Semir ĐULIĆ: Plakat nije prijetnja sigurnosti ali zato jeste politika zastrašivanja “svog” naroda kako bi se njime manipulisalo. Čuvari torova u koje strpaše narode BiH čuvaju svoje stado dok dobro ne ogladne a kada glad zavlada i iz svog tora se utoliti može. Nažalost, toga se postaje svjesnim tek kad na “mene“ dođe red. Federacija i Republika Srpska nisu ništa do poveći torovi iz kojih se hrane a koje “čuvaju”. Glas protiv Republike Srpske nije glas protiv srpskog naroda u BiH kako to čuvari žele predstaviti i za sebe zaštitarsku poziciju [i platu] obezbijediti. Glas je to protiv, agresije, genocida i saučesnika koji dio BiH proglasiče samo “srpskim”.

Da je „Dejtonska BiH” država apsurda to već svi znamo i osjećamo na svojoj koži, kako mi u dijaspori tako i još intenzivnije oni koji u njoj žive. I pored svoje hiljadugodišnje historije neki hoće da kažu da je nastala u Dejtonu, kao da se takvim izjavama može pobrisati kralj Tvrtko, kraljica Katarina, ZAVNO BiH, referendum ‘92, njezina višestoljetna multikulturalnost i princip suživota koji eto sada Evropa hoće proglasiti svojom tekovinom. Apsurdna je i po tome što poziv za borbu za tu “prkosnu” i “jedinu, multikulturalnu i demokratsku“ Bosnu neki nazvaše “pozivom na rat jer je plakat pun krvi“. Apsurdna je, jer oni koje ona plaća kopaju njen grob a oni koji se bore protiv “zakucavanja zadnjeg eksera u njen “sanduk” proglašavaju se teroristima. Apsurdna je jer kasapin pravdu dijeli a žrtva zboriti nesmije. Žrtva govoriti mora i zbog sebe i zbog kasapina a najviše Bosne radi, Pravde radi, Istine radi. Poziv Patriotskih snaga jeste taj govor a ne ratni poklič. A krv na plakatu jeste noćna mora onih koje podsjeća na njihove krvave ruke. Krv je to nedužnih Srebreničana koji svoj smiraj jos uvjek traže. Krv je to djece Sarajeva, Tuzle, Prijedora, Foče, Bihaća, Trebinja … Krv je to starih i iznemoglih koji komšiji vjerovaše pa na topraku svome ostadoše i u zgarišta se pretvoriše. Krv je to Bošnjaka koji u Crnoj Gori svoj spas potražiše a voda Drine i Save grobnica im postade. Krv je to nane Fate u čijoj avliji crkvu izgradiše i na sud odvedoše. Krv je to majki, kćeri, žena i sestara čije muške srodnike pobiše dojučerašnje komšije. Krvave su to suze onih koji ni kosti svojih najmilijih pronaći ne mogu. Krv je to Omarske, Manjače, Keraterma, Trnopolja, Dretelja, fočanskih zatvora, višegradskog Mosta, Korićanskih stijena….. Krv je to silovanih žena i djevojcica, Krv je to porušenih džamija i osknavljenih mezarja. Krv je to njenih branitelja koji po kontejnerima hljeba traže. Krv je to nevinih žrtava, Bosne koju čejreče, dijele, rasprodaju. Krv je to onih što na zadnja vrata ulaze u “dvije škole pod istim krovom“, krv historije koju uče kroz tri prizme. Krv je to radnika čija se imovina mafijaški krčmi. Krv je to bosanskih gradova kojima ime bosansko potraše. Krv je to hiljadama milja daleko protjeranih kojima bi državljanstvo da uzmu. Krv je to građanske BiH, krv je to prava i demokratije Krvari Bosna i to prestati mora!!! Zato patrioti dižu svoj glas, svoje demokratsko oružje.

Nisu se ti brižnici za bezbjednosnu situaciju prepali crvene boje plakata, prepali su se riječi, posebno one pisane koja zaboravu vrata zatvara. Pokušaj izjednačavanja krivice, žrtve i krvnika ne ide im baš najbolje. Džaba im milioni dolara, svijet nikako da prihvati srpsku istinu a po njima jedino je ona prava. Haški i Sud BiH su politički, zato oni hoće da patriotima sudi sud Srbije jer samo on zna šta je srpska pravda.

