Dr. Šefket KRCIĆ: Iznenađeni smo šutnjom, i zatvaranjem očiju pred gorućim problemima od strane sandžačkih prvaka, koji su se discansirali i zaboravili na rezultate referenduma za autonomiju Sandžaka, koji je objavljen 25-27. oktrobra 1991. godine. Na temelju tih rezultata, nekadašnja diktatorska vlast Miloševića je nudila kulturnu autonomiju Sandžaku, što sandžački prvaci SDA i MNVS nisu tada prihvatili, već su tražili realnu teritorijalnu autonomiju, na europskim principima, gdje bi se riješila fundamentalna esencijalna i egzistencijalna prava svih građana u multietičkom Sandžaku, na temelju historijske, pravne, ekonomske i kulturološke argumentacije. Nažalost, kada su Bošnjaci iz Sandžaka ušli u vlast u Beogradu i Podgorici, sve manje se u štampi pominje sandžačko pitanje. Na taj način, Beograd i Podgorica su sebi birali podobne kadrove iz Sandžaka. Pitamo se, da li je to europski, da zvaničnici iz Srbije i Crne Gore određuju tko može biti a tko ne može biti iz bošnjačkog naroda u organima vlasti.

Vladin prijedlog Zakona o regionalizaciji uzurbukao je duhove u regionalnom centru u Novom Pazaru. Napokon, postalo je jasno da je zvanični Beograd poslao poruku svijetu, da su pravni paragrafi protiv regije Sandžak i historijske težnje njegovih građana. Statistička podjela Srbije u sedam vještačkih neprirodnih regiona, proglasila je prirodni region Sandžak statističkom greškom?! Sadašnja procedura, regionalizacije i decentralizacije Srbije, iako se poziva na europska pravila u cjelosti je diskriminirala, ne samo regiju Sandžak, već je dovela u pitanje pravni status Bošnjaka u ovoj konzervativnoj zemlji, koja uz diktatorsku vlast Crne Gore, već duže vrijeme kuca na vrata Europske unije. Nažalost, ni sandžački prvaci, koji su legalno izabrani, zaokupljenim ličnim interesima zatvorili su oči pred ovim esencijalnim i egzistencijalnim pitanjem, koje je, ujedno postalo i hamletovsko. Svi pričaju, da Srbija i Crna Gora teže ka Europi, ali zacijelo, Europa, ukoliko želi da ima imalo morala, ne može sebe prepoznati u njima.

Prijedlog Zakona o ravnomjernom regionlanom razvoju, o kojem već par dana, raspravlja Srpski parlament u Beogradu, jedan je od preduvjeta za brži ulaz Srbije u Europsku uniju. To je konstatovano i na sjednici Nacionlanog savjeta za decentralizaciju, kako su istakli glasnogovornoci Vlade Srbije, ocjenjujući da će decentralizacija omogućiti “po dobijanju statusa kandidata svake godine povučemo nekoliko desetina miliona eura za ravnomjerni regionalni razvoj.” Ostaje pitanje, šta se iza toga krije?
Međutim, ovo je jedna floskula surovog beogradskog režima, prema vani, koji ima jedan aršin prema svijetu, a drugi prema unutrašnjosti. O tome svjedoče i stavovi opozicionih lidera LDP i NS, koji su tražili, da taj famozni Zakon bude povučen iz procedure, zato što je u cjelosti nepripremljen.
Jedan od najžešćih glasnogovornika i zastupnika ovog Zakona, pored predsjednika Tadića i potpredjednika Đelića je i arogantni ministar ekonomije i regionalnog razvoja Mlađen Dinkić, koji svojim izjavama, kao iz rukava, diže prašinu, da će navodno ovaj Zakon omogućiti ravnomjerniji regionlani razvoj. On navodi, da će Srbija biti podijeljena na sedam statističkih regiona “a sve više odluke vezanih za regionalni razvoj donosiće se u regionima, a ne na centralnom nivou.”
Istim prijedlogom Zakona, prema ministru Dinkiću, predviđeno je formiranje novih agencija koje će potisnuti stare (gašenjem), koje će biti transformirane uz minimalne troškove. Prema njemu, “od rada sedam regionalnih razvojnih agencija biće daleko više koristi, nego što će koštati njihovo formiranje, jer se preko njih vuku sredstva iz evropskih pretpritstupih fonodova.”
Dalje, potpredsjednik Vlade Đelić, istakao je, da je ovaj Zakon u skladu sa europskim ambicijama Srbije i da je on način da se obezbijedi podrška evropskog budžeta za poboljšanje života građana, ali i dodao je on, ujedno je “inicijalna kapisla za druge fondove.” U tom smislu, bez “komadanja teritorije, jer je ovo samo statistička podjela, došlo bi do mnogo boljeg života.”

