Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, bosanski Srbin! Lično se ponosim za trajna vremena, da sam kao predstavnik srpskoga roda, tih godina poslije Dejtona bio dva puta u vjećničkom mandatu, kao u periodu 2000/04 godine i predsjednik / podpredsjednik Gradskoga vijeća grada Mostara. Bio sam i ostao Bosanski Srbin, nikako „dodikovac“ ili njihov autentični i legitimni Srbin, nakaradni vizionar neke zamišljene „velike Srbije“. Danas, ovim „dodikovcima“ treba biti jasno za sva vremena, da je grad Mostar oduvijek bio kosmopolitski grad, zajednica i suživot svih njegovih građana, sa svim vrijednstima njihovog vjerskog i nacionalnog bića, te da ne može biti i grad novo nastalih „opančara, guslara, nacionalista, šovinista ili bilo kojih ravnogorskih sljedbenika i nasilnika“.

Ne jenjava planetarna koronijada, a nove „bubice“ se pojavljuju u našoj predizbornoj mostarskoj cirkusijadi.

Izvorna su očekivanja, uprao od ovih istih dušmanskih izvora, recidiva agresorskih ubilaćkih i genocidnih radnji, sa istih ovih prostora, sada u željama i namjerama da osvoje i vlast, gdje nisu ni sa svojom ubitačnom armadom uspjevali da osvoje.

Upravo su ovo trenutci „lova u mutnome“ kada su se i njihove „bubice“ umješale sa natprirodnim virusima, gdje se više i ne zna sa kojih strana duvaju ovi povampireni i opasni vjetrovi i za građane i za državu i za naš voljeni grad Mostar.

Scenarij je u pripremi, koji despot i kabadahija guslar iz Laktaša, već odavno priprema sa svojim znanim filmskim scenaristom „velikim Srbinom“ Emirom Kusturicom.

Sa vjerovatnoćom da će svojim životinjskim porivima i nakanama krenuti od događaja u spaljenoj kući sa Bošnjacima iz Višegrada, sa Bilećkim spomenikom svoga idola „đenerala“ Draže Mihajlovića, kojega je inače ovih dana sa svojim mentorom iz Laktaša i otvoreno spominajao i veličao u emisiji RTRS-a, sa Crvenoga trga, ispred Kremlja i mauzoleja velikoga Lenjina.



Interesantno je da je ovaj detalj i izjave ovoga „čudotvornog dvojca“ velikosrpstva sa ove lokacije i prigode, ostao sasvim neprimjećen i našoj široj javnosti ili je ova mutna virusna situacija, zamaglila i mnoge vidike normalnoga suživota i dešavanja u okruženju.

No ova „čistokrvna“ nacionalistička svita iz Banja Luke, sa svojim despotom i režiserom Emirom, nadati se nastavku puta uz posjetu i snimanje sekvence sa lokaliteta Uborak, kao znak sjećanja i možda pokajanja za njihove žrtve, Bošnjaka i Hrvata, iz godina agresije na ovaj naš Mostar.

NEMANJA I MILE RONHIL: Mentor i asistent, guslar i režiser, novo zamišljenog „velikosrpskog filma“

Da ironija suživota i događaja, bude i totalno mračna, turobna i tragikomična, pobrinuče se i svi mostarski „dodikovci“, da u ovome predizbornom periodu i pronađu sudbinu spasa za svoja nedjela i sosptveni položaj u gradu, kojega su granatirali i ubijali, te kao pobjegulje u vidu ljigavih neretvanskih jegulja, iznova se vrate na mjesta zločina i u tokove ovoga suživota.
Njihov „čistokrvni“ velikosrpski izvorni habitus, dužan je sebi i pripremiti izbore autentičnih i legitimnih predstavnika svoga roda u vijećničkim klupama Gradskoga vijeća ili ponekoga u izvršnoj vlasti.

Sramotno je i veoma žalosno upravo pripovjedati pričice i guslati već znane agresorske melodije, sa svih njihovih ratišta, o njihovom postojanju „čistokrvnog“ velikosrpskog nacionalističkoga roda, sa čime su se i nadojili u izbjegličkom miljeju, kod Slobe, Radovana, Ratka, Milorada i inih znanih i dokazanih ubica i razbojnika, kriminalaca i lopova.

Za njih, niti Milan, niti Rale, niti Radmilo - Braca, niti Obren, niti Risto i poneki drugi, građani srpske nacionalnosti, koji su ostali braniti sa svojim komšijama sve što se i moglo odbraniti, grad i državu, od ovih istih povampirenih, nažalost sugrađana istog roda, nismo bili ti neki pravi, autentični i legitimni Srbi.

Nismo mi bili autentični i legitimni Srbi, jer i nismo bili tako „čistokrvni“ nacionalisti velikih Srba, u njihovoj iluzornoj tvorevini „velikoj Srbiji“.

Lično se ponosim za trajna vremena, da sam kao predstavnik srpskoga roda, tih godina poslije Dejtona bio dva puta u vjećničkom mandatu, kao u periodu 2000/04 godine i predsjednik / podpredsjednik Gradskoga vijeća grada Mostara.

Bio sam i ostao Bosanski Srbin, nikako „dodikovac“ ili njihov autentični i legitimni Srbin, nakaradni vizionar neke zamišljene „velike Srbije“.

Danas, ovim „dodikovcima“ treba biti jasno za sva vremena, da je grad Mostar oduvijek bio kosmopolitski grad, zajednica i suživot svih njegovih građana, sa svim vrijednstima njihovog vjerskog i nacionalnog bića, te da ne može biti i grad novo nastalih „opančara, guslara, nacionalista, šovinista ili bilo kojih ravnogorskih sljedbenika i nasilnika“.

Mostar ima i svoje idole i ideale iz svih sfera društvenog i kulturnog suživota, koje trebamo slaviti, cijeniti i poštovati, a novo pridloši guslari i ovčari, preko Romanije i Ravnogorskih brda, neka svoja šatorska naselja lociraju, tamo negdje do Sibira, ispod Prokletija i Durmitora.