Putopisna reportaza:
BOSNA JE SAMO U BOSNI!
Objavljeno: 27. Jun 2003. 00:06:00
Putopisao: Bedrudin GUSIC
Treci puta zijaretim postdejtonsku Bosnu. Mozda ce se neki i sjetiti da sam prethodna dva zijareta pretocio u putopisne reportaze, u kojima sam u najkracem opisao brojne susrete u Domovini, neke od dogadjaja kojima sam bio neposredni svjedok, te utiske, ocjene i procjene vidjene mojim okom. Kao i za druge stvari na ovom dunjaluku, i za ovaj rad - putopisanje - treba se koristiti i iskustvima. Ja cu ih obilato koristiti u ovome kazivanju, a ona ce mi itekako pomoci da sada drugacije vidim neke stvari nego prethodna dva puta. Vec iz samog naslova se moze izvuci size ove reportaze. Jeste, nakon svega vidjenog, i to tri puta, dzaba je nama u dijaspori se upinjati i "dokazivati" da "ima Bosne i u Bostonu, i u Chicagu.., i u Saint Louisu..., i u Svedskoj, Njemackoj..., Australiji..., ma jok, bolan - BOSNA JE SAMO U BOSNI! I NIGDJE VISE!
Subota, 24. maj 2003.
Oko 8 h ujutro stigao sam u Zurich. Tu su me, kao i lani, cekali moji dragi sugradjani i prijatelji, bracni par VISIC - MUSTAFA I SEIMA. Ovoga puta sam nanijjetio da kod njih ostanem tri dana i da se konacno, koliko - toliko izdruzimo, izmuhabbetimo... Dakle, bio sam njihov musafir. Vec toga dana smo ja i Mustafa isli u bosnjacku dzamiju u obliznjem Schlierenu na podne namaz. U tamosnjem dzema'atu je imam SAKIB ef. HALILOVIC. Toga dana, medjutim, efendija je bio sprijecen da dodje u dzamiju i predvodi namaz, pa su mene zamolili da imamim. Naravno, bila mi je cast da to prihvatim.
Uvecer su Visicima u posjetu dosli Mostarci ZLATKO i JADRANKA REZAGIC, te nasi Banjalucani MIDHAT i EDINA MUNDZIC. Zlatko je onomad bio medju celnim ljudima mostarske KZB "Preporod". Helem, druzenje sa Visicima i njihovim musafirima je bilo srdacno, uz muhabbet te gitaru koju odlicno sviraju i Zlatko i Midhat, a repertoar je bio samo sevdalijski.
Nedjelja, 25. maja 2003.
Nekad je to bio Dan mladosti, a prije 8 godina od cetnicke granate je na tuzlanskoj Kapiji ubijeno 72 mladica, djevojaka te jedno trogodisnje dijete. Danas sam u Zurichu, kojeg sa svojim domacinima razgledam uzduz i poprijeko. Kulminacija razgledanja je bila voznja brodom po jezeru, nakon cega smo posjetili Mustafinu i Seiminu kcerku AZRU, njenog supruga ADNANA GUSICA i njihove evlade. I oni mi sirom otvorise vrata svoga stana, a narocito svoja srca. Potom nas je Adnan svojim automobilom vozio po gradu, pokazujuci nam njegove znamenitosti. Potpun ugodjaj je malkice pokvarila kisa, koja je rominjala cijeli dan. Popodne smo posjetili Rezagice, a na putu prema njima smo zastali kod dzamije sa munarom, koju su dali sagraditi muslimani sa Bliskog istoka, ahmedijske provenijencije.
Ponedjeljak, 26. maj 2003.
Dan sam proveo najvise u kuci Visicevih. Samo sam na koji sahatak skoknuo vozom do Zuricha (Visici zive u Klotenu, blizu aerodroma) radi kupovine nekih hedija za sutrasnji zijaret jedne, meni drage bosnjacke obitelji u Zagrebu, a koji je u medjuvremenu ispao neplaniran, odnosno dogovoren u posljednji trenutak.
Utorak, 27. maja 2003.
Imali smo cijelo prijepodne na raspolaganju da se jos druzimo i muhabbetimo. Seima mi je pricala da je ona clan Glavnog odbora Matice BiH u Svicarskoj, te da je predsjednik iste nas Banjalucanin RUSTEM SIMITOVIC. Pokusali smo ga zvati telefonom radi eventualnog zakazivanja interviewa, ali ga nije bilo kod kuce. Potom mi je Seka (Seimu tako zovemo mi, Banjalucani) dala njegovu e-mail adresu kako bih mu se javio iz Bosne. Toga prijepodneva je dosla i gospodja KATRIN BOEHME - Svicarka, osvjedoceni prijatelj Bosne i donator za Sekinu prvu knjigu ("Sjecanja na oteti grad").
Popodne oko 2 PM sam poletio prema Zagrebu. Prethodno su me na aerodrom ispratili Visici. U zagrebackoj zracnoj luci "Pleso" me je cekao moj dobri, stari ahbab HAMZA ALAGIC, Gornjosanicanin koji preko 35 godina zivi i radi u Zagrebu. Iako sam mogao iste veceri produziti autobusom za Banja Luku, Hamza je insistirao da prenocim u njegovom domu. Tako je i bilo. Njihovo gostoprimstvo mi je bilo poznato i mnogo godina ranije.
Srijeda, 28. maja 2003.
Ujutro oko 8 h me je Hamza odvezao u Tomasicevu, kod broja 12. Tu smo se oprostili, a ja sam skoknuo u Mesihat IZ RH, kako bih se susreo sa muftijom h.SEVKOM ef. OMERBASICEM i njegovim tajnikom h. AHMEDOM IKANOVICEM. Ponovni susreti s njima, nakon punih 8 godina, su mi bili dragi.
U 10 h sam imao autobus za Banja Luku. Iz Mesihata sam otisao pjesice, lagahnom setnjom meni poznatim dijelovima grada Zagreba. Vidio sam da je Trgu zrtava fasizma ponovo vraceno njegovo nasilno oteto ime.
U autobusu sam imao mjesto odmah iza vozaca, ali sa desne strane. Do mene je sjedila jedna 70-godisnja zena. Posto mo brzo uspostavili kontakt, saznadoh de je rijec o ZILHI OMANOVIC, supruzi meni dobro poznatog i dragog covjeka - LATIFA OMANOVICA, koji je tijekom ramazana, birvaktile, imamio u Seferbegovoj dzamiji. Ali od Zilhe saznadoh da je moj dragi dzematlija i povremno imam - Latif, preselio na ahiret prije 5 godina i da je ukopan u Bihacu. U toku voznje sofer je pusio, sto je meni kao vjecitom nepusacu itekako smetalo. Na granicnom prijelazu, na desnoj obali rijeke Save, ulazi mladi policajac i uctivo trazi pasose. Na zadjenutoj plocici na kosulji pise: EDIN KOVACEVIC. MashaAllah! Na samom ulazu u Bosansku Gradisku stoji velika tabla na kojoj, na bosanskom i engleskom jeziku
pise: "Dobro dosli u Bosnu i Hercegovinu". Donedavno je tu stajala neka druga tabla. Nju su izmjestili nekoliko metara dalje. Na njoj pise: "Dobro dosli u Republiku srpsku". No, sada ta tabla ima samo muzejsku vrijednost i nista vise. Produzismo prema Laktasima i Banja Luci. Na jednom supermarketu u Laktasima pise: "Ovdje me cijene, ovdje kupujem." Potom na nekoliko panoa s desne strane se reklamira hotel "Milka". Pomislio sam da su promijenili ime hotelu "San", ali nije bilo tako. Hotel "Milka" se ukaza odmah iza velike krivine na izlasku iz centra Laktasa prema Klasnicama.
Do Banje Luke su postavljeni brojni veliki panoi sa papinim likom i porukom: "Blazeni cista srca". Dok se ova reportaza bude citala, papina posjeta Banja Luci ce biti proslost (dolazak najavljen za nedjelju, 22. juna).
Na banjaluckoj autoboskoj stanici su me cekali sestra SUADA i zet SENADIN HALILOVIC, koji su dosli iz Tuzle. Oni imaju stan u Banja Luci, pa mi je to bila banjalucka baza. Predvecer smo skoknuli do Vrbanje, kada sam se divio obnovljenoj dzamiji cije otvorenje je zakazano za 19. jula 2003. g. Navecer smo gledali tv. prijenos finala evropske nogometne lige iz Manchestera, kada je Milan pobijedio Juventus sa 3:2, i to na jedanaesterce. U medjuvremenu pregledah Dnevni avaz i procitah sjecanja na 8. obljetnicu smrti dr. IRFANA LJUBIJANKICA, IZETA MUHAMEDAGICA, dr. MENSURA SABULJICA i FADILA PEKICA. Neka im je vjecni Boziji rahmet. A m i n !
Cetvrtak, 29. maja 2003.
Ujutro se nadjoh u Medlisu IZ-e Banja Luka, gdje me je srdacno docekao novi predsjednik, gospodin KASIM MUJICIC, moj kolega iz gimnazijskih dana, te sa studija. Dakle, u banjaluckoj IZ ocigledno jos uvijek, daju prednost starijim i iskusnijim kadrovima (Kasim je moja generacija). Potom se sretoh sa DUSANOM POPOVICEM, vlasnikom Binakom d.o.o. i kojega sam opunomocio da me zastupa u postupku povrata i otkupa stana. Tu sretoh EDINU BUZALJKO, meni poznatu hanumu koja sa suprugom zivi u Australiji. Zatekoh i MINU CORALIC, koja zivi u Pittsbourgu (PA), u Americi. Put me je dalje vodio prema Opstinskom sudu radi ovjere punomoci, a tamo sretoh moga nekadasnjeg komsiju koji trenutno zivi u Zagrebu, ZLATKA OPOLCERA. U toku dana posjetih i FADILA MESINOVICA - SACU, neimara podpecinskog dzem'ata i obnove Seferbegove dzamije. Tog popodneva se sretoh i sa ASIMOM KAPICEM i njegovom hanumom DZEVIDOM. Taj dan ce se pamtiti i po smrti djenerala MOMIRA TALICA.
Petak, 30. maja 2003.
Ujutro uradih dogovoreni interview sa Kasimom Mujicicem. Nakon razgovora ja, Kasim i VAHDET ef. ALEMIC, glavni imam Medzlisa, odosmo do lokaliteta Hadzdzi Omerove ili Dolacke dzamije, na cijim temeljima je vec izlivena ploca. Produzismo do cevapcinice "Kod Muje", koju vodi njegova kcerka EMINA. Sretoh u cevapcinici SADIKA HAZNADARA, meni poznato i drago lice (radili skupa u istoj firmi 17 godina), te MATILDU, radnu kolegicu moje hanume.
Na dzum'a namazu, od brojnih susreta izdvajam sa neponovljivim ALIJOM MAHMUTOVICEM, dr. HABIBOM, HAZIMOM TROKICEM, MAHMUTOM MASOM GANICEM, SULEJMANOM SALIHAGICEM, prof. MEHMEDOM BAJRICEM, FADILOM HANDANOM i mnogim drugima. Hutbu je odrzao Vahdet ef. Alemic, a na kraju iste je informirao dzematlije o uspjesima banjalucke muslimanske omladine na drzavnom takmicenju iz oblasti poznavanja islama, netom odrzanom u Kljucu. Medju prvonagradjenim su TAHIR SHEIK ABASHEIK (dr. Habiba sin) te VANESA VISIC, kcerka zamjenika gradonacelnika Banja Luke OMERA VISICA.
Poslije podne mi se Kasim Mujicic ljubazno ponudio da me svojim kolima odveze na lokalitete svih 19 dzamija na podrucju Medzlisa.Uspjeli smo ih obici 18, a novosagradjenu dzamiju u Mahovljanima, pokraj aerodroma, nismo stigli zijaretiti i to smo odlozili za kasnije. O onome sta sam vidio na tim dzamijskim lokalitetima, opsirnije ce biti u posebnom prilogu.
Ipak, napravit cu malu iznimku i reci nesto o posjeti dzem'atima Celinac i Basici. U Celincu, preko puta novosagradjene dzamije, dok smo cekali EMIN ef. COLAKOVICA da nam se pridruzi na putu za Basice, na jednoj prodavnici vidjeh i ovakvu marketinsku poruku: "Ne trebate ici dalje - diskont svega".
Subota, 31. maja 2003.
