Posljednjih dana izraelsko-iranski rat koji je počeo cionističkom agresijom je u epicentru svjetske važnosti, što je i razumljivo zbog prijetnji SAD da će se (možda) uključiti u rat na strani jevrejske države. U složenim okolnostima jedno ime se nalazi na vrhu ljestvice svjetskog zanimanja. To je vrhovni lider Irana Seyyed Ali Hossein Khamnei (Hamnei), koji je postao jedna od glavnih meta izraelskih napadača kao što je u martu 2003. u jednostranoj vojnoj akciji SAD i UK cilj postao lider susjednog Iraka. Optužbe Amerikanaca da Saddam razvija nuklearnu tehnologiju su se pokazale netačnim, ali to ih nije omelo da objese Saddama Husseina predzadnjeg dana 2006. godine. Razlika između Irana i Iraka je velika jer „Persijanci“ imaju najprije slavnu historiju, tu su postojala moćna carstva od Kira do Darija, a kada su napustili zoroastrijansku religiju i napokon primili islam od 8. do 11. v., zadržali su autonomnost u odnosu na svoje arapske osvajače. Prihvatili su islam ali ne sunitski nego šiitski, specifičan oblik ispovijedanja ove vjere. U „Oslobođenju“ i na Bošnjaci.Net sam prošle godine pisao veliki feljton o Iranu od prapočetaka sve do naših dana. Posebno mjesto je zauzeo Ali Khamnei, drugi vođa revolucije. Najprije je na početku 1985. za nasljednika Homeinija izabran ajatolah Montazeri. Samo 3 godine docnije oduzeto mu je pravo na nasljeđivanje nakon što je pogubljeno hiljade demonstranata „bez pravičnog suđenja“ kada je on ustvrdio „da su okolnosti još gore nego su bile pod šahom“. Od tada počinje vrtoglavi uspon Ali Khamneia, najprije kao predsjednika Republike i generalnog sekretara Iranske republikanske stranke a u junu 1989. postaje lider nakon smrti ajatolaha Homenini. Još od pobjede revolucije 1979. Iran je jedina teokratija u svijetu, koja kaže da vlast dolazi od Allaha, a moć je skoncentrirana u rukama mula. Ovaj oblik teokratije počiva na načelu velayat-e- faaqih, ali u ovom sistemu postoji također i predstavnička dimenzija, budući da je priznata i vladavina naroda, jer se preko izbora biraju predsjednik republike, zastupnici i članovi vijeća stručnjaka. Vrhovni vođa ima ogromna ovlašćenja jer je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, šef pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti. Ovdje me posebno interesira ličnost 86-godišnjeg rahbara Ali Kahmneia. On je bez sumnja potpuno nedodirljiva ličnost. Njega sam upoznao u septembru 1999. kada sam kao član državne delegacije koju je predvodio Alija Izetbegović boravio u Iranu. Sjećam se da su nas domaćini uveli najprije u jedan pretprostor gdje je izvršen temeljiti „sigurnosni skrining“ svih članova delegacije osim predsjednika Izetbegovića. Ove mjere sam mogao razumjeti s obzirom da je Ali Khamnei preživio atentat 1981. prilikom eksplozije magnetofona kada mu je onesposobljena desna ruka. Sjećam se da nas je Khamnei primio u svom izuzetno skromnom kabinetu koji je podsjećao na naš mutvak i u tome je bila drastična razlika između njega i predsjednika Rafsandžanija i Hatemija, koje ćemo također podsjetiti tog dana. Prvo me je „zabezeknula“ prostorija u kojoj smo održali sastanak. U pravougaonoj nevelikoj sobi u vrhu je sjedio u kabastoj fotelji Khameni dok je na kauču s desne strane bilo rezervisano mjesto za Izetbegovića. Ispred njih se nalazio samo omanji stočić s mikrofonom, a članovi delegacije su posjedali na kauče. Khamnei je bio odjeven u tradicionalnu odjeću. Preko je bio ogrnut kaftanom, dok je Izetbegović nosio tamno evropsko odijelo. Izetbegović koji je veoma dobro poznavao iranske prilike govorio je suzdržano, dobro je birao svaku riječ, jer je bio pod pristiskom Amerikanaca oko statusa Irana u BiH. Od nas su oni otvoreno tražili da „napustimo“ Iran nakon što je u februaru 1996. razbijen kamp Pogorelica. Znatno oštrije je govorio Ali Kahmnei, ali bilo je kasno jer smo mi već ranije donijeli odluku da se polahko 'odreknemo' iranske pomoći i da se orijentiramo na Zapad i SAD. Nije nam bilo lahko, ali to su od nas zahtijevale prilike. Razgovori kod Rafsandžanija i Khatemija bili su mnogo otvoreniji. Izetbegović je ovdje nastupao sa iskrenom zahvalnošću za iransku nesebičnu pomoć u ratu, ali je suptilo kazano da BiH mora zbog sticaja prilika mijenjati svoju politiku. To je već bila gotova priča. Razgovori su vođeni u prelijepim predsjedničkim odajama. Nije se osjećala napeta asketska atmosfera koja je tog dana vladala kod Ali Kahmneia. Oko ostarjelog lidera, danas u uslovima rata, vlada izuzetno velika disciplina što je razumljivo s obzirom na izrečene prijetnje u okruženju pete kolone, a on je već donio odluku i dao uputu Skupštini stručnjaka - vjerskom tijelu zaduženom za imenovanje vrhovnog vođe - da brzo izabere njegovog nasljednika s popisa od tri imena koja je on odabrao. Jezivo zvuče Netanyahuove i Katzove riječi da bi ciljanje Ali Khamneia okončalo a ne eskaliralo tekući sukob između Izraela i Irana. Često spominjanje ubistva Ali Hamneija, predstavlja vrhunac najagresivnije politike u svjetskim okvirima. Bez obzira šta neko mislio o vrhovnom vođi Irana ovakvo zadiranje u odnose jedne suverene države je neprihvatljiv akt u međunarodnim odnosima. Rahbar ima nevjerovatno snažnu zaštitu u bunkeru u kojem se čuva kao pčela matica. Iran ima apsoultno pravo na odbranu svog teritorijalnog intergriteta i suvereniteta. Zato je dočekana sa aplauzom pozitivna Trumpova odluka, a on ima nesporan uticaj na Netanyahua, o protivljenju ubistvom jednog legitimnog šefa države. Ovdje se mora prihvatiti stav Macrona, Starmera i Merza, izrečen na kanadskom zasjednju G7, o nedopustivosti „promjene režima“ pa ma kakav on bio, jer je to unutrašnja stvar i svako miješanje je neprihvatljivo i nelegitmno. Ukoliko bi se SAD ipak uplele u iranski slučaj napravile bi nepopravljivu grešku, jer bi definitivno stvorili veliki odijum prema sebi. Jer, njihov protivnik je snažna država, a povrh toga, Iran je ostvario veliki ugled zbog zalaganja za potlačene u Gazi. Nama u BiH, koji smo apsolutni saveznici SAD, ostavilo bi teško breme preispitivanja, a mi ne volimo preispitivati naše prijateljstvo ni sa Iranom ni sa SAD-om koje je zasnovano na historijskoj osnovi Dejtona. Ovo ne bi trebalo da zanemare ni jedni ni drugi.