Beretka s onim bijelim ljiljanima koju je Izetbegovic nosio ima neotudjivo mjesto pored neprobojnog prsluka Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. I znam, taj covjek nije bilo ko

SDA, njegova stranka, stvarno je "muslimanska stranka". Ipak, ne vjerujem da mozete uopce citirati barem jedan vazan tekst te stranke u kojem se zalazu za cistu muslimansku drzavu. I kada su o toj ideji progovorili predstavnici naroda u januaru 1994., naprimjer Kupusovic i Muratovic, u Parlamentu BiH odbijena je vecinom glasova. Predsjednik se slagao sa tom vecinom.
Integrizam? Fundamentalizam o kojem, prema misljenjima nekih, sanja i zeli da njegove vrijednosti prevladaju na Balkanu? Taj ekstremist u svojoj vladi ima katolike i pravoslavce. Nikada ne propusta da se pokloni vrlo staroj i uglednoj zidovskoj zajednici u Sarajevu.

Evropski musliman

Tip je evropskog muslimana, laickog muslimana. To je covjek koji mi je rekao kada sam mu donio svoju "Opasnu cistocu" da i on misli da je muslimanski ekstremizam, posebno u Alziru, jedna od prijetnji u narednom stoljecu. I dok ovo pisem na pamet mi pada da sam cijele dane i ponekad cijele noci prezivio pored njega, a da ga niko nije vidio da je razvukao sedzadu i poceo se moliti.
Sta je s razvikanom "muslimanskom deklaracijom"? Naravno da sam je procitao. I ne bih rekao da se slazem sa tekstom, koji, usprkos svemu, hvali drustva koja se temelje na moralu i pravu Kur'ana. Ali ako uvazimo cinjenice da je taj tekst plod mladosti, da danas na njega cak i autor gleda tako i nikad ga ne spominje, bit ce dovoljno da se u njega stvarno uronimo, pa da otkrijemo - s obzirom na multikulturalnu tradiciju drzave - znacaj pravoslavne i katolicke zajednice, te prirodu samog bosanskog islama, koji bi zajedno ne samo zaustavili, nego i zabranili aplikaciju kur'anskog zakonika da - suprotno od prijedloga za utemeljenje vjerske drzave - u Bosni zahtijeva upravo suprotno. Istina je stvarno mnogo jednostavnija. Alija Izetbegovic nije nikakav ekstremist, nego konzervativac...
Sjecam ga se u Sarajevu kada smo se prvi put sreli. Na Predsjednistvo su padale granate. Fasada je bila probusena mecima. Pometnja vojnika koji su neprestano ulazili i izlazili iz njegove kancelarije. I taj covjek, jednostavan, unekoliko zalostan, u smedjem prugastom odijelu, u kome sam ga kasnije toliko puta vidio, taj covjek koji je govorio tihim, a odlucnim, vrlo mehkim glasom, gotovo sapucuci: "Recite predsjedniku Mitterranu... ovdje smo u novom varsavskom getu..." To je bila slavna, potresna poruka koju sam prenio Mitterranu i radi koga se on usred lisabonskog sastanka na vrhu odlucio za nenajavljeno putovanje u Sarajevo.

