Dr. Latić: Od brojnih alarmirajućih faktora, koji destruiraju našu moć i šansu za preživljavanje i afirmaciju, mi bismo istakli dva, koji nam se čine najvećim, najopasnijim. Prvi su socijalna zla koja je, po prirodi stvari, porodila ekstremno materijalistička civilizacija Zapada, u kojoj živimo. Alkohol, prostitucija i droga su na prvome mjestu. Ali raširenost i destrukcija ovih zala, zbog kojih mi gubimo stotine i stotine ognjišta u svakoj generaciji, omogućeni su neislamskom i antiislamskom ideološkom kontaminacijom naših pokoljenja. Titoizam, marksizam, komunizam, sekularizam, amerikanizam, egzistencijalizam, vulgarni ateizam, ideologija francuskog prosvjetiteljstva, deizam, konzumerizam... - sve te ideologije, pojedinačno i u mikstumu, sva ta aktualna lažna božanstva, hiljade naših sinova i kćeri odvode od islamskog i bošnjačkog identiteta, od našeg svjetonazora, od naše matice, i survavaju ih u iluzije u kojima tim našim pokoljenjima nije stalo ni do naše vjere, ni do Bošnjaštva, ni do porodice, ni do autoriteta, ni do države, ni do Ummeta...

Pošto muslimani „sude po zahiru (onome što se očima da opaziti)“, onda je vojna i politička paraliza četničkog pokreta, nastala nakon nekoliko njegovih izgubljenih ratova u posljednja dva desetljeća, najveći adut našeg opstanka u Bosni, a rastakanje našeg islamskog identiteta socijalnim zlima ekstremno materijalističke civilizacije Zapada i nedostatak islamske politike kako kod svjetovnih, tako i kod vjerskih vođa našeg naroda najopasnija su dva faktora našeg nestajanja

Kada Allah, dž.š., u Svome posljednjem Kitabu govori o tome da je On „vlasnik vlasti,“ da On daje vlast kome hoće, a oduzima je od koga hoće (3, 26 ), On upotrebljava jedan neobičan glagol, neze'a (we tenzi'ul-mulke mimmen teša'u), za koga je Gazali rekao da etimološki označava ono dijeljenje bistre od mutne vode, onaj proces u kome učestvuje bezbroj vidljivih i nevidljivih čestica koje se dijele. Isti se proces zbiva u ljudskim društvima - nastavlja Gazali – gdje bezbroj vidljivih i nevidljivih „čestica“ vodi bitku za opastanak: jedne propadaju, druge opstaju, treće nastaju, itd. Samo Allah, dž.š., u Svome sveobuhvatnom znanju, zna za svaku tu „česticu“, zna za postojeće i buduće smjerove u svakom društvu, i samo On ravna tim procesima; samo On zna šta je ispred nas i šta je iza nas (2, 255). Otuda se logika kvantiteta ne smije stavljati ispred svijesti o Allahovoj, dž.š., sili i sveznanju te o Njegovom obećanju da će uvijek pomoći Svojim istinskim robovima. Pa pošto mi „sudimo po zahiru“, po onome što naše oči mogu opaziti, kada razmišljamo o tome mogu li Bošnjaci opstati u svojoj zemlji Bosni i u Sandžaku, pitamo se koji su to zahirski fakti i procesi u našem i društvima koja nas se tiču koji nam daju nadu za optimističnu budućnost, a koji su to istovrsni fakti i procesi koji nas moraju zabrinuti?

