Iako voli pjesmu “Dugmića” koja veli “po meni se ništa neće zvati” Ćamil okreće list. Kada se po kojekakvim smrdljivcima zovu ulice, trgovi, studentski domovi i slično, red je nešto i po Ćamilu. Sarajevski student još u džepu čuva djevojačke uzdahe sa Trebevića, žičare i gondole, ali i sa Žute tabije. Pamti šibicarenja sa stanice. Posebno svježe pamti granate ispaljene na Markale i snajper sa Špicaste stijene. Urezao ih u podsvijest da o ratu i onima koji ga uzimaju kao sredstvo, ima potpuno jasan stav i strese svakome u brk ono šta mu treba za reći.

Odlučio Ćamil otići na Krim da dozove Putina i Zelenskog, pameti bezbeli. Noćima je kontao, još od prvog upada ruskih četnika na prostor Ukrajine. Da četnika, dobro ste pročitali, jer po načinu ratovanja isti su četnicima sa Balkana. Sjetio se Ćamil vremena kada je radio kao oficir za vezu, neposredno iza rata. Amerikanci formirali trgovinsku zonu “Arizona,” neki je zvali i “koridor” ali ne ovaj Vc, jer je hala bila pod vedrim nebom. Što ti je sudbina? Tamo su dolazile djevojke iz Ukrajine da umire preživjele ratnike od čak tri vojske domaćih, ali i stranih trupa. Upoznao Ćamil tada Ludmilu, ali i Ludmila upoznala Ćamila baška. Vremenom postali slogovani rasplet njenog imena Lud i Mila! Nakon iscrpljujuće misije smirivanja ratnika ona se lijepo udala i ostala da živi u Bosni a Ćamil otišao u diplomatiju. Ali ne da dipli, kakvi! Da ne dužim, nađu se oni da iskoriste veze kojima je i sama došla u Bosnu, pa da ga ubaci u rusko-ukrajinski šesnaesterac. Kako joj je otac Ukrajinac a majka Ruskinja, a njen dragi daidža ili ti ujak član KGB-a, taman da mu rodbinskim vezama udesi da se nađe sa onom dvojicom prvaka. Stigao Ćamil u Sevastopolj, grad na jugozapadu poluotoka Krima. Sreo tamo i neke muslimane a da nisu Čečeni. Ljudi skroz ukraj, ma pravi Ukrajinci. Smjestio se u hotel gdje očekuje dolazak dvojice, bez pratnje i očiju javnosti. Kao znak raspoznavanja na stolu je mala replika sarajevskog Sebilja, ono gdje se okupljaju golubovi. Ulazi prvo Putin, sav k’o da je taze stigao iz muzeja voštanih figura u Parizu odakle su ga nedavno izbacili. Samo što su se pozdravili, upita Ćamila: A da ti nisi Čečen? Jok bolan! Isto kada su kod nas pitali Roma je li Hercegovac, a on im odgovorio: E nisam baš toliki Cigan. Napokon ulazi i Zelenski. Sav u zelenom! Da mu se ne zna porijeklo više bi ličio na šejha Đemu, koji se tako namjesti za jemeke pa havlja li havlja. Nije bilo vremena za ono “ko je počeo rat” i Ćamil odmah dade do znanja obojici “nemojte s...” te ih onako dubinski skoro k’o rendgen pogleda i veli im: “Znate li vi, bolni ne bili, da smo mi svi braća?” Malo ustuknuše obojica, čak Putin malo više u nevjerici jer je njegovo janičarsko srce zaboravilo i oca i majku.

