Sa promocije u Domu Armije: O Čikićevoj knjizi i torturama od strane Miloševićevog, Bulatovićevog i Đukanovićevog diktatorskog režima govorili su najeminentnije ličnosti iz BiH, Sandžaka i CG

Obraćanje na promociji KNJIGA MOGA JEZIKA O knjizi Ibrahima Čikića „Đe sunce ne grije“ i povodom te knjige Milika PAVLOVIĆ Knjiga „Đe sunce ne grije“ napisana je na mom maternjem crnogorskom jeziku. Ona je, dakle, knjiga moga jezika. Ko čuje ili ko pročita ovu tvrdnju, nadam se da će je razumjeti malo potpunije, povezano sa naslovom knjige, a ne tek jednosmjerno lingvistički, blijedo i posno. Ulaz u utrobu Čikićeve knjige vodi kroz danteovska vrata sa poznatim upozorenjem – ostavite svaku nadu... Ipak treba reći nekolika neizostavna razloga koji me obavezuju da to štivo držim knjigom moga jezika. Prvi razlog. Ovo je knjiga istine, gorke i pregorke. Drugi. Potekla je iz pera nevino mučenog čovjeka čiji je jedini grijeh što nije svetosavske vjere i što mu nije ime Nemanja. Treći. Autor ne priznaje nadmoć zla i nečovještva, ma koliko da je ono surovo i zastrašujuće. Ne pokorava se vladavini đavola. Četvrti, vrhovni razlog. Ovo štivo je optužnica, podnebesni krik do neba – protiv pokretača, počinioca i saučesnika u fašističkom genocidnom ratu na našem parčetu Balkana, odnosno – optužnica protiv crnogorskog ratnog režima koji danas – lažno remontovan, krajnje domaskiran i folklorno došminkan – istinu o svemu tome, tj. istinu o sebi, proskribuje i lema (izraz Marka Vešovića) kao lupeža i dušmanina države. Da se o svemu tome govori, o svemu s tim u vezi, preostao nam je samo jedan, istinit i smion jezik, pa s toga rizičan i skup – jezik optužnice i tužbalice. Taj rizik je razlog, mada prizeman, što u Crnoj Gori tako dugo vlada duboko uvredljiv, ponižavajući muk većine. Čikićevu knjigu nije potrebno prevoditi na bratske jezike. Čak i da joj nacisti isčupaju jezik ona bi, i tako, bez jezika, razgovijetno kazivala svu muku koju nosi. Metode i postupci opisani u knjizi, kao da ih je jedna ruka vezla, u svemu su podudarni sa rabotama i majstorlukom u bilo kojemu od konclogora koje su po Bosni upriličili Dodikovi predšastvenici. Da je Bulatovićeva, Đukanovićeva, Marovićeva i Vujanovićeva Crna Gora, kako oni govore, u ratu učestvovala tobože nevoljno, marginalno, gotovo posmatrački – što se nastoji nametnuti, i kod nas i u inostranstvu, kao crnogorska istina o tome – svi koji o svemu tome govore, jednako kao i ona većina koja o svemu tome ćuti, znaju da to nije istina. Čitaoci Čikićeve knjige, a ona je samo fragment goleme tragične istine, osvjedočiće se da Crna Gora nije okolišila, nije oklijevala niti kasnila u sestrinskoj ljubavi i odanosti Miloševićevoj Srbiji na poslovima voskresenija Dušanovog carstva. Drugo oko u glavi Velike Srbije – onako malo, garavo, zrikavo – čitaoci će se sjetiti – nije sestru varalo ni u jednome nečovještvo. Samim tim ono, to oko, i nije ni u kojem,posebno ne u smislu vizija budućnosti, odražavalo poglede zarobljenog crnogorskog naroda. Ono nije ni trepnulo pred Vukovarom, Dubrovnikom, Sarajevom, Markalama, Srebrnicom, Bukovicom, Štrpcima. Nije se postidjelo pred deportacijom bosanskih izbjeglica pod nož fašističkim dželatima, niti pred nečovještvima nad hrvatskim civilima u konclogoru Morinj, ni pred zločinom u Kaluđerskom Lazu, ni pred političkim sudanijama i tamničkom torturom nad članovima opštinskih rukovodstava SDA u Crnoj Gori... To, u ratu tako nedremljivo, crno režimsko oko, danas bi na sve ratno da zažmuri. Pomno se njeguje ćutanje i prećutkivanje, a ukoliko se baš nešto mora kazati, onda se sagrješenja opravdavaju tuđim krivicama, adresuju se na pokojnike ili na takozvano okruženje, ili se izvinjava neiskustvom i političkim maloljetstvom mangupa koje je ulica, svi to znamo, na talasu velikosrpskog populizma, i po obrascu blickriga, instalirala na vlast u Crnoj Gori. A miloševićevska