Pred nama su veoma složena pitanja koja traže bržu rekaciju relevantinih subjekata, ukoliko se ne očekuje da i ovaj preostali dio stanovništva Sandžaka ne iscuri prema Zapadu, upravo iz razloga što se teška ekonomska kriza reflektuje na Sandžak. Srbija i Crna Gora, zahtijevaju od raznih fondova od islamskih zemlja, velike benificije za izgradnju puteva i objekata u Sandžaku, ali ta sredstva ne dolaze u Sandžak. Za sve to su odgovorni čelnici Beograda i Podgorice, koji diskriminišu i ugrožavaju građane Sandžaka.

Sobzirom, da se radi o statističkim regionima, a prema slovu Zakona trebalo bi da ima najmanje dva miliona žitelja, u tom smislu, regija Sandžak nakon (referenduma 2006.), kada su se Srbija i Crna Gora razdvojila i pocijepala Sandžak, ovaj region (Sandžak) postao je “statistička greška”, naočigled svih dosadašnjih predviđanja, da će se Srbija i Crna Gora demokratizirati. Međutim, europski propisi dolaze kasno u Srbiju i Crnu Goru, jer ih ove dvije zemlje krivo primjenjuju i to diskriminišući prava Bošnjaka i drugih manjinskih naroda u ovoj zemlji. Sandžaku se ne može vratiti regionlana autonomija, upravo iz razloga zato što bi i ostali regioni trebali imati regionlanu skupštinu, koja bi funkcionisala po europskim pravilima. Upravo iz tih razloga u vremenu od 1992. pa na dalje, do pada diktatorskog režima 2005. godine u Sandžaku su bile postavljene, razne misije KEPS-a i OEPS-a, koje su istraživale i pratile razvoj ljudskih prava i sloboda u ovoj regiji.
Dakle, pred nama su veoma složena pitanja koja traže bržu reakciju relevantinih subjekata, ukoliko se ne očekuje da i ovaj preostali dio stanovništva Sandžaka ne iscuri prema Zapadu, upravo iz razloga što se teška ekonomska kriza reflektuje na Sandžak. Srbija i Crna Gora, zahtjevaju od raznih fondova od islamskih zemlja, velike benificije za izgradnju puteva i objekata u Sandžaku, ali ta sredstva ne dolaze u Sandžak. Za sve to su odgovorni čelnici Beograda i Podgorice, koji diskriminišu i ugrožavaju građane Sandžaka.

O ovom Zakonu, na temelju nekih izvještaja nekih medija, šta se sve zbivalo u Parlamentu i drugim konsultacijama iza zatvorenih vrata, za sad možemo prenijeti samo stavove opozicionih lidera Čedomira Jovanovića (LDP) i Velimira Ilića (NS). Naime, obojica su tražila od predsjednice Parlamenta dr. Slavice Đukić – Dejanović da iskosristi svoj utjecaj i ubijedi Vladu da povuče ovaj famozni prijedlog Zakona iz procedure. Za liberala Jovanovića, “ovaj akt je cijena mirovladajućoj koaliciji.” I da “definitivno nije interes Srbije pretvaranja Vojvodine u jedan region.” Prema Iliću, ovaj pravni akt potpuno je nepripremljen. On ističe, “da je sve iskombinovano kako samo vladajućoj koaliciji odgovara!” Nažalost, u vladajućoj koaliciji sjede i ljudi iz Sandžaka!
Dinkić je oponirao oponentima, držeći se stavova da će “svi oni koji su proptiv ulaska Srbije u EU vjerovatno glasati protiv ovog Zakona, a oni koji podržavaju brži put ka EU će ga podržati. Volio bih da postoji koncenzus, ali uvjeren sam da će Zakon biti usvojen” – naglasio je Dinkić, zaboravljajući da je u predizbojnoj kampanji svojim govorima i stvaranjem Saveza u Sandžaku obećao građanima Sandžaka regionalnu autonomiju.
Nažalost, pored Dinkića i Ilića, na obećanje prema Sandžaku, zaboravili su i mnogo zvučnija imena, kao što su: Tadić, Koštunica i drugi, koji su izbore i visoka mjesta dobijali tijesnom pobjedom upravo zahvaljujući glasovima građanima Sandžaka, prvenstevno bošnjačke nacionalnosti.

Sandžački prvaci zaboravili na referendumske rezultate iz 1991. g.

