Ferid Ferko ŠANTIĆ: Znam da nije baš ni lahko pisati ili govoriti o nekome ko je, bar što se nas Bošnjaka tiče, osoba epohe. O nekome ko je posjedovao samo njemu svojstvenu harizmu, sugestivnost, umjerenost u svemu. A to su odlike dobrih, plemenitih osoba. Posebno onih koji u vjeri pronalaze snagu, koji iz vjere crpe i snagu i mudrost i ... svoj putokaz.

Peta je godina kako u bahčama ahiretskim boravi prvi bosanski predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović. Premalo se, tako mi se bar čini, u ovih proteklih pet ljeta pisalo i govorilo o našem prvom predsjedniku. Jal se mnogi pribojavaju toga jal je u pitanju nešto drugo. Kako god da je vidno je neko isčekivanje, čekanje nečega. Znam da nije baš ni lahko pisati ili govoriti o nekome ko je, bar što se nas Bošnjaka tiče, osoba epohe. O nekome ko je posjedovao samo njemu svojstvenu harizmu, sugestivnost, umjerenost u svemu. A to su odlike dobrih, plemenitih osoba. Posebno onih koji u vjeri pronalaze snagu, koji iz vjere crpe i snagu i mudrost i ... svoj putokaz.
Dvadeset deveti novembar 1991. godine, velika dvorana Sportskog centra „Skenderija“ u Sarajevu. Prvi kongres Stranke demokratske akcije. Sjedim negdje u prvom dijelu sale, gledam i slušam upavo baš njega, danas rahmetli Aliju Izetbegovića.
- ...Nezaboravimo nikad to da u svijetu nema pravde i nepravde. Ima samo jakih i slabih. Nastojmo, koliko god je to u našoj moći, da u svakom pogledu budemo od ovih prvih.... Dijalogom se mogu riješiti svi nesporazumi....
Ovo je, između ostalog, izgovorio tako uvjerljivo tako da ton i zvuk tih riječi kao da i danas čujem. Tokom cijelog ovog skupa ko god je želio mogao ga je direktno pitati, poselamiti... jer oko njega nije bilo nekakvih silnih čuvara... Plijenila je ta njegova neposrednost. Po svemu ličio je na nekog političkog viteza.

Ličnost epohe: rah. Alija Izetbegović, prvi Predsjednik RBiH

Vidjelo se to i na ovom skupu kad je za govornicu izašao niko drugi do ratni zločinac, srpski fašista, Momčilo Krajišnik. Iako je ovaj monstrum imao kurtoazno, pozdravno obraćanje očekivao sam negodovanje i protest prisutnih. No, ništa od toga se nije desilo, jer ne bi tako nešto odobrio ni rahmetli Alija Izetbegović. Njegova umjerenost vidjela se i ovdje kad je za govornicu izaošao odrod bošnjački i ratni zločinac Fikret Abdić. Cijelo vrijeme svojeg vikanja, jer nije umio normalno govoriti, Fikret je visoko iznad glave držao podignutu svoju knjigu sa naslovom „SDA zna, hoće i može“. Već se tada vidjelo kud je Fikret krenuo ali je mudri Alija Izetbegović i njegov nastup saslušao bez trunke jeda ili ljutnje. To mu je omogućavalo upravo njegovo političko viteštvo. Njegove poslijednje riječi na ovom skupu bile su:
- Dozvolite mi da ovo svoje obraćanje završim porukom Bošnjacima kako u Bosni i Hercoegovini tako i onima u Sandžaku, Hrvatskoj, Crnog Gori, Makedoniji..... VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.
Ovim posuđenim i ovdje citiranim stihom Alija Izetbegović je na najljepši i najorginalniji način svima predočio da se jedino sa hrabrošću, odlučnošću, istrajnošću.., koje su i njega tako plemenito krasile, uz pouzdanje u Stvoritelja, može ostati i opstati bez obzira kolika je snaga dušmana.
No, nakon svega, nakon svih ovih skoro dvadeset godina, o Aliji Izetbegiviću možda ponajbolje govore riječi jednog od njegovih bližih saradnika:
„Čast i sreća je bila lično upoznati Aliju Izetbegovića, sjediti s njim, razgovarati… Sreća i zadovoljstvo je bilo družiti se i s njegovim knjigama kroz sve ove godine. Smatram to gotovo najvećim bogatstvom koje čovjek može da ostvari. Bošnjački narod na koncu dvadesetog vijeka živio je burnu historiju, historiju koja je već ušla u sve udžbenike, a koja će u budućnosti postati njen nezaobilazan dio. Mi smo sudionici tog vremena, živuća historija, a Izetbegović je bio njen istinski nosilac, njen pečat, nešto neizostavno i nezaboravno…. prolaziti nesvjesno pokraj nje, ne upoznati je, bez obraćanja pažnje na nju, ne iščitati je, a što dobar dio našeg naroda, na žalost, upravo čini, gotovo da je ravno grijehu spram svog razuma, spram svih vrijednosti kojima čovjek teži: istini, pravdi, moralu, čovjekoljublju, humanizmu….“

Ne pripadam onima koji mogu mjerodavno pisati i govoriti o rahmetli Aliji Izetbgoviću kao gaziji, odnosno koji mogu pisati i govoriti o njegovoj borbi u periodu srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. To mogu samo oni koji su svjedoci te herojske borbe. Ja zbog toga mogu pisati i govoriti o još jednom neprolaznom dijelu rahmetli Alije Izetbegovića. O njegovoj pisanoj riječi, o njegovim knjigama, o njegovim porukama, mislima... koje nadahnjuju svakog.