Srbija, i nakon što je ostala jednooka, ni za pedalj ne odstupa od uloge nacionalističkog kiklopa. Čikićeva optužnica, koju bi mirne savjesti mogao kao svoju potpisati svaki crnogorski građanin koji drži do obraza, do istine i ličnoga dostojanstva, predstavlja golemu opasnost za vladajući režim. Zato režim i nastoji da je na neki način umanji, raspline, obesnaži ili zabrani. Čikićev primjer je kao virus, može izazvati epidemiju. Režim reaktivira jedanaest umirovljenih kazamatskih vaspitača koji protiv Čikića podnose (kontra)optužnicu – za uvredu časti i ugleda. Među potpisnicima (kontra)tužbe su i neki o kojima se u knjizi kaže da su se i na tim, nezahvalnim poslovima držali kao savjesni, dobri i časni ljudi. Zar ih je to uvrijedilo? Ili je sa višeg mjesta, zakulisni nalog tužiteljima da nastupe kolektivno i monolitno – jedan za sve, svi za jednoga. Po tome je bjelopoljska tužiteljska formacija – smanjena, sažeta slika režima i njiegove monolitnosti u strahu pred istinom. Valja pokušati da se domlati i ućutka taj muhamedanski fanatik, koji je, kako se čini, spremniji i da ode bogu na istinu nego da vlastiti život otkupljuje ponižavanjem i laganjem u korist svojih mučitelja. Evo prilike uvrijeđenoj bjelopoljskoj ekipi da slijepog čovjeka, pisca ove knjige, ozloglašenog antisrpskog snajperistu, ponovo privede pameti. U zaleđu im, kao logistika, nesumnjivo stoji crnogorsko režimsko pravosuđe. Sad ili nikad! Svaki novi Ibrahim Čikić potencijalni je Hanibal pred vratima crnogorskog režima. Vlast propagandom i podmićivanjem stimuliše ćutanje i žmurenje kao višu, dalekovidiju čovječnost i kao osnovu pomirenja žrtve i dželata. Na tvrdnje da je Srebrnica – izmišljotina klimnuti glavom, ili oćutati tvrdnju da su Markale antisrpska režija, da su dr Ganić i drugi branitelji BiH zločinci zreli za srpske potjernice, jer su branili Bosnu i sebe – to donosi mekšu fotelju i, trenutno, masniji zalogaj, ali i smrdljivu dušu i crn obraz. U posljednje vrijeme vlast regrutuje nove, svježe nagovarače iz korpusa stradalničkih naroda, Bošnjaka i Albanaca, iz reda uticajnijih vjerskih autoriteta islamske konfesije u Crnoj Gori i u Bosni, iz rukovodstava nacionalnih stranaka, još i poneke intelektualce, umjetnike i stvaraoce. U ruke im dodaju palice svojih dobošara i ogrtač svojih režimskih advokata. Usrdnu logistiku u tome poslu pružaju im i neki crnogorski mediji, koji su i u ratu bili, a i u miru ostali, raketne rampe propagande autokratskog režima. I dok su tamo, u zindanima đe sunce ne grije, meštri carstva Dušanovog esesovskim sredstvima i metodama prevaspitavali tvrdokornog Čikića i njemu slične, ratnici na (raz)bojištima (tj. crnogorski Srbi, odnosno srpski Crnogorci, a bogme niti pravi Srbi niti pravi Crnogorci), rasni izdanci epskoga blaga, skloni rimovanju, osim žrtava u kolektivne grobnice, slagali su stihove i strofe novoga pretkosovskog ciklusa: ko odstupi sa Banije,/ Crnogorac više nije; na Jabuci (kod Pljevalja) ukoliko bi sa prijepoljske strane navro onaj Sulejman, stajala je barikada s upozorenjem: dok je Srba i slanine,/nećeš proći Ugljanine! O budućnosti Sarajeva i Sarajlija: šta će reći Alijina Fata,/ kad joj Šešelj zakuca na vrata,/ Sarajevo ispod Trebevića/ biće opet Karađorđevića. Foča je u ovome ciklusu dobila počasno mjesto: hoćemo li dobar čoče/ gradit crkvu nasred Foče,/ i na crkvi zlatno slovo,/ divno ime Dušanovo. Poenta ovog ciklusa govori kako bojovnici srpstva vode pravedan rat, ne otimaju tuđe: ne tražimo ništa novo, / samo carstvo Dušanovo. Bože, bože kakvi naslovi, kakve teme za buduće magistrante i doktore nacionalnih disciplina! Recimo, naučni osvrt na pitanje – zašto je gudalo guravo; ili – koliko je Čikićev sugrađanin i predak, bjelopoljski fundamentalist Avdo Međedović, oskrnavio epiku i srpskocrnogorske gusle. Osobito važna tema je: uloga guslara u očuvanju