Bulatović, Milošević i Đukanović: Izmislili "državu Sandžak" da bi sproveli genocidnu politiku

Otvaranje debate, o reginalizaciji i decentralizaciji Srbije, u cilju primjene Ustava (koji je zahvaljujući Bošnjacima 2006. g. usvojen), sada se jasno prikazuje očigledna diskriminacija na djelu. Tom činu, značajano doprinose i legalno izabrani ministri i poslanici Sandžaka, koji zatvaraju oči pred problemima koji se sada javljaju od strane zvaničnog Beograda i Podgorice prema Sandžaku.
Prošla su ona vremena, kada se Sandžaku i njenim građanima nametala odozgo riješenja, kao što je to bilo za vrijeme ranijeg nenarodnog diktatorskog režima, koji je izmišljao “državu Sandžak”. Zacijelo, to smo i tijekom teških sandžačkih procesa 1992 - 2000. g., u više navrata pisali u raznim kolumnama i časopisima, da je država Sandžak izmišljotina Miloševićeve i Đukanovićeve policije, s jednim jedinim ciljem da ima opravdanja, da se izvrši genocid i nad ovim nedužnim i mirnim bošnjačkim narodom Sandžaka.
Na taj način, dugo priželjkivanja rasprava o regionalizaciji i decentralizaciji, očigledno završava u ambis, velikosrpskih i velikocrnogorskih interesa. Naime, ove dvije republike, nakon Referenduma 2006. g., očigledno su se tajno dogovorile da pocijepaju Sandžak. Jer, prema konceptu novog Zakona o decentralizaciji i regionalizaciji Crna Gora, zbog stanovništva (oko 600.000), ne bi mogla biti ni srpski region! U tom slučaju, cijepanje Sandžaka, omogućilo je Crnoj Gori, da umjesto regiona postane nezavisna država! U tome se ogleda i funkcionalnost i nefukcionalnost države za neke narode Srbija i Crna Gora je majka, a za duge, kao Bošnjake, zacijelo je, maćaha!
Sjetimo se samo montiranih sudskih procesa u Novom Pazaru i Bijelom Polju, tijekom 1993. – 1999. godine, koji nažalost i do danas nisu završeni, čime su Srbija i Crna Gora sami hapšenjem i osuđivanjem političkih aktivista iz redova bošnjačkih naroda, da direktno pomognu Srbe i Crnogorce u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Danas i ova činjenica zaboravlja! Zašto? Imamo još jednu veoma tešku informaciju, jedini preostali politički aktivist, zatvorski osuđenik Rifat Vesković (Bijelo Polje), zbog svoje bezbjednosti mora zatražiti azil u nekoj od demokratskih zemalja, jer mu pored Đukanovićeve policije prijete hadalji i đuturumi iz bošnjačkog naroda koji su u savezu sa Đukanovićem. Zato, pozivamo sve trezvene Bošnjake da stanu uz stranu Veskoviću, jer je sa Harunom Hadžićem i drugima robijao bez ikakvog razloga.
Iznenađeni smo šutnjom, i zatvaranjem očiju pred gorućim problemima od strane sandžačkih prvaka, koji su se discansirali i zaboravili na rezultate referenduma za autonomiju Sandžaka, koji je objavljen 25-27. oktrobra 1991. godine. Na temelju tih rezultata, nekadašnja diktatorska vlast Miloševića je nudila kulturnu autonomiju Sandžaku, što sandžački prvaci SDA i MNVS nisu tada prihvatili, već su tražili realnu teritorijalnu autonomiju, na europskim principima, gdje bi se riješila fundamentalna esencijalna i egzistencijalna prava svih građana u multietičkom Sandžaku, na temelju historijske, pravne, ekonomske i kulturološke argumentacije. Nažalost, kada su Bošnjaci iz Sandžaka ušli u vlast u Beogradu i Podgorici, sve manje se u štampi pominje sandžačko pitanje. Na taj način, Beograd i Podgorica su sebi birali podobne kadrove iz Sandžaka. Pitamo se, da li je to europski, da zvaničnici iz Srbije i Crne Gore određuju tko može biti a tko ne može biti iz bošnjačkog naroda u organima vlasti.

Sandžak u XXI stoljeću
Danas kada je najpotrebnije raspravljati o Sandžaku i njegovoj budućnosti, gotovo da nema relevatnih subjekata, koji bi organizirali znanstveni skup na ovu goruću temu. Oni koji bi imali još hrabrosti nemaju za to finansijskih sredstava, a oni brojniji se bave vlastitim problemima.

