Harun HODŽIĆ: Potom se desio i famozni 2. maj, da kod Bošnjaka neće sve biti kako treba potrudio se izdajnik Fikret Abdić. Dok su predsjednika Aliju Izetbegovića držali zatvorenog, Abdić je u srajevskom televizijskom studiju čekao da se proglasi za predsjednika. Tog dana desio se i sveopšti napad na Sarajevo. Samo Bog dragi zna kako su ti obični mali ljudi sa srcem većim od Trebevića uspjeli sačuvati Sarajevo i zgradu Predsjedništva.

Na Jarčedolima u Rezrvnom sastavu policije proveo sam vrijeme do 6. juna 1992. U tom periodu u gradu se izdešavalo puno toga. Obavljene su prve dženaze šehidima na Kovačima. Sjećam se kada su poginula četiri pripadnika policije, poslije dženaze na Kovačima naišao je konvoj iz kasarne Jajce, koji su Jukini borci i Zelene beretke zaustavile i razoružale a vojnike pustili.

Potom se desio i famozni 2. maj, da kod Bošnjaka neće sve biti kako treba potrudio se izdajnik Fikret Abdić. Dok su predsjednika Aliju Izetbegovića držali zatvorenog Abdić je u srajevskom televizijskom studiju čekao da se proglasi za predsjednika. Tog dana desio se i sveopšti napad na Sarajevo. Samo Bog dragi zna kako su ti obični mali ljudi sa srcem većim od Trbevića uspjeli sačuvati Sarajevo i zgradu Predsjedništva. I potom se dešava Dobrovoljačka. ‘Hvala’ četnicima što su nas dobro naoružali tog dana.

No na Jarčedolima je bila vec uspostavljena linija od Lapišnice pa prema Trebeviću, do Čoline Kape, tu liniju sam poznavao a moj zadatak je bio da noćnu smjenu rezervnih policajaca razvodim, i to cijelu noć svaka tri sata. S obzirom da sam već u Hrvatskoj imao ratna iskustva, a i u jednoj specifičnoj situaciji na Jarčedolima pokazao prisebnost, saborci su me brzo isforsirali kao komandira straže, i to noćne. Po danu bih provodio na Baščarsiji, i slušao kako drugi u gradu napreduju i kako se obračunavaju sa petokolonašima, snajperistima i ostalim izdajnicima. Taj period ostaće upamćen po mnogo čemu a najznačajni je po tome što je formirana Armija R BiH i što je počelo uvezivanje malih grupica u veće formacije.

Počelo je nestajati hrane, zalihe u domaćinstvima polahko su se trošile, a onda je uslijedilo obijanje radnji, bilo je tu i organiziranog prikupljanja rezervi iz prodavnica od strane TO, ali i onih sitnih malih krađa.

2. maj 1992.: Branitelji Sarajeva

Po Sarajevu je svaki dan i noć padalo na stotine i hiljade granata raznih kalibara, ali jedna noć ostaće mi u sjećanju i nikad je neću zaboraviti. Bili smo smješteni u školi na Hridu, taj dan se oslobođena Kasarna «Maršal Tito», i kad je pao mrak nastao je haos, četnici su cijelu noć sa nekoliko višecijevnih bacača VBR tukli po kasarni i zapalili je, vanjski dio je skoro sav izgorio. Nekako tačno iznad moje glave, preko Hrida, rakete su prolazile; u mom organizmu se bila uvukla neka jeza koja me pratila tokom cijele agresije na BiH. Od te večeri kadgod bih čuo plotunsko ispaljivanje, pa čak i naših artiljeraca, ja bih se ježio.

Na mojoj liniji bilo je raznih zgoda i nezgoda, za ovaj put prenijeću vam jednu: noćna straža koju sam razvodio boravila je u jednom objektu koji je nekad bio crkva, a šuma ispred zvala se Popov Gaj a bio je tu i zaseok Jarčedola koji je bio napušten, jer je bio direktno na otvorenoj vatri sa Lapišnice. Poslije provedene noći u obilasku linija i smjeni ljudi, nakon sabaha ja bih malo duže odspavao. Tog dana sam ostao malo duže nego što sam uobičavao, dok me nije probudila četnička granata koja je pala blizu našeg objekta. Ja tome nisam pridavao pažnju, misleći da je to onako nasumično ispaljivanje, dok druga granata nije eksplodirala na krov ispod kojeg sam spavao. Uspio sam se samo pokriti dekom po glavi, dok se po meni rušio tavan i ostaci krova. Kada je taj prvi šok od ekspolozije prošao ja sam ustao i pogledao iznad mene, nigdje tavana i krova nema, a sa Trebevića direktno četnici bestrzajnim topom i bez zastoja tuku. U uspio sam iskočiti iz kreveta, dohvatiti PM 72 koji je bio uz zaglavlje i krenuti prema vratima. U tom trenu čuo sam ispaljenje i zvižduk granate koja je pala direktno na krevet u kojem samo neku sekundu prije ležao. Samo Božjom voljom ona nije eksplodirala. Kada sam uletio u podrum gdje su se ostali moji saborci već bili smjestili osim izbečenih očiju od prašine ništa se drugo na meni nije vidjelo. Svi su prasnuli u smijeh.