mira, međuetničkog, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u najljepšemu zatvoru na svijetu... Na našem putu u Evropu ovakve studije i nauke brže bi nas primakle na čeperak do Štrausovog valcera, a umjesto toga, - gle čuda – iz tako i toliko poetičnog ambijenta – krik, koji cijepa nebesa! Šta, more, zbori taj Čikić, je li on van sebe. Usuđuje se reći da sunce ne grije u jedinoj oazi mira!? Ko u Crnoj Gori izgovori riječ istine, potencijalni je Ibrahim. Onu narodnu – ni u gori zlo ne govori – naši ćutolozi su preinačili: u Crnoj Gori istinu ne govori! Ćutanje se nagrađuje poturanjem fotelje, a istina podmetanjem eksplozivne naprave. I mi, koje pozivate da ovdje kažu šta onamo vide i kako o tome misle, ličimo pomalo nekoj sorti izbjeglica, samo što nam ne prijeti opasnost da ćemo biti deportovani. Ali nije nam druge, moramo se i ovdje i onamo truditi da govorimo istinu, brinuti da ne padnemo u ruke lemarkizma. (Kovanica, anagram od imenice Marko i glagola lemati). Sarajlija Marko Darinkin javno lema - lažove, licemjere, lupeže, zločince, špekulante, konvertite, narcisoidne praznoglavce... Vlast se kune da je nevoljno vodila rat za mir, a deportacije obavljala kako bi sačuvala skladnost življenja u državi. Autor knjige Đe sunce ne grije i njegovi drugari nauživali su se toga njihovog mira i tih njihovih skladova. Koliko znam, u istoriji čovječanstva uopšte, a u ratničkoj prošlosti balkanskih naroda posebno, nije zabilježen neki rat koji je okončan tako kako nadrealistička rezolucija međunarodne zajednice objavljuje da je jučerašnji rat kod nas okončan: rat je, vele, završen i u njemu nema pobjednika ni poraženih. (!?!) Istovremeno je priznata legitimnost postojanja tzv. republike srpske, dok se njenim tvorcima u Hagu sudi za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na vijest o tome takvome priznanju, negdje podno Trebevića, nad Bosnom je bolnu tugovanku zajecala violina nekog sarajevskog umjetnika. Te zvuke on je uputio u naš gluvonijemi zemaljski prostor, kao što su zvuci Betovenove muzike otposlani u Svemir, upitno: ima li igdje ikog? Od onda se nadamo, ali sve više se čini da i u nadi postoji nešto nisko. Dočekaš da čuješ i vidiš fantastiku – da žrtva, poslije skidanja s raspeća, oživi, ustane i progovori! I zato što je preživjela, ustala i progovorila – time je uvrijedila Isusa, a osobito je nanijela na obraz jedanaestorici penzionisanih policijskih udarnika u Bijelome Polju. Jedino Hristu pripada pravo na uskrsnuće. A uvrijeđeni tužitelji će možda dokazati da je pisac knjige Đe sunce ne grije izvršio samoraspeće – da bi satanizovao crnogorsko čojstvo i junaštvo. To bi ipak bilo lakše povjerovati nego li povjerovati da je iko od sljedbenika etike Marka Miljanova hotimično krst isusovski pretvorio u esesovski! Te dvije pretpostavke ne mogu obje biti istinite. Koja od njih je istinitija, sami prosudite. Nepokolebljivom vjerniku Ibrahimu Čikiću obećao sam da ću se odreći ateizma, pod uslovom – ako bi se javio Bog takve tjelesne građe – sa lijevom rukom siročeta, sa desnom rukom udovice, sa očima punim tuge kao Dubrovnik, sa srcem majke iz Srebrnice i Sarajeva, udova polomljenih kao Vukovar, ako bi sav imetak nosio u plastičnoj kesi o presječenom vratu kao trebinjski Bošnjaci i kosovski Albanci, ako bi se nekim čudom bogojavio takav Gospod, sa toliko nepravo zadobijenih rana i uvreda, ateista koji ispisuje ove psalme kleknuo bi pred oltarom takvoga Boga i molio: „Smiluj se na moje ruševine, ljubim ti ruke polomljene, i plave oči iskopane, i srce raskomadano majke bošnjačke, otvori nenatrunjene izvore da moja sirota Crna Gora opere crn obraz, uprljan rukama bezobraznika koji se i danas, nad grobnicama svojih žrtava, bestidno razmeću lentama i gramotama nevinosti i čistote!“ Biće koje prođe kroz takav pakao, a ipak iznese čisto srce i dušu, zaslužuje da bude Bog ili Bošnjak! Sarajevo, 4. maj 2010. Milika Pavlović