Posjeta Mitterranu

Prisjecam ga se nekoliko mjeseci kasnije u Parizu. Na tom nenajavljenom putovanju koje sam, ne postujuci obicaje i protokole, organizirao za njega. "Niste pozvani? Pa sta? Fransoa Mitterran takodjer nije bio pozvan kada je dosao u Sarajevo. Uzvratite mu posjet, to je sve. Primit ce Vas kako ste Vi primili njega..."
Miteran ga je stvarno primio. On je opet u svom hotelu primio nase najuglednije politicare, koji su svi, bas svi, tom prilikom izrazili podrsku vojnoj intervenciji. Jos nije vidio da su mu lagali. Nije znao da su ga ti Tartufi dosli pogledati kao neku zvijer u cirkusu: "Predsjednik u nevolji... novi Aljende... Aljende je u Parizu... pogledajmo ga... Nije li to mogucnost koju ni po kakvu cijenu ne smijemo propustiti? Aljende je u Parizu... pogledajmo ga... iskoristimo priliku... sudjelujmo u legendi, osigurajmo sebi nase Verbatim..."
Ne, nista nije znao o tome. Bio je cak dosta zadovoljan da su mu pridali toliku pozornost, ne njegovoj licnosti, nego njegovoj drzavi. Ipak, nesto se u njemu opiralo nistavilu. Nesto u njemu shvatilo je, podrugujuci nivo tog malog pariskog zvjerinjaka, koga sam cak i ja greskom tretirao kao suho zlato. Izetbegoviceva bistroumnost. Izetbegoviceva tuga, jer je nesumnjivo vec znao da je Haile Selasije kraj ovog stoljeca.
Sjecam ga se ponovo u Sarajevu, usred najgore zimske ofanzive, uvijek zalosnog, uvijek mracnog, kada je vjerovatno vec shvatio da Zapad nece posredovati, iako bi se moglo dogoditi da Bosna sacuv svoju suverenost i svoje granice. Njegovog blijedog i prepredenog osmijeha kada mu je Kushner predlagao zamjenu zatvorenika: "To je dobro za gospodina Kushnera. Da li ste uvjereni da je dobro i za Sarajevo?"
Onda opet u Parizu, juna 1993., na turneji koja ga je poslije Pariza, Londona, Bona i Vatikana vodila u Madrid. Oznacio sam je - tada nisam znao koliko tacno - za "turneju posljednje nade".
Mnogo sta se promijenilo. I ton. Isti politicari su ga primali sada manje da bi ga saslusali, ohrabrili, pomagali mu, nego da bi propovijedali i zapravo ga kudili. Morali biste uciniti to... Morali biste prihvatiti ono... Pazite da se, u slucaju da ne prihvatite, medjunarodna zajednica ne okrene protiv vas...

Ustrajna odbrana

Cak i Margaret Thatcher, njegova prijateljica, sa njim je postupala kao sa pomocnikom... Trpio sam radi tih scena. On nije rekao nista. Zapazao je. Slusao. I kada je Thatcherova zavrsila i sjela kao stara cura bez kostiju, nastavio je istim mehkim glasom koji nije povisivao, svoju ustrajnu i beznadnu odbranu...
Sjecam ga se jedne noci u Zenevi. Upravo je zavrseno jos jedno ponizavajuce pogadjanje sa lordom Owenom. Bio je iscrpljen. Zelio je napraviti nekoliko koraka. U setnji mi je priznao da je umoran, zalostan i zgrozen od toga rata u kojem je bio vojskovodja i koji je istovremeno mrzio. Bilo je vrijeme karnevala. Obalu rijeke na nasem putu izmedju hotela Prezident i Richmond preplavile su mase ljudi. Najrazlicitijih. Gomile razdragane djece koja su trcala, plakala, igrala se.
Kada su zapazili tog cudnog, snaznim ljudima okruzenog starog covjeka, koji je malo sepao i zaustavljao se u razmisljanju ili razgovoru, poceli su plesati oko njega. Najhrabriji su mu poceli prijetiti gumenim puskama ili plasticnim sabljama. To je uznemirilo njegove strazare.
Umirio ih je pokretom ruke. Rekao je da ga scena zabavlja.
Nastavili smo setnju - djeca su nas jos pratila, on je nastavio govoriti o svojoj mrznji prema ratu koji ubija.
Postoje ljudi koje moc opije. Njega moc cini tuznim.
Da i to znaci da je lose vodio rat? Nedovoljno zainteresirano? Ne. Upravo obratno. Jer tom sanjalici, tom melanholiku, uprkos svemu, gotovo samom je uspio podvig - pokrenuo je napad na srpske fasiste i njihove neosvojive polozaje, vojsku koju je sam okupio. Stvarno je bio tu bitku.
Ipak, sumnjam da se nikada nije odvojio od uvjerenja da nije stvoren za to: naravno da je trebalo dobro odigrati ulogu koju mu je odredila sudbina i kod koje do odredjene mjere nije imao mogucnost izbora. Medjutim, mislio je da je sudbina pogrijesila, sto se cesto desava. Ovaj rat mu se desio onako kako se dogodi nesreca...

