Ismet Rebronja, vodeći savremeni književnik iz Sandžaka, kojim ipak nije zastupljen u toj knjizi, na pitanje kakvo mišljenje ima oko uvođenja nastave bosanskog jezika u škole u Sandžaku, odgovara: - Nikakvo! To je, u stvari, srpski jezik, kojim govore Bošnjaci, a koji se poslednjih godina namerno približava hrvatskoj varijanti istog jezika, iako su ga nazvali bosanskim.

Da li je moguće da jedan pjesnik, uspješan i poštovan, djeluje protiv svog naroda i bude mu otvoreni dušmanin, negirajući njegov jezik kao osnovnu odrednicu njegovog postojanja? Na žalost, odgovor na ovo pitanje je pozitivan, a primjer te bizarnosti je naš bošnjački i sandžački pjesnik Ismet Rebronja.

Kao što je poznato, srbijanske vlasti su odobrile nastavu na bosanskom jeziku u školama gdje đaci bošnjačke narodnosti čine većinu, dok su za tu aktivnost urađeni udžbenici bosanskog jezika autora Alije Džogovića i Hoda Katala. Za očekivati je bilo da će se svemu ovome suprotstaviti reakcionarne, nacionalističke organizacije Srbije, ali niko nije ni pomišljao da će se na njihovo čelo postaviti niko drugi nego baš Ismet Rebronja, naš poznati pjesnik! Vokabularom najžešćeg srpskog radikala Rebronja nasrće na bosanski jezik, autore i promotore akcije uvođenja istog u srbijanski školski sistem, ne libeći se pri tome da izrekne više besmislenih neistina, kao što je ona o pokupljenim silnim parama, izgleda samo njemu poznatih obrazovno-vaspitnih profitera. Ismetu ne smeta samoponiženje što se u nedostatku argumenata služi otrcanom frazom »tu je neko uzeo silne pare«; pjesnik se pak spustio na nivo snaše iz sokaka, ima pravo na to.

Srbijanski časopis Svetlost (vidi link) KLIKNI OVDJE se potrudio objasniti problem oko bosanskog jezika u Srbiji, dajući priliku »objema« stranama:
»Iste godine kada se desio Dejtonski dogovor, u Novom Pazaru se objavljuje "Hrestomatija savremene sandžačke bošnjačko-muslimanske književnosti", u kojoj priređivač, Maruf Fetahović, između ostalog ističe:
"Pred nama su naši pisci i pred nama je naša književnost. Pisana jezikom našim, kojega osporavaju, isto kao sto pokušavaju i nas osporavati. Naša djeca u školama proučavaju od malih nogu tuđu književnost, a ne svoju nacionalnu (Bošnjaka Sandžaka i onih u matičnoj državi BiH), čime su povrijeđena u svojim neotuđivim ljudskim pravima i svom ljudskom dostojanstvu".

S druge strane, Ismet Rebronja, vodeći savremeni književnik iz Sandžaka, kojim ipak nije zastupljen u toj knjizi, na pitanje kakvo mišljenje ima oko uvođenja nastave bosanskog jezika u škole u Sandžaku, odgovara:

- Nikakvo! To je, u stvari, srpski jezik, kojim govore Bošnjaci, a koji se poslednjih godina namerno približava hrvatskoj varijanti istog jezika, iako su ga nazvali bosanskim. Ako jedna grupa govornika, u ovom slučaju bošnjačka, hoće da oformi svoj književni jezik ona mora najpre da izvrši jezičku reformu, pa ako se taj jezik razlikuje od srpskog, kao recimo makedonski i bugarski, onda da se nazove bosnjačkim, a ako se ne razlikuje - onda da ostane ono što jeste, to jest srpski jezik.

Rebronja tumači da se cela ova fama podigla iz političkih potreba:
- Možda treba upoznati jedan narod sa njegovom kulturom i tradicijom, ali ova kultura koju guraju sadašnji nazovi "borci za Sandžak" jeste, zapravo, antikultura. Među tim pobornicima nema ni jedne veličine poput Ćamila Sijarića i drugih, već su tu sve sami amateri, diletanti i netalenti, upozorava Rebronja.

On dodaje da je aktuelno jezičko pitanje sada stvar "demokratije", a ne lingvistike:
- Sve te stvari nisu raščišćene u krugovima Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, niti je iko nas i pitao oko toga, ali je zato neko tu uzeo silne pare, kaže Rebronja.«

Neka mi ovdje bude dozvoljena mala digresija: u prvoj rečenici navoda (»Iste godine kada se desio Dejtonski dogovor,«…) Svetlost upotrebljava glagol »desio«, koji označava zbivanje, odnosno događanje nezgode, nesreće, nemilih slučajeva: desio se sudar; desila se katastrofa; desio se zemljotres; što nikako nije slučajnost, zna se kakav stav do BiH imaju određena srbijanska glasila, za koja se Dejtonski sporazum »desio«, ali, vratimo se našem Ismetu.

Šta reći na sve ove njegove nebuloze? Zar naše nane govore srpskim jezikom? Kakva »reforma« jezika? Reforme se ne rade zbog nekakvog upoređivanja sa nečim. Kakav bugarski, kakav makedonski jezik? Kakvi »borci za Sandžak«? kome se Ismet dodvorava?

Lično zamišljam bosanski književni jezik kao brod, koji vode književnici i pjesnici, kao kapetani. Ali, na ovom našem brodu nisu problem slijepi putnici. Problem su slijepi kapetani.