Ujutro sam isao kod Kapica - Asima i Dzevide na kahvu i dorucak. Oni me preporucise stomatologu dr. GORDANI NEZIREVIC, jer me prethodnu noc bolio zub. Otisao sam kod dr. Nezirevic, cija je ambulanta u Docu. Ukazala mi je prvu pomoc i zakazala novi pregled za utorak, 10 juna u podne. Podne namaz klanjah u Ferhad-pasinom mesdzidu, a popodne iskoristih za pristup internetu u Zanatskom centru (tesko doci na red), te upucivanje razglednica Banja Luke sa Ferhadijom (dobio ih od Kasima) svojima u Ameriku i nekim prijateljima u dijaspori. Naravno, na kioscima se ne mogu naci takve razglednice. Na postanskom salteru mi je uslugu ucinila AMIRA HAJDAREVIC. Medjutim, u samom predvorju banjalucke poste je velika tabla sa slikama 28 poginulih cetnika - radnika PTT-a Banja Luka, koji, "polozise svoje zivote na braniku otadzbine...". Daljnjim tumaranjem po gradu sretoh svoga nekadasnjeg komsiju SLAVKA KOSANOVICA, a onda sa sestrom zijaretih u Lijevoj Novoseliji h. HAJRUDINA i h. FATIMU OMERBASIC, te sretoh kod njih i njihovu kcerku AZRU VEHABOVIC, koja zivi sa sinom INDIROM u Austriji. Azrinog muza, rahmetli INDIRA, kao jos neke Bosnjake na Grabu, je prije 15-ak godina ubio nozem jedan, navodno umno poremeceni Srbin, koji im je bio komsija.
Uvecer smo isli kod meni dragih FADILA i DZEMILE HANDAN. Na putu prema kuci, na dvorisnoj kapiji jedne kuce u ulici Brace Pavlica (ne znam kako je danas oni zovu), ugledah tablu upozorenja: "Zaj...n pas"! Toga dana je u Piskavici sahranjen ratni zlocinac - djeneral Momir Talic.Vidjen je i vijenac RADOVANA KARADZICA.
Nedjelja, 01. juna 2003.
Ujutro ponovo posjetih Kapice. Buduci da im je prvi komsija dr. VLADO MILOSEVIC, ja sam (a i on) izrazo zelju da se vidimo. Sreo sam se sa svojim nekadasnjim podpredsjednikom Poslovodnog odbora i nekadsnjim podpredsjednikom opstine nakon vise od 10 godina. Vlado je sada 76-godisnjak, a sam za sebe kaze: "Omatorio sam!" O njemu nisam cuo ni jednu ruznu od 1990. na ovamo. Uputih se potom pjesice prema centru grada, a na putu, opet u ulici Brace Pavlica, ispred jedne garaze je njen vlasnik napravio znak zabrane parkiranja, ali na njemu i dodao: "Ne parkiraj ovdje, mamicu vam j...m!" Eto, jasno - glasno i vise nego slikovito. Doduse, malo mu se omaknuse singular i plural u istoj recenici, ali ko mari za to. Hodajuci Banjalukom u ova vremena, cesto mi naumpadne moj Banjalucanin BORIS ZRILE, koji zivi u Dallasu. Naime, kada nas je sa svojom suprugom RASKOM zijaretio prije nekoliko godina u Bostonu, te kada smo im pokazivali grad, oboje su uglas rekli: "Pa, vi imate i trotoare"" Na moje i pitanje moje hanume sta im znaci ta konstatacija, objasnise nam da oni u gradu gdje zive toga nejmaju. Eh, Banja Luka takodjer ima trotoare, ali budi musko pa hodaj po njima. Naime, moze se komotno reci da ih ni ona, kao ni Dallas - nejma. Na njima su parkirani automobili, ili su locirani kontejneri, uglavnom otvoreni. Da li su ih "zaboravili" zatvoriti njihovi korisnici - stanari obliznjih zgrada ili kuca, ili pak oni sto pokusavaju naci nesto za prezalogajiti - manje je vazno.
Popodne se uputismo zetovim kolima u pravcu Tuzle. Zadrzasmo se na sahat u Prnjavoru kod familije MESIC. Vidjesmo i dzamiju sa haman zavrsenom munarom.
U Tuzlu stigosmo predvecer.
Ponedjeljak, 02. juna 2003.
Osvanulo je kisno vrijeme. Odoh u internet klub, te postu, prije podne namaza kojeg sam nanijjetio klanjati u obliznjoj dzamiji PRINC SELMAN. Na jednoj od brojnih smrtovnica procitah i ime KASIMA ALIBEGOVICA, nekadasnjeg stopera tuzlanske "Slobode", koji je preselio na ahiret u aprilu ove godine, u svojoj 56. godini. Navecer, na jednoj tv. emisiji poslusah brojne kritike na racun ZDRAVKA SURLANA, tajnika Internacionalne lige humanista BiH, zbog dodjele priznanja ove organizacije DRAGANU CAVICU, predsjedniku RS.
Utorak, 03. juna 2003.
Nakon posjete Internet klubu, sa zetom se zaputih prema jednom mezarju gdje sam zijaretio mezar svoga prijatelja, rahmetli dr. MUHAREMA MESALICA, koji je preselio na ahiret u januarau ove godine u svojoj 59. godini zivota.U povratku smo stali kod prekrasne Dzindijske dzamije, jedinstvene po mnogo cemu.Toga dana je moj zet Senadin, jedan od mojih tuzlanskih domacina, navrsio 53 godine zivota. Taj dogadjaj smo obiljezili jednom prigodnom vecerom u restoranu na domak teniskih terena. U medjuvremenu, putem tv. dnevnika saznadoh da je opljackana Banjalucka banka. Olaksana je za oko 1,2 miliona KM.
Srijeda, 04. juna 2003.
Opet, dan mi je zapoceo u Internet klubu (to je vec postalo "zarazna bolest", za mene). Buduci da vec vise od mjesec dana deveram sa bolovima u desnom koljenu, zet mi je ugovorio susret sa ortopedom - dr. BORISOM BACICEM. Boris je takodjer Banjalucanin i nakon pregleda i ultrazvucnog snimanja, koji me nisu nimalo ohrabrili, otili smo na kahvu i dugo razgovarali. Njegov otac IVAN je meni bio profesor na Fakultetu. Popodne odgledah tv. prijenos finala nogometnog kupa RH Hajduk - Uljanik, kada je Hajduk pobijedio sa 4:0 i osvojio kup. Jedan od strijelaca je bio i ALMIR TURKOVIC. Uvecer, na tv. dnevniku, izmedju ostalog javise da je izvrsen prvi probni let na relaciji Tuzla - Banja Luka, za putnicki saobracaj. Mojoj sestri je u posjetu dosla i njena komsinica MELIKA, koja mi isprica slucaj u povodu ukopa njene rahmetli majke, sto se desio u februaru ove godine. Naime, nakon sto je njena majka BISERA SALIHSPAHIC ogasulita u gasulhani u sklopu dzamije Princ Selman, te odvezena na mezarje radi ukopa, utvrdjeno je da je izvrsena zamjena merhuma pa je umjesto rahmetli Bisere ukopana druga osoba, a Bisera u nekom drugom tuzlanskom mezarju. Sutradan su obje iskopali i ponovo zakopali u odgovarajuca mezarja i kabure. Melika rece da je o tom dogadjaj i ovdasnja stampa mnogo pisala, ali da niko nije snosio nikakve posljedice zbog ovog sramnog cina.
Cetvrtak, 05. juna 2003.
Ujutro u 6 sam imao autobus za Sarajevo. Imao sam kartu na kojoj je pisalo broj sjedista. Nisam ga mogao naci pa sam pitao konduktera da mi pomogne. On mi je, medjutim, ovako odgovorio: "Ovaj autobus nema brojeva sjedista, sjedite gdje nadjete mjesto!" Onda, mladi konduktercic zapali jednu, pa drugu cigaru, a u meni se utroba prevrce. Zapalila je i jedna napadno nacifrana hanuma, koja je sjedila iza sofera i s njim se ocigledno poznavala. Stigoh nekako ziv u Sarajevo, gdje me je na stanici cekala braticna od moje hanume - DJANA MUSTAJBASIC, koja studira u Sarajevu. Otisli smo prvo u njen stan da malo dodjem sebi, istusiram i sl. Ona stanuje u Hrasnom. Produzismo potom tramvajem za Ilidzu. Na tamosnjoj tramvajskoj stanici po nas je autom dosao gospodin SMAIL VILIC - opet Banjalucanin, vlasnik graficko-izdavacke firme GRAFICAR PROMET. Ja sam mu, naime, donio novac od Seke Visic za stampanje drugog izdanja njene knjige SJECANJA NA OTETI GRAD. Smajo nam je sa ponosom govorio o svojoj kcerci - gimnazijalki, koja na svjetskim takmicenjima nize uspjehe iz matematike. Na slikama koje je njen ponosni otac dao povecati i staviti na zid svoje kancelarije, njegova mjezimica se vidi u drustvu sa Hillary Clinton, kraljicom Nur, Paddy-jem Ashdownom... Aferim! Smajo nas je potom odvezao do Bascarsije. Odatle smo otisli na Sehidsko mezarje na Kovacima, te na Alifakovac, gdje proucismo Fatihu pred dusu rahmetli ZEKERIJAHA DJEZICA, pokraj njegovog mezara. Uslijedilo je klanjanje podne namaza u Begovoj dzamiji, gdje sretoh i NIJAZA KARASELIMOVICA, moga nekadasnjeg komsiju iz Banja Luke, predsjednika MHD "Merhamet" u doba agresije te zatocenika cetnickih kazamata od februara 1995. do poslije Dejtona. Zijaretismo i glavnog urednika "Preporoda" g. AZIZA KADRIBEGOVICA, moga starog znanca. Izmedju ostalog, Aziz mi rece da je ADILBEG ZULFIKARPASIC, moguci sudonator za obnovu Ferhadije, izmjestio posmrtne ostatke svojih rahmetli roditelja iz rodne Foce u Sarajevo, i to nakon Dejtonskog sporazuma. Nakana je bila, navodno, da ih sacuva od nekoga ili necega. Adilbeg je uglavnom bio kontroverzan, pa ni ovaj potez ne bi trebao da iznenadjuje. Beze, beze! Otisli smo i u prostorije Fonda za sehidska mezarja u Ali-pasinoj 2. Tu dadoh prilog od Visica iz Zuricha, te u svoje ime - halal olsun!
Petak, 06. juna 2003.
U 10 h ujutro sam imao ugovoren sastanak sa Banjalucankom dr. SABIROM HUSEDZINOVIC, savjetnicom u Federalnom ministarstvu za nauku, kulturu, obrazovanje i sport/ssport. Sabira, taj poznati banjalucki strucnjak iz ove oblasti, entuzijasta par exellance, "prekaljena Bosnjakinja i muslimanka...", kako sama rece za sebe, je uglavnom odmaknuta od projekta za obnovu Ferhadije. Zasto? Ama, zasto? Ko se to uneozbiljio i odrekao strucne i ljudske pomoci ove hanume - sa bogatim strucnim znanjem i jos bogatijim iskustvom? Ko?! Pokazala mi je potvrdu o uplati donacije za Ferhadiju u iznosu od 5.000 KM! Inace, Sabira u recenom Ministarstvu ima mjesecnu placu od 750 Km, a na Arhitektonskom fakultetu, gdje radi kao vanredni profesor, zaradi svih 250 KM mjesecno!
U 11 h sam imao ugovoreni sastanak sa meni poznatim 81-godisnjakom iz Sarajeva - ABDULLAHOM DIZDAREVICEM. Prvo smo zijaretili Kursumliju medresu u cijim prostorima se, u okviru kulturne manifestacije PROLJECE SVJETLOSTI, tih dana odrzavala i umjetnicka izlozba Islamske Republike Iran. Potom smo otisli na cevape, i rastali se. Slijedile su pripreme za dzum'a namaz. U prepunoj Begovoj dzamiji istu je predvodio i hutbu odrzao h. hfz. ISMET ef. SPAHIC, naibu reis. Umni hafiz je i ovoga puta bio elokventan i jezgrovit, sa kratim, ali snaznim porukama.
Izmedju ostalog, govorio je o bosnjackom tradicionalnom glodjenju, iz cega se dese izrodi koji stavljaju na rub srama nase najbolje sinove, uz bok zlocincu Karadzicu. "Ali, ima i ona - ko se posljednji smije, najsladje se smije... A, to ce biti samo pravi vjernici i pravi muslimani. Dunjaluk je stvoren da propadne, a onda slijedi ahiret i na njemu samo - Dzennet i Dzehennem. Nejma trecega...", izmedju ostalog, rekao je hafiz.
