Danas je 15. maj. Dan kada se sjećanje pretvara u krik. Dan kada tuga postaje protest. Dan kada prošlost postaje savjest sadašnjosti. Danas je sedamdeset sedma godišnjica Nakbe – katastrofe palestinskog naroda, najveće nesreće u njegovoj novijoj historiji, kada je 1948. godine, nakon proglašenja države Izrael, više od 700.000 Palestinaca protjerano iz svojih domova, iz svojih džamija, vinograda, škola, iz vlastitog jezika, sjećanja i tla. A njihove kuće? Njihove kuće su zatrpane zaboravom i prepravkama karti. Njihovi vrtovi zgaženi gusjenicama tenkova. Njihovi ključevi ostali da vise o vratovima unuka koji nikada nisu vidjeli dom djedova, ali koji i dalje sanjaju povratak.

I što je možda najstrašnije: ova katastrofa nije završena. Nakba nije jedna prošla stranica u knjizi historije. Nakba nije samo prošlost – ona traje. Svakog dana. Svakog djeteta u Gazi koje umire pod ruševinama. Svake majke koja grli praznu postelju. Svakog doma raznesenog raketom. Svakog maslinovog drveta posječenog iz korijena da bi se zatrla uspomena na pripadanje zemlji.

U decembru 2023. godine Ujedinjene nacije su donijele rezoluciju kojom se 15. maj proglašava Međunarodnim danom sjećanja i suosjećanja sa palestinskim narodom. Ovaj čin je zakasnio, ali nije bez značenja. On je moralna ispravka za decenije šutnje. On je priznanje da je svijet preduboko spavao pred krikom jedne nacije, pred vapajem jednog naroda, čija tragedija traje već sedamdeset sedam godina.


Danas je 15. maj 2025. godine. Sedamdeset sedam godina od Nakbe. U svijetu koji obilježava 27. januar kao Dan sjećanja na Holokaust nad Jevrejima u Aušvicu, i 11. juli kao Dan sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, civilizirani svijet mora imati snage, hrabrosti i istine priznati da je 15. maj dan sjećanja na cionističku Nakbu nad Palestincima. Jer svaka žrtva zaslužuje pamćenje. I svaki zločin ime. I svako pamćenje savjest.

Ako je svijet nekada imao izgovor da nije znao – danas ga nema. Danas, kada uživo gleda pakao Gaze, kada kamere ulaze u bolnice koje više nisu bolnice, u škole koje više nisu škole, u ruševine koje više ne skrivaju tijela nego ih otkrivaju, danas više niko ne može reći: „Nisam znao.“

Jer znaš.
Jer gledaš.
Jer šutiš.

I šutnja više nije neutralnost. Šutnja je saučesništvo.


Zato, danas, sedamdeset sedam godina nakon Nakbe, svijet koji još uvijek želi imati savjest mora govoriti. Mora pamtiti. Mora osjećati. Mora se stidjeti onoga što nije učinio. I mora se probuditi da učini ono što može: da zaustavi zločin, da zaštiti život, da vrati nadu, da otvori put pravdi.

Jer Palestina nije pitanje politike – ona je pitanje pravde. A pravda nije pitanje mišljenja – ona je pitanje čovječnosti.

I zato, neka 15. maj ne bude samo još jedan datum u kalendaru. Neka bude ogledalo u kojem će se svako ljudsko biće pogledati i zapitati: gdje sam bio kad je Gaza plakala? Gdje sam bio kad je Gaza gorjela? Gdje sam bio kad je dijete tražilo majku pod ruševinama?

I neka odgovor na to pitanje bude pokretač. Neka bude obaveza. Neka bude dova. Neka bude zavjet – da se nikada, nikome i nigdje više ne ponovi Nakba.

Jer narod koji pamti, nije poražen.

A svijet koji zaboravi – više nije dostojan da se zove čovječanstvom.