih i najuglednijih muslimanskih porodica u Bijelom Polju. Šta biste pomislili kad bi vam neko rekao da postoji film pod nazivom „Slijepi snajperist“? A Ibrahim Čikić je, medicinski je utvrđeno davno prije nego što je uhapšen dok je u prostorijama Crvenog krsta čekao humanitarnu pomoć, stopostotni invalid. Slijep čovjek. Iako po zanimanju modni krojač, tužilac ga je, kao što se vidi, učinio kvalifikovanim za još čitav niz najrazličitijih poslova, dakako subverzivnih. Čikić je osuđen na dvije godine zatvora, a jedini „dokaz“ koji je tužiocu ostao glasio je: „U kući je držao sliku imama Homeinija i čitao je list Nur.“ Ostala dvadesetorica zaradila su ukupno sto godina robije.
Mnogo godina kasnije Čikić je, po nagovoru svojih crnogorskih prijatelja, počeo pisati knjigu o paklu kroz koji je prošao u istražnim zatvorima u Bijelom Polju i Foči, i dao joj naslov „Gdje sunce ne grije“. Promocija je održana krajem 2008. u Podgorici, a prije dva dana i u Sarajevu. Da nisam zamoljen da i sam kažem nekoliko riječi o Čikićevoj mučeničkoj ispovijesti, možda nikada ne bih ni pročitao ovu knjigu. A kad sam je pročitao, shvatio sam kako je neoprostivo okretati glavu od ovakvih svjedočenja. Jer, Čikić nije pisao samo za sebe, pisao je i za ostale. Knjiga govori o odsustvu pravde, o mučenjima, zloupotrebama vlasti i njenoj zlikovačkoj moći.
Čovjek na koga se okomila ova politička i sudska perverzija pljačkaško-švercerske vlasti Mila Đukanovića zove se Ibrahim Čikić, iz jedne od najstarijih i najuglednijih muslimanskih porodica u Bijelom Polju. Šta biste pomislili kad bi vam neko rekao da postoji film pod nazivom „Slijepi snajperist“? A Ibrahim Čikić je, medicinski je utvrđeno davno prije nego što je uhapšen dok je u prostorijama Crvenog krsta čekao humanitarnu pomoć, stopostotni invalid. Slijep čovjek. Iako po zanimanju modni krojač, tužilac ga je, kao što se vidi, učinio kvalifikovanim za još čitav niz najrazličitijih poslova, dakako subverzivnih. Čikić je osuđen na dvije godine zatvora, a jedini „dokaz“ koji je tužiocu ostao glasio je: „U kući je držao sliku imama Homeinija i čitao je list Nur.“ Ostala dvadesetorica zaradila su ukupno sto godina robije. |
Već na početku svoje ispovijesti Čikić zapisuje: „Svaki zatvorski komandir je priča za sebe i među njima je teško izdvojiti nekoga ko bi bar malo ličio na čovjeka.“ Njegovo čuđenje je tim veće što je riječ o njegovim sugrađanima i dobrim poznanicima. Međutim, vremenom, svoju zaprepaštenost postupcima svojih mučitelja Ibrahim zamjenjuje nepokolebljivom voljom da po cijenu vlastite smrti pobijedi njihovo zlo. Baš kao što je, prije mnogo stoljeća, govorio jedan grčki stoik: „Možeš da me lišiš života, ali ne i da mi izmijeniš dušu.“ Znajući da je potpuno nevin, Ibrahim je nalazio snagu u svojoj istinskoj religioznosti. Njegova tragedija učinila ga je moralnom gromadom, a njegove dželate šljamom. Postao je simbol pobjede dobra nad zlom.
Kad Ibrahim samo jednom kratkom rečenicom opisuje svoj doživljaj zatvorskih komandira i stražara, on zapravo otvara veliku temu zla. Postoji u ljudima neka opaka energija nasilja. Ali, nasilje postoji i izvan ljudi, u političkim sistemima, običajima, čak i u religiji. Ibrahim se suprotstavio nasilju na svoj način, ali misionari altruizma nisu sami u stanju ukinuti nasilje koje se provodi u ime i po nalogu države. Kad se nasilje organizuje na nivou države, kako su to činili fašistički nacionalizam i staljinistički komunizam, ono prerasta u državni teror. U bliskoj prošlosti to je na svoj način prakticirao Miloševićev režim. Kada je svojom knjigom posvjedočio o prirodi srpsko-crnogorskog državnog terora, vlast osamostaljene Crne Gore smislila je osvetu: Čikićeve mučitelje podstakla je da protiv njega podnesu tužbu za klevetu i duševne boli!? Ibrahim tako po drugi put postaje žrtva državnog nasilja.
Oni koji tvrde da se u proteklih dvadeset godina priroda vlasti u Crnoj Gori nije bitno promijenila, dobili su ovom sramotnom tužbom još jedan adut. Uzgred budi rečeno, upravo je Bijelo Polje bilo najveće četničko uporište u Crnoj Gori, vikend-pljačkaški sabirni centar crnogorskih rezervista koji su išli u zločinačke akcije i pohare na BiH. Milo Đukanović, obilježen kao politički pokrovitelj balkanske duhanske mafije, dolazi u Sarajevo dočekan sa počastima. On priznaje da bez bošnjačkih glasova ne bi mogao vladati Crnom Gorom, ali se pravi kao da nema pojma o tome da je iza zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori stajala država sa svojim cjelokupnim aparatom vlasti. O stanju vladajućeg duha u Crnoj Gori svjedoči još jedan detalj. Naime, u katalogizaciji Čikićeve knjige, urađenoj u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore, agresija na BiH zamijenjena je sintagmom „građanski rat“!? A ako vas interesuje šta je sa Čikićevim mučiteljima, oni su, hvala na pitanju, svi dobro i zdravo. Javni tužilac, odnosno sudija koji mu je izrekao kaznu unaprijeđeni su, i danas uživaju na visokim državnim položajima u pravosuđu.
Kolumna je objavljena u Oslobođenju a uz odobrenje autora objavljujemo je i na Bošnjaci.net kojem se srdačno zahvaljujemo!
Sa promocije u Domu Armije: O Čikićevoj knjizi i torturama od strane Miloševićevog, Bulatovićevog i Đukanovićevog diktatorskog režima govorili su najeminentnije ličnosti iz BiH, Sandžaka i CG |