Jedna kratka posjeta Republici Kosovo: veličanstvena pobjeda islama nad komunizmom i, ako Bog da, nad nacionalizmom NAŠA BRAĆA ALBANCI
Autor: Dr. Džemaludin Latić Objavljeno: 08. Jan 2009. 23:01:56
Stoljetno bratstvo tri većinski muslimanska naroda: Albanaca, Bošnjaka i Turaka ponovo hvata korijena u tek oslobođenoj zemlji
Nekada, do prije, otprilike, sto i pedeset godina, manje ili više, bošnjački i albanski narod su bili stabilni, veoma jaki i većinom muslimanski narodi na Balkanskom poluotoku, međusobno povezani u tolikoj mjeri da su ih jedva „razdvajala“ dva različita jezika. Jedan dio albanskog naroda se, čak, bosanizirao (u jeziku, običajima, imenima...), dok se drugi dio bošnjačkog naroda albanizirao – zavisno od povijesnih prilika. Kada sam boravio u Novom Pazaru, stare Sandžaklije su mi pokazivale okolna brda na koja su stigle albanske vojne jedinice koje su opkoljene sandžačke muslimane u dva-tri navrata spašavale od masovnog pokolja koga su im bile pripremile četničke vojne formacije, a manje je poznato da je Prizrenska liga osnovana upravo zarad pomoći Bošnjacima u vrijeme kada je Švabo napao Bosnu te da se ona zvala „Ittihadu'l-islami- Islamsko jedinstvo.“
Na Kosovu su albanski studenti bili ponosni, ali samo korak izvan njega, u vojsci, na drugim fakultetima, na utakmicama, u zatvorima..., to su bili poniženi ljudi; zvali su ih „šokovima“ (izgleda da ta riječ na albanskom, ustvari, ima plemenito značenje: drug) i drugim posprdnim imenima, kao što su Bošnjake nazivali „mujama“ i na njihov račun pričali bezbrojne viceve. Osjećaja bratstva između nas, Bošnjaka, bar onih koji smo dolazili iz Bosne, i Albanaca, zahvaljujući sekularnoj, već spomenutoj ideologiji, gotovo da nije bilo. Istina, kosovski Albanci su nekako na poseban način voljeli Sarajevo... Sada sam se vraćao u tu divnu zemlju, punu polja, dobrih voda, voća... - nakon tri desetljeća, nekoliko mjeseci nakon što je Kosovo postala nezavisna država, s republičkim tipom uređenja. Mnogi moji drugovi koje sam upoznao na robiji postali su važni funkcioneri svoje države i igrali nezamjenljive uloge u njihovoj „borbi za nacionalno i socijalno oslobođenje albanskog naroda,“ kako su se šapatom izražavali na zatvorskim šetnjama! Njihov san se ostvario – nakon hiljada godina robijanja, trpnje, poniženja, prolivene krvi... „Hoćete li, gospodine, da Vam udarimo žig u pasoš?“ - pita ljubazni službenik na državnoj granici između Makedonije i Kosova. „Zašto nas to pitate?“ „Zato što ste iz Bosne, pa ako se budete vraćali preko Srbije, imat ćete problema zbog ovog žiga!“ „Molim Vas da udarite taj žig, i hoću da Vam kažem da sam ponosan što ću ga imati u svome pasošu,“ - odgovorio sam. Vozimo se u kolima našeg brata Sabrija Muratija, koji sav treperi od sreće što nas vidi. On i njegova braća, jedan „zeleni val“ na Kosovu, organizirali su konferenciju o rahm. Aliji Izetbegoviću u glavnom prištinskom hotelu, znamenitom „Grandu,“ o njegovim mladomuslimanskim idejama i vizijama. Na albanskom jeziku objavljena su sve Predsjednikove važnije knjige, a najveći izdavač u regiji, Adnan Ismaili, objavio je njegova „Sjećanja“ baš toga dana – u takvom izdanju da ga ne bi nadmašio ni najbolji londonski izdavač! (Ko bi to mogao zamisliti prije trideset godina?! Niko!) Sreo sam svoje stare drugove, a mnoge nove upoznao. Nažalost, Azem Vllasi i njegova Nadira nisu mogli da dođu zbog iznenadne smrti mlade Azemove bratične dan uoči konferencije! Sreo sam profesore sa prištinskog Islamskog fakulteta, zatim muftiju iz Preševa, bošnjačke rukovodioce, ministre, stranačke aktiviste..., braću iz Sandžaka, muftiju i rektora Novopazarskog univerziteta, neke oficire... Pa ipak, moje najveće čuđenje je bilo