NASTAVAK GENOCIDNE POLITIKE: Kako smo već ranije najavili u Sarajevu 4. maja t.g. u organizaciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Domu Armije RBiH priređena je promocija knjige «Gdje sunce ne grije» autora Ibrahima Čikića. Promotori i govornici su bili eminente ličnosti iz Bosne i Hercegovine, Crne Gorei i Sandžaka. U svojstvu poromotora su bili: Prof. dr. Smail ČEKIĆ direktor Instituta Prof. dr. Milan POPOVIĆ, Univerzitet Crne Gore, Podgorica; Milika PAVLOVIĆ, književnik i publicista; Safet SIJARIĆ, književnik; dok su diskutanti bili Prof. dr. Mile BABIĆ, dekan Franjevačke teologije; Prof. dr. Ismet DIZDAREVIĆ, predsjednik UO Instituta; Prof. dr. Enes PELIDIJA, Univerzitet u Sarajevu; Gojko BERIĆ, novinar “Oslobođenja“; Nebojša MEDOJEVIĆ, lider PzP Crne Gore; Željko IVANOVIĆ, direktor “Vijesti“; Esad KOČAN, glavni i odgovorni urednik “Monitor-a“; Advokatska kancelarija PRELEVIĆ, Podgorica; Fehim KAJEVIĆ, književnik i publicista; Slobodan PEJOVIĆ, ključni svjedok zločina hapšenja i deportacije izbjeglih Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Herceg Novom. Ibrahim Čikić iako je već od strane crnogorskog fašističkog režima 1994. godine skoro potpuno slijep uhapšen ipak da ne bi nijem otišao sa ovog dunjaluka odlučio je da makar djelić teškog zlostavljanja, opiše knjizi “Gdje sunce ne grije”. Đikanovićev fašistički režim opet mu montira tužbe: Ibrahim ČIKIĆ Crnogorski diktator, zločinac, vođa kartela i mafije Milo Đukanovićem sa bratijom iz vrha države i DPS, u nemoći da se sam suprotstavi Ibrahimu Čikiću i napisanoj knjizi, ponovo montira proces, ali ovog puta preko 11 Bjelopoljaca, bivših službenika tamnošnjeg zatvora, inače neki od njih su Čikićevi dželati, koji su podnijeli privatnu tužbu kako im je Čikićeva ispovijest u objavljenoj knjizi nanijela “duševnu bol”. Zar je moguće da se dželatima može nanijeti “duševni bol”? Svakako da može, ali samo Ibrahimovom istinom i to da dođu do spoznaje da su bili u službi fašističkog crnogorskog režima, i da će morati ostatak života sa tim bolom, pognute glave i bez obraza gaziti zemljom Akova grada i države koja ubija i koja proganja svoje građane samo što su drugačije zovu, drugačije su nacije, jezika i drugačije se Bogu mole. Nego, ponovni progon Ibrahima Čikića kao političkog zatvorenika, kojem nije pronađena bilo kakva krivnja u namještenom procesu od 1994. ustvari potvrđuje da je Đukanović i dalje predvodnik Miloševićeve genocidne politike nad Bošnjacima "evropske" Crne Gore. Jedan od najpoznatijih kritičara crnogorskog režima prof. dr. Milan Popović na promociji je za spomenutu jedenaestorku rekao: “To su samo spolja privatne tužbe, dok su ustvari maske nosilaca i izvršitelja istog političkog progona koji je ovog sto posto slijepog