Pad mita o nepobjedivosti Izraela. Izrael i SAD su očigledno htjeli promjeniti režim u Teheranu, a nakon 12-dnevnog rata vidi se da nisu postigli taj kapitalni cilj. Sada kada je rat napokon zaustavljen postavlja se logično pitanje da li su Amerikanci stvarno raznijeli iranske nuklearke ili su „Persijanci“ imali više soli u glavi pa premjestili centrifuge i nuklearni arsenala na drugo skriveno mjesto. Ono što ja znam je da su Iranci uspjeli sačuvati supstancu, a budite uvjereni da znam. Iran, osim toga, ima spremljeno na hiljade komada balističkih raketa koje sve nije upotrijebio. Izrael je gađan sa raketama koje su napraveljene prije 15 godina. Prema mojim informacijama nove rakete su toliko moćne da mogu dosegnuti svaki kraj Evrope, a prema riječima mog izvora Teheran raspolaže raketama koje bi mogle dosegnuti i američku obalu. Iran je potcijenio istina sisteme protivvazdušne odbrane i taj 'previd' je dobro koštao. Njihovi avioni su zbog toga mogli „špartati“ nebom iznad iranskih gradova za vrijeme 12-dnevne agresije. Ali, postoji i opravdanje za ovaj propust. Iran se 45 godina od pobjede revolucije suočava sa otporom Zapada koji blokira nabavku modernog naoružanja. Borba sa avionima F35 je danas kompleksno pitanje i za mnogo jače armije, poput ruske i kineske, koji su dosegnuli vrh u naoružanju. Ovo oružje, međutim, ima Izrael i upotrijebio ga je protiv Irana. No, ratni planeri znali su da bi upotreba intervencionističkih kopnenenih snaga protiv iranske armije bio potpuni promašaj, što je i odbačeno, jer se zna da kolektivna opasnost zbija redove ugroženog naroda. Suočen sa opasnošću koja se nadvila nad njihovom zemljom iranski narod je čvrsto zbio svoje redove, čak i onda kada se politička mišljenja nisu poklapala. Amerikanci su zaboravili kako je prošla operacija oslobađanja talaca iz američke ambasade u Teheranu krajem aprila 1980. Predsjednik Carter je zbog toga izgubio izbore za drugi mandat. Istina, Trump zna da mu ne prijeti takva opasnost jer se više ne može kandidirati. Vjerovatno „pucajući“ na Nobelovu nagradu za mir, on se predstavljao kao političar koji je kadar zaustaviti sve ratove ali se nije pokazao uspješnim u rješavanju problema današnjice. Tako se umjesto mirotvorca izrodio u ljutu „zvijer“ od koje danas strahuje ne samo domaća javnost (slučaj u LA), a da ne govorim o štetama koje radi svojim carinjenjem „od oka“ ekonomskim konkurentima - Kini, Kanadi, Evropskoj uniji - a da ne pričam o drugoj sitnoj „boraniji“, pa čak se i NATO-u morao povinovati njegovom zahtjevu o izdvajanju 5% iz BND svake države članice za vojne potrebe.
Iran je od početku agresije bio iznenađen izraelskom surovošću bez milosti. Oni su eliminirali cijelu rukovodeću vojnu postavu, od načelnika generalštaba Bagherija do komandatna Revolucionarne garde Hosseina Salama i nosilaca znanstvene misli. Procjenjuje se da je oko 2.000 registriranih špijuna radilo unutar Irana, a 700 ih je već uhapšeno. Sastavljanjem dronova (zaplijenjeno čak 10.000 dronova) izvršili su masakre po Iranu. Ali Iranci su brzo konsolidirali redove. Šta se sada može očekivati?