Autobus za Tuzlu sam imao u 4:00 PM. Kondukter Ismet (Ismo) je pusio i tada sam konacno shvatio da je to ovdje pravilo, a ne izuzetak. Onda nam pustise turbo-sund srpsku muziku... Ma, Tuzla se oduvjek nalazila u istocnoj polovici BiH. Prije Olova, ne jednoj uzbrdici, autobus je stao, jer se pokvario. Nakon 20 minuta ponovo smo krenuli, pa ponovo stali radi kvara. U toku voznje jedan 60-godisnji bekrija nije prestajao da pije pive. Pokusao je da i mene provocira, rekavsi najprije da je on".. HAMDIJA HALILOVIC, 500 godina Tuzlak", da mu je "Tito dao trosoban stan, a Alija penziju od 500 KM..." a onda pitao ko sam to ja kada se "foliram sa tasnom..." Rekoh mu da sam i ja 750 godina u nekom drugom gradu, dva puta vecem od Tuzle i jos k tome ima rijeku...". Na putu od Sarajeva do Tuzle, dugom 120 km, ima vise od 120 punktova gdje se nudi janjetina ili jagnjetina, po cijeni od 15-20 Km. Ja sam uvije volio JANJETINU. Eto, stocni fond u Bosni se obnovio, jos da hoce i ljudski. Na autobuskoj stanici u Tuzli me je docekao zet SENADIN, sa prijateljem.
Subota, 7. juna 2003.
Na danasnji dan, prije tacno 10 godina, poginuo je ponajbolji evropski kosarkas svih vremena - Mozart medju kosevima - Drazen Petrovic. Ujutro sam po obicaju isao u internet klub, a popodne sam se sa zetom Senadinom i njegovim prijateljem zaputio prema Kalesiji, na nogometnu utakmicu. Na domak Kalesije, u avliji jedne kuce pokraj puta, ugledasmo svadbeno veselje. Naravno, stali smo i nekoliko minuta uzivali u izvornom narodnom melosu toga kraja, te opcem veselju. Jedna pjesma, sto ju je pjevala domaca pjevacica, isla je ovako:
Udala me majka za Hassima,
U Hassima nista mi ne stima...
pa onda refren:
Moj me Hassim kao bubanj dere,
Ni kud majci, ni kud u djevere....
Nezaboravno! Odgledasmo samo prvo poluvrijeme utakmice, posto smo zurili na tv. prijenos kvalifikacione utakmice za EP 2004. Rumunija - BiH. Malo mi je neobicno bilo gledati paradiranje jednog mladog covjeka pokraj atletske staze, za kojeg su rekli da se zove Hasan ef. Ramic i da je kalesijski imam. Po povratku kuci, odgledasmo i utakmicu na tv. koju je Bosna izgubila sa 2:0. Toga dana su u Jajcu otvorene 22. pozorisne igre BiH.
Nedjelja, 8. juna 2003.
Ujutro u 6:00 sam sa sestrom krenuo prema Banja Luci, ostavivsi Tuzlu u paklenoj vrucini i - uglavnom bez vode. U nas grad stigosmo 3 sahata prije podne namaza. U Ferhad-pasinom mesdzidu, gdje sam isao na podne, dozivjeh od Muharema Kadica, dugogodisnjeg predsjednika Muslimanskog pokopnog drustva "Dobrotvor" i ovakvo pitanje: Kada si pisao ono u PREPORODU (aktuelni feljton DZEHENNEM U BANJA LUCI, op. B.G.), zasto nisi spomenuo da sam ja sa svojim kamionom odvozio smece sa lokaliteta porusene Ferhadije...? Uzvratio sam mu da ako je to cinio u ime Allaha dz.s. onda je njegovo pitanje nesuvislo. Uostalom, u recenom feljtonu smo se ja i koautor Bekir Besic ogradili jer tehnicki nismo mogli ici do u detalje, a pogotovo spominjati sva imena. Sto ti je nas covjek: umjesto da kaze koju pohvalnu za trud oko feljtona, on trazi dlaku u jajetu. Ako, ako, mozda je i nadje!!! Popodne se konacno okupah u meni najdrazoj i najljepsoj rijeci na dunjaluku - Vrbasu. Na Studencu sretoh i neke poznate sugradjane. Prevecer sam bio u svome stanu i popio kahvu sa njegovim sadasnjim stanarima. Pitali su me ponovo da li bih im ga prodao,na sto sam im odgovorio da NARAVNO NE BIH! Jos sam prije jacije uspio posjetiti Elfata Turcinhodzica, moga starog ahbaba koji sa suprugom zivi blizu Halil- pasinog turbeta, pocivalista mojih rahmetli roditelja. Elfat je jedan od najaktivnijih u povodu obnove Jama dzamije, a decenijama odrzava harem kod turbeta. Govorio je o potrebi prikupljanja sredstava za ciscenje harema od gromada kamenja srusenog turbeta, sto sam prakticno podrzao te ponudio i druge vidove svoga doprinosa toj akciji.
Ponedjeljak, 9. juna 2003.
Ujutro sam bio u agenciji "Binakom", koja me zastupala u postupku povrata stana, a sada zastupa u postupku njegovog otkupa. Njen vlasnik, meni poznati Dusan Popovic, me u jednom trenutku zapita da li sam bio kod Brkica (stanuju u mome stanu) i da li cu im prodati stan. Odgovorio sam mu da sam bio i da sam im na to pitanje vec odgovorio. Popodne smo ja i sestra isli najprije u Bosansku Gradisku, svrativsi kod Ismeta Besica kod kojeg je stigao iz Svedske njegov brat Bekir, moj bliski suradnik u IZ-e B. Luka iz vremena agresije, te ahbab s kojim redovno odrzavam kontakte i u dijaspori. Susreli smo se nakon punih 8 godina.Nakon predaha uz kahvu iz muhabbet, produzismo prema Bosanskoj Dubici u posjetu nasoj tetki i tetku, koji su cijelo vrijeme tamo i bili. Mene je najprije impresionirala slika obnovljene Gradske dzamije (kod Suda), a potom i ploca dzamije u Puhalu. Skoknuli smo i kod Mehmeda i Hatke Krupic, roditelja moga ahbaba Nihada Krupica. Predvecer smo se opet preko Orahove, rodnog mjesta generala Dudakovica vratili u Bosansku Gradisku, gdje smo nastavili druzenje sa Besicima i h. Besim ef. Seperom. Klanjali smo aksam u Obradovackoj dzamiji. U Banja Luku smo se vratili neposredno prije ponoci.
Utorak, 10. juna 2003.
Ujutro krenuh prema Boriku, gdje sam se trebao sastati sa Fuadom Balicem, predsjednikom KZB "Preporod". U nekadasnjoj Aleji JNA (danas je zovu Aleja Sv. Save) sretoh Jovu Turanjanina, ratnog ministra za "nepravoslavne vjere" u "vladi republike srpske". Koliko li je puta dolazio k nama u Islamsku zajednicu i nudio svoju "pomoc". Naravno, ovoga puta sam prosao kraj Jove ne pogledavsi ga. Popodne sam isao na kupanje u Gornji Seher, na plazu gdje se Suturlija ulijeva u Vrbas. Uzivao sam u blagodatima najdraze rijeke, ali sam za trenutak bio i sjetan ugledavsi kako kajak moga surjaka vozi neki mladic, a ja sam ga godinama vozio na tom dijelu Vrbasa. Ulica (put Banja Luka - Jajce) kroz sehersku carsiju se nekad zvala po narodnom heroju Muhamedu Kazazu, ali je danas zovu Ulica manjackih ustanika. Za one koji ne poznaju taj kraj da kazem da je obliznja planina Manjaca u toku Drugog svjetskog rata iznjedrila toliku kolicinu cetnika da su taj kraj komunisti poslije rata na neki nacin kaznjavali, ne ulazuci u njegovu infrastrukturu i razvoj uopce. Predvecer naidjoh na smrtovnicu iz koje sam saznao da je preselio na ahiret moj dobri i dragi dzematlija, nekadasnji ahbab i komsija moga rahmetli oca, 78-godisnji Mehmed Isic. Majka Fatima mu je jos ziva i ima 104 godine.
Srijeda, 11. juna 2003.
Ujutro se konacno zaputih prema kuci svojih amidzica, kod Poljokanovog parka. Nekoc se ulica zvala Bosanska, ali je danas Urosa Nejakog. Pitao sam svoje amidzice gdje je onda ulica pandana nosioca njihove ulice, dakle Urosa Jakog. Nisu mi znali odgovoriti. U kasnim poslijepodnevnim sahatima nas je zet Besim odvezao u Kljuc, gdje zivi njegova kci Selma sa muzem i kcerkicom. Isli smo stazama "manjackih ustanika", dakle preko Zmijanja. Prosli smo pokraj vojnih ("vrs") objekata gdje je 1992. bio logor. Sa jednog brezuljka sam nacinio i snimak logora smrti. Nek' se nadje. Stigosmo u Kljuc pola sahata prije podne. Otisao sam u tamosnju veleljepnu dzamiju na namaz. Primjetio sam da se jedna od kljuckih ulica zove po rahmetli Izetu Nanicu. Aferim! Posjetio sam i sehidsko mezarje, gdje sam ponovo imao priliku da proucim Fatihu rahmetlijama Omeru Filipovicu i Esadu Benderu, svirepo ubijenim 27. jula 1992. na Manjaci i zakopanim najprije u Banjoj Luci, da bi njihove ostatke 1998. prenijeli u ovo mezarje. Konacno je doslo na red i sisanje, bas u Kljucu. U tom drevnom gradicu se svugdje naziva selam, pa i u brijacnicama. Jednostavno, ne mozes promasiti. Sisanje kosta 3 KM (manje od 2 US $). U stanu moje sestricne Selme sam se sreo i sa Eminom Filipovic, kcerkom rahmetli Omera (vidi poseban prilog o njoj). Jedan od posjetilaca kod Selme mi je pricao i o Sreti Anicicu Sosi, koji je isljedjivao kljucke Muslimane prije njihovog deportiranja na Manjacu, te mene tijekom 1994. g. u Banjoj Luci. Buduci da su mu roditelji, koji su zivjeli u Kljucu, u medjuvremenu umrli, aktuelna je prodaja njihove kuce. Sosa to pokusava uciniti preko nekih Bosnjaka u Kljucu - starih poznanika, buduci da ne smije doci licno. Kada mu je jedan od tih posrednika javio da mu je nasao musteriju, ovaj (Sosa) ga je pitao ko je taj. Odgovreno mu je ovako: Ma, moras ga znati. Ti si ga isljedjivao! I tu se prica prekida...
Cetvrtak, 12. juna 2003.
Rano ujutro smo krenuli nazad za Banja Luku - ja, sestra Suada i zet Besim. Isli smo istim putem kojim smo i dosli. Stigavsi u svoj grad i rastavivsi se sa svojima koji ce potom produziti nazad u svoj muhadzirluk - u Tuzlu - najprije sam u Gospodskoj promijenio novac. Kod dilera je nesto povoljnije nego u banci (1 US $ = 1,64 KM). Seljacina od dilera me je pokusao prevariti, iako je kao racunao "digitronom".Kada sam reklamirao, satr'o se je izvinjavajuci... Rekao sam mu da sam imao peticu iz matematike, a on uzvrati: Ja sam imao desetku! Potom sam mu pojasnio da sam ja bio student zagrebackog Sveucilista, gdje se ocjenjuje od 1-5. Nekoliko puta kasnije sam ga sretao, ali nisam mijenjao kod njega. Samo bih mu dobacio: Gdje si matematicar?! U 11:00 h sam imao ugovoren interview sa Omerom Visicem, zamjenikom gradonacelnika. Uz onaj oficijelni dio kojeg je zahtjevao razgovor za medije, sa Omerom sam caskao i o drugim pitanjima, onako neobavezno. Po nekoliko puta mi se zalio sto se nasi ljudi u malom broju vracaju u Banja Luku i da bez ljudi svaka prica o Bosnjacima u nasem gradu ce imati svoj skori kraj. Slozio sam se sa Omerom. Takodjer, nisam mogao a da ne spomenem Omeru - nekadasnjem sekretaru Opstinskog komiteta SK kako sam cuo u dzamiji o uspjesima njegove kcerkice Vanese na drzavnim takmicenjima iz oblasti poznavanja islama, organiziranim na nivou Rijaseta IZ-e BiH. Ni Omer nije krio svoje zadovoljstvo, a meni je narocito bilo drago da se tako nesto Omeru i njegovoj Zulki desava. Nakon klanjanja podne namaza u mesdzidu, otisnuh se u vijecnicu Banskih dvora radi prisustva svecanosti obiljezavanja 90-te godisnjice postojanja MDD Merhamet. Kamo srece da nisam ni otisao. Navecer saznadoh na vijestima da je uhapsen Veselin Sljivancanin, radi isporucivanja Tribunalu u Haagu.
Petak, 13. juna 2003.