Nemoć četničkog pokreta

Evo optimističnih društvenih i političkih fakata i procesa: 1) četnički, velikosrpski pokret danas, kao ni u narednih nekoliko desetljeća, nema ni vojnu moć ni dostatnu domaću i inozemnu političku podršku da bi mogao srpsku naciju pokrenuti na novi genocidni pohod protiv nas, bosanskih muslimana; 2) umrtvljeni četnički pokret, ili karađorđevska Srbija (suprotstavljena onoj obrenovićevskoj, građanskoj i demokratskoj Srbiji), po nekom političkom „zakonu spojenih posuda“, umrtvljuje i ustaški, velikohrvatski pokret; 3) s izuzetkom Slovenije, sve ostale republike bivše Jugoslavije stoje pred vratima Evropske unije, koja, sa najvećom današnjom vojnom silom, NATO- savezom, već okružuje balkanski region ili je (i) stacionirana u njemu i – iz vlastitih razloga, strahujući za budućnost čitavoga Kontinenta - ne dopušta iniciranje novih lokalnih ratova u svome susjedstvu ili dvorištu; 4) globalna geostrateška kretanja, u kojima tzv. planetarni vakuum, ogromna oblast „Heartland-a“, „mehkih trbuha“ između azijskog i evropskoga kontinenta, većinom muslimanske zemlje i narodi od Uzbekistana do Jemena, od Pakistana do Turske, zahvaljujući procesu islamske samosvijesti (sahwa), postaje sve samostalniji i sve veći međunarodni činilac, s kojim nas veže osjećaj vjerskog bratstva.
A evo i kratkog obrazloženja navedenih postavki.
Četnički pokret je u posljednja dva desetljeća izgubio tri rata koja je sam pokrenuo (u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu), a četvrti će definitivno i najkatastrofalnije izgubiti onda kada naša država uđe u sastav NATO-saveza i postane članica EU; tokom 1992.-1995. g., s obzirom na ciljeve koje je sebi bio zadao, taj pokret bar nije dobio rat u Bosni i Hercegovini. Raskrinkan u cijelom Svijetu, vojno oslabljen, naročito nakon Natovih udara na njegove potencijale u Bosni, a kasnije i u Srbiji, sa izazvanim defetizmom u srpskoj naciji, sučeljen sa velikoalbanskim pokretom koji mu ispred nosa preotima kontrolu nad Kosovom, poslije najvećih gubitaka koje je, u balkanskom regionu, pretrpio (od strane Armije RBiH) od svoga postanka do danas, taj pokret se danas služi praznom retorikom o navodnoj ruskoj podršci i zaleđu.(Ovih dana je politički lider toga pokreta „pozvao“ Ruse da uspostave svoje vojne baze u Srbiji!)

Četnički pokret je u posljednja dva desetljeća izgubio tri rata koja je sam pokrenuo (u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu), a četvrti će definitivno i najkatastrofalnije izgubiti onda kada naša država uđe u sastav NATO-saveza i postane članica EU; tokom 1992.-1995. g., s obzirom na ciljeve koje je sebi bio zadao, taj pokret bar nije dobio rat u Bosni i Hercegovini. Raskrinkan u cijelom Svijetu, vojno oslabljen, naročito nakon Natovih udara na njegove potencijale u Bosni, a kasnije i u Srbiji, sa izazvanim defetizmom u srpskoj naciji, sučeljen sa velikoalbanskim pokretom koji mu ispred nosa preotima kontrolu nad Kosovom, poslije najvećih gubitaka koje je, u balkanskom regionu, pretrpio (od strane Armije RBiH) od svoga postanka do danas, taj pokret se danas služi praznom retorikom o navodnoj ruskoj podršci i zaleđu.(Ovih dana je politički lider toga pokreta „pozvao“ Ruse da uspostave svoje vojne baze u Srbiji!)

Neuspjeh toga pokreta i njegovih saveznika, posebno englesko-francuske diplomacije, možda se najbolje može sagledati iz famoznog i neosporavanog pisma Johna Majora, ministra inozemnih poslova V. Britanije, koga je 2.maja 1993. uputio Douglasu Hoggu, tadašnjem britanskom premijeru, preciznije: Uredu za inozemne i poslove Zajednice, a u kome, između ostalog, stoji:“Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se ni jednoj zemlji koja se može smatrati „muslimanskom“ ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi sa prijevarom Vanes-Owenovim mirovnim razgovorima da bi se događala kakva-takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno Muslimansko stanovništvo ne raseli iz nje.“
Sa paralizom četničkog pokreta, najopasnijeg agensa za opstanak muslimana na Balkanu, paralizira se i velikohrvatski, ustaški pokret: povijesno iskustvo nas uči da je taj pokret u miru za bosanske muslimane gotovo bezazlen: on nas više nikada neće moći transformirati u „Hrvate islamske vjeroispovijesti“, u svoje „hrvatsko plemstvo“ (Ante Starčević). Demokratska i ekumenska Republika Hrvatska, lišena predrasuda o islamu, muslimanima i Bošnjacima, naš je veliki adut na putu ka ukupnoj slobodi i afirmaciji.
Ukoliko bi četnički pokret krenuo u novi rat na Balkanu, onda to može biti samo dogovoreni rat sa (veliko) albanskim pokretom, što također odgovara opstanku Bošnjaka u Bosni, ali je pitanje šta bi, u tom slučaju, bilo sa Bošnjacima u Sandžaku. Dogovoren ili ne, eventualni srpsko-albanski rat sigurno bi bio dugotrajan, sa velikom šansom da se četnički pokret još više iscrpi.
No, globalna geostrateška situacija ne dopušta razmah ni jednom od tih pokreta, pa, možda, ni taj rat. I kao što demokratizirana Hrvatska postaje naš značajni adut, isto tako jaka i, u budućnosti, islamizirana albanska nacija također postaje naš još značajniji adut na surovom putu opstanka i afirmacije.