Tog oružja a ne plakata se mnogi u Bosni boje i oni bi da zabrane “postojanje ovakvih ekstremnih [KBSA, PLBiH, Bošnjaci.Net, Armijabih.com, Zlatniljiljan.org, Bosnaprkosnaodsna.mine.nu op.a] udruženja i internet portala“. Te organizacije su za Dragu Kalebica, delegata u Parlamentu BiH “ozbiljna prijetnja političkoj i bezbjednosnoj situaciji” u BiH, a Bosni i sigurnost u njoj za njega nije prijetnja njegov stav da svoj rad u Parlamentu vidi kao “radnu obavezu“ a ne patriotsku dužnost i čast. Nisu za njih prijetnja Bosni ni razni četnički ravnogorski pokreti koji naoružani “derneče” po BiH, niti je to Čanković koji misli da je izbor “samo njihov”. Nisu to ni oni koji uzvikuju genocidne parole “Nož, žica, Srebrenica”, niti oni koji bacaju i spaljuju bosansku zastavu i navijaju protiv države u kojoj žive, ni ratni zločinci što ih herojima proglasiše, ni vladari što “Bosnu ne vole” nisu prijetnja. Ne oni, po Kalebiću i raznim Kalebićima ma koje ime nosili, nisu “teroristi” ali zato oni što normalnu državu traže i riječ svoju dižu e oni - jesu. E pa gospodo “malo morgen”. Da ste digli glas protiv onih koji su u tim istim skupštinskim klupama izjavljivali da će “jednog naroda nestati” niti bi bilo krvi u Bosni, niti plakata u zgradi Skupštine.
Pravo na slobodu govora je univerzalno pravo i nikakve “istrage” neće ušutkati one koji drugačije misle. Plakat nije prijetnja sigurnosti ali zato jeste politika zastrašivanja “svog” naroda kako bi se njime manipulisalo. Čuvari torova u koje strpaše narode BiH čuvaju svoje stado dok dobro ne ogladne a kada glad zavlada i iz svog tora se utoliti može. Nažalost, toga se postaje svjesnim tek kad na “mene“ dođe red. Federacija i Republika Srpska nisu ništa do poveći torovi iz kojih se hrane a koje “čuvaju”. Glas protiv Republike Srpske nije glas protiv srpskog naroda u BiH kako to čuvari žele predstaviti i za sebe zaštitarsku poziciju [i platu] obezbijediti. Glas je to protiv, agresije, genocida i saučesnika koji dio BiH proglasiče samo “srpskim”. Glas je to protiv kreatora, takve tvorevine, koji smatraju da bi pobijeni, protjerani i opljačkani trebali da im budu zahvalni što im je dozvoljeno da im kosti budu pronađene i pokopane, što im je dozvoljen povratak na spaljene i porušene toprake. Sad se od njih traži da zaborave, da ne svjedoče i da se ne vraćaju.
Nisu se ti brižnici za bezbjednosnu situaciju prepali crvene boje plakata, prepali su se riječi, posebno one pisane koja zaboravu vrata zatvara. Pokušaj izjednačavanja krivice, žrtve i krvnika ne ide im baš najbolje. Džaba im milioni dolara, svijet nikako da prihvati srpsku istinu a po njima jedino je ona prava. Haški i Sud BiH su politički, zato oni hoće da patriotima sudi sud Srbije jer samo on zna šta je srpska pravda.
Brine njih snaga dijaspore koja svakim danom postaje obrazovanija, uticajnija, ekonomski jača, društveno i politički angažovanija u sredinama gdje živi. Njima milioni dolara nisu potrebni da bi istina bila poznata. Piše dijaspora danas na svim jezicima svijeta i to narušava političku bezbijednost i opstanaka Republike Srpske. Zna Kalebić i ini da je njihova republika, produkt krvi i političkih prilika određenog genocidnog perioda a političke prilike se mijenjaju i dijaspora će iskoristiti sva demokratska sredstva da taj proces ubrza. Historija BiH niti je počela niti je završena Dejtonom.