U 9:00 h ujutro posjetih jos jednom agenciju "Binakom", a potom odoh u Stupnicu da proucim Fatihu pokraj mezara Mehmeda Isica. Na dzum'a namazu, u Ferhad-pasinom mesdzidu, vidjeh mnoga poznata lica, ovoga puta i Amira Novaliju te mladog Mirzu Biscevica, koji su dosli iz Sarajeva. Od Amira saznadoh da je izisla iz stampe knjiga nas cetverice autora - Muharema Krzica, Muhameda Sadikovica, Osmana Selaka i mene i za koju su recenzije napisali Peter Galbright i Roy Gutman. Nakon dzum'e sam u prostorijama Medzlisa razgovarao sa celnim ljdima nekih bosnjackih asocijacija u gradu. Potom me jedan dzematlija odvede preko Vrbasa da mi pokaze kiosk ciji je vlasnik Miroslav Kraljevic, covjek koji je kao strucno lice komandovao operacijom rusenja Ferhadije. Predvecer sam po posljednji put, u povodu ovogodisnjeg boravka u Bosni , zijaretio mezare svojih rahmetli roditelja, zatim sam jos jednom drugovao sa Vrbasom ("face to face"), posjetio neke suprugine rodjake u Gornjem Sheru... Navecer klanjah aksam namaz u mesdzidu, a poslije me predsjednik Medzlisa - Kasim Mujcic odvede svojoj kuci na kahvu (i baklavu). S nama je bio i prof. Kasim Ibrahimbegovic. Te posljednje veceri boravka u Banja Luci stigao sam zijaretiti i svoga starog ahbaba - Kjazima Halimica. Valjalo je sutra prije 8:00 ujutro na autobusku stanicu, a odatle za Porec.
Subota, 14. juna 2003.
Autobus je krenuo u 8:45 h sa banjalucke autobuske stanice. Na granicnom prijelazu u Bosanskoj Gradisci je sa bh. strane pasosku kontrolu izvrsio policajac Josip Babic. Na hrvatskoj strani (Stara Gradiska) smo imali grubu i primitivnu (podsjecala me na vrijeme kada sam Merhametom, u vrijeme agresije, isao za Zagreb) premetacinu prtljaga. Naime, morali smo sve kofere i torbe iznijeti iz "bunkera" na jednu meraju, poredati ih, otvoriti i stati iza njih... Sve je to jos uvijek Balkan, covjece (pomislih u sebi). U autobusu sretoh starog jarana Asima Jusufovica i suprugu mu Mevlidu, koji su se vracali iz Banja Luke prema Rijeci, gdje zive. Od Asima saznadoh da je tih dana u Bihacu preselio na ahiret Ismet Halilic, nekadasnji golman "Borca", BSK-a i "Vrbasa" iz Gornjeg Sehera. Voznja do Zagreba je bila ugodna, uz ukljucene klima uredjaje, a sofer i kondukter nisu pusili. U Zagrebu sam predahnuo 4 sahata. Iskoristio sam to vrijeme da skoknem na Mirogoj, gdje zijaretih grob Drazena Petrovica, a nasuprot njegovom je grob Mike Tripala. Na muslimanskom dijelu groblja na Mirogoju vidjeh i pocivaliste Enesa Cengica -knjizevnika, nekoc Krlezinog sekretara. Na samom izlazu nisam mogao promasiti Tudjmanov grob. Nekako mi djeluje prilicno usamljeno... Neka mi Allah dz.s. oprosti, ali ne mogu a da ne kazem kako mi i tu, pokraj mrtvog Tudjmana, fali njegov antipod - Milosevic.
Voznja autobusom prema Porecu je bila ugodna, opet uz ukljucene klima uredjaje i opet bez pusenja za volanom. U Severinu na Kupi smo imali predah, a potom u Rijeci. Na oba mjesta smo se imali prilike osvjeziti u obliznjim restoranima, te koristiti pripadajuce im nus-prostorije radi fizioloskih potreba. I na oba mjesta se WC-i placaju, sto je za mene jedan od znakova ekonomske krize u toj zemlji. Voznja kroz tunel Ucka se placa u rasponu od 26 do 158 kn, zavisno od kategorije motornog vozila (1 US $ = 6,22 kn ili 1 euro = 7,48 kn). U Porec sam stigao u 21:45 h kada me je na tamosnjem autobusnom kolodvoru cekali surjak sa suprugom.
Nedjelja, 15. juna 2003.
U prijepodnevnim sahatima pozeljeh da najprije pronadjem neki od internet klubova. Nabasah na jedan gdje sam za 1/2 sahata koriscenja interneta platio 35 kn (preko 5 US $). Deru li i deru hrvatski turisticki djelatnici. Samo, dokle ce moci tako? Vec mi je poznato da su znatno jeftinije neke druge mediteranske, dakle konkurentske zemlje. Popodne se okupah u moru lijepe njihove. Uvecer smo isli za Novigrad, gdje smo zijaretili moga rodjaka Mustafu Gusica i suprugu mu Senu, koji imaju kucu u tom istarskom gradicu, sjeverno od Poreca. Osim gostoprimstvom, koje su nam ukazali domacini, bio sam odusevljen i jednim detaljem kojeg sam prvi put vidio u svom zivotu a koji mi je Mustafa pokazao. Rijec je o grbu plemicke obitelji Gusic, koji potjece iz XII stoljeca. Pa nase pleme i nije tako mlado.
Ponedjeljak, 16. juna 2003.
Opet odlazak u internet klub,a onda kupanje. Toga dana je u Kranju odigrana finalna utakmica Prvenstva Evrope u vaterpolu izmedju Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Hrvatska reprezentacija je izgubila, a nakon utakmice su njeni navijaci nacinili brojne incidente. Kako se i tom prilikom ne sjetiti Krleze i njegove o "hrvatskoj kulturi..."
Utorak, 17. juna 2003.
Prijepodne sam proveo u setnji Dekumanovom ulicom u Porecu, cekavsi podne namaz u obliznjem mesdzidu. Sreo sam se sa Ismet ef. Ibisijem, 30-godisnjim glavnim imamom Medzlisa IZ-e Porec. Zalio mi se na odnos vecine dzematlija prema Islamskoj zajednici za koju uglavnom "nejmaju para...", a od 10 komada Islamskih novina Preporod, koliko stize iz Sarajeva, samo se 1 ili 2 primjerka uspiju prodati.Toga dana su zabiljezeni napadi na Ambasadu RH u Beogradu, te konzulat u Novom Sadu.
Srijeda, 18. juna 2003.
Ujutro opet setnja Porecom, odlazak u internet klub. Sreo sam i svoga sugradjanina Davora Catlaka, nekadasnjeg golmana BSK-a, koji zivi u Porecu. To je bio i posljednji dan nastave u osnovnim i srednjim skolama u RH. Tamosnja mladez ga obljezava na pomalo cudan nacin: idu u grupama kroz grad, namazani po kosi i drugim dijelovima tijela, cak i po odjeci, pjenom za brijanje, urlaju po gradu i takvi nastavljaju divljanje na gradskim plazama. More se na istim bijelilo od pjene. Opet sam se sjetio Miroslava Krleze. Popodne je konacno pala kisa, nakon duzeg vremena suse. Uvecer smo se u gradu ponovo sastali sa Mustafom i Senom Gusic.
Cetvrtak, 19. juna 2003.
Bio je to moj posljednji dan boravka u Porecu. Zbog nekih problema sa suncanicom, odlozio sam planiranu posjetu Koprivnici, te Rijeci (susret sa Acom Ravlicem). Ujutro sam ponovo bio u Dekumanovoj, opet sam imao susret sa Ismet efendijom koji me je zamolio da putem interneta pokusam animirati ljude koji hoce i mogu pomoci za kupovinu prostorija za potrebe mesdzida i imamskog stana u Porecu. Toga dana cijena benzina "super" je u tom istarskom gradu bila 6,66 kn. Autobus za Zagreb je polazio u 17:15 h. Osim za tunel Ucka, sofer je morao da plati i koriscenje auto ceste Karlovac Zagreb, i to 35 kn. Inace, taj dan se u RH obiljzavao kao drzavni praznik i koji nosi ime - Tjelovo (po katolickoj terminologiji). Prenocio sam u Zagrebu opet kod svojih dragih i dobrih poznanika - Hamze i Semse Alagic, na Pescenici.
Petak, 20. juna 2003.
Buduci da je let za Zurich bio tek u 17:25 h, mogao sam otici i na dzum'a namaz. Nakon dzum'e sam imao ugovoreni interview sa predsjednikom Mesihata IZ-e RH i muftijom zagrebackim, Sevkom ef. Omerbasicem, na terasi dzamijskog restorana. Po zavrsetku istog, Sevko ef. mi je ljubazno poklonio i svoju najnoviju knjigu Poslanik i njegovi ljudi.U zracnoj luci Pleso sam se konacno rijesio kabastog prtljaga, kojeg cu preuzeti tek u Bostonu. Let do Zuricha je trajao oko sahatak i po, a na tamosnjem aerodromu su me opet cekali moji dobri i dragi domacini - Mustafa i Seima Seka Visic. U njihov stan, koji je u blizini aerodroma i gdje cu prenociti, dosli su njihova kcerka Azra, zet Adnan Gusic i kcerkica Nerma, a pridruzio im se i moj stari poznanik iz Banja Luke Sefak Tabakovic.
Subota, 21. juna 003.
Let za Boston je bio planiran u 10:45 h. Ispratise me Mustafa i Seka, rastasmo se i srecni i tuzni istovremeno - srecni sto smo ponovo imali jedno divno druzenje u dva navrata ove godine, a tuzni zbog neminovnog rastanka. Ali, ostala je u nama i nada da cemo se opet sastati, ako Bog da. Let do Bostona je trajao oko 8,5 sahata, dva sahata duze nego u smjeru Boston - Zurich, znaci u dolasku. Na bostonskom aerodromu Logan su me cekali sinovi (supruga radila). Od njih saznadoh tuznu vijest da je tri dana ranije preselila na ahiret Fatima Memic, Mostarka koja je sa suprugom Huseinom, sinom Farukom i kcerkom Majom zivjela u istom gradu gdje i mi zivimo. A toliko puta smo se sretali kod njihove ili nase kuce, cijenili se i voljeli medjusobno. Neka je vjecni Boziji rahmet pred njenu dusu. A m i n !
Na kraju, prilika je da se kaze i nekoliko rijeci kada se sklopi mozaik sa ovoga putovanja. Onako na frisko mogu reci neke utiske koje ponesoh sa sobom i u sebi:
- da je Banja Luku uistinu najbolje zijaretiti u junu/lipnju, jer se mirisu tamosnjih lipa ne moze odoljeti;
- da je juni podoban i za kupanje u Vrbasu;
- da su putevi u RS bolji nego u Federaciji;
- da su javne usluge - servisi na visem nivou u RS nego u F BiH;
- da bi najucinkovitije bilo da se susreti Banjalucana, koji zive po dijaspori, ubuduce organiziraju bas u Banjoj Luci - iz taktickih i psiholoskih razloga, prevashodno;
- da sam izbjegavao da sjednem pred hotel "Palace" u svome gradu gdje se okupljaju "pravi" Banjalucani - kako domaci tako i oni iz dijaspore, jer ne mogu vise da slusam parole;
- koga sam zelio da sretnem u svome gradu, nasao sam ga ili kod kuce ili u dzamiji;
- da i anamo oni sada znaju plivati te voziti camac-dajak, tako da ne prolaze vise one floskule kojima smo "branili" svoju apstinenciju iz svoga grada;
- da je Bosna samo u Bosni, a da je sve drugo iluzija ili, u najboljem slucaju, sjena Bosne, cak i tamo gdje mislimo da je ima - u bijelom svijetu;
- da Banja Luka, pa i Bosna, trebaju svoje ljude tamo, a ne ovamo ili onamo;
- ako bi se svi "branili" onom: a od cega cu tamo zivjeti.., onda svjesno ili nesvjesno gasimo i posljednju nadu da ce nas biti tamo u nekim buducim vremenima...
- da niko u Bosni jos nije umro od gladi, ali mnogi u Domovini i dijaspori jesu prepukli od - tuge;
Zavrsio bih ovu reportazu sa mojim bivsim poznanikom Fatmirom Alispahicem: i pored moje naglasene i dokumentirane zelje da se i ove godine sastanemo u njegovoj Tuzli, on tu zelju nije pokazao. Neka, prilika je da i ovoga puta kazem kako je Sefer Halilovic imao pravo kada je pisao o bosnjackoj inteligenciji. Ili, kao sto je genijalni Krleza imao pravo kada je rekao: Sacuvaj me Boze hrvatske kulture i srpskog junastva. Ja bih ga dopunio... i bosnjacke uobrazene, umisljene, samodopadne i zonglerski individualisticke inteligencije... (cast izuzecima, kao sto je Sven Rustempasic koji je tragao za mnom u namjeri da se sretnemo u Sarajevu, te neki drugi).