Jedna aktualna lekcija iz „Islamske deklaracije“

Ma koliko isprepletena, kontradiktorna, ponekad geometrijski jasna, a ponekad apsurdna, globalna geostrateška kretanja idu naruku ne samo nama, nego svim muslimanima koji žive na evropskom kontinentu, i to zbog slijedećih razloga.
Nekadašnja sovjetska „imperija zla“, američkim raketnim štitom, koji joj je došao pod grlo, sužena je na relativno mali prostor smješten između dvije istinske super sile današnjice, Amerike sa zapada i juga i Kine sa istoka. Da bi zadržala kontrolu nad „mehkim trbusima“ Evroazije, Amerika će na tome prostoru i dalje „voditi rat protiv terorizma“, ali samo sa tolikom dozom koliko ne bi doprinijela njegovom islamskom ujedinjavanju, zbog čega joj je zaštita Bosne i Kosova i dalje neophodna radi njezina ozbiljno narušenoga kredibiliteta u čitavom islamskom svijetu, a zbog kineske „prijetnje“, ruski geostrateški i vojni faktor tražit će savezništvo i u tome svijetu i sa Amerikom. Otuda se i danas čini jako aktualnom rečenica iz „Islamske deklaracije“ u kojoj je njezin autor – rahmet mu duši- zapisao da sudbina muslimanskih manjina u Svijetu zavisi od situacije u Svijetu Islama: ako taj svijet bude jak, i mi, kao malobrojni muslimanski narod, imamo veće šanse da se oslobodimo i afirmišemo, i obrnuto. Ma kakav bio, Svijet Islama danas u svojim rukama drži 20% ukupnih resursa Planete, a od 21 morske i kopnene komunikacije od globalnog značaja, 19 njih prolazi kroz muslimanske zemlje! Nema geostrategije na Svijetu koja može prenebregnuti te činjenice u svome planiranju!

Zvona za uzbunu

Od brojnih alarmirajućih faktora, koji destruiraju našu moć i šansu za preživljavanje i afirmaciju, mi bismo istakli dva, koji nam se čine najvećim, najopasnijim. Prvi su socijalna zla koja je, po prirodi stvari, porodila ekstremno materijalistička civilizacija Zapada, u kojoj živimo. Alkohol, prostitucija i droga su na prvome mjestu. Ali raširenost i destrukcija ovih zala, zbog kojih mi gubimo stotine i stotine ognjišta u svakoj generaciji, omogućeni su neislamskom i antiislamskom ideološkom kontaminacijom naših pokoljenja. Titoizam, marksizam, komunizam, sekularizam, amerikanizam, egzistencijalizam, vulgarni ateizam, ideologija francuskog prosvjetiteljstva, deizam, konzumerizam...- sve te ideologije, pojedinačno i u mikstumu, sva ta aktualna lažna božanstva, hiljade naših sinova i kćeri odvode od islamskog i bošnjačkog identiteta, od našeg svjetonazora, od naše matice, i survavaju ih u iluzije u kojima tim našim pokoljenjima nije stalo ni do naše vjere, ni do Bošnjaštva, ni do porodice, ni do autoriteta, ni do države, ni do Ummeta... U tako duhovno rastočenim generacijama, u miru nestaje naša bošnjačka porodica, i to ne samo u onom dijelu koga zovemo dijasporom, nego i u zemlji, u Bosni i Sandžaku. Nadalje, naše selo umire; naši gradovi su postali sive malograđanske provincije pune svakovrsnog smeća; tradicionalni moralni sistem u našem društvu urušava se iz dana u dan, a nekog novog nema ni na pomolu; mi smo sve bolesniji; natalitet opada, mortalitet raste; ekonomija gotovo u kolapsu; iseljavanje iz Bosne i Sandžaka je svakodnevno...! To sve – zbog drugog zabrinjavajućeg faktora, koji se zove nedostatak islamske politike, kako kod svjetovnih, tako i kod vjerskih vođa našeg naroda. S tim nedostatkom, ne samo što se čine opasne političke greške, zbog kojih već ispaštaju ili će ispaštati čitave bošnjačke generacije, nego se i propuštaju velike šanse, neslućene mogućnosti za napredak našeg naroda u onom smislu kako taj napredak definira naša uzvišena i savršena vjera, islam. Izuzmu li se časni i rijetki proplamsaji takve politike, s najčemernijim osjećanjima ovaj autor bi mogao braniti postavku da su oni koji nas na oba polja predstavljaju daleko ne samo od najviših vrijednosti koje, pretežno u svome „instinktu“, njedri naš narod, nego daleko od zahtjeva i izazova prostor-vremenskog konteksta u kome žive Bošnjaci. U takvim okolnostima, neumitno se postavlja pitanje: A šta da se radi? O tome ćemo raspravljati u narednom broju ovog cijenjenog magazina, inšallah.