čovjeka stavio na optužničku klupu na kojoj se i danas nalazi”. Dekan Franjevačke teologije prof. dr. Mile Babić je naglasio kako obijasniti najveću moralnu perverziju u povijesti čovječanstva da zločinački sistemi poštene ljude proglašavaju nosiocima zla? “Blago Ibrahimu Čikiću, on nije načinio nikakvo zlo, a oni koji su ga počinili živi su mrtvaci” – rekao je dr. Babić. Čikić je u obraćanju naglasio da je knjigu odlučio napisati zbog agresivne politike mijenjanja historije, za neke buduće generacije da ne zaborave sva zla koja su se desila. Ona govori o svemu, o imenima i prezimenima, o glavnim organizatorima akcije 'Lim' koju je planirao Slobodan Milošević. To je bio strašan zločin nad Bošnjacima, istakao je on, dok je lider PzP Nebojša Medojević izrazio čuđenje što Bošnjaci u Crnoj Gori nakon svega što su proživjeli od aktera sadašnje vlasti, još glasaju za nju. U nastavku vam u cjelosti donosimo obraćanje direktora Instituta prof. dr. Smaila Čekića i književnika Milike Pavlovića. Još da ukratko napomenemo da je u montiranom političkom procesu 1994. godine, lažno i na pravdi Boga, od strane crnogorske vlasti na čelu sa predsjednikom Momirom Bulatovićem, tadašnjim i aktuelnim premijerom Milom Đukanovićem, predsjednikom Skupštine Svetozarom Marovićem, ministrom pravde sada aktuelnim predsjednikom Filipom Vujanovićem... uhapšeni su i optuženi 21 Bošnjak da su navodno spremali terorističke napade i stvaranje «Države Sandžak». Nakon višemjesečnog robijanja, specijalnim metodama zlostavljanja, iživljavanja u crnogorskim kazamatima od Bijelog Polja do logora u Foči u BiH, napokon pod pritiskom javnosti i međunarodnih institucija u troipomjesečnom trajanju završen je, ponavljamo, montirani politički proces u kojem su bez dokaza njih 21 osuđeni ukupno na 87 godina robije. Tragična je sudbina svakog uhapšenog, ali sudbina Ibrahima Čikića je bez sumnje jedna od najtragičnijih. Nad ovim slijepim, bukvalno slijepim čovjekom, pedesetak crnogorskih policijaca izvršili su hapšenje u rodnom mu Bijelom Polju, zatim nakon kratkog držanja u zatvoru crnogorski vlastodršci su ga prebacili u Foču gdje su se nad njim iživljavala Karadžićeva genocidna bratija... Niko iz CG do sada nije odgovarao, što je još gore kvazi Bošnjaci u Crnoj Gori im na izborima bezrezervno daju glasove, dok u Bosni Zlatko Lagumdžija je otišao za korak dalje, zločincu Đukanoviću je bez znanja članova Senata dodijelio povelju počasnog člana Adilbegovog Bošnjačkog instituta. Sramota! Knjigu je izdala “Inicijativa mladih za ljudska prava Crne Gore“, kao ediciju “DOKUMENTI“, “čiji je cilj ostavljanje pisanog traga o zlodjelima koja su činjena devedesetih godina prošlog stoljeća tokom oružanih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije“.

