ŠEMSO AGOVIĆ: Već smo rekli u prethodnom disputu da je Fajčo na brzinu skrpio Noćnog čuvara pasa, onako, bez asistencije urednika i ozbiljnih recenzenata, i rukopis poslao direktno u Rožaje na konkurs za literarnu nagradu „Zaim Azemović“. Nagrada mu je i dodijeljena (nikako ne njegovom krivicom), a o pojedinostima ćemo u nastavku; ostanite s nama.

Nedavno smo ovdje bratski i prijateljski raščejrečili Faiza, i vala neka smo, a šta mu je šćela Ivina i Miljenkova škola opisa retardiranih bošnjačkih momaka, kojih inače niđe na svijetu nema do u samoprojekcijama ovih pisaca. Šta su mu šćeli Ivo i Miljenko za urnek! Ne znamo šta su oni mislili o Bosni, a šta su pisali bezbeli znamo. I baš je pravo čudo što je naš Fajčo, koji je vrijeme agresije na BiH proveo u sarajevskim rovovima aktivno braneći pravdu i slobodu, koji se tamo družio sa hrabrim i čestitim ljudima i književnicima, s Markom Vešovićem i drugima, za urnek svog stvaralaštva pored živog Marka uzeo licemjernog Ivu i pokvarenog Miljenka. Kim biler, ali čini se da je on – onakva ljudina i dobričina kakvog ga je dragi Allah stvorio –, jednostavno nasjeo Miljenkovim lažnim laskanjima i pohvalama. A Miljenko samo voli tako da se šegači sa nedužnim ljudima; to mu je hobi.

Već smo rekli u prethodnom disputu da je Fajčo na brzinu skrpio Noćnog čuvara pasa, onako, bez asistencije urednika i ozbiljnih recenzenata, i rukopis poslao direktno u Rožaje na konkurs za literarnu nagradu „Zaim Azemović“. Nagrada mu je i dodijeljena (nikako ne njegovom krivicom), a o pojedinostima ćemo u nastavku; ostanite s nama.

Fajčo svakako nije znao ko će biti u žiriju; mogao je samo priželjkivati da će ga kroz literarno sito i rešeto prosijati sve poznata lica sa sandžačko-bošnjačke književne scene. Tako je i bilo: Enver Muratović, Mirsada Bibić-Šabotić i Enes Halilović su sačinjavali žiri, kojim je predsjedavao Enes. Allaha mi, autoriteti pred kojima čitalačka publika skida kapu, a i treba.
Eksperti su se latili posla.

Nakon pomnog i iscrpnog iščitavanja svih prispjelih rukopisa, ekipa je zasjela i donijela jednoglasnu odluku: prva nagrada ide Noćnom čuvaru pasa, autora Faiza Softića. Sandžak ima darovitih pisaca i djela koja treba nagrađivati, i evo prilike da se to i u praksi ostvari, da nagrada ode u prave ruke.

ŽIRI: Obzirom da nismo sigurni da li si nam poslao nacrt ili je ovo ipak tvoj dovršeni roman, naše su opservacije koje si upravo pročitao tipa „skiciranje likova“ i sl. uopštena i univerzalna pohvala koja se može prikačiti svakom romanu, bez potrebe da se ga dodatno iščitava.

Članovi žirija su bili nekoliko zbunjeni kratkim tekstom Noćnog čuvara – sadrži samo stotinjak stranica, a roman –, ali su brzo riješili dilemu: Fajčo nam je greškom poslao samo nacrt romana! Zato sve zajedno djeluje nezgrapno i nekonsistentno, ali to nije razlog da mu se ne dodijeli prva nagrada. Dapače.

Kako bi stavili tačku na slučaj, članovi žirija sa predsjednikom Enesom na čelu odluče da Fajču pošalju pismo sljedeće sadržine:

„Dragi naš Fajčo! Sa velikom pažnjom i detaljno smo iščitali tvoj rukopis pod zvučnim naslovom Noćni čuvar pasa, naravno, kao i sve ostale u konkurenciji, i odlučili da tvoje djelo bude nagrađeno prvom nagradom, a ti da postaneš naš laureat. Nije to bilo samo zbog toga što nas naslov asocira na stari dobri film Čuvar plaže u zimskom periodu, već smo kao odgovoran i stručan žiri odlučivali isključivo na osnovu referenci koje su prispjeli prilozi imali u sebi.
Dragi Fajčo, u početku smo bili zbunjeni isprekidanom kompozicijom i uprošćenim rješenjima skoro svih zapleta u romanu, ali smo – kao iskusan i stručan tim –, ubrzo shvatili dvoje: ili si roman pisao uz popodnevno ispijanje kahve u nekom luksemburškom kafiću, ili si nam pak greškom poslao samo nacrt romana. Ako je ovo drugo, don't worry, pjesniče, svakom se može desiti. Nagrada je svakako tvoja.

Odmah nakon čitanja (nacrta?) bilo nam je jasno da se radi o djelu sa smislom za skiciranje likova i uobličenjem fabule koja, kad se naizgled prekida, obećava ponovni susret dva kraja jedne te iste narativne niti. Sjedinjavanjem više kompleksnih životnih tokova, smislom za iščitavanjem tragičkog kao i dominantnim osjećanjem da se pričom i pričanjem može ukrasiti životna svakodnevica, ti nam, dragi Fajčo, daruješ roman koji meandrira između humora i tuge. Zauzvrat, nagrađujemo te „Zaimom“, jer on smije doći samo u prave ruke.

Obzirom da nismo sigurni da li si nam poslao nacrt ili je ovo ipak tvoj dovršeni roman, naše su opservacije koje si upravo pročitao tipa „skiciranje likova“ i sl. uopštena i univerzalna pohvala koja se može prikačiti svakom romanu, bez potrebe da se ga dodatno iščitava. A današnji životni tempo nam ionako ne daje puno vremena za bespotrebna iščitavanja.
Pozdrav i puno uspjeha u budućem radu!

Tvoji vjerni čitatelji:
Mirsada, Enes i Enver.
Rožaje, 11. 12. 2021.“

---

Sada, šta je tu je. Fajčo nije kriv, a ni žiri. On nema iza sebe državu i kulturno-prosvjetne institucije koje bi njegovo djelo učinile kultnim. Noćnog čuvara pasa također, ako treba. Koje bi ga uvrstile u školske lektire. Rožajski žiri to ne može; zato više glumi da radi nego što stvarno radi.
Drugačija slika je kad država uzme u ruke književnost. Pogledajte poemu Stojanka majka Knežopoljka. Pogledajte Gorski vijenac. Pokušajte nabrojati žirije i nagrade koje su im dodijeljene. Ili spomenike njihovim autorima. A pokušajte pronaći kritičara koji realno ocjenjuje ta „djela“.
Izbrojat ćete ih na prste jedne ruke.