„Koncept i sadržaj History Festa ne određuju udruženja žrtava“, izjavljuje hladnokrvno Husnija Kamberović, historičar iz Bosne, kao da se obraća neživoj masi, a ne preživjelima jednog od najdokumentarnijih genocida u suvremenoj Evropi. Izjava koja bi u bilo kojoj pristojnoj, moralno osjetljivoj sredini zazvučala kao akademska blasfemija, u našoj zemlji se, nažalost, tretira kao intelektualni doprinos.

Zamislimo, čisto radi misaonog eksperimenta, da je neki izraelski historičar izjavio: „Udruženja žrtava Holokausta ne određuju šta će se govoriti o Holokaustu na našem simpoziju.“ Zamislimo dalje da se na isti taj simpozij pozove osobu koja je, blago rečeno, poznata po relativizaciji ili selektivnoj interpretaciji nacističkih zločina. Ne bi prošlo ni 48 sati, a taj akademik bi bio izopćen iz zajednice kao moralno kompromitiran i historijski nepouzdan. Ali ne i kod nas – u Sarajevu.

Kod nas, izgleda, žrtve genocida nisu dovoljno važne da bi bile pitane šta misle o tome kako se i ko predstavlja njihovu patnju. Nevenka Tromp, savršeno uglađena figura iz evropskih kvazi-akademskih krugova, poznata po svojoj ulozi u NIOD-ovom izvještaju iz 2002. godine, u kojem je politička diplomacija imala veću težinu od ljudske tragedije – postaje poželjna gošća u Sarajevu na takozvanom Kamberovićevom „History Festa“. A šta s osjećanjima majki Srebrenice? Sa svjedočanstvima preživjelih logoraša? Sa ljudima koji su iskopavali vlastitu rodbinu iz masovnih grobnica? Ah, njihovo mišljenje je, kako kaže Kamberović, irrelevantno za njegov i njegovim mu kamàrād koncept.

Jer „History Fest“, valjda, ne postoji da bismo govorili o istini, nego da bismo uživali u intelektualnim piruetama onih koji se iznad vlastitog naroda osjećaju većim Evropljanima nego što to Evropljani sâmi jesu. U svijetu gdje empatija i etika nisu preduvjet za akademsku funkciju, a hrabrost se mjeri po tome koliko si spreman pogaziti tuđu bol u ime „objektivnosti“, Kamberovićev stav nije izuzetak – on je simptom.

Tu dolazimo do suštine: šta nam zapravo govori ovakva izjava? Govori nam da žrtve genocida treba da šute. Da se ne miješaju u posao „ozbiljnih ljudi“. Jer, naravno, šta zna majka koja još uvijek sanja kost svoje nestale djece o „znanstvenom diskursu“?

Žalosno je što u Bosni, zemlji u kojoj tlo još uvijek skriva neotkrivene masovne grobnice, i duše nisu stigle ni da zalegnu, neki historičari misle da bol nema pravo glasa. I još tužnije – da im ti glasovi smetaju.

Možda je istina da iz kamena može poteći voda, ali iz kamenog srca, kako vidimo, ne može poteći ni suosjećanje, ni stid. Samo suhi, bešćutni koncepti. A kada se historija piše bez stida, dobijemo upravo ovakve estradne festivale: svečane mise za zaborav.