GENOCID NAD BOŠNJACIMA U CRNOJ GORI

Prof. dr. Smail ČEKIĆ

Stopostotni invalid Ibrahim Čikić, sljedbenik Istine i vjernik u Jednog Boga, moralna veličina, iz poštene i čestite porodice “koja nikada u svom postojanju nije ukaljala obraz” i imala “lijep i pošten odnos, kako sa muslimanima, tako i sa hrišćanima”, je, uz javno “iskopavanje oružja optuženih oko njihovih domova, na snijegu, u prisustvu državnih TV kamera i specijalaca, 24. februara 1994. uhapšen i od strane Tužilaštva u Bijelom Polju optužen da je “planirao, organizovao, obučavao, komandovao, izvodio, pregovarao sa visokim delegacijama određenih islamskih zemalja, održavao uređaje za telekomunikaciju i obavljao tajne razgovore, minirao tunele i mostove, predvodio nekakve trojke, evakuisao stanovništvo, snajperom sa tornja crkve trebao pucati po jadnim Srbima i kao kruna svega i najteža tačka optužnice, islamizirao muslimane sandžačkog područja” (268). Tužno, žalosno, smješno, skandalozno, jadno - da ne može biti jadnije.

Pored slijepog Ibrahima Čikića, tog opasnog “snajperiste” i “teroriste”, uhapšeno je još 20 nevinih uglednih i poznatih Bošnjaka s područja sjevernog dijela Crne Gore, rukovodstvo, uglednici i pripadnici Stranke demokratske akcije, koji su optuženi za terorizam i pokušaj formiranja nezavisne države Sandžak. Na hiljade drugih Bošnjaka prošlo je strašnu policijsku torturu, strah i neizvjesnost, a desetine hiljada, prije svega, mladih krenulo je u nepoznato - u muhadžerluk. Riječ je o jednom od montiranih političkih procesa, koji su, nažalost, potresali Sandžak devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini i agresorskog rata protiv Bosne, u kojima je učestvovala i Crna Gora. Riječ je o zločinu koga je osmislila i vodila država Srbija i Crna Gora (Savezna Republika Jugoslavija).

O tom zločinu i teškim fizičkim i psihičkim povredama nevinih Bošnjaka, autohtonog evropskog naroda, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, kao i o jednom prostoru, vremenu, ljudima i neljudima, autentično i potresno svjedoči knjiga “GDJE SUNCE NE GRIJE”, autora Ibrahima Čikića, koja ima dokumentarni karakter izuzetno značajne vrijednosti.