Poredjenje s Aljendeom

Otkad ga poznajem, vise puta su ga poredili s Aljendeom. Upravo time sam na pocetku privukao Mitterrana. Ipak se pitam da li prije ne podsjeca na Bluma. Onoga Bluma o kome je Roger Kajoa napisao u nekom malo poznatom, ali postovanja vrijednom tekstu, da je njegov problem bio, a ujedno i licna drama, u tome da ga vladanje uopce nije promijenilo.
To je godina 1938. Odlazeci ministarski predsjednik objavi opis drzavnih intervencija sa nazivom "Vladanje" i zbirku literarnih eseja sa naslovom "Novi razgovori Getea s Ekermanom". I Kajoain komentar: "Blumu nije uspjelo, jer vladanje nije nimalo promijenilo ovoga profinjenoga covjeka kakav je bio. Ostao je literarni kriticar, drzavljanin republike literature, slobodnih nazora i dostojanstvenih manira. Nikada nije potegao oruzje kada bi cuo rijec kultura..."
Kao i Blum, i on je do kraja ostao pravnik. Nasuprot mu je stajao ludi psihijatar. Trebalo se boriti sa barabom bez predrasuda. Ostao je covjek nepisane rijeci i pravde. Istrajao je u postivanju vrijednosti sporazuma, dokumenata, obecanja. Vjerovao je da je Mitterranova rijec obavezivala Francusku, da iza rijeci Billa Clintona stoji Amerika. Vjerovao je u rijec drzava. Jos im vjeruje. Nesumnjivo je zato pristao na ovu dejtonsku lakrdiju.
Jos jedna scena koje se prisjecam, jednostavna, ali tako rjecita. Proljece 1993. Bosanski otpor pokazuje znakove iscrpljenosti. Kao i stanovnistvo, takodjer. U gradu je prosirena pokvarenost, koja je jedna od cijena rata. Mafije trijumfiraju, vladaju mjestom. Jos jucer su se hvalili napadom na policijsku stanicu, prije toga je doslo do prave ulicne bitke izmedju sukobljenih grupa Cacine i Celine. Celo je uhapsen.
Stvar je, ocigledno, dovoljno ozbiljna da ga okruzuju gradonacelnik, ministar unutarnjih poslova, neki general, savjetnik Somun, sadasnji ambasador u Ankari, Haris Silajdzic tada jos ministar vanjskih poslova.
Pitanje je, naravno, sta uraditi sa takvim pojedincima? Vecina je za strogost. Neki su misljenja da je jedino rjesenje staviti ih pred zid. Izetbegovic slusa. Razmislja. Usne mu se vise puta saviju, sto je kod njega uvijek znak velikog kolebanja. I, konacno donese odluku da je Celo, uprkos svemu, bio medju prvim braniocima grada i da ga ne moze kazniti na taj nacin. Taj covjek je dijete Sarajeva. On sam je Dedo, djed Sarajeva.

Nije svetac

Alija Izetbegovic nije, naravno, svetac. Ipak, njegove slike su mi se utisnule u sjecanje. Sjecam se - jos jedne slike. Prva stvar koju je uradio nakon prvog susreta sa Miteranom jeste posjeta spomeniku prognanicima za Notrdam. Sjecam se njegovog svijetlo-sivog, vrlo mehkog pogleda koji je toga jutra odmarao na Kamenu mrtvih. Sjecam ga se malo prije toga na plocniku u Elisejskoj palaci kada je svecano prolazio pored jedinice Republikanske garde.
Vidim njegov teski, malo sepavi korak. Vidim njegovu vojnicku beretku, toliko malo ratobornu, sa onim bijelim ljiljanima koji su simbol Bosne. Od tada ta beretka u mojoj masti ima svoje neotudjivo mjesto pored neprobojnog prsluka Salvadora Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. Da, to ima pred ocima. I znam, taj covjek nije bilo ko.

U Francuskoj bi bio tradicionalni desnicar

U drzavi kakva je Francuska, on bi bio tradicionalni desnicar, prije umjerenog usmjerenja, naslonjen na obiteljske vrijednosti i proslost. Da kazem i to da je jedini od predsjednika bivse Jugoslavije koji nije bio komunist i mozda jedini koji je u to novo razdoblje usao imun od modernih oblika nacionalizma, kakav je, recimo, nacionalkomunizam Milosevicevog ili Tudjmanovog tipa.

Simbol bosanske drame

Sta ce se sa njim desiti nakon rata? Kakvi postanu takvi ljudi u miru? I kako ce voditi malu Bosnu - jer ce Bosna gotovo sigurno biti mala
(i to ne po njegovoj volji, nego voljom velikih koji su ga prisilili da popusta)? Ne znam. Znam, ipak, da se povijest u svojim intenzivnim i dramaticnim trenucima uvijek utjelovi u jednom covjeku. Poput De Gola u Parizu, Dubceka u Cehoslovackoj, nepoznatog mladog Kineza usred pekinskog proljeca. Tako se desilo da se cetverogodisnja bosanska drama, taj beskonacni i grozni rat, zapravo utjelovi u jednom covjeku. I taj covjek je Izetbegovic.

(Autor Bernar - ANRI LEVIje poznati francuski filozof koji je tokom rata u vise navrata boravio u Sarajevu)