Iskren da budem do kraja ne mogu zasmisliti da gospodin Nermin Nikšić i može biti bilo čiji kandidat za Predsjedništvo, jer ne zaslužuje iz više razloga, primjera radi kao bivši premijer Vlade Federacije, u dogovoru i zajedničkim aktivnostima sa najvećim našim planetarnim kriminalcem u firmi Aluminij, Mijom Brajkovićem i Ivom Bradvicom, isti je pod sloganom svoje stranke SDP, „borac za čovjeka i državu“ doznačio Brajkoviću naš radnički kapital od 44%, koji je isti podjeljen Hrvatima obilno, mizerno Bošnjacima po sedam dionica, a tom prilikom, za sva vremena Srbi su ostali „golaći“ bez dionica i bilo kakvih upravljačkih prava. Isto tako, gospodin Nikšić je tada dao i zeleno svjetlo „Agenciji za vrijednosne papire“ da se ista podjela dionica verifikuje i zvanično prizna.

Dakle, u startu se naziru smutnje i smicalice u postojećoj trojci, koja sebe deklariše kao probosanski patriotski zajednički saziv stranaka.
Stranke tzv. oporbene, SDP, Naša stranka i Narod i pravda, rano su počeli da „kukuriču“, nije li to signal da bi taj pjetao mogao da posluži samo za jednu kokošiju supicu.
Kao „fola radi“ htjeli bi pripremiti za izbore zajedničkog kandidata za buduće Predsjedništvo, ali svaka od njih nagoni vodu na svoj mlin.
Sasvim neozbiljno, za nas dobre poznavaoce naših neprilika, očekivano i normalno je postaviti pitanje; „Gdje nam je spas za našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu“?

Žalosno je i ogavno postalo slušati neke, koji apriori odbacuju gospodina Denisa Zvizdića, jer je tobože bio u stranci SDA, a neki predlažu Nermina Nikšića, uz lažnu i perfidnu podršku kako to piše u „Dnevnom avazu“ i predsjednika SBB-a, gospodina Fahrudina Radončića, za kandidaturu Nikšića.
Očito su na dnevnom redu, kao u našoj svakodnevnici i određene lukave smicalice, netrpeljivost i smutnje, koje su veoma udaljene od stvaranja, nama potrebne „ljevice“ i patriotskih snaga, od kojih trebamo očekivati da nas izvuku iz ovoga blata, u koji smo već godinama.
Interesantno je, da jedan bosanski Srbin i nestranačka osoba, rođeni Sarajlija ili od kamena temeljca za firmu Aluminij mostarski Sarajlija, kao moja malenkost da piše o ovim problemima, kao posljedicu sopstvenog velikog iskrenog iskustva, u želji da se zaista urazumimo i trezveno počnemo razmišljati i djelovati u cilju bolje nam zajedničke budućnosti.
Posebno kao dobar poznavalac stranačkog i induvidualnog djelovanja u cjelini, kao stručnjak svoga poziva i graditelj šest velikih industrijskih objekata u bivšoj Jugi, između ostali gradio sam i Rudnik i Termoelektranu Gacko, kao njen tehnički direktor, osam godina, ističem iz razloga moje spoznaje porodice iz Gacka, gospodina Zvizdića, kao i njegove personalne kvalitete.
Nije prihvatljivo i nedolično je za one koji se upliću u ocjenu i procjenu induvidualnih kvaliteta pojedinaca, bez dovoljnih saznja o konkretnoj ličnosti.


Upoređivati kandidaturu gospodina Denisa Zvizdića i Nermina Nikšića, zaista, je smiješno i neprimjereno.
Kao što je razlika između neba i zemlje, tolika je razlika i sa svim kvalitetima i potencijalom ove dvojice kandidata, u korist gospodina Zvizdića, inače profesora Arhitektonskog fakulteta, sarajevskog Univerziteta.
Zato se ne želim upuštati u određenu netrpeljivost prema stranci SDA i refleksije na Zvizdićevu ulogu u njegovom višegodišnjem pripadanju ovoj stranci, ali kada su u pitanju ljudski i svi drugi društveni kvaliteti, što treba imati na umu i isto poštovati, trebamo svi skinuti sopstvenu kapu, prema poštovanju gospodina Denisa Zvizdića.
Razno razni animoziteti ili netrpeljivost ili netolerancija prema njegovoj ličnosti, samo je plod i rezultat induvidualnih zlih namjera dotičnih osoba, koje to osporavaju.
Moji dragi Bosanci i moje Sarajlije, vjerujem da nedovoljno razumiju problematiku i za prošle izbore, kada sam otvoreno, transparentno i veoma aktivno lobirao, glasanje za gospodina Željka Komšića u Predsjedništvo.
Sjećam se toga izbornoga dana, kada sam na Bunoru (izlaz ka Fejićevoj ulici) u Mostaru, gdje se nalazio predizborni štand Naše stranke sa gospođom Irmom Baralijom. Prišao sam joj i zamolio je da agituje da se njihovi članovi usmjere ka izboru Željka Komšića, ali ne nažalost i njihovog kandidata gospodina Falatara, jer je mlađan i mjesto mu je za nekog našeg ambasadara u bilo koju zemlju.
Dakle, suština je cijele ove priče, da je izbor od građana Mostara i moje Bosne i Sarajeva, jedini ispravni mogući potez, jer je trebao i mogao pobjediti nacionalistu i rušitelja jedine nam domovine, jednog od „pogubnih blizanaca“ (kako ih je nazvao Stipe Mesić) orguljaša iz Mostara, Dragana Čovića.
Danas, poslije svih ovih dešavanja i blokada drugoga „pogubnog blizanaca“ guslara iz Laktaša, Milorada Dodika, svi moramo biti svjesni šta bi se već odavno događalo i dokle bi se urušila ova naša BiH, da je kojim „nesretnim slučajem“ isti ušao u Predsjedništvo naše domovine.
Svakako svima nama građanima, ove nam lijepe mi prkosne Bosne i Hercegovine treba biti jasno i velika, ali iskrena pouka i poruka da se osvjestimo i dobro razmislimo koga i gdje birati za svoje kandidate u institucijama BiH.
Iskren da budem do kraja ne mogu zasmisliti da gospodin Nermin Nikšić i može biti bilo čiji kandidat za Predsjedništvo, jer ne zaslužuje iz više razloga, primjera radi kao bivši premijer Vlade Federacije, u dogovoru i zajedničkim aktivnostima sa najvećim našim planetarnim kriminalcem u firmi Aluminij, Mijom Brajkovićem i Ivom Bradvicom, isti je pod sloganom svoje stranke SDP, „borac za čovjeka i državu“ doznačio Brajkoviću naš radnički kapital od 44%, koji je isti podjeljen Hrvatima obilno, mizerno Bošnjacima po sedam dionica, a tom prilikom, za sva vremena Srbi su ostali „golaći“ bez dionica i bilo kakvih upravljačkih prava.
Isto tako, gospodin Nikšić je tada dao i zeleno svjetlo „Agenciji za vrijednosne papire“ da se ista podjela dionica verifikuje i zvanično prizna.
Od Nikšićeve multietičnosti u stranci SDP, ostala je „mutnoetičnost“ i jedan broj Srba, kao njihove „ikebane“ i dan danas.