Autentično i potresno svjedočenje Ibrahima Čikića o svom vlastitom bolnom i teškom stradanju, kao i zločinima nad drugim Bošnjacima (u Crnoj Gori), međunarodnim humanitarnim pravom zaštićene nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, predstavlja nedvosmislene dokaze o postojanju jasno prepoznatljivih elemenata zločina genocida, definisanih i utvrđenih Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a izvršenih s namjerom da se u cjelosti ili djelimično istrijebi pomenuta grupa. Pored subjektivnih (mentalnih) elemenata genocida (mens rea), Ibrahim Čikić pruža uvjerljive dokaze i o provođenju objektivnih elemenata genocida (actus reus). Naime, očigledno je riječ o dva objektivna elementa zločina genocida, odnosno radnje koje predstavljaju genocid:

- prvi, uzrokovanje (nanošenje) teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnika grupe;
- drugi, namjerno nametanje grupi životnih uslova, sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja.

Na osnovu autentičnog svjedočenja Ibrahima Čikića se, također, pouzdano može utvrditi sljedeće:
- prvo, iza navedenih zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori stajala je država sa njenim cjelokupnim aparatom vlasti,
- drugo, poznati su organizatori, učesnici i izvršioci tih zločina (od državnog vrha - državni funkcioneri, tužilaca, sudija, medija, pa do policajaca, kao i njihova namjera da te zločine počine;
- treće, zločini su vršeni i izvršeni u skladu sa državnom politikom, “u zemlji”, kako reče Midrag Živković (jedan od recenzenata rukopisa “Gdje sunce ne grije”), “natopljenoj krvlju drugačijih, a ne lošijih od sebe”.

Ibrahim Čikić i druge žrtve zločina u Crnoj Gori s kraja XX stoljeća nisu izabrane za žrtvu zbog njihovog angažmana ili djelovanja, odnosno bilo kakve pojedinačne krivice za učinjeno krivično djelo, nego isključivo zbog svog ličnog i svjesnog nacionalnog, etničkog i vjerskog identiteta, odnosno pripadništva nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi kao takvoj. On je žrtva počinjenog djela genocida kao pripadnik grupe (nacionalne, etničke ili vjerske) koja je odabrana kao takva. Zbog toga je uhapšen, optužen i nevino osuđen, kao i mnogi drugi, zbog pripadništva nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj grupi kao takvoj.

Konstruisana i konstantna kampanja proganjanja i zastrašivanja Bošnjaka u Crnoj Gori samo je jedan u nizu primjera koji u historiji istraživanja genocida ukazuju na vrlo vješto maskiranje efektivno genocidnih mjera različitih režima, koji su pod krinkom političkog proganjanja nad pripadnicima određenih nacionalnih, etničkih i vjerskih grupa kao takvih provodili genocid. Na taj način su i u Saveznoj Republici Jugoslaviji svi Bošnjaci i ostali muslimani, posebno Albanci, proglašeni političkim neprijateljima, kako bi genocid nad njima mogao proći nekažnjeno i neprimjećeno. Ova knjiga je ključni doprinos u nastojanju da se ta nepravda otkloni.
Nažalost, Crna Gora još uvijek nije otklonila sve, najblaže rečeno, nepravde prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Najbolji pokazatelj odnosa Crne Gore prema Bosni i Hercegovini - njene politike i izgleda njene službene nauke - je i u tome što je ona agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu okarakterisala kao građanski rat. Naime, Centralna narodna biblioteka Crne Gore je, prilikom izrađivanja predmetnih odrednica u katalogizaciji knjiga, za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu ozvaničila sintagmu građanski rat. S obzirom na to da je Crna Gora učestvovala u tom ratu, odnosno agresiji i genocidu, njen takav odnos po pitanju karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini i ne čudi. Institut će na ovu praksu Crne Gore u vezi sa falsifikovanjem historijskih činjenica oštro reagovati i zahtijevati da Centralna narodna biblioteka Crne Gore iz katalogizacije knjiga isključi odrednicu građanski rat.




Pripremio: Esad Krcić