Harun HODŽIĆ: A da mi smo dobro, a ti kako si, što ne dođes, šta čekaš, - zasu me pitanjima? Pa… majko znaš ne mogu da izađem. Sarajevo je u okruženju, svud po brdima su oni’ – rekoj joj i zastadoh na trenutak birajući riječi kažem joj: Majko ne sekiraj se za mene meni je fino, tu sam sa Rušidom, ti znas kako je on dobar čovjek, pomoći ce mi on da sve ovo prođe što bolje može.

Ova priča trebala je biti i među prve tri, ali s obzirom da se radi o mojoj majci, kao i svakoj drugoj majci koja je brižna i za svojim sinom suze lije i traži načina da ga izbavi iz, kako samo one to mogu zamisliti ‘ovosvjetskog džehenema’. Od samog početka agresije na BiH, pokušavala je da mi pošalje poruku da napustim Sarajevo i da se vratim u svoj rodni Sandžak. Tako dok sam boravio na Jarčedolima kod Rušida na imanju Gazi Husref-begove Medrese, i dok su telefoni radili, često sam razgovarao sa rodbinom u Tutinu.

To je čula moja majka na Pešteri i sašla je jedno veče u Tutin ne bili sa mnom se čula i nagovorila me da se vratim kući. Kao da sam znao nešto me je vuklo da nazovem da vidim kako su a i malo da prkosim četnicima pričajući na telefon kao da se ništa ne dešava kao da umjesto granata koje svakog minuta sijevaju pored nas kao da padaju kruške koje možemo uslast pojesti.

Kada je telefon zazvonio na drugoj strani kao i uvijek prijatni Amirin glas.
- ‘E ti si, super evo ti je majka došla, hoce da se čuje sa tobom’.
Kao da me grom iz vedra neba udario, misli su se munjevitom brzinom motale po mojoj glavi, Bože dragi šta joj reći kako je ubijediti da mi je fino, kako je ubijediti da me ne nagovara da bježim iz Sarajeva, u tom čujem meni dobro poznati umiljati glas, ali ovaj put sa puno tuge.

Majčine dove su bile kabul!

- Halo, - čuje se s druge strane telefonske žice!
Meni se koža naježi suze i ne pitajući pođose, mislim dobro je ne vidi ih, prozborih: ‘Halo, halo. Selam majko, kako si ti, kako je babo, brat sestre, svi kakoste’?

- A da mi smo dobro, a ti kako si, što ne dođes, šta čekaš, - zasu me pitanjima?
Pa… majko znaš ne mogu da izađem. Sarajevo je u okruženju, svud po brdima su oni’ – rekoj joj i zastadoh na trenutak birajući riječi kažem joj:
Majko ne sekiraj se za mene meni je fino, tu sam sa Rušidom, ti znas kako je on dobar čovjek, pomoći ce mi on da sve ovo prođe što bolje može.

- Znam ja sve to, no što ti ne dođeš? Eto baš juče je jedan momak iz Delimeđa došao.

Zastakla je, osjetio sam da više nije mogla govoriti, grcala se suzama… Uspio sam još reći, Majko slušaj ja iz Sarajeva pobjeći neću, ti možeš pomoći najviše, tvoju dovu Bog dž.š. ne odbija zato Ga moli za Bosnu i da ti preživim, i ako Bog da, da se vidimo kad sve ovo stane’.

Poslije ovog razgovora sa majkom sam se čuo tek kad je Dejton potpisan, njene dove su bile kabul.