Jer odista, ko god se danas druži sa knjigama rahmetli Alije Izetbegivića spoznat će jednu izuzetnu misao, jedan izuzetan duh. Naprimjer, u jednoj prilici, govoreći o svojem kratkom ali briljatnom dijelu „Islamska deklaracija“ naglasio je da je ona „upućena muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje”. Ovo njegovo dijelo koje predstavlja „zalaganje da muslimanski narodi izađu iz kruga zavisnosti, zaostalosti i siromaštva, te željeni uspon na stazu dostojanstva, prosvjećenosti, genija i vrline” jedno je od dijela „kroz koje upoznajemo Izetbegovića kao islamskog mislioca koji kroz prizmu savremenog shvatanja i tumačenja islama, njegovog pozitivnog uticaja kako na pojedinca tako i na cjelokupne narode želi da ukaže na put muslimanskog prosvjetiteljstva i renesanse.“

Teško je danas i zamisliti momka od dvadeset i jednu godinu koji uspije napisati dijelo koje samo u egleskom prijevodu doživi dvanest izdanja. Upravo je rahmetli Alija Izetbegović imao dvadeset i jednu godinu kad je napisao svoje remek dijelo Islam između Istoka i Zapada, a uspio ga je objaviti tek nakon nekoliko desetljeća života. Ovo njegovo filozofsko dijelo, koje mnogi nazivaju Knjiga o slobodi na najbolji način predstavljaju Aliju Izetbegovića u onom intelektualnom i misaonom svijetlu.

U knjizi Ja izdati ne znam, koju, u stvari, sačinjava skup njegovih govora, članaka i intervjua u domaćim i inostranim medijima u periodu od početka devedesetih pa sve do poslije rata 1996. godine. Ovdje će čitalac upoznati Aliju Izetbegovića kao političara, predsjednika političke stranke čiji cilj je uspostava pravedne vlasti. Ovdje se vidi da Alija Izetabegivić, prvo kroz političke pregovore i druge aktivnosti za samostalnost BiH, preuzima breme odgovornosti za sudbinu zemlje i naroda. Ovdje se spoznaje i njegova herojska borba u političkoj i diplomatskoj odbrani od agresije na Republiku Bosnu Ii Hercegovinu.

U knjizi Čudo bosanskog otpora, koja govori o najtežim danima agresije i borbi za opstanak i slobodu Bosne i njenih naroda, Alija Izetbegović piše: “Mi smo svijetu priredili dva šoka. Prvi je bio taj naš otpor, naša žilavost. Očekivali su da ćemo biti razbijeni za dvadesetak dana. A grmljavina našeg otpora čula se do neba. To ‘čudo bosanskog otpora’ potpuno neočekivanog, kad mi ne samo da nismo poraženi i ne da se uspješno opiremo nego smo, hvala Bogu, svaki dan sve jači, dok je neprijatelj, iako jak, svaki dan sve slabiji. U ovom ratu skoro svi zakoni rata su poraženi sa njihove strane, ne sa naše. Drugi šok, je taj da se kultura ili ljudskost našla na našoj, a ne na njihovoj strani. Ako će već neko rušiti bogomolje, mostove, kulturne spomenike, ubijati žene i djecu, Evropa bi to očekivala od Bosanaca. Zašto? Pa tako je pisalo u njenim knjigama, to su te zablude širene stotinama godina. Mi smo za njih bili poludivlji svijet, porijeklom s Istoka, Azijati neki. Ali dogodilo se upravo da su oni od kojih su očekivali kulturu, narodi evropske provenijencije, ubijali nejač, rušili džamije, mostove. Mi to nismo radili.”
Kroz materijale ove knjige sve današnje i buduće generacije Bošnjaka uvijek će spoznati onu poruku: VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.

U knjizi A. Izetbegović – govori, pisma, intervjui... nalazi se i podatak da je Vijeće sigurnosti UN, upravo na zahtjev Alije Izetbegovića 1993. godine donijelo odluku o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu. Do tada ovaj sud nije postojao a danas je on institucija koja će, na najorginalniji, najistinitiji način zabilježiti ono što se odnosi na ovaj period hiistorije Bosne i njenih naroda. Ova institicija je, uz to, i ono od čega se i te kako boje dušmani Bosne i Bošnjaka. Isti oni koji su, koliko do jučer, važili za ”oslobodioce, sokolove, junake.....” ovog ili onog naroda.

