Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest - pisao je Radovan Karadžić prije rata. Svoje apokaliptičke vizije pretvorio je u tuđu strašnu stvarnost

U predratnim godinama Radovana Karadžića su u književnim krugovima, u Sarajevu i drugdje, pamtili po nasrtljivosti kojom je od etabliranih pisaca tražio da pogledaju njegove stihove, koje je bio i ukoričio u nekoliko zbirki poezije. Jedna od njegovih pjesama, na koju je bio osobito ponosan, glasila je:

Ja čujem kako nesreća zaista korača
pretvorena u bubu.
Kad dođe čas smrviće bubu
k'o što trošnog pevača mrvi tišina i pretvara ga u glas.

Ja znam da je sve ovo priprema jauka
šta sprema crni metal u garaži.
Gle kako strah pretvoren u pauka
po svome kompjuteru odgovor traži.

Kako je svojim pjesmama davao imena kao što je Sarajevo, u njima često spominjao cvijet ljiljan, koji će kasnije biti u grbu vojske i države protiv kojih će voditi rat, a navodio krajem 60-ih godina 20. stoljeća i pojmove poput kompjutera, kasnije se Karadžić hvalio da je i time potvrđivao svoje vizionarstvo, kako je i tada slutio i znao što će budućnost donijeti, i kako je bio ispred svog vremena. Prepričavao je to pred uključenim TV-kamerama i ruskom piscu Edvardu Limonovu, sadašnjem vođi nacionalboljševika i jednom od čelnika bloka Druga Rusija, kad ga je bio doveo na brdo iznad Sarajeva i dao mu prigodu da i sam ispuca nekoliko rafala prema opsjednutom gradu, što je gost rado prihvatio.

No, dio analitičara odbacivao je ta hvalisanja kao isprazna. Oni su podsjećali da kompjuteri, barem kao pojam, nisu bili nepoznanica na simpozijima i seminarima koje je Karadžić posjećivao, u čemu mu je koristila i činjenica da je sarajevski psihijatar s međunarodnim vezama, doktor Zelen, bio otac njegove supruge Ljiljane, također psihijatrice. Nadalje, ljiljan, dakle imenjak njegove supruge, simbol je koji je često korišten u poeziji (uz ostalo kao simbol smrti i kao simbol djevičanskog začeća Bogorodice, a u bosanski srednjovjekovni grb, obnovljen pri proglašenju nezavisnosti 1992., došao je pod utjecajem Anžuvinaca). Konačno, Sarajevo je Karadžićeva fascinacija (sve negativnija kako je vrijeme odmicalo, čini se) prisutna još od rane dobi, kad je kao dječak doselio s obitelji iz Crne Gore (točnije s Durmitora, planine u pograničnom području s BiH).

O tom prvom pogledu na "svjetla grada, zadivljujuća i prijeteća u isti mah" svjedočio je Karadžić i u razgovoru za Independent on Sunday, objavljenom u kolovozu 1993. Kad su ga dvojica britanskih novinara za potrebe toga teksta upitali o tvrdnjama voli li ljudima lagati gledajući im u oči, Karadžić im je odgovorio: "Neee, ja volim gledati u oči jer su one lijepe, a usto su i ogledalo ljudske duše, što mi je i u stručnom smislu zanimljivo". Pritom ih je, napisali su engleski novinari, gledao u oči.

Karadžić je vođenje Srpske demokratske stranke preuzeo nakon što je svrgnut njen osnivač Vladimir Srebrov (pisac iz Srbije koji je to ime uzeo iz panslavenskih i rusofilskih osjećaja, pravim imenom Milan Nikolić). Srebrov je isključen zbog navodnog radikalizma, ali se pokazalo da je zapravo bio umjereniji te da je proveo rat u opsjednutom Sarajevu i postao kritičar srpskog i svakog drugog šovinizma. U međuvremenu je Karadžić bio nepopustljiv prema takvima, pa je jednim radijskim prisluškivanjem, kako je objavio beogradski magazin Profil, snimljena njegova reakcija na izvještaj da neki Srbi odbijaju uzeti oružje i krenuti na svoje susjede: "Pobijte ih, dođavola, sve!"

Nakon što se počeo skrivati od haške optužnice (za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenja Ženevskih konvencija te teške povrede ratnih zakona i običaja), Karadžić je nastavio pisati. Jednu od tih polumitskih autobiografskih knjiga, u kojima sebe naziva Petar i tvrdi da je u pećinama i planinama u kojima ga nikad neće naći, objavio je na engleskom, pod pseudonimom John Cannon, što bi u prijevodu na srpski bilo "Jovo tobdžija".

Prijatelj i istomišljenik Karadžićev, beogradski pisac i šeret crnogorskog porijekla Matija Bećković, izrazio je ogorčenje međunarodnom potragom za optuženim zločincima i pritiskom na Srbiju da ih izruči, pjesmom kojom prijeteći najavljuje buduća nedjela Ćeraćemo se još, uz poruke poput "Još ćemo se ćerati, i ćeranja dosadašnja ništa nisu prema ćerijadama koje će biti", "samo za iskusne ćerologe", i tome slično. Pritom "ćeranje", odnosno tjeranje, natjeravanje, znači pogrome, progone i iživljavanja. (Jutarnji list)

Karadžićev svjetonazor jasno se iskazao u jednoj njegovoj često citiranoj pjesmi:

Čujem korake razaranja
Grad gori kao tamjan u crkvi
U dimu vidim našu savest
Između naoružanih grupa, naoružano drveće
Sve što vidim je naoružano
Sve je vojska, borba i rat

Jedna od četiri Karadžićeve zbirke poezije zvala se Ludo koplje, a druga kao da je imenom nagovijestila kasnije događaje na ovim prostorima, u kojima je pjesnik-zločinac odigrao jednu od važnijih uloga. Zbrika se zove Crna bajka.