FOTO OBJEKTIV BEDRUDINA GUSICA
Aziz Kadribegovic i hadzdzi Bedrudin
h. Bedrudin sa Abdullahom Dizdarevicem
Dzamija princa Selmana u Tuzli
Dzindijska dzamija u Tuzli
Grb_obitelji_Gusic
Fatiha za generala: Na mezaru rahmetli Mustafe Hajrulahovica
Fatiha za sevdahliju: Na mezaru rahmetli Zekerijaha Djezica
Obnovljeno Ahmed Dedino turbe blizu Studenca
Papa na srpski nacin
Grob Tudjmana: Banski dvori -1, Mirogoj +1
Treci puta zijaretim postdejtonsku Bosnu. Mozda ce se neki i sjetiti da sam prethodna dva zijareta pretocio u putopisne reportaze, u kojima sam u najkracem opisao brojne susrete u Domovini, neke od dogadjaja kojima sam bio neposredni svjedok, te utiske, ocjene i procjene vidjene mojim okom. Kao i za druge stvari na ovom dunjaluku, i za ovaj rad - putopisanje - treba se koristiti i iskustvima. Ja cu ih obilato koristiti u ovome kazivanju, a ona ce mi itekako pomoci da sada drugacije vidim neke stvari nego prethodna dva puta. Vec iz samog naslova se moze izvuci size ove reportaze. Jeste, nakon svega vidjenog, i to tri puta, dzaba je nama u dijaspori se upinjati i "dokazivati" da "ima Bosne i u Bostonu, i u Chicagu.., i u Saint Louisu..., i u Svedskoj, Njemackoj..., Australiji..., ma jok, bolan - BOSNA JE SAMO U BOSNI! I NIGDJE VISE!Subota, 24. maj 2003.
Oko 8 h ujutro stigao sam u Zurich. Tu su me, kao i lani, cekali moji dragi sugradjani i prijatelji, bracni par VISIC - MUSTAFA I SEIMA. Ovoga puta sam nanijjetio da kod njih ostanem tri dana i da se konacno, koliko - toliko izdruzimo, izmuhabbetimo... Dakle, bio sam njihov musafir. Vec toga dana smo ja i Mustafa isli u bosnjacku dzamiju u obliznjem Schlierenu na podne namaz. U tamosnjem dzema'atu je imam SAKIB ef. HALILOVIC. Toga dana, medjutim, efendija je bio sprijecen da dodje u dzamiju i predvodi namaz, pa su mene zamolili da imamim. Naravno, bila mi je cast da to prihvatim.
Uvecer su Visicima u posjetu dosli Mostarci ZLATKO i JADRANKA REZAGIC, te nasi Banjalucani MIDHAT i EDINA MUNDZIC. Zlatko je onomad bio medju celnim ljudima mostarske KZB "Preporod". Helem, druzenje sa Visicima i njihovim musafirima je bilo srdacno, uz muhabbet te gitaru koju odlicno sviraju i Zlatko i Midhat, a repertoar je bio samo sevdalijski.
Nedjelja, 25. maja 2003.
Nekad je to bio Dan mladosti, a prije 8 godina od cetnicke granate je na tuzlanskoj Kapiji ubijeno 72 mladica, djevojaka te jedno trogodisnje dijete. Danas sam u Zurichu, kojeg sa svojim domacinima razgledam uzduz i poprijeko. Kulminacija razgledanja je bila voznja brodom po jezeru, nakon cega smo posjetili Mustafinu i Seiminu kcerku AZRU, njenog supruga ADNANA GUSICA i njihove evlade. I oni mi sirom otvorise vrata svoga stana, a narocito svoja srca. Potom nas je Adnan svojim automobilom vozio po gradu, pokazujuci nam njegove znamenitosti. Potpun ugodjaj je malkice pokvarila kisa, koja je rominjala cijeli dan. Popodne smo posjetili Rezagice, a na putu prema njima smo zastali kod dzamije sa munarom, koju su dali sagraditi muslimani sa Bliskog istoka, ahmedijske provenijencije.
Ponedjeljak, 26. maj 2003.
Dan sam proveo najvise u kuci Visicevih. Samo sam na koji sahatak skoknuo vozom do Zuricha (Visici zive u Klotenu, blizu aerodroma) radi kupovine nekih hedija za sutrasnji zijaret jedne, meni drage bosnjacke obitelji u Zagrebu, a koji je u medjuvremenu ispao neplaniran, odnosno dogovoren u posljednji trenutak.
Utorak, 27. maja 2003.
Imali smo cijelo prijepodne na raspolaganju da se jos druzimo i muhabbetimo. Seima mi je pricala da je ona clan Glavnog odbora Matice BiH u Svicarskoj, te da je predsjednik iste nas Banjalucanin RUSTEM SIMITOVIC. Pokusali smo ga zvati telefonom radi eventualnog zakazivanja interviewa, ali ga nije bilo kod kuce. Potom mi je Seka (Seimu tako zovemo mi, Banjalucani) dala njegovu e-mail adresu kako bih mu se javio iz Bosne. Toga prijepodneva je dosla i gospodja KATRIN BOEHME - Svicarka, osvjedoceni prijatelj Bosne i donator za Sekinu prvu knjigu ("Sjecanja na oteti grad").
Popodne oko 2 PM sam poletio prema Zagrebu. Prethodno su me na aerodrom ispratili Visici. U zagrebackoj zracnoj luci "Pleso" me je cekao moj dobri, stari ahbab HAMZA ALAGIC, Gornjosanicanin koji preko 35 godina zivi i radi u Zagrebu. Iako sam mogao iste veceri produziti autobusom za Banja Luku, Hamza je insistirao da prenocim u njegovom domu. Tako je i bilo. Njihovo gostoprimstvo mi je bilo poznato i mnogo godina ranije.
Srijeda, 28. maja 2003.
Ujutro oko 8 h me je Hamza odvezao u Tomasicevu, kod broja 12. Tu smo se oprostili, a ja sam skoknuo u Mesihat IZ RH, kako bih se susreo sa muftijom h.SEVKOM ef. OMERBASICEM i njegovim tajnikom h. AHMEDOM IKANOVICEM. Ponovni susreti s njima, nakon punih 8 godina, su mi bili dragi.
U 10 h sam imao autobus za Banja Luku. Iz Mesihata sam otisao pjesice, lagahnom setnjom meni poznatim dijelovima grada Zagreba. Vidio sam da je Trgu zrtava fasizma ponovo vraceno njegovo nasilno oteto ime.
U autobusu sam imao mjesto odmah iza vozaca, ali sa desne strane. Do mene je sjedila jedna 70-godisnja zena. Posto mo brzo uspostavili kontakt, saznadoh de je rijec o ZILHI OMANOVIC, supruzi meni dobro poznatog i dragog covjeka - LATIFA OMANOVICA, koji je tijekom ramazana, birvaktile, imamio u Seferbegovoj dzamiji. Ali od Zilhe saznadoh da je moj dragi dzematlija i povremno imam - Latif, preselio na ahiret prije 5 godina i da je ukopan u Bihacu. U toku voznje sofer je pusio, sto je meni kao vjecitom nepusacu itekako smetalo. Na granicnom prijelazu, na desnoj obali rijeke Save, ulazi mladi policajac i uctivo trazi pasose. Na zadjenutoj plocici na kosulji pise: EDIN KOVACEVIC. MashaAllah! Na samom ulazu u Bosansku Gradisku stoji velika tabla na kojoj, na bosanskom i engleskom jeziku
pise: "Dobro dosli u Bosnu i Hercegovinu". Donedavno je tu stajala neka druga tabla. Nju su izmjestili nekoliko metara dalje. Na njoj pise: "Dobro dosli u Republiku srpsku". No, sada ta tabla ima samo muzejsku vrijednost i nista vise. Produzismo prema Laktasima i Banja Luci. Na jednom supermarketu u Laktasima pise: "Ovdje me cijene, ovdje kupujem." Potom na nekoliko panoa s desne strane se reklamira hotel "Milka". Pomislio sam da su promijenili ime hotelu "San", ali nije bilo tako. Hotel "Milka" se ukaza odmah iza velike krivine na izlasku iz centra Laktasa prema Klasnicama.
Do Banje Luke su postavljeni brojni veliki panoi sa papinim likom i porukom: "Blazeni cista srca". Dok se ova reportaza bude citala, papina posjeta Banja Luci ce biti proslost (dolazak najavljen za nedjelju, 22. juna).
Na banjaluckoj autoboskoj stanici su me cekali sestra SUADA i zet SENADIN HALILOVIC, koji su dosli iz Tuzle. Oni imaju stan u Banja Luci, pa mi je to bila banjalucka baza. Predvecer smo skoknuli do Vrbanje, kada sam se divio obnovljenoj dzamiji cije otvorenje je zakazano za 19. jula 2003. g. Navecer smo gledali tv. prijenos finala evropske nogometne lige iz Manchestera, kada je Milan pobijedio Juventus sa 3:2, i to na jedanaesterce. U medjuvremenu pregledah Dnevni avaz i procitah sjecanja na 8. obljetnicu smrti dr. IRFANA LJUBIJANKICA, IZETA MUHAMEDAGICA, dr. MENSURA SABULJICA i FADILA PEKICA. Neka im je vjecni Boziji rahmet. A m i n !
Cetvrtak, 29. maja 2003.
Ujutro se nadjoh u Medlisu IZ-e Banja Luka, gdje me je srdacno docekao novi predsjednik, gospodin KASIM MUJICIC, moj kolega iz gimnazijskih dana, te sa studija. Dakle, u banjaluckoj IZ ocigledno jos uvijek, daju prednost starijim i iskusnijim kadrovima (Kasim je moja generacija). Potom se sretoh sa DUSANOM POPOVICEM, vlasnikom Binakom d.o.o. i kojega sam opunomocio da me zastupa u postupku povrata i otkupa stana. Tu sretoh EDINU BUZALJKO, meni poznatu hanumu koja sa suprugom zivi u Australiji. Zatekoh i MINU CORALIC, koja zivi u Pittsbourgu (PA), u Americi. Put me je dalje vodio prema Opstinskom sudu radi ovjere punomoci, a tamo sretoh moga nekadasnjeg komsiju koji trenutno zivi u Zagrebu, ZLATKA OPOLCERA. U toku dana posjetih i FADILA MESINOVICA - SACU, neimara podpecinskog dzem'ata i obnove Seferbegove dzamije. Tog popodneva se sretoh i sa ASIMOM KAPICEM i njegovom hanumom DZEVIDOM. Taj dan ce se pamtiti i po smrti djenerala MOMIRA TALICA.
Petak, 30. maja 2003.
Ujutro uradih dogovoreni interview sa Kasimom Mujicicem. Nakon razgovora ja, Kasim i VAHDET ef. ALEMIC, glavni imam Medzlisa, odosmo do lokaliteta Hadzdzi Omerove ili Dolacke dzamije, na cijim temeljima je vec izlivena ploca. Produzismo do cevapcinice "Kod Muje", koju vodi njegova kcerka EMINA. Sretoh u cevapcinici SADIKA HAZNADARA, meni poznato i drago lice (radili skupa u istoj firmi 17 godina), te MATILDU, radnu kolegicu moje hanume.
Na dzum'a namazu, od brojnih susreta izdvajam sa neponovljivim ALIJOM MAHMUTOVICEM, dr. HABIBOM, HAZIMOM TROKICEM, MAHMUTOM MASOM GANICEM, SULEJMANOM SALIHAGICEM, prof. MEHMEDOM BAJRICEM, FADILOM HANDANOM i mnogim drugima. Hutbu je odrzao Vahdet ef. Alemic, a na kraju iste je informirao dzematlije o uspjesima banjalucke muslimanske omladine na drzavnom takmicenju iz oblasti poznavanja islama, netom odrzanom u Kljucu. Medju prvonagradjenim su TAHIR SHEIK ABASHEIK (dr. Habiba sin) te VANESA VISIC, kcerka zamjenika gradonacelnika Banja Luke OMERA VISICA.
Poslije podne mi se Kasim Mujicic ljubazno ponudio da me svojim kolima odveze na lokalitete svih 19 dzamija na podrucju Medzlisa.Uspjeli smo ih obici 18, a novosagradjenu dzamiju u Mahovljanima, pokraj aerodroma, nismo stigli zijaretiti i to smo odlozili za kasnije. O onome sta sam vidio na tim dzamijskim lokalitetima, opsirnije ce biti u posebnom prilogu.
Ipak, napravit cu malu iznimku i reci nesto o posjeti dzem'atima Celinac i Basici. U Celincu, preko puta novosagradjene dzamije, dok smo cekali EMIN ef. COLAKOVICA da nam se pridruzi na putu za Basice, na jednoj prodavnici vidjeh i ovakvu marketinsku poruku: "Ne trebate ici dalje - diskont svega".
Subota, 31. maja 2003.
