Mehmed Meša DELIĆ: Ja sam jedan od hiljade onih koji su morali koristiti udžbenike i lektire koje su oni pisali i predlagali u školske programe (zato i pišem ovaj članak). Obavezne lektire su bile od one «elite» YU pisaca koji su perom ubijali (Literatura ima moć smrtonosnog oružja) sve što je Bosansko, pa tako usput i naš jezik Bosanski što im kao i Bosna prkosi.

«Kada htjedo biti tagdi i ne bih...»

Ova rečenica ostade zapisana na jednom od stećaka bosanskih. (Svaki stećak historijski je imetak!)

Napisi na stećcima nisu ni srpski niti hrvatski, a to potvrdiše ljudi od nauke da čist i živ govor Bosanski govoriše bezimeni klesari-kovači u kamenu BOSANČICU.
Ti stećci bogomilski se poklapaju sa granicama srednjovjekovne bosanske države, a nikako srpske ili pak hrvatske kako to «pojedinci» iz ovih pomenutih država tvrde.
Bosna je zemlja bogomila u koju dođoše Srbi-Pravoslavci i Hrvati-Katolici koji bježaše od svojih vladara ili da bi služili druge i tu u Bosni. Bosna je bila država prije svojih komšija. Ona je još tada davala „azil“ onima koji bježaše iz svojih država, kako se danas kaže za one koji pri prinudom napuštaju svoje zavičaje.
Ništa ne donesoše dobroga sa sobom, nego evo do dana današnjega Bosnu plaćkaju, sakate i što je najgore tvrde da i jezik kojim se u Bosni govorilo i govori njima pripada.

Bosanska riječ U ovom svijetu stranom ima riječi svakojakih, lakih, takvih, i onakvih, teških, smiješnih, tijesnih, bijesnih, tihi, glasnih i opasnih. A sve te riječi u našem su plaču, u našem smijehu. Sve te riječi pune su tišine, a tišina puna riječi. A kada se bosanska riječ čuje, sve zaječi, iz tmine sunce sine. Svaka od njih poneku ranu liječi, srca otvara, čuda stvara, a neka i suzu izmami iz oka onoga sto u svijetu tudjem BOSANSKU RIJEČ TRAŽI. Bosančica Tražio sam i našao riječ koju nam htjedoše oteti stalno je izgovaram o braćo Bošnjaci, i vi je izgovarajte, i o njoj razmišljajte, danas, sutra, i u buduće, pa opet iz početka da ne bude izgubljena ili ne daj Bože oteta nikada ni od nikoga već da joj dom bude u našim srcima, dušama, glavama, knjigama, školama, te malena riječ velikog značenja: Bosančica!

Iz njihovi redova ima «Lingvističara» i «Stručnjaka» za srpsko-hrvatski, a danas samo Srpski ili Hrvatski koji jezik Bosanski trpaju u kategoriju „NOVOKOMPONOVANIH“ termina, jer je jezik živa materija koja ima svoj historijski razvoj, tvrde oni, a to nas ne buni (mene ponajmanje), jer takve tvrdnje se rađaju u tvrdim na sreću praznim glavama, mada i u prazne glave može da uđe znanje.

Po njima ne smijemo se vraćati sa puteva historijskim dijalektima, jer ne samo da je retrogradan, već poguban proces.

Znali su da je to pogubno, jer tone i tone bezvrijednih knjižurina i udžbenika treba pogubiti, (ali prije toga započeše sa spaljivanjem naših knjiga) zašto su i te kako tužni, jer su ih oni uređivali, pisali, štampali, nametali i tako nam mozak ispirali (srećom bez tucanja).

Sada kada kavu, kafu nazovemo kahvom, sat, sahatom, jagnje, janjetom, kada umjesto dobar dan ili dobro veče nazovemo SELAM, ili se oglasimo sa: - Akšam Hajrosum, (a kako može biti dobar dan bez sunca što nas grije ili dobro veče sa puno kiše i bez mjesečine?) ili pak rekneš golubica je prhnula, a ne prnula već kod njih stvorimo paniku, uzbunu, strah, jezu pa imaju razlog više da nas zbog toga i ubijaju na svirep način, jer unosimo fundamentalizam u «Sh-HS» još svoj jezik nazivamo Bosanskim, a opet po njima to je vezano za ISLAM i fundamentalizam pa stoga je retogradno i pogubno, a to po njima zaustavlja historijski razvoj.
«Stručnjaci» i «Lingvisti» «Sh-Hs» o kakvom li razvoju, o kakvom li fundamentalizmu govorite.

Fundamentalisti su upravo oni, jer oni su ti koji rušiše sve do – FUNDAMENTA!

Ja sam jedan od hiljade onih koji su morali koristiti udžbenike i lektire koje su oni pisali i predlagali u školske programe (zato i pišem ovaj članak).
Obavezne lektire su bile od one «elite» YU pisaca koji su perom ubijali (Literatura ima moć smrtonosnog oružja) sve što je Bosansko, pa tako usput i naš jezik Bosanski što im kao i Bosna prkosi.

Hvala dragom Bogu, Bosanski jezik čujemo na svakom koraku, slušamo na radiju, televiziji, čitamo u knjigama, časopisima, internetu, a muhadžiri ga raznesoše širom merdijana, jer su poput zvijezda rasuti cijelim dunjalukom, oni se skloniše od vatre genocida u kojoj nestaju i ljudi i njihov jezik i kultura.
Ako laž ima kratke noge, nema ih historija koja nas uči, a njih bi trebala takođe, ne ona koju oni sami pisaše i na njoj doktoriraše.

Zato koristi ovu priliku i prostor da nas sve podsjetim i historijskim dokazima koji su svima poznati potvrdim:
*Da je jedan od najstarijih dokumenata Bosanska Povelja Kulina Bana iz 1189. godine štampana BOSANČICOM.
*Da je jos davne 1530. godine u Latinskim izvorima neke isprave su pisane Bosnesibus Literis (Bosanskim pismom) BOSANČICOM.
*Da Truhleka Dr. Ćiro u svom radu «O BOSANČICI» iz 1889. godine oštro suprostavlja BOSANČICU Srpskoj ćirilici, smatrajući ih za dva samostalna pisma koja su se uporedo razvijala i koje je povezivalo samo zajedničko porijeklo.
*Da po općoj Enciklopediji – BOSANČICA se razvila izbacivanjem nepotrebnih slova za pisanje živog jezika, a i dodavanjem posebnih znakova pod direktnim uticajem glagoljice i latinice.

Iz ovoga možemo ako želimo zaključiti:
*Da od 1530. godine o tome postoje pisani dokumenti, a već 1631. godine biva napisan: «Riječnik Bosanskog jezika», u to vrijeme nisu ni sanjali o «Sh-Hs», moćda zato, jer su bili zauzeti oko sahranjivanja Bosanskog jezika, kojeg nisu uspjeli niti ubiti, niti sahraniti, nego su ga 1907,. godine zabranili, a u zamjenu serviraše «Sh» kao tepsiju u kojoj je bila pita od zelena žita, zvana ASIMILACIJA, a poznato je da Bosanci imaju svoju tepsiju BOSANČICU i u njoj burek (Sve su pite, pitice, a burek je pitac!), a da je burek pita nad pitama dokaz je: Sevdalinka, Hasanaginca, Na pravi put sam ti majko izišo, od Skendera Kulenovića koji «Sh-Hs» pokloni Majku Knežopoljku, a oni za uzvrat kamu u ledja njegovom pokoljenju, a jeziku Bosanskom zulum učiniše, zapališe Bosnu, gnijezdo u kome se rodila i rasla – BOSANČICA.