Harun HODŽIĆ: Zolja koju sam nosio na leđima je zakačila o limena vrata WC-a koji je bio na samoj ivici štale. To je bio takav prasak da sam imao osjećaj da su i naši, čak na našim linijama čuli. Onda smo obojica počeli bjesomučno trčati kroz veliku travu, bježeći prema strani i šumi na kojoj su bili ostatak naše ekipe. Hvala Bogu sve je dobro prošlo. Odahnuli smo kad so stigli do naših momaka koji su nam ispričali on ošto se dešavalo a mi nismo mogli vidjeti jer smo bili u štali.

Poslije Izovog ranjavanja nekako smo svi bili utučeni, ali vrlo brzo smo osjetili neku novu snagu kako se Izo u bolnici oporavljao i saznanje da mu je ruka ostala da su je ljekari uspjeli sačuvati, nekako smo i mi ostali živnuli.
Dobili smo novi zadatak da sa jednim bataljonom koji je vodio Brzi, snimimo situaciju na Stupskom brdu i oko kasarne u Nedžarićima, nebili oslobodili taj dio koji je bio prilično dobro utvrđen a i pricinjavao je veliku poteškoću u vezi Dobrinje i grada.
Kada smo došli na Stupsko Brdo tu smo se upoznali sa komandantom kojeg su zvali Brzi. Utegnuta vojničina koji je zaista i odgovorao nadimku. Od priče kratkih i oštrih i brzo izgovorenih riječi do samog ponašanja pri hodanju, jednostavno u tom nadimku je bio i opis ovog vojnika koji je kažu bio oficir JNA.
Naizgled zadatak je bio jednostavan, uz pomoć nekoliko tenkova koji su opet imali po nekoliko granata, planirano je od strane Stupske pijace otvoriti prolaz u Kasarnu i tu uvuci što više ljudi i voditi borbu sa četnicima, Tenkovi su trebali ispucati po neku granatu a jedan TZI tenk za izvlačenje bez topa je trebao zaštićen nekakvim vrećama od piješka pregaziti preko žice i porušiti zidove kasarne a pješadija će za njim da uđe.
Sve to kad se planira i stavlja na borbenu kartu izgleda i nekako izvodivo, ali kad se pođe u izvršenje očito se vidi da nam treba još puno više tehnike i opreme, a Boga mi, i vojničkog znanja i iskustva da bi se nešto slično izvelo.
Sve je izviđeno i akcija trebala uslijediti, okupili smo se na Stupskoj pijaci, zabrujali su tenkovi, jedan je prošao pored nas i krenuo cestom koja vodi prema aredromu i nakon nekih tridesetak metara bio pogođen. Tu je ostao između linija kao ratni suvenir sve do potpisivanja Dejtona Hvala Bogu, posada je preživjela niko nije i ogreban, onaj drugi TZI je zaista došao do kasarne i prešao preko žičane ograde, a onda je uslijedilo nešto što smo do tad prvi put vidjeli. Čitav lanac eksplozija mina koje su bile postavljene duž kasarne u dijelu rovova koji su bili opkopali čitavu kasarnu. To je djelovalo tako zastrašujuće, no i pored toga hrabra posada je uspjela proguliti i do prvog objekta na samoj ivici kasarne i onaka se svom žestinom sručiti i zista zidovi su popustili krov pao preko tenka koji se uspio izvući i još jednom probati napraviti prolaz. A onda je uslijedilo bjesomučno granatiranje Stupskog područja, skoro tri neprekidna sata, oni koji su se trudili baviti statistikom, koliko je granata ispucano na dan u Sarajevu zabilježili i objavili naveče vijest da je taj dan na Sarajevo palo blizu tri ipo hiljade granata. Tako je bilo taj dan na Stupskom brdu znaju oni koji su tu bili.
Od svega što je planirano, jedino je posada TZI-ja uspjela doći do kasarne i naš hrabri Bico koji je dopuzao sa jednom flašom «Molotvljevim koktelom» i zapaliti još jedan objekat blizu onoga što je srušio tenk. I to je bilo sve.
Nedugo poslije toga su nam dali novi zadatak da izvidimo situaciju na Žuci, krenulo je nas nekoliko; Eso kao komandir Fatiha, zatim moja malenkost, Menso, rahmetli Suad Kojić, Nihad, brat od ZENGE Dervišević (i on je rahmetlija), i još par momaka kojima se ne sjećam imena. Tada je bila najaktuelnija kota 850 na Žuči i trebalo je obaviti što bolje izviđane jer su naše jedinice polahko pomjerale linije prema toj koti, samo izviđanjem i lagahnim kopanjem rovova. Kada smo došli u zonu u kojoj nije bilo nasih linija tj. u među prostor počelo je opreznije hodanje i osmatranje. Zadatak je isključivo bio izviđačke prirode i bez ikakvih borebenih dejstava. Bilo je vruć i sunčan ljetni dan, atmosfera prilično opuštena, jer tih dana nije bilo intezivnih borbi na Žuči tako se veoma malo pucalo i već je opuštanje bilo prisutno na našim linijama, ali isto tako se moglo osjetiti da je i na strani kod srpsko-crnogorskog agresora.