- Znate li vi kada su majka Hava i babo Adem, sreli se prvi put na brdu milosrđa, da su od tada svi njihovi potomci braća i sestre? I vas dvojica, doduše polubraća. Kada su tebe Putine odveli u škole špijunaže da zaboraviš i ko si i šta si i odakle si, tvoja majka ode sa žetalicama na ukrajinska žitna polja. Isto što su Bosanci išli u Banat po kukuruze. Ma ja! Išla da prehrani tvoju braću i sestre i pijanog oca kojem nije mogla biti plaća ni za votku. U toku žetve srela se sa jednim sirotim snopadžijom (težak koji je vezivao snopove pšenice,op.a.) i desila joj se i žetva i sjetva. Do druge sjetve ona snopadžiji donese tvog polubrata Volodimira i ostavi ga, onako zelenog, da ga upisa Zelenski. Vladimir sa nevjericom sluša a Volodimir izgubi komičini izraz lica i ozbiljno se zagleda u brata. -Tako! Ćamil se okrenu sada Volodimiru Zelenskom i nastavi.

To što su ti kazali da vučeš porijeklo od Jevreja, neka, ali ne uzimaj skroz. Njima su jače transakcijske veze u bankarstvu od bilo koje krvne veze. To što je zapad zabrinut za stanje u Ukrajini, pa isto su bili zabrinuti i za Bosnu. Uveli nam embargo na naoružanje pored od čak dva agresora, da se ne povrijedimo u samoodbrani. To što ti obećavaju prijem u Evropu, vjerujem da ćete biti primljeni prije na heftu nego li Turska. To što ti šalju naoružanje i primaju izbjeglice, dobro je da ih nisu svrstali u migrante jer bi ih dočekala bodljikava žica. Zapadna demokratija prezire rasizam i jasno razlikuje izbjeglice od migranata. Pa Ja! Demokratija od koje preko šezdeset godina stradaju djeca Palestine, kasnije Afganistana, Libije, Iraka, Sirije, i gle čuda sada i Ukrajine. A ti Vladimire Vladimiroviču, prestani se kurčiti. To što te zvou “car” uskoro će te isti čitati na engleskom. Ma Ja! Skloni te hitlerovske brkove i podmaži Slobin glas sa Gazimestana, ne stoji ti. Ne računaj puno na “noćne vukove” jer su po danu obične džukele. Povuci kanafu na vodokotliću, pardon ambasadora Kalabuhova. Skloni se bolan sa nekom od svojih priležnica i uživaj. Nakon Ludmile, Aline gimnastičarke, čistačice Svetlane, ne znam koja ti je sad. Teško upratiti, jer odavno umjesto ruske federacije kod tebe je ruska švalerancija. Popusti! Inače ti ne gine prdekana i društvo psihijatra sa Durmitora. Nego sad obojica lijepo ruke na sto i umjesto okrenutih cijevi koje su vam postale fekalne, usmjerite kažiprst. Mir! Mir! Govno pojeo ko slaže! Nakon potpisivanja Ćamilovog sporazuma, do kasno u noć cijedio se sibirski limun u čaj od nane. Onanisanje! U Aneksu 7.Član 2. Ćamilovog sporazuma ostalo je boldirano: Vladimir i Volodimir će osigurati da izbjeglicama, migrantima, vojnicima, plaćenicima i svim raseljenim i rastrojenim licima dozvoli bezbjedan povratak tamo odakle su došli. Zbog njihovog etničkog porijekla, vjerskog opredjeljenja ili političkog mišljenja, ponovo ih uputiti u večernju školu vjeronake jer nisu ni jednu lekciju do sada savladali. U oba parlamenta birati isključivo one koji imaju minimum svijesti o kulturi. Nikako pse rata! Neće to biti lenjinovski da svaki mora znati pjevati ili svirati jedan instrument, ali da je slično. Slati parlamentarce u grupama u političku školu “Kumrovec” da shvate da je i Tito samo bronzana statua. Država je grumen zemlje, mjesto rođenja kojeg treba urediti vlastitim rukama i da ne pišaš preko tarabe u tuđe. Zaplače li još ijedno dijete, najebali ste obojica. To na bosanskom i nije baš ugodno. Vi prevedite kako hoćete! U potpisu Ćamil, garant “ukrhaj” sporazuma. Pa Ja!