Godine rata i mira je knjiga u kojoj se na jednostavan i neposredan način govori o prekidu agresije na Bosnu i Bošnjake, o prvim poslijeratnim dešavanjima, o izgradnji porušene zemlje. Ovdje se predočavaju sve teškoće ponovne uspostave normalnih odnosa među ljudima u BiH, uspostavi povjerenja i saradnje, kao i o ”dubokim i teškim duševnim i fizičkim ranama i bolima nastalim kao posljedica ratnih razaranja, izdaje i brutalne agresije”.

U knjizi A. Izetbegović 1997. sadržano je ono što govori o svim teškoćama dalje, političke, ekonomske..... odbrane Bosne i Bošnjaka. Jer i nakon prividnog mira dušmani BiH su nastavili raditi na njenom uništenju. Tada i danas drugim, ne oružanim, srestvima.

Moj bijeg u slobodu 1983.-88. je knjiga gdje se nalazi sve ono o čemu je rahmetli Alija Izetbegović razmišljao, govorio sa rijetkima, bilježio čak i u danima izdržavanja komunističke nepravedne zatvorske osude i tamnovanja u komunističkim kazamatima.
Nepodjeljena su mišljenja da je ovo, uz Islam imeđu Istoka i Zapada, drugo genijalno dijelo i proizvod genija rahmetli Alije Izetbegovića. Tek kad se čita ova knjiga postaje se svijestan ovoga o čemu pišem. U ovoj knjizi za koju je napisano i to da je ona „jedno nezaboravno intelektualno putovanje kroz mnogobrojna područja neslućenih prostranstava ljudskog duha i uma, oplemenjenog Božanskim darom ispravnog rasuđivanja“ susrešće te puno citata svjetskih genija: Muhammeda a.s. Hegela, Aristotela, Anštajna, Isse a.s., Froyda, Tolstoja...

Druženjem, diskusijama... sa njima, u najtežem periodu svojeg života, Alija Izetbegović se na najbolji, najoriginalniji mogući način priprema za ono što slijedi a to su dolazeća džehenemska vremena kojih je on, još tu u zatvoru i te kako bio svijestan.

“Sjećanja” predstavljaju poslijednju knjigu koju je uradio rahmetli Alija Izetbegović. To je, u stvari autobiografsko dijelo u kojem on, na jedan poseban način, predstavio svoj život u cjelini. Život više nego težak ali ipak u svojoj suštini veličanstven, ljudski, plemenit. Na završetku knjige on piše:
“Ono što zovemo srećom ponekad je saglasnost našeg života i zatečenih okolnosti, naše biografije i historije, naših ličnih težnji i historijskih tokova. Ako tako posmatram stvari, mogao bih reći: prerano sam se rodio da bih bio sretan. Ali rođenje je jedna od mnogih stvari koje ne biramo. Ono je dio naše sudbine. Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život”

Dženaza koja se pamti Turbe mislioca, bošnjačkog gazije, alima nad alimima, plahog čovjeka Alije Izetbegovića

A dobar dio svojeg života Alija Izetbegović je proveo u jednom običnom, trosobnom stanu. Iz tog stana organizovao je i formirao najveću bosansku i bošnjačku političku organizaciju. Iz tog stana postao je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine. Iz tog stana suprostavio se dušmanima koji su, kao nikad do tada, nasrnuli na Bosnu, Bošnjake i sve one koji su stali u odbranu BiH. Iz tog stana postao je poznat i cijenjen u cijelom dunjaluku. U tom stanu ostao je cijelo vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske fašističke agresije na Bosnu i Bošnjake.
U taj stan, nakon svih predsjednikovanja, vratio se i iz njega preselio u bahšče ahiretske.

Pišem ovo zbog toga što, vjerovatno dunjaluk nije zapamtio takav primjer skromnosti kod onih koji dođu u priliku da, kao predsjednici, vladari....., pohitaju da sebi kule i gradove grade. Njemu je, za sva njegova genijalna dijela, bio dovoljan i njegov obični stan. Hasli i zbog toga obično je i njegovo današnje, ovodunjalučko boravište. Jedno skromno, prelijepo otvoreno turbe.

Eh, nadam se da će te sad shvatiti zašto ja našega rahmetli Aliju uvijek oslovljavam samo sa „padišah“. Jednostavno, u razgovoru i govoru o njemu ja uvijek kažem: „kad je padišah Alija..... i sl.
Riječ „padišah“ nije danas u govornoj komunikaciji u jeziku bosanskome. Ostala je zauvjek zapisana u bošnjakoj literaturi, epici, porukama, pričama.... Korijen joj je u perzijskom jeziku gdje se riječima: „pad“ – velik, stalan, čuvar.... i „šah“ – kralj, vladar.....“, označava neko ko nije obični ni vladar, ni obični kralj, nego... Nego je taj „car careva, kralj kraljeva, vladar nad vladarima...“ Upravo takvo značenje riječ „padišah“ ima i u jeziku bosanskome.

Alija Izetbegović je po svemu, odista bio padišah.

Nek je vječni rahmet velikom bosanskom i bošnjačkom sinu.