Eso je inače bio uporan u svemu što je radio tako je i ovaj zdatak shvatio veoma ozbiljno, tako nas je bukvalno doveo do samih agresorskih rovova tj. do samog vrha kote 850. Čak su on i Menso, čini mi se, prišli toliko blizu rovu da su preko cijevi Pata vidjeli četnike u hladu jednog drveta kako se izležavaju skinuti do pasa. Meni je Dervišević ponudio da sidjemo do jedne kuće iza koje se čulo hržanje konja, da vidimo da nije slučajno u štali da ga odvedemo nasim ljudima na liniji. Ostali su ostali na jednom putu zaštićeni samo šikarom i čekali ishod našeg izviđanja. Kada smo došli do kuće, nije bilo nikoga. Otisli smo oprezno do štale da vidimo da nije u njoj pomenuti konj, ali i ona je bila prazna kada smo se ponovo vraćali prema kući primjetili smo mačku koja je dolazila puteljkom iz pravca druge kuće koja je bila malo dublje i bliže liniji na kojoj su bili četnici. Mi smo se malo trznuli i povukli u tom trenutku pojavio se jedan četnik sa puškom, preko ramena a za njim je išla i jedna žena. Mi smo obojica onako neoprezno uletjeli u stalu i tek tad postali svjesni da možemo upasti u pravu klopku.
Dervišević je stajao uz sama vrata i gledao u prozore štale, a ja sam bio nekako na sredini prateći vrata, tako da smo bili jedan prema drugom okrenuti sa puškama na gotovs, on je jednom rukom uzeo i bombu i polahko zubima ispravljao osigurač ako bude zatrebalo, sve je išlo tako brzo a meni se činilo da svaka sekunda traje kao čitav sahat, ja sam u sebi učio sve što sam znao. Smirio sam se tako i pretvorio sav u uho, čini mi se da mi je opašač za pojasom bio toliko bučan da sam imao osjećaj da se čuje do same kuće, nismo znali koliko je četnika bilo tu, da li su nas vidjeli, i krenuli smo da izađemo iz štale jer smo postali svjesni da smo u zamci ukoliko su nas otkrili. Prvi sam krenuo ka vratima dok je moj ahbab motrio i dalje na otvore sa donje strane štale. Ja sam prekoračio prag i vidio da u vidokrugu nema nikoga, a potom je i on izašao i otišao do donjeg kraja štale koja je bila na jednom velikom skladu nekih dva tri metra, kada je vidio da nema nikog i odozdo dao mi je znak da idem za njim i počeo se spuštati, veoma oprezno. Ja sam krenuo unazad za njim prateći da ne izbije ko iz pravca kuće, i kada sam došao do same ivice sklada i kad sam se htio okrenuti da pođem za Derviševićem, Zolja koju sam nosio na leđima je zakačila o limena vrata WC-a koji je bio na samoj ivici štale. To je bio takav prasak da sam imao osjećaj da su i naši, čak na našim linijama čuli. Onda smo obojica počeli bjesomučno trčati kroz veliku travu, bježeći prema strani i šumi na kojoj su bili ostatak naše ekipe. Hvala Bogu sve je dobro prošlo. Odahnuli smo kad so stigli do naših momaka koji su nam ispričali on ošto se dešavalo a mi nismo mogli vidjeti jer smo bili u štali. Onaj četnik je mirno došao do pred kucu sa puškom preko ramena a za njim i jedna žena kada je vidio da su vrata kuće otvarana uzeo je pušku na gotovs i osvrtao se oko kuće, da koga nema žena je ušla u kuću nešto uzela i potom su se vratili istim putem kojim su došli.
Tad smo konstatirali da smo ih mogli zarobiti, ali trenutak nepažnje i bilo je dovoljno da uletimo u štalu i da sami preživljavamo dramu. Tad onako opušten a i nasmijan poslije ove avanture Dervišević me sa osmjehom upita, Boga ti efendija jesil učio i za mene i tebe ili samo za sebe? Kada sam mu rekao da sam učio za obojicu, rekao je «Od sad ja samo sa tobom idem». Svi smo se slatko nasmijali i polahko krenuli ka našim linijama, koje su sutra dan za čitavih 500 metara pomjerene naprijed, što je za sarajevsko ratište bilo više nego odlično obavljen posao.