Potrebno je, da uz pomoć agilnih intelektulaca i vrijednih biznismena iz dijaspore, da se u što kraćem roku organizira u Novom Pazaru Međunarodni znanstveni skup s fundmanetalnom temom “Sandžak u XXI stoljeću”.

Jedan od malobrojnih skupova koji su u novije vrijeme održani u Sandžaku, bila je i rasprava “Sandžak identitet u procepu starog i novog” (2008.) u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Sandžačkog odbora za ljudska prava iz Novog Pazara, čiji rezultat je istoimena publikacija koja se skorije pojavila u skromnom tiražu od 500 primjeraka na 295 strana. Nažalost, iako iza ove publikacije, kao izdavača, stoji ime hrabre Sonje Biserko, ovaj zbornik nije pokazao domet jedne istinske i reprezentativne publikacije o Sandžaku, upravo iz razloga, što pored sudionika sa strane u spomenutoj raspravi nisu sudjelovali relevantni subjekti iz Sandžaka, koji bi podigli nivo znanstvene interpetacije sandžačkih ideja i dali konkretnu viziju sandžačke budućnosti. Tu prije svega mislimo, na imena, kao što su: prof. dr. Rasim Muminović, prof. dr. Sait Kačapor, prof. dr. Ferid Muhić, akademik dr. Jašar Redžepagić, prof. dr. Enes Pelidija, prof. dr. Rasim Dacić, prof. dr. Hasan Hanić, prof. dr Sefer Međedović, prof. dr Mehmed Meta, prof. dr. Raif Hajdarpašić, mr. Harun Hadžić i drugi, koji su mogli da ponude ozbiljnu argumentaciju za rješavanja golemog sandžačkog pitanja, a ne da publikacija “Sandžak identet u procepu starog i novog” dođe na svijet bez istinske poruke.
Zbog toga, potrebno je, da uz pomoć agilnih intelektulaca i vrijednih biznismena iz dijaspore, da se u što kraćem roku organizira u Novom Pazaru Međunarodni znanstveni skup s fundmanetalnom temom “Sandžak u XXI stoljeću”.

Umjesto zaključka
Naša je želja, gledano iz Sandžaka, da budemo otvoreni, da Srbija i Crna Gora nastave svom demokratskom snagom na putu razvoja procesa europske integracije, kako bi ostvarili krajnji cilj, a to je članstvo u Eurpskoj uniji. Bezbeli, to je i veliki korak i sam izazov za Sandžak, jer će procesi integracije izbrisati mnoge granice i vještačke punktove, a time i otvoriti nove puteve razvoja sandžačkog društva.
Sjetimo se, samo obećanja visokih srpskih funkcionera od prije tri godine (2006. g.), prilikom usvajanja novog Ustava, kada je građanima Sandžaka obećana regionalna autonomija. Zato su građani Sandžaka svojim glasovima doprinijeli usvajanjem tog Ustava. Ali, od obećanog regiona izgleda, da nema ništa! U tome se ogleda nefunkcionalnost Srbije kao države, koja permanentno diskriminiše manjinske narode. Sandžak kao region ima sve uvjete da egzistira, ne samo historijske, već i ekonomske, konfesionalne, etnološke i kulturološke sadržaje tradicije i naslijeđa. Sve to svjedoči, da se radi o specifičnom europskom regionu, koji u sebi sadrži sve elemente sadržaja što Europa danas traži: multietičnost, multikonfesionlanost, multipolitičnost, parlamentarizam, toleranciju i dobrosusjedske odnose. Međutim, ako je sve ovo istina, a prijedlog Zakona o regionalizaciji bude usvojen, eto još jednog dokaza da zvanična Srbija svojim propisima ekonomski, politički, kulturološki guši Sandžak.
Ostaje da se Matica Bošnjaka Sandžaka, u skladu sa svojom orijentacijom – da govori u ime svijesti, savjesti i duše naroda – da se obrati Ustavnom sudu R. Srbije za zaštitu nacionalnih, regionalnih interesa građana. Zatim, ukoliko i to ne bude pomoglo, da idemo dalje pred relevantne europske institucije, da zatražimo zaštitu manjinskih prava i sloboda Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori.
Dok privodimo kraju tekst kolumne, o ovoj teškoj temi, obrati nam se jedan kolega sa fakulteta s pitanjem: “Zašto vi to radite, kad to nije plaćeno? A to što vi radite, ne rade oni, koji za to primaju debelu plaću!” No comment!

Autor je profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru i predjednik Matice Bošnjaka Sandžaka