kada sam ponovo, nakon dvadesetak godina, susreo Basrija Musmuratija. Basri (dobio ime po svome dedi koji je učio vjerske nauke u Basri) odrobijao je teške i duge godine u Zenici; danas je savjetnik predsjednika Skupštine, i tek se bio vratio s operacije srca iz svoje voljene Tirane. Doktori su mu zabranili da se puno kreće, ali je ustao iz postelje i po onoj hladnoći došao da se vidimo. Iskusni političar, čovjek izvanrednog morala, oprezne i promišljene riječi! Kosovo je danas republika sa 98% muslimana; njegovi katolici su sasvim mirni i poštovani građani. Grade novu, veliku katedralu odmah preko puta Filozofskog fakulteta u Prištini. U Prizrenu sam, noću, gledao čitav katolički kvart okićen jelkama. A što se tiče kosovskih Srba, pravoslavaca, priča je sasvim drugačija: njihova velika crkva, u blizini Nacionalne biblioteke, zjapi prazna, u Prištini danas ne živi nijedan Srbin! Ima ih nešto u selima na izlazu iz grada, zatvoreni su u sebe, prodaju svoja imanja i iseljavaju se. Poneki njihov automobil ili kamion prođe magistralom – sa srbijanskim tablicama... Na isti način, izgleda, žive muslimani (većinom Albanci) u Preševskoj dolini: bez ikakvog posla, odbačeni, neravnopravni..., iseljavaju se na Kosovo. Žalosno „humano preseljenje naroda,“ kako su ga zamislili Ćosić, Milošević, Tuđman, Aralica..., odvija se preko leđa jadnih, politički nesvjesnih, nesretnih i, većinom, nedužnih ljudi... Dobro se sjećam ne samo korza u Prištini, nego i profesora srpske, crnogorske i makedonske nacionalnosti koji su bili poštovani na Filozofskom fakultetu (posebno profesora Zorana Ćanovića), a sjećam se i onih nadobudnih, nacionalističkih ideologa koji su u Prištinu dolazili iz Beograda... – koji su sijali sjeme mržnje! Ako Srbi nisu mogli da žive s Albancima, tim narodom „besse“ – tvrdo zadane i ispoštovane riječi, s kim onda mogu da žive?! Ni sa kim, ja mislim! Da li ideja međuvjerskog bratstva može da zaživi na Balkanskom poluotoku – nakon svega, pitao sam se tih dana. Na konferenciji sam upravo izlagao tu ideju: koncept trostrukog bratstva među ljudima koga nudi islam: bratstvo po porijeklu (izražen u prvom ajetu sure En- Nisa'), bratstvo po vjerovanju u jednog Boga (izraženo u onim ajetima koji kršćane tretiraju „najbližim muslimanima po prijateljstvu“) i bratstvo po islamu (izraženo u suri El-Hudžurat). Činio sam to, naravno, ciljano – kako bih osporio marksistički koncept proleterske „jednakosti“ bez Boga čije visine zjape (Zinovjev) na Kosovu, kao i na čitavome Balkanu. U Prizrenu sam ostavio nekoliko sahata u eglenu sa svojom braćom Ćerimom, Agimom, Lutfi-bejom, hadži Ilijasom, i mnogim drugim, a onda smo Ademir Jerković, Akif Emre, Hysen te naš dragi i veliki brat, izvanredni islamski aktivist, robijaš i pisac Nedžat Ibrahimi, dugo govorili o Aliji Izetbegoviću i Bosni – pred skoro punom salom u Domu kulture..., o Aliji čije nas ideje bude i spajaju... Naravno, Kosovo ima svoje teške probleme: nezaposlenost, nezbrinutost šehidskih porodica, neriješen međunarodni status (treba mu još oko 50 zemalja koje bi ga priznale da bi bilo punopravna članica UN-a), zategnuti odnosi sa Srbijom, uzavrela situacija na njegovom sjeveru sa općinama sa srpskom većinom, Preševska dolina... Saznao sam za velike američke baze na njemu, na zemlji i ispod zemlje... Iz vjerske perpsektive, naravno, najteži je problem nacionalizma, koji se javlja svugdje gdje nema dovoljno vjerske svijesti. Naš je utisak da onaj rigidni albanski nacionalizam kopni pred ponovnim vraćanjem plemenitog i univerzalnog islama, tog Božijeg učenja koje nosi dobro za sve ljude i čije se svjetlo uvijek vrati tamo gdje je nekada bilo i dođe tamo gdje ga niko ne očekuje. Jarabbi šućur! |