Iran uzvraća udarac. Iran je po meni dobio obavještajni rat protiv Izraela iako propaganda u jevrejskoj državi priča o eliminaciji zapovijednog lanca i desetak naučnika. Ali, Iran je jednom jedinom raketom zbrisao sa lica zemlje Haim Vajcman institut. Ne treba zaboraviti da su se baš tu razvijali nuklearni i biološki programi, vještačka inteligencija... Ili na meti iranskih preciznih raketa su se našli hakeri koji su bili izmješteni po običnim zgradama, koje su zbrisane sa lica zemlje. Šta mislite koliko je tu stradalo naučnika? Ne zna se broj. Nekada ćemo to saznati, jer ništa ne može ostati tajna... Da ne pominjem zgrade Mossada, Ministarstva odbrane, o uništenom Parlamentu niko ne priča. Iran je pokazao da ima snage uzvratiti udarac i da se ne boji 'velike sotone', kako se kolokvijalno u ovoj zemlji naziva Amerika. Napadnute su američke vojne baze u Iraku i Kataru. Nije jasno da li će doći do zaustavljanju prometa u Hormuškom tjesnacu koji povezuje Perzijski i Omanski zaliv i predstavlja žilu kucavicu za izvoz petine svjetske nafte i ukapljenog plina. Uveliko se govori da slijedi takav razvoj događaja. Čeka se samo odobrenje Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela kojim predsjedava ajatolah Ali Hamnei i od njegove odluke zavisi sudbina tjesnaca. Ovakva drakonska mjera posebno bi naštetila Kini, ali ona bi dobro došla Rusiji, koja bi iz ove krize snažno profitirala.

Rat je dakle zaustavljen, gle izenađenja, „čarobnim štapićem“ čovjeka koji je bombardirao Iran super teškim bombama, a onda telefonskim pozivom zaustavio nastavak rata i čestitao objema zemljama, Izraelu i Iranu, „na njihovoj ustrajnosti, hrabrosti i inteligenciji u okončanju '12-dnevnog rata'. Sada se Iran mora osloniti prije svega na vlastite snage.

U prošlosti su zahvaljujući sopstvenim naporima „osvojili“ proizvodnju balističkih i krstarećih rakete kojima su „razbucali“ izraelske gradove. Kao prvo, Iran mora ubrzano razviti protivvazdušnu odbranu. Ima dovoljno znanja za konstruiranje atomske bombe ali je zasada 'zakovan' fetvom Ali Hamneia koji je zabranio njenu proizvodnju i upotrebu. Ne znam hoće li Hamnei popustiti ali sve su prilike da hoće, jer je suočen je sa nepravednošću Zapada koji izraelskoj strani dopušta posjedovanje atomske bombe dok to pravo uskraćuje Iranu, zbog muslimanskog pedigrea. Iran je već obustavio saradnju s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Iz posljednjih događaja Teheran je vjerovatno shvatio da njegova sigurnost zavisi samo ako proizvede nuklearno oružje, jer strah uvijek štiti od potencijalnih agresora. Ako želi sačuvati svoju nezavinsost, Iran treba nastaviti razvijati balističke projektile odnosno raditi na proširivanju arsenala odvraćanja. Uz posjedovanje nuklearne snage Iran više nikada neće biti predmet ovakvih zločinačkih napada. Teheran je došao do saznanja gdje su tačno smješteni izraelski nuleralni resursi, gdje se nalaze postrojenja za razvoj nuklearnog oružja u Izraelu. Amerikanci (i Izrael) nisu uspjeli stopirati iranski nuklearni program niti ga povrijediti bacanjem super-bombe na nuklearna postrojenja prije svega u Fordowu. Ovo što priča Netanyahu o „historijskoj pobjedi“ je samo umirivanje vlastite savjesti i daleko je od istine. Pokazalo se da Izrael ima ograničenu vojnu moć ako nema američku podrške. Bez nje bi vjerovatno nestao sa lica zemlje. Sve uspjehe koje je postigao na početku sukoba, nije mogao finalizirati bez američke podrške. Teheran je, kako sam naprijed naveo, uspješno uzvratio na napade i nanio veliku štetu Izraelu koja se računa u milijardama šekela. Izrael je bio suočen sa velikim i neočekivanim razaranjima pa mu je više odgovaralo zaustavljanje agresije. Cionistička zemlja je bila potpuno ekonomski iscrpljena za nastavak rata. Naprosto, Izrael je morao stati i zbog činjenice što ulice Tel Aviva sablasno podsjećaju na Gazu, koju su uništili upravo oni.