Ujutro sam isao kod Kapica - Asima i Dzevide na kahvu i dorucak. Oni me preporucise stomatologu dr. GORDANI NEZIREVIC, jer me prethodnu noc bolio zub. Otisao sam kod dr. Nezirevic, cija je ambulanta u Docu. Ukazala mi je prvu pomoc i zakazala novi pregled za utorak, 10 juna u podne. Podne namaz klanjah u Ferhad-pasinom mesdzidu, a popodne iskoristih za pristup internetu u Zanatskom centru (tesko doci na red), te upucivanje razglednica Banja Luke sa Ferhadijom (dobio ih od Kasima) svojima u Ameriku i nekim prijateljima u dijaspori. Naravno, na kioscima se ne mogu naci takve razglednice. Na postanskom salteru mi je uslugu ucinila AMIRA HAJDAREVIC. Medjutim, u samom predvorju banjalucke poste je velika tabla sa slikama 28 poginulih cetnika - radnika PTT-a Banja Luka, koji, "polozise svoje zivote na braniku otadzbine...". Daljnjim tumaranjem po gradu sretoh svoga nekadasnjeg komsiju SLAVKA KOSANOVICA, a onda sa sestrom zijaretih u Lijevoj Novoseliji h. HAJRUDINA i h. FATIMU OMERBASIC, te sretoh kod njih i njihovu kcerku AZRU VEHABOVIC, koja zivi sa sinom INDIROM u Austriji. Azrinog muza, rahmetli INDIRA, kao jos neke Bosnjake na Grabu, je prije 15-ak godina ubio nozem jedan, navodno umno poremeceni Srbin, koji im je bio komsija.
Uvecer smo isli kod meni dragih FADILA i DZEMILE HANDAN. Na putu prema kuci, na dvorisnoj kapiji jedne kuce u ulici Brace Pavlica (ne znam kako je danas oni zovu), ugledah tablu upozorenja: "Zaj...n pas"! Toga dana je u Piskavici sahranjen ratni zlocinac - djeneral Momir Talic.Vidjen je i vijenac RADOVANA KARADZICA.
Nedjelja, 01. juna 2003.
Ujutro ponovo posjetih Kapice. Buduci da im je prvi komsija dr. VLADO MILOSEVIC, ja sam (a i on) izrazo zelju da se vidimo. Sreo sam se sa svojim nekadasnjim podpredsjednikom Poslovodnog odbora i nekadsnjim podpredsjednikom opstine nakon vise od 10 godina. Vlado je sada 76-godisnjak, a sam za sebe kaze: "Omatorio sam!" O njemu nisam cuo ni jednu ruznu od 1990. na ovamo. Uputih se potom pjesice prema centru grada, a na putu, opet u ulici Brace Pavlica, ispred jedne garaze je njen vlasnik napravio znak zabrane parkiranja, ali na njemu i dodao: "Ne parkiraj ovdje, mamicu vam j...m!" Eto, jasno - glasno i vise nego slikovito. Doduse, malo mu se omaknuse singular i plural u istoj recenici, ali ko mari za to. Hodajuci Banjalukom u ova vremena, cesto mi naumpadne moj Banjalucanin BORIS ZRILE, koji zivi u Dallasu. Naime, kada nas je sa svojom suprugom RASKOM zijaretio prije nekoliko godina u Bostonu, te kada smo im pokazivali grad, oboje su uglas rekli: "Pa, vi imate i trotoare"" Na moje i pitanje moje hanume sta im znaci ta konstatacija, objasnise nam da oni u gradu gdje zive toga nejmaju. Eh, Banja Luka takodjer ima trotoare, ali budi musko pa hodaj po njima. Naime, moze se komotno reci da ih ni ona, kao ni Dallas - nejma. Na njima su parkirani automobili, ili su locirani kontejneri, uglavnom otvoreni. Da li su ih "zaboravili" zatvoriti njihovi korisnici - stanari obliznjih zgrada ili kuca, ili pak oni sto pokusavaju naci nesto za prezalogajiti - manje je vazno.
Popodne se uputismo zetovim kolima u pravcu Tuzle. Zadrzasmo se na sahat u Prnjavoru kod familije MESIC. Vidjesmo i dzamiju sa haman zavrsenom munarom.
U Tuzlu stigosmo predvecer.
Ponedjeljak, 02. juna 2003.
Osvanulo je kisno vrijeme. Odoh u internet klub, te postu, prije podne namaza kojeg sam nanijjetio klanjati u obliznjoj dzamiji PRINC SELMAN. Na jednoj od brojnih smrtovnica procitah i ime KASIMA ALIBEGOVICA, nekadasnjeg stopera tuzlanske "Slobode", koji je preselio na ahiret u aprilu ove godine, u svojoj 56. godini. Navecer, na jednoj tv. emisiji poslusah brojne kritike na racun ZDRAVKA SURLANA, tajnika Internacionalne lige humanista BiH, zbog dodjele priznanja ove organizacije DRAGANU CAVICU, predsjedniku RS.
Utorak, 03. juna 2003.
Nakon posjete Internet klubu, sa zetom se zaputih prema jednom mezarju gdje sam zijaretio mezar svoga prijatelja, rahmetli dr. MUHAREMA MESALICA, koji je preselio na ahiret u januarau ove godine u svojoj 59. godini zivota.U povratku smo stali kod prekrasne Dzindijske dzamije, jedinstvene po mnogo cemu.Toga dana je moj zet Senadin, jedan od mojih tuzlanskih domacina, navrsio 53 godine zivota. Taj dogadjaj smo obiljezili jednom prigodnom vecerom u restoranu na domak teniskih terena. U medjuvremenu, putem tv. dnevnika saznadoh da je opljackana Banjalucka banka. Olaksana je za oko 1,2 miliona KM.
Srijeda, 04. juna 2003.
Opet, dan mi je zapoceo u Internet klubu (to je vec postalo "zarazna bolest", za mene). Buduci da vec vise od mjesec dana deveram sa bolovima u desnom koljenu, zet mi je ugovorio susret sa ortopedom - dr. BORISOM BACICEM. Boris je takodjer Banjalucanin i nakon pregleda i ultrazvucnog snimanja, koji me nisu nimalo ohrabrili, otili smo na kahvu i dugo razgovarali. Njegov otac IVAN je meni bio profesor na Fakultetu. Popodne odgledah tv. prijenos finala nogometnog kupa RH Hajduk - Uljanik, kada je Hajduk pobijedio sa 4:0 i osvojio kup. Jedan od strijelaca je bio i ALMIR TURKOVIC. Uvecer, na tv. dnevniku, izmedju ostalog javise da je izvrsen prvi probni let na relaciji Tuzla - Banja Luka, za putnicki saobracaj. Mojoj sestri je u posjetu dosla i njena komsinica MELIKA, koja mi isprica slucaj u povodu ukopa njene rahmetli majke, sto se desio u februaru ove godine. Naime, nakon sto je njena majka BISERA SALIHSPAHIC ogasulita u gasulhani u sklopu dzamije Princ Selman, te odvezena na mezarje radi ukopa, utvrdjeno je da je izvrsena zamjena merhuma pa je umjesto rahmetli Bisere ukopana druga osoba, a Bisera u nekom drugom tuzlanskom mezarju. Sutradan su obje iskopali i ponovo zakopali u odgovarajuca mezarja i kabure. Melika rece da je o tom dogadjaj i ovdasnja stampa mnogo pisala, ali da niko nije snosio nikakve posljedice zbog ovog sramnog cina.
Cetvrtak, 05. juna 2003.
Ujutro u 6 sam imao autobus za Sarajevo. Imao sam kartu na kojoj je pisalo broj sjedista. Nisam ga mogao naci pa sam pitao konduktera da mi pomogne. On mi je, medjutim, ovako odgovorio: "Ovaj autobus nema brojeva sjedista, sjedite gdje nadjete mjesto!" Onda, mladi konduktercic zapali jednu, pa drugu cigaru, a u meni se utroba prevrce. Zapalila je i jedna napadno nacifrana hanuma, koja je sjedila iza sofera i s njim se ocigledno poznavala. Stigoh nekako ziv u Sarajevo, gdje me je na stanici cekala braticna od moje hanume - DJANA MUSTAJBASIC, koja studira u Sarajevu. Otisli smo prvo u njen stan da malo dodjem sebi, istusiram i sl. Ona stanuje u Hrasnom. Produzismo potom tramvajem za Ilidzu. Na tamosnjoj tramvajskoj stanici po nas je autom dosao gospodin SMAIL VILIC - opet Banjalucanin, vlasnik graficko-izdavacke firme GRAFICAR PROMET. Ja sam mu, naime, donio novac od Seke Visic za stampanje drugog izdanja njene knjige SJECANJA NA OTETI GRAD. Smajo nam je sa ponosom govorio o svojoj kcerci - gimnazijalki, koja na svjetskim takmicenjima nize uspjehe iz matematike. Na slikama koje je njen ponosni otac dao povecati i staviti na zid svoje kancelarije, njegova mjezimica se vidi u drustvu sa Hillary Clinton, kraljicom Nur, Paddy-jem Ashdownom... Aferim! Smajo nas je potom odvezao do Bascarsije. Odatle smo otisli na Sehidsko mezarje na Kovacima, te na Alifakovac, gdje proucismo Fatihu pred dusu rahmetli ZEKERIJAHA DJEZICA, pokraj njegovog mezara. Uslijedilo je klanjanje podne namaza u Begovoj dzamiji, gdje sretoh i NIJAZA KARASELIMOVICA, moga nekadasnjeg komsiju iz Banja Luke, predsjednika MHD "Merhamet" u doba agresije te zatocenika cetnickih kazamata od februara 1995. do poslije Dejtona. Zijaretismo i glavnog urednika "Preporoda" g. AZIZA KADRIBEGOVICA, moga starog znanca. Izmedju ostalog, Aziz mi rece da je ADILBEG ZULFIKARPASIC, moguci sudonator za obnovu Ferhadije, izmjestio posmrtne ostatke svojih rahmetli roditelja iz rodne Foce u Sarajevo, i to nakon Dejtonskog sporazuma. Nakana je bila, navodno, da ih sacuva od nekoga ili necega. Adilbeg je uglavnom bio kontroverzan, pa ni ovaj potez ne bi trebao da iznenadjuje. Beze, beze! Otisli smo i u prostorije Fonda za sehidska mezarja u Ali-pasinoj 2. Tu dadoh prilog od Visica iz Zuricha, te u svoje ime - halal olsun!
Petak, 06. juna 2003.
U 10 h ujutro sam imao ugovoren sastanak sa Banjalucankom dr. SABIROM HUSEDZINOVIC, savjetnicom u Federalnom ministarstvu za nauku, kulturu, obrazovanje i sport/ssport. Sabira, taj poznati banjalucki strucnjak iz ove oblasti, entuzijasta par exellance, "prekaljena Bosnjakinja i muslimanka...", kako sama rece za sebe, je uglavnom odmaknuta od projekta za obnovu Ferhadije. Zasto? Ama, zasto? Ko se to uneozbiljio i odrekao strucne i ljudske pomoci ove hanume - sa bogatim strucnim znanjem i jos bogatijim iskustvom? Ko?! Pokazala mi je potvrdu o uplati donacije za Ferhadiju u iznosu od 5.000 KM! Inace, Sabira u recenom Ministarstvu ima mjesecnu placu od 750 Km, a na Arhitektonskom fakultetu, gdje radi kao vanredni profesor, zaradi svih 250 KM mjesecno!
U 11 h sam imao ugovoreni sastanak sa meni poznatim 81-godisnjakom iz Sarajeva - ABDULLAHOM DIZDAREVICEM. Prvo smo zijaretili Kursumliju medresu u cijim prostorima se, u okviru kulturne manifestacije PROLJECE SVJETLOSTI, tih dana odrzavala i umjetnicka izlozba Islamske Republike Iran. Potom smo otisli na cevape, i rastali se. Slijedile su pripreme za dzum'a namaz. U prepunoj Begovoj dzamiji istu je predvodio i hutbu odrzao h. hfz. ISMET ef. SPAHIC, naibu reis. Umni hafiz je i ovoga puta bio elokventan i jezgrovit, sa kratim, ali snaznim porukama.
Izmedju ostalog, govorio je o bosnjackom tradicionalnom glodjenju, iz cega se dese izrodi koji stavljaju na rub srama nase najbolje sinove, uz bok zlocincu Karadzicu. "Ali, ima i ona - ko se posljednji smije, najsladje se smije... A, to ce biti samo pravi vjernici i pravi muslimani. Dunjaluk je stvoren da propadne, a onda slijedi ahiret i na njemu samo - Dzennet i Dzehennem. Nejma trecega...", izmedju ostalog, rekao je hafiz.
Autobus za Tuzlu sam imao u 4:00 PM. Kondukter Ismet (Ismo) je pusio i tada sam konacno shvatio da je to ovdje pravilo, a ne izuzetak. Onda nam pustise turbo-sund srpsku muziku... Ma, Tuzla se oduvjek nalazila u istocnoj polovici BiH. Prije Olova, ne jednoj uzbrdici, autobus je stao, jer se pokvario. Nakon 20 minuta ponovo smo krenuli, pa ponovo stali radi kvara. U toku voznje jedan 60-godisnji bekrija nije prestajao da pije pive. Pokusao je da i mene provocira, rekavsi najprije da je on".. HAMDIJA HALILOVIC, 500 godina Tuzlak", da mu je "Tito dao trosoban stan, a Alija penziju od 500 KM..." a onda pitao ko sam to ja kada se "foliram sa tasnom..." Rekoh mu da sam i ja 750 godina u nekom drugom gradu, dva puta vecem od Tuzle i jos k tome ima rijeku...". Na putu od Sarajeva do Tuzle, dugom 120 km, ima vise od 120 punktova gdje se nudi janjetina ili jagnjetina, po cijeni od 15-20 Km. Ja sam uvije volio JANJETINU. Eto, stocni fond u Bosni se obnovio, jos da hoce i ljudski. Na autobuskoj stanici u Tuzli me je docekao zet SENADIN, sa prijateljem.
Subota, 7. juna 2003.
Na danasnji dan, prije tacno 10 godina, poginuo je ponajbolji evropski kosarkas svih vremena - Mozart medju kosevima - Drazen Petrovic. Ujutro sam po obicaju isao u internet klub, a popodne sam se sa zetom Senadinom i njegovim prijateljem zaputio prema Kalesiji, na nogometnu utakmicu. Na domak Kalesije, u avliji jedne kuce pokraj puta, ugledasmo svadbeno veselje. Naravno, stali smo i nekoliko minuta uzivali u izvornom narodnom melosu toga kraja, te opcem veselju. Jedna pjesma, sto ju je pjevala domaca pjevacica, isla je ovako:
Udala me majka za Hassima,
U Hassima nista mi ne stima...
pa onda refren:
Moj me Hassim kao bubanj dere,
Ni kud majci, ni kud u djevere....
Nezaboravno! Odgledasmo samo prvo poluvrijeme utakmice, posto smo zurili na tv. prijenos kvalifikacione utakmice za EP 2004. Rumunija - BiH. Malo mi je neobicno bilo gledati paradiranje jednog mladog covjeka pokraj atletske staze, za kojeg su rekli da se zove Hasan ef. Ramic i da je kalesijski imam. Po povratku kuci, odgledasmo i utakmicu na tv. koju je Bosna izgubila sa 2:0. Toga dana su u Jajcu otvorene 22. pozorisne igre BiH.
Nedjelja, 8. juna 2003.
Ujutro u 6:00 sam sa sestrom krenuo prema Banja Luci, ostavivsi Tuzlu u paklenoj vrucini i - uglavnom bez vode. U nas grad stigosmo 3 sahata prije podne namaza. U Ferhad-pasinom mesdzidu, gdje sam isao na podne, dozivjeh od Muharema Kadica, dugogodisnjeg predsjednika Muslimanskog pokopnog drustva "Dobrotvor" i ovakvo pitanje: Kada si pisao ono u PREPORODU (aktuelni feljton DZEHENNEM U BANJA LUCI, op. B.G.), zasto nisi spomenuo da sam ja sa svojim kamionom odvozio smece sa lokaliteta porusene Ferhadije...? Uzvratio sam mu da ako je to cinio u ime Allaha dz.s. onda je njegovo pitanje nesuvislo. Uostalom, u recenom feljtonu smo se ja i koautor Bekir Besic ogradili jer tehnicki nismo mogli ici do u detalje, a pogotovo spominjati sva imena. Sto ti je nas covjek: umjesto da kaze koju pohvalnu za trud oko feljtona, on trazi dlaku u jajetu. Ako, ako, mozda je i nadje!!! Popodne se konacno okupah u meni najdrazoj i najljepsoj rijeci na dunjaluku - Vrbasu. Na Studencu sretoh i neke poznate sugradjane. Prevecer sam bio u svome stanu i popio kahvu sa njegovim sadasnjim stanarima. Pitali su me ponovo da li bih im ga prodao,na sto sam im odgovorio da NARAVNO NE BIH! Jos sam prije jacije uspio posjetiti Elfata Turcinhodzica, moga starog ahbaba koji sa suprugom zivi blizu Halil- pasinog turbeta, pocivalista mojih rahmetli roditelja. Elfat je jedan od najaktivnijih u povodu obnove Jama dzamije, a decenijama odrzava harem kod turbeta. Govorio je o potrebi prikupljanja sredstava za ciscenje harema od gromada kamenja srusenog turbeta, sto sam prakticno podrzao te ponudio i druge vidove svoga doprinosa toj akciji.
Ponedjeljak, 9. juna 2003.
Ujutro sam bio u agenciji "Binakom", koja me zastupala u postupku povrata stana, a sada zastupa u postupku njegovog otkupa. Njen vlasnik, meni poznati Dusan Popovic, me u jednom trenutku zapita da li sam bio kod Brkica (stanuju u mome stanu) i da li cu im prodati stan. Odgovorio sam mu da sam bio i da sam im na to pitanje vec odgovorio. Popodne smo ja i sestra isli najprije u Bosansku Gradisku, svrativsi kod Ismeta Besica kod kojeg je stigao iz Svedske njegov brat Bekir, moj bliski suradnik u IZ-e B. Luka iz vremena agresije, te ahbab s kojim redovno odrzavam kontakte i u dijaspori. Susreli smo se nakon punih 8 godina.Nakon predaha uz kahvu iz muhabbet, produzismo prema Bosanskoj Dubici u posjetu nasoj tetki i tetku, koji su cijelo vrijeme tamo i bili. Mene je najprije impresionirala slika obnovljene Gradske dzamije (kod Suda), a potom i ploca dzamije u Puhalu. Skoknuli smo i kod Mehmeda i Hatke Krupic, roditelja moga ahbaba Nihada Krupica. Predvecer smo se opet preko Orahove, rodnog mjesta generala Dudakovica vratili u Bosansku Gradisku, gdje smo nastavili druzenje sa Besicima i h. Besim ef. Seperom. Klanjali smo aksam u Obradovackoj dzamiji. U Banja Luku smo se vratili neposredno prije ponoci.
Utorak, 10. juna 2003.
Ujutro krenuh prema Boriku, gdje sam se trebao sastati sa Fuadom Balicem, predsjednikom KZB "Preporod". U nekadasnjoj Aleji JNA (danas je zovu Aleja Sv. Save) sretoh Jovu Turanjanina, ratnog ministra za "nepravoslavne vjere" u "vladi republike srpske". Koliko li je puta dolazio k nama u Islamsku zajednicu i nudio svoju "pomoc". Naravno, ovoga puta sam prosao kraj Jove ne pogledavsi ga. Popodne sam isao na kupanje u Gornji Seher, na plazu gdje se Suturlija ulijeva u Vrbas. Uzivao sam u blagodatima najdraze rijeke, ali sam za trenutak bio i sjetan ugledavsi kako kajak moga surjaka vozi neki mladic, a ja sam ga godinama vozio na tom dijelu Vrbasa. Ulica (put Banja Luka - Jajce) kroz sehersku carsiju se nekad zvala po narodnom heroju Muhamedu Kazazu, ali je danas zovu Ulica manjackih ustanika. Za one koji ne poznaju taj kraj da kazem da je obliznja planina Manjaca u toku Drugog svjetskog rata iznjedrila toliku kolicinu cetnika da su taj kraj komunisti poslije rata na neki nacin kaznjavali, ne ulazuci u njegovu infrastrukturu i razvoj uopce. Predvecer naidjoh na smrtovnicu iz koje sam saznao da je preselio na ahiret moj dobri i dragi dzematlija, nekadasnji ahbab i komsija moga rahmetli oca, 78-godisnji Mehmed Isic. Majka Fatima mu je jos ziva i ima 104 godine.
Srijeda, 11. juna 2003.
Ujutro se konacno zaputih prema kuci svojih amidzica, kod Poljokanovog parka. Nekoc se ulica zvala Bosanska, ali je danas Urosa Nejakog. Pitao sam svoje amidzice gdje je onda ulica pandana nosioca njihove ulice, dakle Urosa Jakog. Nisu mi znali odgovoriti. U kasnim poslijepodnevnim sahatima nas je zet Besim odvezao u Kljuc, gdje zivi njegova kci Selma sa muzem i kcerkicom. Isli smo stazama "manjackih ustanika", dakle preko Zmijanja. Prosli smo pokraj vojnih ("vrs") objekata gdje je 1992. bio logor. Sa jednog brezuljka sam nacinio i snimak logora smrti. Nek' se nadje. Stigosmo u Kljuc pola sahata prije podne. Otisao sam u tamosnju veleljepnu dzamiju na namaz. Primjetio sam da se jedna od kljuckih ulica zove po rahmetli Izetu Nanicu. Aferim! Posjetio sam i sehidsko mezarje, gdje sam ponovo imao priliku da proucim Fatihu rahmetlijama Omeru Filipovicu i Esadu Benderu, svirepo ubijenim 27. jula 1992. na Manjaci i zakopanim najprije u Banjoj Luci, da bi njihove ostatke 1998. prenijeli u ovo mezarje. Konacno je doslo na red i sisanje, bas u Kljucu. U tom drevnom gradicu se svugdje naziva selam, pa i u brijacnicama. Jednostavno, ne mozes promasiti. Sisanje kosta 3 KM (manje od 2 US $). U stanu moje sestricne Selme sam se sreo i sa Eminom Filipovic, kcerkom rahmetli Omera (vidi poseban prilog o njoj). Jedan od posjetilaca kod Selme mi je pricao i o Sreti Anicicu Sosi, koji je isljedjivao kljucke Muslimane prije njihovog deportiranja na Manjacu, te mene tijekom 1994. g. u Banjoj Luci. Buduci da su mu roditelji, koji su zivjeli u Kljucu, u medjuvremenu umrli, aktuelna je prodaja njihove kuce. Sosa to pokusava uciniti preko nekih Bosnjaka u Kljucu - starih poznanika, buduci da ne smije doci licno. Kada mu je jedan od tih posrednika javio da mu je nasao musteriju, ovaj (Sosa) ga je pitao ko je taj. Odgovreno mu je ovako: Ma, moras ga znati. Ti si ga isljedjivao! I tu se prica prekida...
Cetvrtak, 12. juna 2003.
Rano ujutro smo krenuli nazad za Banja Luku - ja, sestra Suada i zet Besim. Isli smo istim putem kojim smo i dosli. Stigavsi u svoj grad i rastavivsi se sa svojima koji ce potom produziti nazad u svoj muhadzirluk - u Tuzlu - najprije sam u Gospodskoj promijenio novac. Kod dilera je nesto povoljnije nego u banci (1 US $ = 1,64 KM). Seljacina od dilera me je pokusao prevariti, iako je kao racunao "digitronom".Kada sam reklamirao, satr'o se je izvinjavajuci... Rekao sam mu da sam imao peticu iz matematike, a on uzvrati: Ja sam imao desetku! Potom sam mu pojasnio da sam ja bio student zagrebackog Sveucilista, gdje se ocjenjuje od 1-5. Nekoliko puta kasnije sam ga sretao, ali nisam mijenjao kod njega. Samo bih mu dobacio: Gdje si matematicar?! U 11:00 h sam imao ugovoren interview sa Omerom Visicem, zamjenikom gradonacelnika. Uz onaj oficijelni dio kojeg je zahtjevao razgovor za medije, sa Omerom sam caskao i o drugim pitanjima, onako neobavezno. Po nekoliko puta mi se zalio sto se nasi ljudi u malom broju vracaju u Banja Luku i da bez ljudi svaka prica o Bosnjacima u nasem gradu ce imati svoj skori kraj. Slozio sam se sa Omerom. Takodjer, nisam mogao a da ne spomenem Omeru - nekadasnjem sekretaru Opstinskog komiteta SK kako sam cuo u dzamiji o uspjesima njegove kcerkice Vanese na drzavnim takmicenjima iz oblasti poznavanja islama, organiziranim na nivou Rijaseta IZ-e BiH. Ni Omer nije krio svoje zadovoljstvo, a meni je narocito bilo drago da se tako nesto Omeru i njegovoj Zulki desava. Nakon klanjanja podne namaza u mesdzidu, otisnuh se u vijecnicu Banskih dvora radi prisustva svecanosti obiljezavanja 90-te godisnjice postojanja MDD Merhamet. Kamo srece da nisam ni otisao. Navecer saznadoh na vijestima da je uhapsen Veselin Sljivancanin, radi isporucivanja Tribunalu u Haagu.
Petak, 13. juna 2003.
U 9:00 h ujutro posjetih jos jednom agenciju "Binakom", a potom odoh u Stupnicu da proucim Fatihu pokraj mezara Mehmeda Isica. Na dzum'a namazu, u Ferhad-pasinom mesdzidu, vidjeh mnoga poznata lica, ovoga puta i Amira Novaliju te mladog Mirzu Biscevica, koji su dosli iz Sarajeva. Od Amira saznadoh da je izisla iz stampe knjiga nas cetverice autora - Muharema Krzica, Muhameda Sadikovica, Osmana Selaka i mene i za koju su recenzije napisali Peter Galbright i Roy Gutman. Nakon dzum'e sam u prostorijama Medzlisa razgovarao sa celnim ljdima nekih bosnjackih asocijacija u gradu. Potom me jedan dzematlija odvede preko Vrbasa da mi pokaze kiosk ciji je vlasnik Miroslav Kraljevic, covjek koji je kao strucno lice komandovao operacijom rusenja Ferhadije. Predvecer sam po posljednji put, u povodu ovogodisnjeg boravka u Bosni , zijaretio mezare svojih rahmetli roditelja, zatim sam jos jednom drugovao sa Vrbasom ("face to face"), posjetio neke suprugine rodjake u Gornjem Sheru... Navecer klanjah aksam namaz u mesdzidu, a poslije me predsjednik Medzlisa - Kasim Mujcic odvede svojoj kuci na kahvu (i baklavu). S nama je bio i prof. Kasim Ibrahimbegovic. Te posljednje veceri boravka u Banja Luci stigao sam zijaretiti i svoga starog ahbaba - Kjazima Halimica. Valjalo je sutra prije 8:00 ujutro na autobusku stanicu, a odatle za Porec.
Subota, 14. juna 2003.
Autobus je krenuo u 8:45 h sa banjalucke autobuske stanice. Na granicnom prijelazu u Bosanskoj Gradisci je sa bh. strane pasosku kontrolu izvrsio policajac Josip Babic. Na hrvatskoj strani (Stara Gradiska) smo imali grubu i primitivnu (podsjecala me na vrijeme kada sam Merhametom, u vrijeme agresije, isao za Zagreb) premetacinu prtljaga. Naime, morali smo sve kofere i torbe iznijeti iz "bunkera" na jednu meraju, poredati ih, otvoriti i stati iza njih... Sve je to jos uvijek Balkan, covjece (pomislih u sebi). U autobusu sretoh starog jarana Asima Jusufovica i suprugu mu Mevlidu, koji su se vracali iz Banja Luke prema Rijeci, gdje zive. Od Asima saznadoh da je tih dana u Bihacu preselio na ahiret Ismet Halilic, nekadasnji golman "Borca", BSK-a i "Vrbasa" iz Gornjeg Sehera. Voznja do Zagreba je bila ugodna, uz ukljucene klima uredjaje, a sofer i kondukter nisu pusili. U Zagrebu sam predahnuo 4 sahata. Iskoristio sam to vrijeme da skoknem na Mirogoj, gdje zijaretih grob Drazena Petrovica, a nasuprot njegovom je grob Mike Tripala. Na muslimanskom dijelu groblja na Mirogoju vidjeh i pocivaliste Enesa Cengica -knjizevnika, nekoc Krlezinog sekretara. Na samom izlazu nisam mogao promasiti Tudjmanov grob. Nekako mi djeluje prilicno usamljeno... Neka mi Allah dz.s. oprosti, ali ne mogu a da ne kazem kako mi i tu, pokraj mrtvog Tudjmana, fali njegov antipod - Milosevic.
Voznja autobusom prema Porecu je bila ugodna, opet uz ukljucene klima uredjaje i opet bez pusenja za volanom. U Severinu na Kupi smo imali predah, a potom u Rijeci. Na oba mjesta smo se imali prilike osvjeziti u obliznjim restoranima, te koristiti pripadajuce im nus-prostorije radi fizioloskih potreba. I na oba mjesta se WC-i placaju, sto je za mene jedan od znakova ekonomske krize u toj zemlji. Voznja kroz tunel Ucka se placa u rasponu od 26 do 158 kn, zavisno od kategorije motornog vozila (1 US $ = 6,22 kn ili 1 euro = 7,48 kn). U Porec sam stigao u 21:45 h kada me je na tamosnjem autobusnom kolodvoru cekali surjak sa suprugom.
Nedjelja, 15. juna 2003.
U prijepodnevnim sahatima pozeljeh da najprije pronadjem neki od internet klubova. Nabasah na jedan gdje sam za 1/2 sahata koriscenja interneta platio 35 kn (preko 5 US $). Deru li i deru hrvatski turisticki djelatnici. Samo, dokle ce moci tako? Vec mi je poznato da su znatno jeftinije neke druge mediteranske, dakle konkurentske zemlje. Popodne se okupah u moru lijepe njihove. Uvecer smo isli za Novigrad, gdje smo zijaretili moga rodjaka Mustafu Gusica i suprugu mu Senu, koji imaju kucu u tom istarskom gradicu, sjeverno od Poreca. Osim gostoprimstvom, koje su nam ukazali domacini, bio sam odusevljen i jednim detaljem kojeg sam prvi put vidio u svom zivotu a koji mi je Mustafa pokazao. Rijec je o grbu plemicke obitelji Gusic, koji potjece iz XII stoljeca. Pa nase pleme i nije tako mlado.
Ponedjeljak, 16. juna 2003.
Opet odlazak u internet klub,a onda kupanje. Toga dana je u Kranju odigrana finalna utakmica Prvenstva Evrope u vaterpolu izmedju Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Hrvatska reprezentacija je izgubila, a nakon utakmice su njeni navijaci nacinili brojne incidente. Kako se i tom prilikom ne sjetiti Krleze i njegove o "hrvatskoj kulturi..."
Utorak, 17. juna 2003.
Prijepodne sam proveo u setnji Dekumanovom ulicom u Porecu, cekavsi podne namaz u obliznjem mesdzidu. Sreo sam se sa Ismet ef. Ibisijem, 30-godisnjim glavnim imamom Medzlisa IZ-e Porec. Zalio mi se na odnos vecine dzematlija prema Islamskoj zajednici za koju uglavnom "nejmaju para...", a od 10 komada Islamskih novina Preporod, koliko stize iz Sarajeva, samo se 1 ili 2 primjerka uspiju prodati.Toga dana su zabiljezeni napadi na Ambasadu RH u Beogradu, te konzulat u Novom Sadu.
Srijeda, 18. juna 2003.
Ujutro opet setnja Porecom, odlazak u internet klub. Sreo sam i svoga sugradjanina Davora Catlaka, nekadasnjeg golmana BSK-a, koji zivi u Porecu. To je bio i posljednji dan nastave u osnovnim i srednjim skolama u RH. Tamosnja mladez ga obljezava na pomalo cudan nacin: idu u grupama kroz grad, namazani po kosi i drugim dijelovima tijela, cak i po odjeci, pjenom za brijanje, urlaju po gradu i takvi nastavljaju divljanje na gradskim plazama. More se na istim bijelilo od pjene. Opet sam se sjetio Miroslava Krleze. Popodne je konacno pala kisa, nakon duzeg vremena suse. Uvecer smo se u gradu ponovo sastali sa Mustafom i Senom Gusic.
Cetvrtak, 19. juna 2003.
Bio je to moj posljednji dan boravka u Porecu. Zbog nekih problema sa suncanicom, odlozio sam planiranu posjetu Koprivnici, te Rijeci (susret sa Acom Ravlicem). Ujutro sam ponovo bio u Dekumanovoj, opet sam imao susret sa Ismet efendijom koji me je zamolio da putem interneta pokusam animirati ljude koji hoce i mogu pomoci za kupovinu prostorija za potrebe mesdzida i imamskog stana u Porecu. Toga dana cijena benzina "super" je u tom istarskom gradu bila 6,66 kn. Autobus za Zagreb je polazio u 17:15 h. Osim za tunel Ucka, sofer je morao da plati i koriscenje auto ceste Karlovac Zagreb, i to 35 kn. Inace, taj dan se u RH obiljzavao kao drzavni praznik i koji nosi ime - Tjelovo (po katolickoj terminologiji). Prenocio sam u Zagrebu opet kod svojih dragih i dobrih poznanika - Hamze i Semse Alagic, na Pescenici.
Petak, 20. juna 2003.
Buduci da je let za Zurich bio tek u 17:25 h, mogao sam otici i na dzum'a namaz. Nakon dzum'e sam imao ugovoreni interview sa predsjednikom Mesihata IZ-e RH i muftijom zagrebackim, Sevkom ef. Omerbasicem, na terasi dzamijskog restorana. Po zavrsetku istog, Sevko ef. mi je ljubazno poklonio i svoju najnoviju knjigu Poslanik i njegovi ljudi.U zracnoj luci Pleso sam se konacno rijesio kabastog prtljaga, kojeg cu preuzeti tek u Bostonu. Let do Zuricha je trajao oko sahatak i po, a na tamosnjem aerodromu su me opet cekali moji dobri i dragi domacini - Mustafa i Seima Seka Visic. U njihov stan, koji je u blizini aerodroma i gdje cu prenociti, dosli su njihova kcerka Azra, zet Adnan Gusic i kcerkica Nerma, a pridruzio im se i moj stari poznanik iz Banja Luke Sefak Tabakovic.
Subota, 21. juna 003.
Let za Boston je bio planiran u 10:45 h. Ispratise me Mustafa i Seka, rastasmo se i srecni i tuzni istovremeno - srecni sto smo ponovo imali jedno divno druzenje u dva navrata ove godine, a tuzni zbog neminovnog rastanka. Ali, ostala je u nama i nada da cemo se opet sastati, ako Bog da. Let do Bostona je trajao oko 8,5 sahata, dva sahata duze nego u smjeru Boston - Zurich, znaci u dolasku. Na bostonskom aerodromu Logan su me cekali sinovi (supruga radila). Od njih saznadoh tuznu vijest da je tri dana ranije preselila na ahiret Fatima Memic, Mostarka koja je sa suprugom Huseinom, sinom Farukom i kcerkom Majom zivjela u istom gradu gdje i mi zivimo. A toliko puta smo se sretali kod njihove ili nase kuce, cijenili se i voljeli medjusobno. Neka je vjecni Boziji rahmet pred njenu dusu. A m i n !
Na kraju, prilika je da se kaze i nekoliko rijeci kada se sklopi mozaik sa ovoga putovanja. Onako na frisko mogu reci neke utiske koje ponesoh sa sobom i u sebi:
- da je Banja Luku uistinu najbolje zijaretiti u junu/lipnju, jer se mirisu tamosnjih lipa ne moze odoljeti;
- da je juni podoban i za kupanje u Vrbasu;
- da su putevi u RS bolji nego u Federaciji;
- da su javne usluge - servisi na visem nivou u RS nego u F BiH;
- da bi najucinkovitije bilo da se susreti Banjalucana, koji zive po dijaspori, ubuduce organiziraju bas u Banjoj Luci - iz taktickih i psiholoskih razloga, prevashodno;
- da sam izbjegavao da sjednem pred hotel "Palace" u svome gradu gdje se okupljaju "pravi" Banjalucani - kako domaci tako i oni iz dijaspore, jer ne mogu vise da slusam parole;
- koga sam zelio da sretnem u svome gradu, nasao sam ga ili kod kuce ili u dzamiji;
- da i anamo oni sada znaju plivati te voziti camac-dajak, tako da ne prolaze vise one floskule kojima smo "branili" svoju apstinenciju iz svoga grada;
- da je Bosna samo u Bosni, a da je sve drugo iluzija ili, u najboljem slucaju, sjena Bosne, cak i tamo gdje mislimo da je ima - u bijelom svijetu;
- da Banja Luka, pa i Bosna, trebaju svoje ljude tamo, a ne ovamo ili onamo;
- ako bi se svi "branili" onom: a od cega cu tamo zivjeti.., onda svjesno ili nesvjesno gasimo i posljednju nadu da ce nas biti tamo u nekim buducim vremenima...
- da niko u Bosni jos nije umro od gladi, ali mnogi u Domovini i dijaspori jesu prepukli od - tuge;
Zavrsio bih ovu reportazu sa mojim bivsim poznanikom Fatmirom Alispahicem: i pored moje naglasene i dokumentirane zelje da se i ove godine sastanemo u njegovoj Tuzli, on tu zelju nije pokazao. Neka, prilika je da i ovoga puta kazem kako je Sefer Halilovic imao pravo kada je pisao o bosnjackoj inteligenciji. Ili, kao sto je genijalni Krleza imao pravo kada je rekao: Sacuvaj me Boze hrvatske kulture i srpskog junastva. Ja bih ga dopunio... i bosnjacke uobrazene, umisljene, samodopadne i zonglerski individualisticke inteligencije... (cast izuzecima, kao sto je Sven Rustempasic koji je tragao za mnom u namjeri da se sretnemo u Sarajevu, te neki drugi).